Boris Dezulovic nastavlja pravi mali rat s odredjenim bosanskohercegovackim dzematlijama i kako je uvrsten u udzbenik "Islamska vjeronauka za prvi razred", nakon sto je napisao tekst pod naslovom "Sto nam je katolicki dzihad donio osim zla?", a potom ce ispricati i kako je nakon posljednje svoje dvije kolumne postao "Hrvat placen da psuje islam i muslimane", "budala", "prljava dusa", "momcina sto se sprda s islamskim svetinjama", "primitivac najgore vrste"
Splitski imam i islamofob
Zvao me nekidan u dva iza ponoci Kozo da isprica vic. Ima on taj obicaj, zovne u gluho doba noci iz kafane da isprica vic. helem, poslao Mujo sina u srednju skolu u Tuzlu i upisao ga na vjeronauku. Dobio mali u skoli udzbenik, isao vrijedno na vjeronauku i procitao cijelu knjigu, pa stao siriti znanje i citati ostalu islamsku literaturu.
Kad, jednog dana mali usred rucka ispricao vic o Allahu. "Odakle ti to?!?", poludio Mujo, majka udarila u plac, a mali ih zbunjeno gleda. "Proucavao sam malo jednog autora islamskih nauka", odgovorio on ocu. "Kakvog bolan autora?", urla Mujo. "Pa iz udzbenika", odgovorio mali lijepo uplasen.
- Odakle je taj, ciji je to autor? Imas li kod sebe taj udzbenik?
- Splitski - odgovorio mali zbunjeno. - Imam.
Da mi nisu, eto, dojavili dzematlije iz Bosne, ne bih ja ni znao da sam postao splitski imam. Pojma ne bih imao da sam usao u skolsku lektiru, i to u Bosni i Hercegovini, i to u udzbenik iz islamske vjeronauke! U udzbeniku "Islamska vjeronauka za prvi razred", u izdanju profesora islamske vjeronauke Muftijstva tuzlanskog, medju citate iz Kurana ugurao se samo jedan suvremeni autor: u poglavlju "Doprinos islama razvoju nauke i umjetnosti" objavljen je tako moj tekst "Sto nam je katolicki dzihad donio osim zla?", poucna prica o licemjerju pape Benedikta XVI, koji je islam brzopleto i sporomozgo optuzio za sirenje zla, zaboravivsi podjednako i na velicanstveni doprinos islama zapadnoj civilizaciji i na doprinose katolicke conquiste u sirenju zla po krajevima koje su osvajali Benediktovi prethodnici.
"To bi znacilo da se odredjena imena ovdasnje islamofobije stavljaju na listu sramnih ljudi, koji su se, zbog svojih necasnih namjera i mrznjom protkanih postupaka spram islama i muslimana, crnim slovima upisali na tu listu", odgovara Muhamed Velic, imam i kolumnist Rijasetovog sajta, pa mrtav ozbiljan pojasnjava: "Na tabli crnog mermera uklesavala bi se imena islamofoba i svih onih koji su napakostili i nanijeli zlo bh. muslimanima, bez obzira na to bili oni muslimani ili ne. A sto se tice Bosnjaka islamofoba, tu bi vazio princip pedesetogodisnje ili stogodisnje fetve. Te bi se fetve upisivale na posebne liste, a povrh svega u hard-diskovima bile bi pohranjene spomenute zabrane s imenima islamofoba."
Kako bi to izgledalo? "Recimo, ako bi Emir Suljagic (a to je vise nego zasluzio) bio obuhvacen stogodisnjom fetvom, to bi se de jure i de facto ovako moglo tumaciti: nakon godina i godina kada preseli na bolji svijet, doci ce mu djeca ili unucad da prijave dzenazu", pise dalje imam Velic. "Covjek koji radi na dzenazama ukucat ce u svoj kompjuter ime Emir Suljagic i po automatizmu ce se na ekranu pojaviti oznaka koja upucuje na fetvu u kojoj jasno pise da se tom covjeku zbog nanesenog velikog zla prema islamu i muslimanima ne moze klanjati dzenaza. Fetva ima jos 49 godina do isteka. Onda ce se djeca ili unucad pitati sta je to njihov otac ili dedo u zivotu tako sramno i toliko necasno uradio."
Nije Suljagic zapravo ni lose prosao: kad "preseli na bolji svijet" ostat ce mu 49 godina stogodisnje fetve - sto znaci da pred sobom ima jos cijelu pedeset jednu, a kako je nekidan napunio trideset sestu, ispada da mu je imam Velic dao lijepih osamdeset sedam. Masallah. Skoro kao Tito.
Ja, medjutim, iako jedan od koautora udzbenika za islamsku vjeronauku, nisam musliman, i kad preselim na bolji svijet, bit cu u nadleznosti svetog Petra. Ne hvata me stogodisnja fetva, ali ce se zato, kad profesori islamskih nauka budu uredjivali udzbenike, po automatizmu na ekranu pojaviti ocjena imama Muhameda Velica - "Boris Dezulovic: lupetalo, neznalica i nitkov koji se zbog svog ideoloskog oportunizma zasluzeno utkao u listu neskrivenih islamofoba". Eno ga, objasnit ce imam Velic, na onom stupu srama od crnog mramora, pod B, izmedju Arkana i Chucka Norrisa.
Nece onda vise dolaziti do glupavih nesporazuma poput onog s pocetka price, pa da djeca koja pozele o islamu saznati nesto vise, imena autoetvra ukucavaju u Google, umjesto u "hard-diskove s imenima islamofoba". A olaksat ce i katolicima. Koordinacija ionako - vidjeli smo na primjeru zajednistva u reakcijama na Suljagicevu odluku - funkcionira besprijekorno.
- Dezulovic, je li? - pitat ce gore Petrov namjesnik na prijemu, stariji neki gospodin, ovako kad ga gledam isti Joseph Ratzinger. - Da vidimo... hm, vi ste za Raj. Izlaz A. Samo se potpisite ovdje i preuzmite odjecu kod ekonoma.
- Raj?! - iznenadit cu se ja. - Ali, kako?...
- Ne znam ni ja - odgovorit ce namjesnik Ratzinger. - Ovdje mi pise "neskriveni islamofob".
Monday, May 30, 2011
Sunday, May 29, 2011
NAJVECI INTELEKTUALAC SVOG VREMENA-SRDA POPOVIC
U genocidu i (sličnim teškim "političkim" zločinima) možete uvek raspoznati tri ključne i nužne uloge: Ideologa, Političara i Generala. Ideolog je uvek u potrazi za svojim političarem, a političar za svojim generalom. Tek kada se uzajamno pronađu nastupa trenutak akcije.
Već dok se uzajamno traže, stvara se jedan ambijent u kome ni ideje ideologa ni politika političara ne moraju biti do kraja eksplicirane; one se mogu svesti na manje ili više suptilne nagoveštaje, kojima duh ambijenta obezbeđuje tačno tumačenje i pretvara ih u samorazumljiva naređenja i, konačno, akciju.
Naravno da je ova slika simbolički uprošćena. Jer, ideolog ima svoje sledbenike u intelektualnoj eliti i medijima preko kojih širi svoje ideje i uticaj i stvara ambijent, političar ima svoju partiju i svoje glasače pomoću kojih osvaja državni aparat i ovlašćenja, a general vojsku koja je spremna da sledi njegove naredbe (čast dezerterima). To im omogućava da tvrde da samo ispunjavaju "narodnu volju". Još je Hitler govorio: "Na javno mnenje ćemo se pozivati kada ga budemo formirali." Ali ostaje činjenica da su ova trojica glavne dramatis personae: ideolog, političar, general.
Post factum, prvi će se pravdati da "nije tako mislio", drugi "da nije tako naredio", a treći "da je bio samo instrument politike i duha vremena" (recimo, ubica Zorana Đinđića je to lapidarno artikulisao: "Ja sam samo metak, letim tamo gde sam naciljan, drugi povlače oroz").
Dva dana nakon hapšenja generala Mladića, jedan beogradski dnevni list osvanuo je sa velikim naslovom na prvoj stranici: "KO VAM JE KRIV ŠTO STE GLASALI ZA MILOŠEVIĆA". U daljem tekstu se ovakav naslov podrobnije objašnjava: "Mladić je u nekim trenucima bio raspoložen za priču, pa je zbijao šale (?!), kako na račun prisutnih tako i političara: 'Ko vam je kriv, vi ste birali Miloševića, a ne ja".
Nema ničeg šaljivog u Mladićevoj izjavi. To je supstrat njegove odbrane, klasične odbrane egzekutora koja se može ovako razložiti i sumirati: (1) ja nisam izabrao Miloševića, on je izabrao mene; (2) Miloševića je izabrao srpski narod; (3) ja sam samo sprovodio njegovu politiku; (4) dakle, bio sam instrument narodne volje, i na koncu (5) u čije me ime sada pozivate na odgovornost?!
Ovoj logici se ne može nešto suštinski zameriti. Sem, naravno, da je Mladić pristao da bude ovako instrumentalizovan i da je pokazao ogroman višak entuzijazma.
Više je puta isticano kako upravo glavni akteri zločina počinjenih u naše ime zagovaraju ideju kolektivne krivice, u kojoj pokušavaju da razblaže onu svoju, individualnu. A "kolektiv" isuviše često na to pristaje: "Svi smo mi Mladić", "Svi smo mi Gotovina", "Suđenje Miloševiću je suđenje srpskom narodu", "Hag je rezultat srbofobije".
"Kolektiv" na to pristaje, jer njime vlada plemenska svest, organska povezanost svih pripadnika plemena – dirnete li jednog od nas, dirnuli ste svakog pojedinačno! Naši pojedinačni životi dobijaju vrednost i smisao jedino u plemenu. Kako je izjavio ideolog: biti Srbin i čovek jedno je isto.
Zbog svega toga hapšenje Mladića i njegovo suđenje može biti antiklimaktično. Umesto katarzičnog dejstva može nastupiti potištenost, apatija i dalje tonjenje u resantimanski nacionalizam, bar kod onih 71% građana koji, prema ispitivanju javnog mnenja, ne bi prijavili Mladića, ili onih 51% koji smatraju da on ne treba da bude isporučen Haškom tribunalu.
Ovo daje posebnu snagu Mladićevom pitanju: u čije ime me sada isporučujete? I isporuka Miloševića i isporuka Mladića Hagu, jednom MEĐUNARODNOM sudu, događa se i dogodila se protiv volje većine. U jednoj zemlji u kojoj još uvek vlada populizam, tojest koja demokratiju shvata isključivo kao – makar i nedemokratsku – vladavinu većine, ova činjenica stvara posebne probleme. Potez sadašnjih vlasti da Mladića isporuče jeste duboko demokratski uprkos manjinskoj podršci; taj potez je, kao i izručenje Miloševića, bio u našim prilikama hrabar, što znači i vrlo rizičan.
Pokazuje se još jednom da problemi ove zemlje nisu striktno politički, da problem predstavlja razoreno društvo i njegova iskrivljena svest. S druge strane, i pokazani zakasneli znaci odgovornog liderstva u političkoj sferi, koje u nuždi odlučuje i protiv volje većine, mogu povratno uticati na karakter društva i njegovu svest. Ta nada bi bila osnovana ukoliko bi sadašnja vlast interpretirala ovu svoju odluku na pravi način, pokazala da ovo nije bila samo politička iznudica (nužno zlo koje će nam omogućiti da dobijemo kandidaturu, pristupne fondove, da bolje živimo itd), i branila je isključivo argumentima morala i pravde, umesto dosadašnjih utilitarnih izvinjavanja.
Ovakvoj interpretaciji predaje Mladića, neophodni kredibilitet ne mogu dati samo reči, već i dela, koja bi se sastojala u energičnom procesuiranju svih onih koji su pomagali u skrivanju Mladića uključujući, pored otkrivenih jataka, i sadašnje i prošle pripadnike Vojske, organa bezbednosti i pravosuđa. Tek onda bi bilo "kristalno jasno" (B. Tadić) da je čin predaje Mladića početak konačnog obračuna ne samo sa Generalom, već i sa ostacima državnog aparata Političara, pa i sa samim Ideologom. Samo tako bi se ućutkali i oni koji ovu predaju nazivaju prodajom.
Srđa Popović
Već dok se uzajamno traže, stvara se jedan ambijent u kome ni ideje ideologa ni politika političara ne moraju biti do kraja eksplicirane; one se mogu svesti na manje ili više suptilne nagoveštaje, kojima duh ambijenta obezbeđuje tačno tumačenje i pretvara ih u samorazumljiva naređenja i, konačno, akciju.
Naravno da je ova slika simbolički uprošćena. Jer, ideolog ima svoje sledbenike u intelektualnoj eliti i medijima preko kojih širi svoje ideje i uticaj i stvara ambijent, političar ima svoju partiju i svoje glasače pomoću kojih osvaja državni aparat i ovlašćenja, a general vojsku koja je spremna da sledi njegove naredbe (čast dezerterima). To im omogućava da tvrde da samo ispunjavaju "narodnu volju". Još je Hitler govorio: "Na javno mnenje ćemo se pozivati kada ga budemo formirali." Ali ostaje činjenica da su ova trojica glavne dramatis personae: ideolog, političar, general.
Post factum, prvi će se pravdati da "nije tako mislio", drugi "da nije tako naredio", a treći "da je bio samo instrument politike i duha vremena" (recimo, ubica Zorana Đinđića je to lapidarno artikulisao: "Ja sam samo metak, letim tamo gde sam naciljan, drugi povlače oroz").
Dva dana nakon hapšenja generala Mladića, jedan beogradski dnevni list osvanuo je sa velikim naslovom na prvoj stranici: "KO VAM JE KRIV ŠTO STE GLASALI ZA MILOŠEVIĆA". U daljem tekstu se ovakav naslov podrobnije objašnjava: "Mladić je u nekim trenucima bio raspoložen za priču, pa je zbijao šale (?!), kako na račun prisutnih tako i političara: 'Ko vam je kriv, vi ste birali Miloševića, a ne ja".
Nema ničeg šaljivog u Mladićevoj izjavi. To je supstrat njegove odbrane, klasične odbrane egzekutora koja se može ovako razložiti i sumirati: (1) ja nisam izabrao Miloševića, on je izabrao mene; (2) Miloševića je izabrao srpski narod; (3) ja sam samo sprovodio njegovu politiku; (4) dakle, bio sam instrument narodne volje, i na koncu (5) u čije me ime sada pozivate na odgovornost?!
Ovoj logici se ne može nešto suštinski zameriti. Sem, naravno, da je Mladić pristao da bude ovako instrumentalizovan i da je pokazao ogroman višak entuzijazma.
Više je puta isticano kako upravo glavni akteri zločina počinjenih u naše ime zagovaraju ideju kolektivne krivice, u kojoj pokušavaju da razblaže onu svoju, individualnu. A "kolektiv" isuviše često na to pristaje: "Svi smo mi Mladić", "Svi smo mi Gotovina", "Suđenje Miloševiću je suđenje srpskom narodu", "Hag je rezultat srbofobije".
"Kolektiv" na to pristaje, jer njime vlada plemenska svest, organska povezanost svih pripadnika plemena – dirnete li jednog od nas, dirnuli ste svakog pojedinačno! Naši pojedinačni životi dobijaju vrednost i smisao jedino u plemenu. Kako je izjavio ideolog: biti Srbin i čovek jedno je isto.
Zbog svega toga hapšenje Mladića i njegovo suđenje može biti antiklimaktično. Umesto katarzičnog dejstva može nastupiti potištenost, apatija i dalje tonjenje u resantimanski nacionalizam, bar kod onih 71% građana koji, prema ispitivanju javnog mnenja, ne bi prijavili Mladića, ili onih 51% koji smatraju da on ne treba da bude isporučen Haškom tribunalu.
Ovo daje posebnu snagu Mladićevom pitanju: u čije ime me sada isporučujete? I isporuka Miloševića i isporuka Mladića Hagu, jednom MEĐUNARODNOM sudu, događa se i dogodila se protiv volje većine. U jednoj zemlji u kojoj još uvek vlada populizam, tojest koja demokratiju shvata isključivo kao – makar i nedemokratsku – vladavinu većine, ova činjenica stvara posebne probleme. Potez sadašnjih vlasti da Mladića isporuče jeste duboko demokratski uprkos manjinskoj podršci; taj potez je, kao i izručenje Miloševića, bio u našim prilikama hrabar, što znači i vrlo rizičan.
Pokazuje se još jednom da problemi ove zemlje nisu striktno politički, da problem predstavlja razoreno društvo i njegova iskrivljena svest. S druge strane, i pokazani zakasneli znaci odgovornog liderstva u političkoj sferi, koje u nuždi odlučuje i protiv volje većine, mogu povratno uticati na karakter društva i njegovu svest. Ta nada bi bila osnovana ukoliko bi sadašnja vlast interpretirala ovu svoju odluku na pravi način, pokazala da ovo nije bila samo politička iznudica (nužno zlo koje će nam omogućiti da dobijemo kandidaturu, pristupne fondove, da bolje živimo itd), i branila je isključivo argumentima morala i pravde, umesto dosadašnjih utilitarnih izvinjavanja.
Ovakvoj interpretaciji predaje Mladića, neophodni kredibilitet ne mogu dati samo reči, već i dela, koja bi se sastojala u energičnom procesuiranju svih onih koji su pomagali u skrivanju Mladića uključujući, pored otkrivenih jataka, i sadašnje i prošle pripadnike Vojske, organa bezbednosti i pravosuđa. Tek onda bi bilo "kristalno jasno" (B. Tadić) da je čin predaje Mladića početak konačnog obračuna ne samo sa Generalom, već i sa ostacima državnog aparata Političara, pa i sa samim Ideologom. Samo tako bi se ućutkali i oni koji ovu predaju nazivaju prodajom.
Srđa Popović
PISMO MLADICU
Šalje:
Slađana Lj.
Novi Sad, Srbija
Prima:
Ratko Mladić
Optužen 8. novembra 2002. pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju po petnaest tačaka za: 1. Genocid; 2. Učestvovanje u genocidu; 3. Progone na političkoj, verskoj i nacionalnoj osnovi, kao zločine protiv čovečnosti; 4. Istrebljenje, kao zločin prema čovečnosti; 5. Ubistvo, kao zločin protiv čovečnosti; 6. Ubistvo, kao kršenje ratnih zakona i običaja; 7. Deportaciju ljudi, kao zločin protiv čovečnosti; 8. Nehumana dela (prisilna premeštanja), kao zločin protiv čovečnosti; 9-14. Protivpravno terorisanje civila, ubistvo, okrutno postupanje, nehumana dela, napade na civile; 15. Uzimanje talaca.
Adresa - nepoznata
Čoveče – Mladiću Ratko,
Ovo nije pismo podrške Srpkinje u tridesetim, koja drži Vašu sliku uz ikonu. Svakako da takvih neposlatih pisama ima među neplaćenim računima, starim brojevima Politike i šajkačama mnogih Srba, ali ovo nije takvo pismo. Sada već možete pretpostaviti da ovo nije ni prijateljsko pismo, jer moji prijatelji nisu ubice, secikese niti prevaranti. Jasno, ovo nikako ne može biti ni ljubavno pismo, daleko bilo, možete mi otac biti.
Pišem Vam kao čovek čoveku – kao žena čoveku, jer ljudska vrsta je jedina kategorija u koju bih Vas mogla svrstati, te biti mirna sa tim. Ako Vas nazovem gospodinom svi će mi se smejati kao što smo se smejali političarima u Srbiji kada su Vašeg kolegu Milorada Ulemeka Legiju nazivali „gospodinom Legija“. Znači, piše Vam dama za koju nikada nećete biti dovoljno muško da biste bili gospodin. Odmah zaboravite i ono generale i komandante, jer su vojni činovi za mene samo infantilno nadmetanje među vama što se volite igrati rata i meriti ko je dalje piškio. Kao što primećujete bićemo na Vi, ne zato što poštujem Vaš lik i delo, već zato što me je majka, između tri posla, ipak stizala i vaspitavati.
Ratko Mladić hrabri golobrade vojnike
Mene ne zanima gde se Vi trenutno nalazite, kako stojite sa zdravljem, niti da li ste spremili zimnicu. Ne bavim se osobinama Vaše ličnosti, već razmišljam o Vašim delima koja ste činili, a nikako niste smeli, te onima koje ste morali učiniti, ali niste hteli. Jasno mi je da reči koje pišem nisu nedužne, te slutim da će me pre pojesti mrak nego što ću dobiti odgovor na bilo koje postavljeno Vam pitanje. Ipak, kada ste već dozvolili sebi da činite užasne stvari u moje ime, ja bih iskoristila svoje pravo koje mi garantuju nakaradni Ustav Republike Srbije Vojislava Koštunice, i mršavi Zakon o javnom informisanju Narodne skupštine Republike Srbije, te bih Vas pitala: kada i zašto ste prestali da mislite?
Mogla bih pretpostaviti, možda i razumeti, da se to desilo kada ste se suočili sa činjenicom, da ćete morati da odrastate bez oca. Ili se to možda desilo kad ste odustali od svog dečačkog sna da postanete hirurg, i upisali Vojno-industrijsku školu u Zemunu? Psihoanalitičari bi Vam rekli da biste bolje prošli u životu da ste, kao svaki čovek, pribegli sublimaciji kao zrelom mehanizmu odbrane, i tako svoje mesarske sklonosti kanalisali u nešto društveno prihvatljivo i svakako korisno. Ovako ćete ostati upamćeni kao čovek koji nije imao dovoljno snage da veruje u sebe, te je koristio silu kako bi ušao u dušu svakog od nas, halapljivo pipao krvavim rukama po našim željama, osećanjima i uspomenama, te u strahu bežao sa dragocenim plenom, ostavljajući za sobom tragove blata sa grobnica i smrad gluposti pomešan sa mržnjom. A možda biste postali dobar hirurg koji, iako nije voleo ljude, ipak je spašavao njihove živote. Tada bi čoveku bilo samo nelagodno u Vašem društvu zbog rasističkih baljezgarija koje izgovarate, umesto što danas oplakuje i mrzi zbog njih. Da ste tada znali da čovek mora odgovarati za sve što učini ili ne učini, možda biste mislili i pažljivije donosili odluku o izboru profesije, zar ne?
Dozvolite mi da pogađam – je li tako da niste razmišljali dok ste izgovarali: „Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednoga velikoga praznika srpskoga, poklanjamo srpskom narodu ovaj grad. I napokon došao je trenutak da se posle Bune protiv dahija Turcima osvetimo na ovom prostoru.“? Jedino zbog čega bi možda vredelo upoznati Vas je što bih tada mogla da Vam kažem da i ja znam da je to zla, manipulativna, šuplja priča. Taj dan jula je za mene bio još jedan depresivan i dosadan dan letnjeg raspusta između prve i druge godine srednje škole. Ni slutila nisam da će poklon od Vas biti toliko masivan i golem. Eno ga, već petnaest godina stoji u uglu mog života, još uvek neotvoren.
Fascinantna je Vaša interpretacija sopstvene slobode kao apsolutne, da otmete jednoj grupi ljudi kuće, ulice, živote i fotografije, i „poklonite“ ih favorizovanoj grupi na koju gledate kao svoju i podaničku, znajući da činite nasilje i prema jednima i prema drugima. Otkrijte mi tajnu, kako ste uspeli da me uvučete u taj kolektivni zločin, i natovarite mi na leđa teret koji ste sami trebali poneti? Odakle Vam pravo da utičete na moj život do te mere da se „ne osećam kod kuće u sopstvenoj kući“? Sada ću prestati da Vas zapitkujem da ne upadnem u zamku i teretim Vas za sve svoje životne neuspehe. Bilo kako bilo, taj Vaš poklon stoji i dalje tu, bulji u mene i jeca. Vreme je da delam odgovorno i otvorim ga, pre nego što rodim decu i kukavički im ga utrapim, kao što ste to učinili Vi meni (i pobegli). Jer, složićete se sa Mirkom Kovačem kada kaže da „sa vlastitim porazom još se i možemo nositi, ali nema veće boli nego videti poraženu decu“. Ako ne prihvatim mržnju prema Vama, koju ste mi sami nametnuli, i ako sačuvam snagu da reagujem na užasne stvari koje se dešavaju u ovoj memljivoj kasabi koju nazivamo državom, imam dobru šansu da preživim u miru sa sobom i drugima. Znači - ako ja to mogu sama - ne treba mi ni sporna Deklaracija o Srebrenici usvojena u Skupštini Srbije, niti da Vas vidim iza rešetaka.
"Dobrotvor" u Srebrenici
Tek sada dolazim do zaključka da sam, između ostalog, u prednosti u odnosu na Vas zato što imam veću šansu i više vremena u životu da se „vratim svojoj kući“ i osećam se dobro, domaće u njoj. Vi više nikada nećete imati priliku za tako nešto. Shvatate me sada na šta mislim kada Vam govorim o odnosu između Vas, Vaših dela i posledica tih dela? A šteta što pod stare dane ne možete uživati u svom rodnom kraju, jer priroda mu je vrlo lepa. Nisam bila u Vašem selu Božinovci, ali me je mama vodila, neposredno pre onog zla koji nazivate ratom, u Kalinovik. (Posle toga više nikada nismo uspele sebi da priuštimo zajednički odmor). Ne samo da sam na Treskavici prvi put stala na skije, već sam se i prvi put zaljubila. Ono što bi za Vas bilo zanimljivo je to da sam se zaljubila u muslimana. Sećam se da je imao krupne zelene oči, a nadam se da Vas nikada nije sreo i tako uspeo da preživi.
Ono što jedva čekam da Vam kažem jeste da su neki vrlo važni ljudi u mom životu upravo Bošnjaci. Sa nekima ste se sigurno gledali preko nišana na obrnoncima Sarajeva. No, ne trudite se, ne biste ih danas prepoznali, odrasli su, koža im je ogrubela, a brada i kosa toliko porasle da bi se njihove fotografije mogle lepiti na tegle džema i tako plašila dečurlija koja je uvek željna slatkiša. Međutim, ni ratni veterani sa ove, „naše strane“ kako biste Vi rekli, nisu ništa nežnijeg lica, niti živahnijeg pogleda. Zapravo, znate li da nezvanični podaci istraživanja Ministarstva za rad i socijalnu politiku Republike Srbije pokazuju da je kvalitet života ratnih veterana danas u Srbiji najlošiji u odnosu na kvalitet života veterana meren u ostalim zemljama? Da li možete da naslutite svoj uticaj na život 81% njih koji imaju probleme sa mentalnim i fizičkim zdravljem?
Gledam i slušam i jedne i druge veterane, i ne vidim baš nikakvu značajnu razliku među tim muškarcima, niti primećujem da se ne razumeju kada međusobno razgovaraju. Šta više, oni jedni druge najbolje razumeju. Pitam se sad, kojim ste Vi to nadljudskim moćima uspevali da ih diferencirate? U stvari, bolje da ne znam ni za Vaše posebne moći, ni za Vaše kriterijume segregacije. Nekada mislim da svi mi u regionu imamo neke magijske moći, jer bismo inače pocrkali od gladi i sopstvenog gneva. Iako novine pišu da su najugroženija ljudska prava osobama sa invaliditetom, ženama, Romima i LGBT populaciji, svi znamo da je ta lista mnogo duža. Kako ste Vi dozvolili sebi da učinite sve nas marginalizovanima, tako smo mi postali budale koje zbijaju redove, iz kojih se međusobno diskriminišu. Nikada ne biste priznali da su najgluplji u tom Vašem stadu upravo oni koji Vam se najviše dive. Šta više, pretpostavljam da Vam srce zatreperi kada čujete da su, noseći majice sa Vašim likom, pretukli nekog „pederaša“ i narkomana ili ubili stranog državljanina. I stvarno, možete biti ponosni jer rade upravo onako kako ste im pokazali: udri, ubij, pa beži. Kako ste i očekivali, neki od njih su izveli svoj, već dobro uvežban, nasilni performans 10. oktobra tokom Parade ponosa u Beogradu.
Priznajem, bio je dobar onaj fazon sa hapšenjem flamanskog slikara Fredija Degrefa pre nekog vremena, dok ste se Vi smeštali u novo jatačko gnezdo pripremljeno za preživljavanje. Nadam se da je gnezdo dobro opremljeno, jer će ovo biti duga i hladna zima, i za Vaš narod i za Vas.
Ne morate brinuti da ću Vas na kraju patetično nagovarati da se predate policiji, iako Vam to poručuju moji prijatelji koji znaju da Vam sada pišem. Sve i da napokon budete hrabri i istupite pred svoje žrtve i mene, ne možete pomoći zaceljenju naših duša i obnovi naših kuća. Neki religiozni ljudi sa kojima se družim smatraju da imate pravo da se pokajete. Ne znam, možda su i u pravu. Ja ipak mislim da ne postoji dovoljno precizna mašina koja bi izmerila istinitost tog pokajanja, kada bi do njega stvarno i došlo. Iako Vi verovatno imate nešto novca, ne možete platiti da oni kojima ste oduzeli život ponovo prodišu. U svoj životni budžet tako nećete morati da uvrstite i račun za vlastito ne-mišljenje, jer se nikada nećemo dogovoriti oko sume koju treba da platite.
Iskreno,
Slađana. Lj.
Lupiga.
Slađana Lj.
Novi Sad, Srbija
Prima:
Ratko Mladić
Optužen 8. novembra 2002. pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju po petnaest tačaka za: 1. Genocid; 2. Učestvovanje u genocidu; 3. Progone na političkoj, verskoj i nacionalnoj osnovi, kao zločine protiv čovečnosti; 4. Istrebljenje, kao zločin prema čovečnosti; 5. Ubistvo, kao zločin protiv čovečnosti; 6. Ubistvo, kao kršenje ratnih zakona i običaja; 7. Deportaciju ljudi, kao zločin protiv čovečnosti; 8. Nehumana dela (prisilna premeštanja), kao zločin protiv čovečnosti; 9-14. Protivpravno terorisanje civila, ubistvo, okrutno postupanje, nehumana dela, napade na civile; 15. Uzimanje talaca.
Adresa - nepoznata
Čoveče – Mladiću Ratko,
Ovo nije pismo podrške Srpkinje u tridesetim, koja drži Vašu sliku uz ikonu. Svakako da takvih neposlatih pisama ima među neplaćenim računima, starim brojevima Politike i šajkačama mnogih Srba, ali ovo nije takvo pismo. Sada već možete pretpostaviti da ovo nije ni prijateljsko pismo, jer moji prijatelji nisu ubice, secikese niti prevaranti. Jasno, ovo nikako ne može biti ni ljubavno pismo, daleko bilo, možete mi otac biti.
Pišem Vam kao čovek čoveku – kao žena čoveku, jer ljudska vrsta je jedina kategorija u koju bih Vas mogla svrstati, te biti mirna sa tim. Ako Vas nazovem gospodinom svi će mi se smejati kao što smo se smejali političarima u Srbiji kada su Vašeg kolegu Milorada Ulemeka Legiju nazivali „gospodinom Legija“. Znači, piše Vam dama za koju nikada nećete biti dovoljno muško da biste bili gospodin. Odmah zaboravite i ono generale i komandante, jer su vojni činovi za mene samo infantilno nadmetanje među vama što se volite igrati rata i meriti ko je dalje piškio. Kao što primećujete bićemo na Vi, ne zato što poštujem Vaš lik i delo, već zato što me je majka, između tri posla, ipak stizala i vaspitavati.
Ratko Mladić hrabri golobrade vojnike
Mene ne zanima gde se Vi trenutno nalazite, kako stojite sa zdravljem, niti da li ste spremili zimnicu. Ne bavim se osobinama Vaše ličnosti, već razmišljam o Vašim delima koja ste činili, a nikako niste smeli, te onima koje ste morali učiniti, ali niste hteli. Jasno mi je da reči koje pišem nisu nedužne, te slutim da će me pre pojesti mrak nego što ću dobiti odgovor na bilo koje postavljeno Vam pitanje. Ipak, kada ste već dozvolili sebi da činite užasne stvari u moje ime, ja bih iskoristila svoje pravo koje mi garantuju nakaradni Ustav Republike Srbije Vojislava Koštunice, i mršavi Zakon o javnom informisanju Narodne skupštine Republike Srbije, te bih Vas pitala: kada i zašto ste prestali da mislite?
Mogla bih pretpostaviti, možda i razumeti, da se to desilo kada ste se suočili sa činjenicom, da ćete morati da odrastate bez oca. Ili se to možda desilo kad ste odustali od svog dečačkog sna da postanete hirurg, i upisali Vojno-industrijsku školu u Zemunu? Psihoanalitičari bi Vam rekli da biste bolje prošli u životu da ste, kao svaki čovek, pribegli sublimaciji kao zrelom mehanizmu odbrane, i tako svoje mesarske sklonosti kanalisali u nešto društveno prihvatljivo i svakako korisno. Ovako ćete ostati upamćeni kao čovek koji nije imao dovoljno snage da veruje u sebe, te je koristio silu kako bi ušao u dušu svakog od nas, halapljivo pipao krvavim rukama po našim željama, osećanjima i uspomenama, te u strahu bežao sa dragocenim plenom, ostavljajući za sobom tragove blata sa grobnica i smrad gluposti pomešan sa mržnjom. A možda biste postali dobar hirurg koji, iako nije voleo ljude, ipak je spašavao njihove živote. Tada bi čoveku bilo samo nelagodno u Vašem društvu zbog rasističkih baljezgarija koje izgovarate, umesto što danas oplakuje i mrzi zbog njih. Da ste tada znali da čovek mora odgovarati za sve što učini ili ne učini, možda biste mislili i pažljivije donosili odluku o izboru profesije, zar ne?
Dozvolite mi da pogađam – je li tako da niste razmišljali dok ste izgovarali: „Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednoga velikoga praznika srpskoga, poklanjamo srpskom narodu ovaj grad. I napokon došao je trenutak da se posle Bune protiv dahija Turcima osvetimo na ovom prostoru.“? Jedino zbog čega bi možda vredelo upoznati Vas je što bih tada mogla da Vam kažem da i ja znam da je to zla, manipulativna, šuplja priča. Taj dan jula je za mene bio još jedan depresivan i dosadan dan letnjeg raspusta između prve i druge godine srednje škole. Ni slutila nisam da će poklon od Vas biti toliko masivan i golem. Eno ga, već petnaest godina stoji u uglu mog života, još uvek neotvoren.
Fascinantna je Vaša interpretacija sopstvene slobode kao apsolutne, da otmete jednoj grupi ljudi kuće, ulice, živote i fotografije, i „poklonite“ ih favorizovanoj grupi na koju gledate kao svoju i podaničku, znajući da činite nasilje i prema jednima i prema drugima. Otkrijte mi tajnu, kako ste uspeli da me uvučete u taj kolektivni zločin, i natovarite mi na leđa teret koji ste sami trebali poneti? Odakle Vam pravo da utičete na moj život do te mere da se „ne osećam kod kuće u sopstvenoj kući“? Sada ću prestati da Vas zapitkujem da ne upadnem u zamku i teretim Vas za sve svoje životne neuspehe. Bilo kako bilo, taj Vaš poklon stoji i dalje tu, bulji u mene i jeca. Vreme je da delam odgovorno i otvorim ga, pre nego što rodim decu i kukavički im ga utrapim, kao što ste to učinili Vi meni (i pobegli). Jer, složićete se sa Mirkom Kovačem kada kaže da „sa vlastitim porazom još se i možemo nositi, ali nema veće boli nego videti poraženu decu“. Ako ne prihvatim mržnju prema Vama, koju ste mi sami nametnuli, i ako sačuvam snagu da reagujem na užasne stvari koje se dešavaju u ovoj memljivoj kasabi koju nazivamo državom, imam dobru šansu da preživim u miru sa sobom i drugima. Znači - ako ja to mogu sama - ne treba mi ni sporna Deklaracija o Srebrenici usvojena u Skupštini Srbije, niti da Vas vidim iza rešetaka.
"Dobrotvor" u Srebrenici
Tek sada dolazim do zaključka da sam, između ostalog, u prednosti u odnosu na Vas zato što imam veću šansu i više vremena u životu da se „vratim svojoj kući“ i osećam se dobro, domaće u njoj. Vi više nikada nećete imati priliku za tako nešto. Shvatate me sada na šta mislim kada Vam govorim o odnosu između Vas, Vaših dela i posledica tih dela? A šteta što pod stare dane ne možete uživati u svom rodnom kraju, jer priroda mu je vrlo lepa. Nisam bila u Vašem selu Božinovci, ali me je mama vodila, neposredno pre onog zla koji nazivate ratom, u Kalinovik. (Posle toga više nikada nismo uspele sebi da priuštimo zajednički odmor). Ne samo da sam na Treskavici prvi put stala na skije, već sam se i prvi put zaljubila. Ono što bi za Vas bilo zanimljivo je to da sam se zaljubila u muslimana. Sećam se da je imao krupne zelene oči, a nadam se da Vas nikada nije sreo i tako uspeo da preživi.
Ono što jedva čekam da Vam kažem jeste da su neki vrlo važni ljudi u mom životu upravo Bošnjaci. Sa nekima ste se sigurno gledali preko nišana na obrnoncima Sarajeva. No, ne trudite se, ne biste ih danas prepoznali, odrasli su, koža im je ogrubela, a brada i kosa toliko porasle da bi se njihove fotografije mogle lepiti na tegle džema i tako plašila dečurlija koja je uvek željna slatkiša. Međutim, ni ratni veterani sa ove, „naše strane“ kako biste Vi rekli, nisu ništa nežnijeg lica, niti živahnijeg pogleda. Zapravo, znate li da nezvanični podaci istraživanja Ministarstva za rad i socijalnu politiku Republike Srbije pokazuju da je kvalitet života ratnih veterana danas u Srbiji najlošiji u odnosu na kvalitet života veterana meren u ostalim zemljama? Da li možete da naslutite svoj uticaj na život 81% njih koji imaju probleme sa mentalnim i fizičkim zdravljem?
Gledam i slušam i jedne i druge veterane, i ne vidim baš nikakvu značajnu razliku među tim muškarcima, niti primećujem da se ne razumeju kada međusobno razgovaraju. Šta više, oni jedni druge najbolje razumeju. Pitam se sad, kojim ste Vi to nadljudskim moćima uspevali da ih diferencirate? U stvari, bolje da ne znam ni za Vaše posebne moći, ni za Vaše kriterijume segregacije. Nekada mislim da svi mi u regionu imamo neke magijske moći, jer bismo inače pocrkali od gladi i sopstvenog gneva. Iako novine pišu da su najugroženija ljudska prava osobama sa invaliditetom, ženama, Romima i LGBT populaciji, svi znamo da je ta lista mnogo duža. Kako ste Vi dozvolili sebi da učinite sve nas marginalizovanima, tako smo mi postali budale koje zbijaju redove, iz kojih se međusobno diskriminišu. Nikada ne biste priznali da su najgluplji u tom Vašem stadu upravo oni koji Vam se najviše dive. Šta više, pretpostavljam da Vam srce zatreperi kada čujete da su, noseći majice sa Vašim likom, pretukli nekog „pederaša“ i narkomana ili ubili stranog državljanina. I stvarno, možete biti ponosni jer rade upravo onako kako ste im pokazali: udri, ubij, pa beži. Kako ste i očekivali, neki od njih su izveli svoj, već dobro uvežban, nasilni performans 10. oktobra tokom Parade ponosa u Beogradu.
Priznajem, bio je dobar onaj fazon sa hapšenjem flamanskog slikara Fredija Degrefa pre nekog vremena, dok ste se Vi smeštali u novo jatačko gnezdo pripremljeno za preživljavanje. Nadam se da je gnezdo dobro opremljeno, jer će ovo biti duga i hladna zima, i za Vaš narod i za Vas.
Ne morate brinuti da ću Vas na kraju patetično nagovarati da se predate policiji, iako Vam to poručuju moji prijatelji koji znaju da Vam sada pišem. Sve i da napokon budete hrabri i istupite pred svoje žrtve i mene, ne možete pomoći zaceljenju naših duša i obnovi naših kuća. Neki religiozni ljudi sa kojima se družim smatraju da imate pravo da se pokajete. Ne znam, možda su i u pravu. Ja ipak mislim da ne postoji dovoljno precizna mašina koja bi izmerila istinitost tog pokajanja, kada bi do njega stvarno i došlo. Iako Vi verovatno imate nešto novca, ne možete platiti da oni kojima ste oduzeli život ponovo prodišu. U svoj životni budžet tako nećete morati da uvrstite i račun za vlastito ne-mišljenje, jer se nikada nećemo dogovoriti oko sume koju treba da platite.
Iskreno,
Slađana. Lj.
Lupiga.
Wednesday, May 25, 2011
sarajevski marlboro,,Miljenko Jergovic
Iznad glave zacujes zvizduk, pa prodju dvije-tri sekunde napetosti, a onda se dolje, negdje u gradu, prolomi eksplozija. S tvoga prozora to mjesto se uvijek dobro vidi. Najprije je kao visok, vitak stup prasine koji se pretvara u dim i u vatru. Cekas jos nekoliko trenutaka da prepoznas o kakvom se stanu radi. Ako vatra bude spora i lijena, rijec je o zapaljenom domu neke sirotinje. Ako plane u veliku modru kuglu, to onda gori necije lijepo uredjeno potkrovlje opkovano lakiranom lamperijom. Ako plamti dugo i ustrajno, to se zapalio dom bogatog carsijskog gazde, pun starinskog masivnog namjestaja. Ali ako se plamen digne iznenada, divlji i razuzdan kao kosa Farrah Fawcett, i jos brze nestane pustajuci da vjetar raznosi pepelne listice nad gradom, ti znas da je upravo izgorjela necija kucna biblioteka. Kako si u trinaest mjeseci bombardiranja nad gradom vidio puno tih velikih razigranih buktinja, pomisljas da je Sarajevo lezalo na knjigama. Ako i nije, zelis da kazes da je tako dok prstima dodirujes svoje, jos nezapaljene.
U svakoj privatnoj bibliotice najvise je neprocitanih knjiga,onih koje si kupio zbog boje njihovih korica,imena autora ili naprosto sto su te svojim mirisom privlacile.Takvu knjigu dodirujes cesto povrh dana,nakon kupovine,otvaras je procitas dva-tri reda i vracas je natrag. Nakon nekog vremena zaboravljas je, ili je iz daljine pogledavas s blagim gadjenjem. Cesto si pozelio odnijeti je u najblizu javnu biblioteku, pokloniti je nekome, rijesiti je se na bilo koji nacin, ali nikada nisi imao nacina to uciniti. Ona je ostajala kao cudna potvrda tvoje sklonosti gomilanju nepotrebnih stvari, koja ce se u jednom bolnom, vatrenom trenutku pretvoriti u gomilanje uspomena. Sve te bespotrebne i neprocitane knjige opteretit ce te dok se budes oprastao od njih. Gotovo ces razumjeti veselje vatre dok je iste takve gutala dolje u gradu.
Manje je knjiga kojima se nisi vracao od djetinjstva. One su te podsjecale na doba kada jos nisi naucio preskakati stranice i citati iz gornjeg lijevog u donji desni kut. To su vjerojatno jedine knjige koje si stvarno procitao u zivotu. Sve dobre djecje price imale su tuzan kraj iz kojeg nisi mogao nista nauciti osim da je tuga ono mjesto na kojem fikcija postaje vaznija od stvarnosti. U filmu "Mrtvi" Johna Hustona jedna se zena rasplakala, a da nije uspjela objasniti zasto. Dok si ga gledao, pomislio si da je to ustvari to, i doslo ti je da places.
Najmanje je knjiga za koje si vjerovao da ces ih uvijek imati uza se. Kada si neku od njih prvi put citao, neprestano bi odgadjao kraj. Kasnije su te uzbudjivale i svojim sadrzajem i izgledom. No i njih ces, kao i sve druge, morati ostaviti uz gorko uvjerenje kako je u ovom gradu, ali i na ovom svijetu, prirodno agregatno stanje knjige plamen, dim i pepeo. Nekome ce to kasnije zvucati pateticno, ali ce za tebe, pogotovu kad stignes u druge gradove i u jos uvijek zive knjizare, plamene vlasi Farrah Fawcett biti gola istina. Od knjiga bolje, ljepse i temeljitije gore jos samo rukopisi.
S gasenjem iluzije o kucnoj biblioteci gasi se i iluzija o civilizaciji knjige. Vec u samom njezinom imenu, u kojem je bila sadrzana tek jedna grcka rijec, obicna kao i druge, ali koja je za tebe povezana s imenom Svete knjige, bilo je povoda tvome vjerovanju. No kada su tako vatreno i neopozivo nestajale jedna za drugom, prestao si vjerovati da ima smisla njihovom postojanju. Ili je smisao najbolje prokuzio onaj sarajevski knjizevnik i bibliofil koji je prosle zime umjesto da trosi skupa drva grijao prste na plamenu Dostojevskog, Tolstoja, Shakespearea, Cervantesa… Nakon svih tih namjernih i slucajnih vatri stvoren je sloj ljudi koji su, gorko shvativsi stvari, spremni sutra hladno gledati plamen Louvrea, a da ne posegnu ni za casom vode. Nema smisla braniti vatri da proguta ono sto je ljudska ravnodusnost progutala. Ljepota Pariza ili Londona samo je alibi zlocincima zbog kojih Varsave, Dresdena, Vukovara i Sarajeva vise nema. A i ako ih bude, tada u njima zive ljudi koji se u doba najveceg mira pripremaju za evakuaciju, vec spremni da se odreknu svojih knjiga.
U svijetu, ovakvom kakav jest, postoji jedno osnovno pravilo, ono sto ga je Zuko Dzumhur izgovorio misleci na Bosnu, a svodi se na dvije uvijek spakirane torbe. U njih mora stati sva tvoja imovina i sve uspomene. Sve izvan je vec izgubljeno. Razloge, smisao i opravdanja uzaludno je traziti. Oni opterecuju, kao i uspomene. Ne preostaje ti drugo nego da posudjene knjige uredno vracas, poklonjene pokusavas izbjeci ili izgubiti, a napisane saljes prijateljima koji zive udaljeni jedni od drugih, tako da ih plamen moze progutati tek onoga dana kada se zemljina kugla vrati u stanje u kojem je bila prije nekoliko milijuna godina.
Sve zapaljene kucne biblioteke grada Sarajeva ne mogu biti popisane niti upamcene. A nemaju ni zbog koga. No kao plamen svih plamenova i oganj svih ognjeva, kao konacni mitski pepeo i prah pamti se sudbina sarajevske sveucilisne knjiznice, slavne Vijecnice, cije su knjige gorjele cijeli dan i noc. To se dogodilo, nakon fijuka i eksplozije, tocno prije godinu dana. Mozda bas istog datuma kad ti ovo citas. Pomiluj njezno svoje knjige, strance, i sjeti se da su prah.
U svakoj privatnoj bibliotice najvise je neprocitanih knjiga,onih koje si kupio zbog boje njihovih korica,imena autora ili naprosto sto su te svojim mirisom privlacile.Takvu knjigu dodirujes cesto povrh dana,nakon kupovine,otvaras je procitas dva-tri reda i vracas je natrag. Nakon nekog vremena zaboravljas je, ili je iz daljine pogledavas s blagim gadjenjem. Cesto si pozelio odnijeti je u najblizu javnu biblioteku, pokloniti je nekome, rijesiti je se na bilo koji nacin, ali nikada nisi imao nacina to uciniti. Ona je ostajala kao cudna potvrda tvoje sklonosti gomilanju nepotrebnih stvari, koja ce se u jednom bolnom, vatrenom trenutku pretvoriti u gomilanje uspomena. Sve te bespotrebne i neprocitane knjige opteretit ce te dok se budes oprastao od njih. Gotovo ces razumjeti veselje vatre dok je iste takve gutala dolje u gradu.
Manje je knjiga kojima se nisi vracao od djetinjstva. One su te podsjecale na doba kada jos nisi naucio preskakati stranice i citati iz gornjeg lijevog u donji desni kut. To su vjerojatno jedine knjige koje si stvarno procitao u zivotu. Sve dobre djecje price imale su tuzan kraj iz kojeg nisi mogao nista nauciti osim da je tuga ono mjesto na kojem fikcija postaje vaznija od stvarnosti. U filmu "Mrtvi" Johna Hustona jedna se zena rasplakala, a da nije uspjela objasniti zasto. Dok si ga gledao, pomislio si da je to ustvari to, i doslo ti je da places.
Najmanje je knjiga za koje si vjerovao da ces ih uvijek imati uza se. Kada si neku od njih prvi put citao, neprestano bi odgadjao kraj. Kasnije su te uzbudjivale i svojim sadrzajem i izgledom. No i njih ces, kao i sve druge, morati ostaviti uz gorko uvjerenje kako je u ovom gradu, ali i na ovom svijetu, prirodno agregatno stanje knjige plamen, dim i pepeo. Nekome ce to kasnije zvucati pateticno, ali ce za tebe, pogotovu kad stignes u druge gradove i u jos uvijek zive knjizare, plamene vlasi Farrah Fawcett biti gola istina. Od knjiga bolje, ljepse i temeljitije gore jos samo rukopisi.
S gasenjem iluzije o kucnoj biblioteci gasi se i iluzija o civilizaciji knjige. Vec u samom njezinom imenu, u kojem je bila sadrzana tek jedna grcka rijec, obicna kao i druge, ali koja je za tebe povezana s imenom Svete knjige, bilo je povoda tvome vjerovanju. No kada su tako vatreno i neopozivo nestajale jedna za drugom, prestao si vjerovati da ima smisla njihovom postojanju. Ili je smisao najbolje prokuzio onaj sarajevski knjizevnik i bibliofil koji je prosle zime umjesto da trosi skupa drva grijao prste na plamenu Dostojevskog, Tolstoja, Shakespearea, Cervantesa… Nakon svih tih namjernih i slucajnih vatri stvoren je sloj ljudi koji su, gorko shvativsi stvari, spremni sutra hladno gledati plamen Louvrea, a da ne posegnu ni za casom vode. Nema smisla braniti vatri da proguta ono sto je ljudska ravnodusnost progutala. Ljepota Pariza ili Londona samo je alibi zlocincima zbog kojih Varsave, Dresdena, Vukovara i Sarajeva vise nema. A i ako ih bude, tada u njima zive ljudi koji se u doba najveceg mira pripremaju za evakuaciju, vec spremni da se odreknu svojih knjiga.
U svijetu, ovakvom kakav jest, postoji jedno osnovno pravilo, ono sto ga je Zuko Dzumhur izgovorio misleci na Bosnu, a svodi se na dvije uvijek spakirane torbe. U njih mora stati sva tvoja imovina i sve uspomene. Sve izvan je vec izgubljeno. Razloge, smisao i opravdanja uzaludno je traziti. Oni opterecuju, kao i uspomene. Ne preostaje ti drugo nego da posudjene knjige uredno vracas, poklonjene pokusavas izbjeci ili izgubiti, a napisane saljes prijateljima koji zive udaljeni jedni od drugih, tako da ih plamen moze progutati tek onoga dana kada se zemljina kugla vrati u stanje u kojem je bila prije nekoliko milijuna godina.
Sve zapaljene kucne biblioteke grada Sarajeva ne mogu biti popisane niti upamcene. A nemaju ni zbog koga. No kao plamen svih plamenova i oganj svih ognjeva, kao konacni mitski pepeo i prah pamti se sudbina sarajevske sveucilisne knjiznice, slavne Vijecnice, cije su knjige gorjele cijeli dan i noc. To se dogodilo, nakon fijuka i eksplozije, tocno prije godinu dana. Mozda bas istog datuma kad ti ovo citas. Pomiluj njezno svoje knjige, strance, i sjeti se da su prah.
Saturday, May 21, 2011
DRZAVA NA NACIONALNOM PRINCIPU IDEALAN POTENCIJAL ZA APARTHEID
Nerijeseno nacionalno pitanje? To je tacno. U Jugoslaviji nacionalno pitanje nije bilo rijeseno iz jednostavnog razloga sto je nacionalno pitanje kao takvo, u Jugoslaviji ili bilo gdje, nerjesivo ako se promatra izvan demokratskih principa u okviru kojih gradjanin ima pravo na nosenje narodne nosnje, pjevanje narodnih pjesama (ako nisu uvredljive), njegovanje narodnih obicaja (ako nisu nasilni), iskazivanje zaljubljenosti u svoju naciju (ako ne mrzi neku drugu naciju) i vijanje svoje zastave (ukoliko se na njoj ne nalaze svastika, fascio littorio, slovo U ili cetnicka lubanja). Nista izvan principa slobode koja je ogranicena slobodom drugoga da na pristojan i uctiv nacin bude i nacionalan, kad mu se to vec toliko svidja. Pravo na koristenje svoga jezika i pravo da se taj jezik naziva kako god se pozeli ljudsko je pravo koje nadilazi nacionalna prava, jer pravo na jezik je pravo na slobodnu misao nesputanu pitanjem tvorbe futura ili refleksa jata. Nacionalno pitanje samo je sporedan segment gradjanskih prava, a za njih obje Jugoslavije nisu pokazale pretjeran interes i to iz razloga koji izlaze iz nacionalnog ili nacionalistickog konteksta. Jos manji interes za ljudska prava pokazale su drzave nasljednice, stavise pokazale su u svakoj prilici i u svakom smislu violentan prezir prema njima: ne samo da tako nisu rijesile nacionalno pitanje nego su ga dovele u stanje bolne nerazmrsivosti.
Neuspjeh u stvaranju jugoslavenske nacije? To je bio najveci uspjeh Jugoslavije s nesagledivim demokratskim potencijalom. Biti Jugoslavenom nikada (osim u slucaju marginalne predratne Orjune) nije bio nacionalni nego gradjanski i internacionalisticki, stovise anacionalni izbor. Utemeljenje drzave na nacionalnom principu otvara trajan potencijal za apartheid ako ne i nesto puno gore, jer dokle god u nacionalnoj drzavi postoji i jedan jedini gradjanin koji nije pripadnik drzavne nacije, njemu prijeti opasnost da postane gradjanin drugog reda, da postane podanik, da izgubi pravni subjektivitet, da mu oduzmu automobil, telefon i radioaparat. Tako se to radilo tridesetih godina u skladu s tadasnjim stupnjem tehnoloskog razvitka. Nakon toga bi uslijedio uobicajeni postupak. Vec sama mogucnost da tom gradjaninu neko toboze ili malo morgen jamci gradjanska prava dovoljno govori o nedemokratskoj naravi, odnosno moralnoj nakaznosti ideje nacionalne drzave i drzavne nacije.
Neuspjeh u stvaranju jugoslavenske nacije? To je bio najveci uspjeh Jugoslavije s nesagledivim demokratskim potencijalom. Biti Jugoslavenom nikada (osim u slucaju marginalne predratne Orjune) nije bio nacionalni nego gradjanski i internacionalisticki, stovise anacionalni izbor. Utemeljenje drzave na nacionalnom principu otvara trajan potencijal za apartheid ako ne i nesto puno gore, jer dokle god u nacionalnoj drzavi postoji i jedan jedini gradjanin koji nije pripadnik drzavne nacije, njemu prijeti opasnost da postane gradjanin drugog reda, da postane podanik, da izgubi pravni subjektivitet, da mu oduzmu automobil, telefon i radioaparat. Tako se to radilo tridesetih godina u skladu s tadasnjim stupnjem tehnoloskog razvitka. Nakon toga bi uslijedio uobicajeni postupak. Vec sama mogucnost da tom gradjaninu neko toboze ili malo morgen jamci gradjanska prava dovoljno govori o nedemokratskoj naravi, odnosno moralnoj nakaznosti ideje nacionalne drzave i drzavne nacije.
radnicka klasa Balkana upucuje cestitke princu wilijamu,sinu od onog ruznog carlsa!
Kome se moze cestitati Medjunarodni Praznik Rada,,,ima li iko zaposlen ,uposlen,,,
Ok!! ja cu ovako ,,,Svim nezaposlenima,obespravljenima,ponizenima,apaticnima bez ikakve perspektive Sretan Vam Praznik Nerada,,,,a svim balkanskim tajkunima,tornjacima,stranackim liderima,nacionalistima,sovinistima,iredendistima,,,alal vera,niste naporno radili al ste bogovski odradili..
BEOGRAD - "Radim kao stoka za 150 eura, tajkuni mnogo vise trose mjesecno na cuku", otpjevao je Lazar Ristovski u pjesmi "Radnicki rep". I nije pogrjesio.
Posljedice ekonomske krize osjecaju svi, ali nikome nije gore nego srpskim radnicima,!?!? ciji dzep trpi najvise stete. Predstavnici sindikata u Srbiji navode da nema razloga za slavlje i prvomajske uranke jer je ekonomska i socijalna situacija katastrofalna. Predsjednik Ujedinjenih granskih sindikata "Nezavisnost" Branislav Canak ocjenio je da je polozaj radnika potpuno beznadezan, sto je posljedica ocajne privredne situacije u Srbiji.
- Pristojnom drustvu 21.stoljeca ne prilici ovakva situacija kakva je u Srbiji. Tuzno je to sto je na bukvalno svim poljima radnik mnogo bolje zivio u socijalizmu nego sada. Za vrijeme SFRJ place su bile redovne, uplacivani su doprinosi i radnici nisu morali da strepe da ce dobiti otkaz. A danas - place neredovne, radnik u svakom trenutku moze dobiti otkaz, a poslodavci ne uplacuju staz i zdravstveno osiguranje - navodi Canak.
Predsjednica ASNS Ranka Savic kaze da polozaj radnika u posljednjih nekoliko decenija nikad nije bio gori.
- U ovoj godini, kao i u sljedecoj, ne ocekuje se nista sem otkaza, apatije i beznadja. Osnovni problemi radnika su nevjerovatan pritisak i strah od gubitka radnog mjesta.
Trziste rada je najgore u poslednjih 50 godina, a jedno istrazivanje pokazuje da radnik strepi od otkaza vise nego od smrti! Prema najavama, oko 40.000 malih i srednjih firmi otici ce u stecaj, sto ce sigurno dovesti do novih otkaza. Dakle, srpski radnik nema razloga da slavi 1. maj, a nece ni moci, jer nema para za to - kaze Savic.
DILJEM BALKANA ODJEKUJE UDARNICKA PJESMA "BOJE SMRT NEGO OTKAZ"
GRME STADIONI ,,odjkuje udarnicka pjesma u MAKSIMIRU,KRANJCEVICEVOJ NA POLJUDU NA KANTRIDI,,U CAIRU,,NA SKOPSKOM STADIONU,,GRBAVICI,,U TIVOLIJU
A SA TREBEVICA I VLASICA SE RAZLJEZE;;;;;; ''JEEBEE SE MUJE STO MUUHE ZUUUJEEEEEE,,odgovara PRENJ; MUHEE ZUUJEEE!
Ok!! ja cu ovako ,,,Svim nezaposlenima,obespravljenima,ponizenima,apaticnima bez ikakve perspektive Sretan Vam Praznik Nerada,,,,a svim balkanskim tajkunima,tornjacima,stranackim liderima,nacionalistima,sovinistima,iredendistima,,,alal vera,niste naporno radili al ste bogovski odradili..
BEOGRAD - "Radim kao stoka za 150 eura, tajkuni mnogo vise trose mjesecno na cuku", otpjevao je Lazar Ristovski u pjesmi "Radnicki rep". I nije pogrjesio.
Posljedice ekonomske krize osjecaju svi, ali nikome nije gore nego srpskim radnicima,!?!? ciji dzep trpi najvise stete. Predstavnici sindikata u Srbiji navode da nema razloga za slavlje i prvomajske uranke jer je ekonomska i socijalna situacija katastrofalna. Predsjednik Ujedinjenih granskih sindikata "Nezavisnost" Branislav Canak ocjenio je da je polozaj radnika potpuno beznadezan, sto je posljedica ocajne privredne situacije u Srbiji.
- Pristojnom drustvu 21.stoljeca ne prilici ovakva situacija kakva je u Srbiji. Tuzno je to sto je na bukvalno svim poljima radnik mnogo bolje zivio u socijalizmu nego sada. Za vrijeme SFRJ place su bile redovne, uplacivani su doprinosi i radnici nisu morali da strepe da ce dobiti otkaz. A danas - place neredovne, radnik u svakom trenutku moze dobiti otkaz, a poslodavci ne uplacuju staz i zdravstveno osiguranje - navodi Canak.
Predsjednica ASNS Ranka Savic kaze da polozaj radnika u posljednjih nekoliko decenija nikad nije bio gori.
- U ovoj godini, kao i u sljedecoj, ne ocekuje se nista sem otkaza, apatije i beznadja. Osnovni problemi radnika su nevjerovatan pritisak i strah od gubitka radnog mjesta.
Trziste rada je najgore u poslednjih 50 godina, a jedno istrazivanje pokazuje da radnik strepi od otkaza vise nego od smrti! Prema najavama, oko 40.000 malih i srednjih firmi otici ce u stecaj, sto ce sigurno dovesti do novih otkaza. Dakle, srpski radnik nema razloga da slavi 1. maj, a nece ni moci, jer nema para za to - kaze Savic.
DILJEM BALKANA ODJEKUJE UDARNICKA PJESMA "BOJE SMRT NEGO OTKAZ"
GRME STADIONI ,,odjkuje udarnicka pjesma u MAKSIMIRU,KRANJCEVICEVOJ NA POLJUDU NA KANTRIDI,,U CAIRU,,NA SKOPSKOM STADIONU,,GRBAVICI,,U TIVOLIJU
A SA TREBEVICA I VLASICA SE RAZLJEZE;;;;;; ''JEEBEE SE MUJE STO MUUHE ZUUUJEEEEEE,,odgovara PRENJ; MUHEE ZUUJEEE!
Zatvori usi i oci i cuces Kristofera,,
by Seida Gavranovic Harfman on Saturday, April 30, 2011 at 1:25pm
Kristofer Kolumbo je mogao da otkrije Ameriku samo zbog toga sto je : BIO NEOZENJEN!!!!!!!!! Da je Kristofer Kolumbo imao zenu, bilo bi sljedece – A zasto moras da ides bas ti? – A sto ne posalju nekog drugog? pa nisi ti jedini – bez tebe se ne moze? – Jesi li ti lud ili glup? – Zar ne vidis da te iskoriscavaju? – Ne znas ni moju familiju a ides da otkrijes novi svjet! – Sta krijes? Ne znas ni gdje ides! Kakva okrugla Zemlja? – A sta, samo ce muskarci putovati? Ma nemoj? – A sto ne mogu i ja ako si ti sef?…. mene nikada ne vodis na putovanja! – Nesretnice, ne znas vise sta bi izmislio samo da nisi kuci. – Ako izadjes na ta vrata ja se iste sekunde vracam mami ! Bestidnice! – Sve si isplanirao, lopove! Ti si se to davno dogovorio sa tim ku*vama Indijankama – Ti mislis da sam ja pala s kruske? – Sta kazes? I kraljica ce prodati svoj nakit da bi ti putovao? Sta ti mislis da sam ja glupaca. Sta ima izmedju tebe i te babe? – Ne mozes da ides i gotovo! – Nista se nece desiti ako svjet i dalje bude ravan ko ploca. Nemoj sad tu da mi se oblacis jer NE IDES!
Kristofer Kolumbo je mogao da otkrije Ameriku samo zbog toga sto je : BIO NEOZENJEN!!!!!!!!! Da je Kristofer Kolumbo imao zenu, bilo bi sljedece – A zasto moras da ides bas ti? – A sto ne posalju nekog drugog? pa nisi ti jedini – bez tebe se ne moze? – Jesi li ti lud ili glup? – Zar ne vidis da te iskoriscavaju? – Ne znas ni moju familiju a ides da otkrijes novi svjet! – Sta krijes? Ne znas ni gdje ides! Kakva okrugla Zemlja? – A sta, samo ce muskarci putovati? Ma nemoj? – A sto ne mogu i ja ako si ti sef?…. mene nikada ne vodis na putovanja! – Nesretnice, ne znas vise sta bi izmislio samo da nisi kuci. – Ako izadjes na ta vrata ja se iste sekunde vracam mami ! Bestidnice! – Sve si isplanirao, lopove! Ti si se to davno dogovorio sa tim ku*vama Indijankama – Ti mislis da sam ja pala s kruske? – Sta kazes? I kraljica ce prodati svoj nakit da bi ti putovao? Sta ti mislis da sam ja glupaca. Sta ima izmedju tebe i te babe? – Ne mozes da ides i gotovo! – Nista se nece desiti ako svjet i dalje bude ravan ko ploca. Nemoj sad tu da mi se oblacis jer NE IDES!
Sredistem BIH u jednom dan(h)u,,
Pisati o Sarajevu i Bosni i Hercegovini danas se vise ne moze bez spominjanja triju naroda koji u njoj zive. Navedeni po brojnosti i golubovi na grani ce znati da je rijec o Muslimanima, Srbima i Hrvatima. Bosance se kao narod ili naciju najcesce spominje u vicevima ili pjesmama. Bosanca opjevanog u pjesmi Bijelog Dugmeta "Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac" svaka ozbiljnija demografska statistika nece uzeti u obzir, iako bi mu svaki kriterij koji se poziva na mentalitet svakako podario legitimnost. Medjutim, reci da u Bosni i Hercegovini zive Muslimani, Srbi i Hrvati daleko je nepreciznije, nego priznati Bosance kao nacionalnost. Prije svega, biti Muslimanom oznaka je pripadnosti jednoj vjeri, islamu, a ne nekom narodu. S druge strane, nije rijec o Srbima i Hrvatima koji su se doselili iz maticnih drzava Srbije i Hrvatske, vec o autohtonom srpskom i hrvatskom stanovnistvu koje tu zivi stoljecima. Pa tako, nastavljajuci ovu svojevrsnu heideggerovsku analizu dolazimo do upute da bi puno preciznije bilo reci da je Bosna i Hercegovina drzava, zapravo, ovih triju naroda: Bosanskih Muslimana (otud Bosnjaka, a Bosnjaci su vec nacionalnost), Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata, dakle, jednostavno vezati uz nacionalnost i prefiks "bosanski" kao sto se i uz Hrvate koji zive u okolici Gradisca, danas u Austriji, vezao prefiks
"
gradiscanski" pa ih nazivamo Gradiscanskim Hrvatima. Medjutim, ni to nije sve. Dvojnost naziva drzave (Bosna i Hercegovina) tjera nas da do kraja budemo posteni i priznamo odatle izvedene dvojnosti svake nacionalnosti koja zivi u njoj. Odatle cemo jos imati i Hercegovacke Muslimane, Hercegovacke Srbe i Hercegovacke Hrvate. Upravo dvojnost naziva drzave napose otkriva i dva vladajuca mentaliteta u naroda koji u njoj zive: bosanskog i hercegovackog, a koji spomenuti narodi medjusobno dijele. BiH je otuda slozena i kompleksna drzava s kojom treba pazljivo "rukovati", gotovo bi rekli "u rukavicama", pogotovo ako se potegne jedna ovakva prica o nacionalnostima. Moje, pak, opcenito stajaliste o nacionalnostima je vise ideoloskog, a odatle metaforickog tipa; govori da i tu postoji neka podjela. Pa tako, postoji svijetla strana nacionalnosti odnosno "svijetlo" osjecanja pripadnosti svojoj naciji i ono drugo – tamno. Nema tu mnogo filozofije: svijetla strana spremna je na suzivot i ucenje od drugih naroda dok tamna u drugim narodima vidi potencijalnog neprijatelja i nikad nikome nije spremna do kraja vjerovati. Nije tesko pogoditi koja je strana nacionalnosti odgovorna za rat koji se dogodio na ovim prostorima trepsic.
"
gradiscanski" pa ih nazivamo Gradiscanskim Hrvatima. Medjutim, ni to nije sve. Dvojnost naziva drzave (Bosna i Hercegovina) tjera nas da do kraja budemo posteni i priznamo odatle izvedene dvojnosti svake nacionalnosti koja zivi u njoj. Odatle cemo jos imati i Hercegovacke Muslimane, Hercegovacke Srbe i Hercegovacke Hrvate. Upravo dvojnost naziva drzave napose otkriva i dva vladajuca mentaliteta u naroda koji u njoj zive: bosanskog i hercegovackog, a koji spomenuti narodi medjusobno dijele. BiH je otuda slozena i kompleksna drzava s kojom treba pazljivo "rukovati", gotovo bi rekli "u rukavicama", pogotovo ako se potegne jedna ovakva prica o nacionalnostima. Moje, pak, opcenito stajaliste o nacionalnostima je vise ideoloskog, a odatle metaforickog tipa; govori da i tu postoji neka podjela. Pa tako, postoji svijetla strana nacionalnosti odnosno "svijetlo" osjecanja pripadnosti svojoj naciji i ono drugo – tamno. Nema tu mnogo filozofije: svijetla strana spremna je na suzivot i ucenje od drugih naroda dok tamna u drugim narodima vidi potencijalnog neprijatelja i nikad nikome nije spremna do kraja vjerovati. Nije tesko pogoditi koja je strana nacionalnosti odgovorna za rat koji se dogodio na ovim prostorima trepsic.
Necemo razdvajanje po vjeri i naciji,,
by Seida Gavranovic Harfman on Friday, May 13, 2011 at 8:41pm
Moje je ime Sreca. Dosla sam k vama da se upoznamo.
A znate li da sam u braku?
Davno sam se vjencala za Vrijeme i ono vam je odgovorno za rjesenje mnogih problema koji vam na pocetku izgledaju veliki i bezizlazni. Ono izgradjuje srca i licnost, lijeci rane i pobjedjuje tugu. Vrijeme i ja zajedno imamo troje djece. Nasa djeca su : Prijateljstvo, Mudrost i Ljubav.
Prijateljstvo, nase najstarije dijete je lijepo, iskreno, veselo i nasmijano. Zblizava ljude, a da pri tome nikoga ne ranjava vec utjesi svakoga kome se priblizi drzeci ga za ruku.
Mudrost je nase drugo dijete. Ona je pametna, sa cvrstim principima, neprekidno uci i sve je zanima. Najslicnija je svom ocu Vremenu. Mozete zamisliti kako je to kad njih dvoje koracaju zajedno – Mudrost i Vrijeme.
Najmladja je Ljubav. Koliko posla s njom!!! Tvrdoglava je, uporna i prevrtljiva tako ponekad zeli zivjeti na samo jednom mestu a onda se nakon nekog vremena sjeti i kaze da je stvorena da bi zivjela u dva srca, ne samo u jednom. Ah, moja je Ljubav vrlo slozena i zapletena osoba, tako da zna i pokoju nesmotrenost uciniti i to samo kakvu! Kada do toga dodje na scenu moram pozvati njenoga oca. Vrijeme dodje i pokusa pokrpiti rane koje je njegova kci Ljubav izazvala, a cesto u pomoc priskoci i Mudrost, mada nije u svim slucajevima od velike koristi sa svom svojom pamecu.
Na kraju sve ipak dodje na svoje, na ovaj il,onaj nacin. Ako se stvari jos nisu sredile i slozile znaci da jos niste na vasem pravom putu.
Zato, kazem vam, vjerujte mojoj porodici !!! Mom suprugu Vremenu i mojoj djeci Prijateljstvu, Mudrosti i Ljubavi. Budete li imali povjerenja u njih, znajte, da cu i ja, Sreca jednog dana svakako pokucati na vasa vrata.
Sunday, May 15, 2011
Salman Ruzdi
TLO POD NJENIM NOGAMA:
=========================
Dugo sam
vjerovao da u svakoj generaciji ima nekoliko dusa, nazovite ih sretnicima ili prokletima, koje su prosto rodjene tako da ne pripadaju, koje dolaze na svijet poluodvojene, ako hocete, bez cvrste veze sa porodicom ili mjestom ili nacijom ili rasom; da mozda ima na milione, milijarde takvih dusa, mozda isto toliko nepripadajucih koliko i pripadajucih. Jer su oni koji cjene stabilnost, koji se plase prolaznosti, neizvjesnosti, promjena, podigli mocan sistem stigmi i tabua protiv neukorenjenosti, te razarajuce antidrustvene sile, tako da se uglavnom prilagodjavamo, pretvaramo se da nas motiviraju vjernost i solidarnost koje u stvari ne osjecamo, krijemo svoje tajne identitete ispod lazne koze onih identiteta koji su odobreni pecatom "pripadajucih". Ali, istina procuri u nase snove; dok smo sami u krevetu (jer nocu smo potpuno sami, cak i ako spavamo sa nekim), vinemo se, letimo, bjezimo. A u budnim sanjama koja nasa drustva dozvoljavaju, u nasim mitovima, umjetnostima, pjesmama, slavimo nepripadajuce, drugacije, odmetnike, cudake.
Tako ja to vidim. Vi ne morate da se slozite. Mozda nas, na kraju krajeva, i nema tako mnogo. Mozda i unosimo razdor i mozda smo antidrustvena sila i mozda nas treba zabraniti. Vi imate pravo na svoje misljenje. Sve sto cu ja reci je: mirno spavaj, dusice. Cvrsto spavaj i ljepo sanjaj."
======================================
"Gubitak Istoka znaci dezorijentiranost. Pitajte bilo koga moreplovca – na moru je vodic istok. Ako izgubite istok, izgubili ste uporiste, izvjesnost, znanje o tome sta jeste i sta bi moglo biti, a mozda i sam zivot. Za kojom ste zvjezdom posli stigavsi na ovu putanju? Tako je. Istok je orijentacija, orijentir, Orijent. Tako glasi zvanicna verzija. Tako kaze jezik, a jezik nikada ne treba dovoditi u pitanje. Ali pretpostavimo ipak nesto drugo. Sta ako je citava prica – orijentacija, svijest o mjestu boravka i sve ostalo – sta ako je sve trik? Sta ako je sve – dom, bratstvo, citava sarada – samo ogromno, sveopste, vjekovno ispiranje mozga? Sta ako pravi zivot zapocinje tek kad se usudite da sve odbacite? Kad se otisnete od ukotvljenje ladje porodicnog doma, presjecete konopce, ispustite lanac, isplovite van mape, kad jednostavno isparite, nestanete, zbrisete, sta god – mozda biste tek tada mogli da zivite slobodno! Bez uputstava kako da postupate, zasto i gdje da zivite. Tamo gdje niko ne bi mogao da vam naredi da odete nekud i poginete za njega, ili za boga, niti bi mogao da vas preslisava zbog toga sto ste prekrsili pravila, ili zbog toga sto ste bas vi jedan od onih kojima, iz razloga koji vama, nazalost, ne mogu biti saopsteni, nesto nije dozvoljeno. Mozda morate da prodjete kroz ocean beznadja, kroz haos i jos dalje, morate da podnesete samocu i nesnosan strah zbog gubitka sidra, uzas pojedinaca oko koga se obrcu horizonti, poput stranica novcica koji je neko bacio u zrak. Vi to ne zelite. Vecina to ne zeli. Svjetska perionica mozgova ima prilicno vjestu ruku – ne skaci sa te litice, ne idi kroz taj prolaz, ne ulazi u taj vir, ne rizikuj, nemoj preci tu crtu, ne iskusavaj me tako grubo, upozoravam te da me ne zacikavas, a ti to ipak cinis, stavljas me na probu. Neces dobiti priliku, zaboravio si molitvu, unisten si, svrseno je s,tobom, nisi mi nista, mrtav si za mene, za svoju porodicu, naciju, rasu i za sve sto je trebalo da ti bude vrjednije od zivota i da mu sluzis kao gospodaru, da ga sljepo pratis, da mu se klanjas, da ga obozavas i da mu se pokoravas; mrtav si, cujes li me, gotovo je, bjedno kopile. Cak ti ni ime ne znam. Zamislite ipak da ste to ucinili. Da ste iskoracili sa kopna ili skocili u kobni vir i da pred sobom vidite carobnu dolinu koja se nalazi na kraju Svemira, blazeno carstvo zraka. Sa svih strana dopire muzika, a vi je udisete – izdisete, bez prestanka, tako da je postala dio vaseg tjela. Sladja je od "posjeda" u vasim grudima. Vina je bila prva koja je to učinila. Ormus je skocio za njom, a ja sam kao i obicno bio na zacelju. I mogli bismo dugo raspravljati o tome zasto smo skocili, i da li nas je neko gurnuo, ali ne mozete osporiti da smo svi to ucinili. Bili smo tri kralja Dezorijenta. Ostao sam samo ja da ispricam nasu pricu."
=========================
Dugo sam
vjerovao da u svakoj generaciji ima nekoliko dusa, nazovite ih sretnicima ili prokletima, koje su prosto rodjene tako da ne pripadaju, koje dolaze na svijet poluodvojene, ako hocete, bez cvrste veze sa porodicom ili mjestom ili nacijom ili rasom; da mozda ima na milione, milijarde takvih dusa, mozda isto toliko nepripadajucih koliko i pripadajucih. Jer su oni koji cjene stabilnost, koji se plase prolaznosti, neizvjesnosti, promjena, podigli mocan sistem stigmi i tabua protiv neukorenjenosti, te razarajuce antidrustvene sile, tako da se uglavnom prilagodjavamo, pretvaramo se da nas motiviraju vjernost i solidarnost koje u stvari ne osjecamo, krijemo svoje tajne identitete ispod lazne koze onih identiteta koji su odobreni pecatom "pripadajucih". Ali, istina procuri u nase snove; dok smo sami u krevetu (jer nocu smo potpuno sami, cak i ako spavamo sa nekim), vinemo se, letimo, bjezimo. A u budnim sanjama koja nasa drustva dozvoljavaju, u nasim mitovima, umjetnostima, pjesmama, slavimo nepripadajuce, drugacije, odmetnike, cudake.
Tako ja to vidim. Vi ne morate da se slozite. Mozda nas, na kraju krajeva, i nema tako mnogo. Mozda i unosimo razdor i mozda smo antidrustvena sila i mozda nas treba zabraniti. Vi imate pravo na svoje misljenje. Sve sto cu ja reci je: mirno spavaj, dusice. Cvrsto spavaj i ljepo sanjaj."
======================================
"Gubitak Istoka znaci dezorijentiranost. Pitajte bilo koga moreplovca – na moru je vodic istok. Ako izgubite istok, izgubili ste uporiste, izvjesnost, znanje o tome sta jeste i sta bi moglo biti, a mozda i sam zivot. Za kojom ste zvjezdom posli stigavsi na ovu putanju? Tako je. Istok je orijentacija, orijentir, Orijent. Tako glasi zvanicna verzija. Tako kaze jezik, a jezik nikada ne treba dovoditi u pitanje. Ali pretpostavimo ipak nesto drugo. Sta ako je citava prica – orijentacija, svijest o mjestu boravka i sve ostalo – sta ako je sve trik? Sta ako je sve – dom, bratstvo, citava sarada – samo ogromno, sveopste, vjekovno ispiranje mozga? Sta ako pravi zivot zapocinje tek kad se usudite da sve odbacite? Kad se otisnete od ukotvljenje ladje porodicnog doma, presjecete konopce, ispustite lanac, isplovite van mape, kad jednostavno isparite, nestanete, zbrisete, sta god – mozda biste tek tada mogli da zivite slobodno! Bez uputstava kako da postupate, zasto i gdje da zivite. Tamo gdje niko ne bi mogao da vam naredi da odete nekud i poginete za njega, ili za boga, niti bi mogao da vas preslisava zbog toga sto ste prekrsili pravila, ili zbog toga sto ste bas vi jedan od onih kojima, iz razloga koji vama, nazalost, ne mogu biti saopsteni, nesto nije dozvoljeno. Mozda morate da prodjete kroz ocean beznadja, kroz haos i jos dalje, morate da podnesete samocu i nesnosan strah zbog gubitka sidra, uzas pojedinaca oko koga se obrcu horizonti, poput stranica novcica koji je neko bacio u zrak. Vi to ne zelite. Vecina to ne zeli. Svjetska perionica mozgova ima prilicno vjestu ruku – ne skaci sa te litice, ne idi kroz taj prolaz, ne ulazi u taj vir, ne rizikuj, nemoj preci tu crtu, ne iskusavaj me tako grubo, upozoravam te da me ne zacikavas, a ti to ipak cinis, stavljas me na probu. Neces dobiti priliku, zaboravio si molitvu, unisten si, svrseno je s,tobom, nisi mi nista, mrtav si za mene, za svoju porodicu, naciju, rasu i za sve sto je trebalo da ti bude vrjednije od zivota i da mu sluzis kao gospodaru, da ga sljepo pratis, da mu se klanjas, da ga obozavas i da mu se pokoravas; mrtav si, cujes li me, gotovo je, bjedno kopile. Cak ti ni ime ne znam. Zamislite ipak da ste to ucinili. Da ste iskoracili sa kopna ili skocili u kobni vir i da pred sobom vidite carobnu dolinu koja se nalazi na kraju Svemira, blazeno carstvo zraka. Sa svih strana dopire muzika, a vi je udisete – izdisete, bez prestanka, tako da je postala dio vaseg tjela. Sladja je od "posjeda" u vasim grudima. Vina je bila prva koja je to učinila. Ormus je skocio za njom, a ja sam kao i obicno bio na zacelju. I mogli bismo dugo raspravljati o tome zasto smo skocili, i da li nas je neko gurnuo, ali ne mozete osporiti da smo svi to ucinili. Bili smo tri kralja Dezorijenta. Ostao sam samo ja da ispricam nasu pricu."
Sanja Domazet
BOZANSTVENI BEZBOZNICI
Ne postoje ljepote djetinjstva, postoje nase fantazije o tome, postoje retusirane slike starozavjetnih bogova u sjecanju, koje zapravo predstavljaju nase roditelje, postoji misao koja je gotovo senzacija, na miris uvojaka s glave nekog kliktavog Kupidona, neku od nasih ranih strasti iz vremena ranih jada. Istina je da je sjecanje jedini raj iz koga ne mozemo biti prognani. Takodjer je istina da je sjecanje jedini svijet u kome mi vladamo i u kome ukus jednog parcenceta usecerenog raja umocenog u vreli aromat necega sto se zove caj, a mogao bi se zvati i nektar i tecno zlato i melem za otecene zljezde u doba djecijih bolesti, otvara dveri necega sto mislimo da smo zaboravili, a sto mozda nikada nije ni postojalo. Stvaran svijet samo je sirova gradja, opiljak, okrajak onoga sto je moglo biti. I cega ce mozda biti negde drugde. "Djubriste", rekao bi Sejka. "Prokleta avlija", rekao bi Andric. "Davos", rekao bi Tomas Man i osmjehnuo se.
Ne postoje ljepote djetinjstva, postoje nase fantazije o tome, postoje retusirane slike starozavjetnih bogova u sjecanju, koje zapravo predstavljaju nase roditelje, postoji misao koja je gotovo senzacija, na miris uvojaka s glave nekog kliktavog Kupidona, neku od nasih ranih strasti iz vremena ranih jada. Istina je da je sjecanje jedini raj iz koga ne mozemo biti prognani. Takodjer je istina da je sjecanje jedini svijet u kome mi vladamo i u kome ukus jednog parcenceta usecerenog raja umocenog u vreli aromat necega sto se zove caj, a mogao bi se zvati i nektar i tecno zlato i melem za otecene zljezde u doba djecijih bolesti, otvara dveri necega sto mislimo da smo zaboravili, a sto mozda nikada nije ni postojalo. Stvaran svijet samo je sirova gradja, opiljak, okrajak onoga sto je moglo biti. I cega ce mozda biti negde drugde. "Djubriste", rekao bi Sejka. "Prokleta avlija", rekao bi Andric. "Davos", rekao bi Tomas Man i osmjehnuo se.
Dostojevski,,citati
" ...sto se, pak, tice moje diobe ljudi na obicne i neobicne, priznajem da je ona unekoliko proizvoljna, ali ja i ne inzistiram na tacnim brojcanim podacima.. Ja samo vjerujem u svoju glavnu misao. A ona se sastoji u tome da se ljudi vec po prirodnom zakonu uopste dijele na dvije kategorije: na nizu (na obicne), to jest, tako reci na materijal koji sluzi samo za radjanje sebi slicnih, i na ljude u pravom smislu, to jest ljude koji imaju dara ili talenta da u svojoj sredini kazu novu rijec.
Tu, razumije se, postoji beskonacno mnogo podjela, ali osobne crte obaju kategorija su dovoljno izrazite: prvu kategoriju, to jest materijal, opcenito govoreci, cine ljudi koji su po svojoj prirodi konzervativni, uljudni, ljudi koji zive u poslusnosti i vole slusati.
Po mom misljenju, oni su i obavezni biti poslusni, jer to je njihova namjena i u tome nema apsolutno nista sto bi ih ponizavalo. Citava druga kategorija gazi zakon, to su rusitelji, ili su, sudeci po njihovim sposobnostima, naklonjeni rusenju. Zlocini tih ljudi su, razumije se, relativni i vrlo razliciti; u vecini slucajeva, u veoma raznolikim izjavama, oni traze obaranje postojeceg u ime neceg boljeg. Ali ako je jednom od tih ljudi potrebno zbog svoje ideje pregaziti i preko mrtvog tijela i krvi, po mom misljenju, on sam sebi to moze dopustiti - uostalom, sve u zavisnosti od njegove ideje i njenih razmjera - to imajte u vidu...
... Prva kategorija je uvijek - gospodar svog vremena, a druga - gospodar buducnosti. Prvi odrzavaju svijet i brojcano ga umnozavaju; drugi pokrecu svijet i vode ga cilju. I jedni i drugi imaju potpuno ista prava na postojanje.
ZLOCIN I KAZNA,Fjodor M.Dostojevski
===============
====================================================
" Na cijelom svijetu zasigurno nema naroda koji bi se toliko tuzio na svoju sudbinu, ponizenje, stradanje, mucenistvo, kao sto su Zidovi. Pomislio bi covjek da doista nisu Zidovi ti koji gospodare u Europi, upravljaju burzama, politikom, moralom jedne drzave. A sta bi bilo da u Rusiji nije tri milijuna Zidova nego Rusa, a Zidova osamdeset milijuna? Sta bi bilo od Rusa? Ne bi li ih odmah pretvorili u robove? I jos gore: ne bi li im i kozu ogulili? Ne bi li ih posve iskorijenili, unistili?"
=============
Fjodor Mihailovic Dostojevski:
-Odustao sam od cuvanja stvari, i svi problemi su odjednom nestali.
-Na ovoj planeti mozemo voljeti samo s trpljenjem i patnjom. Mi ne mozemo drugacije ljubiti, niti znamo i jednu drugu vrstu ljubavi. Prihvacam patnju kako bi dobio ljubav. Zedan sam ljubavi, evo sada, u ovom trenutku, da poljubim, sa suzama, zemlju koju sam ostavio, i ne zelim, i necu prihvatiti zivot na bilo kojoj drugoj.
Ocevi i ucitelji, objasnite mi: "sta je to pakao"? Pretpostavljam da je to stanje u kojem se nalaze oni koji su nesposobni za ljubav.
-Ljudi ponekad koriste izraz bestijalna (zivotinjska) okrutnost, to je nepravda prema zivotinjama. Zivotinje ne mogu i nikada nece biti tako okrutne kao covjek - tako artisticki okrutne. Tigar rastrga svoju zrtvu i to je sve. Tigar nikada ne bi ni pomislio da zrtvu prikuje na kriz.
-Rimokatolicanstvo je gore od ateizma - to je moje misljenje! Ateizam samo propovijeda negaciju, rimokatolicanstvo ide dalje: ono propovijeda Kristovo izvrnuto ucenje koje je cesto potpuno oprecno onome sto Krist jeste. To je moje misljenje! I to misljenje me muci i izjeda vec dugo vremena.
-Ja mislim da djavo ne postoji; ljudi su izmislili djavola i izmislili su ga po svojoj slici i prilici.
-Nedostatak originalnosti, svugdje, po cijelom svijetu, od pamtivijeka, uvijek se drzalo kvalitetom i preporukom aktivnog i ucinkovitog covjeka.
-Ako bi unistili u ljudima vjeru u besmrtnost, ne samo ljubav - sva snaga koja odrzava zivot na zemlji bi presusila. Nista vise ne bi bilo nemoralno, sve bi bilo dozvoljeno; cak i kanibalizam.
-Nista na ovom svijetu nije teze od izricanja istine, i nista lakse od laskanja.
-Strasna stvar je to kako je ljepota i misteriozna i grozna. Bog i djavo se bore tu, a popriste je ljudsko srce.
-Preuzimanje novog koraka ili izgovor nove rijeci, ponekad je ono sto najvise plasi ljude.
-Odredjeni ljudi odbacuju svoje proroke i ubijaju ih, a slave svoje mucenike i cast onih koje su pobili.
-Dokle god je covjek slobodan, ne tezi ni za cim tako neprekidno i tako bolno kao za necim cemu bi sluzio, i cemu bi se klanjao.
-Korist i pretjerana briga za blagostanje, ponekad mi izgledaju nepristojno. Bilo to dobro ili lose, ponekad je zadovoljstvo razbiti stvari kojima sluzite.
"Znate li da ce doci vrijeme u kojem ce covjecanstvo i u svojoj mudrosti i u svojoj znanosti proglasiti da nema kriminala, pa dakle ni grijeha; da postoje samo gladni ljudi: "Nahrani ih najprije, pa onda zahtjevaj od njih" - to je ono sto ce biti upisano na njihove zastave, koje ce podici protiv vas kad budu razarali vase hramove.
Postoje u ljudima neke stvari koje ne bi rekli nikome, samo najblizim prijateljima. Postoje u ljudima neke stvari koje ne bi rekli cak ni najblizim prijateljima, jedino samima sebi. Postoje u ljudima neke stvari koje ne bi rekli ni najblizim prijateljima, ni samima sebi. Svaki pristojan covjek ima znatan broj takvih tajni. I sto je pristojniji, veci je broj takvih stvari u njegovoj dusi"
-Ako zelis biti postivan, najprije moras postivati sam sebe - samo tako mozes uciniti druge da te postuju.
-Recite mi: kada je, tijekom svih ovih hiljada godina, covjek postupao u suglasnosti sa svojim vlastitim interesima?
-To je misterija ljudskog zivota; da stare tuge vremenom, postupno, prerastu u mirne radosti.
- Sto vise mrzim odvratne pojednice, to vise postaje gorljiva moja ljubav za covjecanstvo.
-Druga polovica ljudskog zivota sastoji se od borbi za savladavanje losih navika koje je covjek stekao tijekom prve polovice.
- Za covjeka nema nista primamljivije od slobode njegove savjesti - ali i nista teze
Voljeti; znaci moci drugog covjeka vidjeti onakvim kakvim ga je Bog stvorio.
Unistite moje zelje, izbrisite moje ideale, pokazite mi nesto bolje - i ja cu poci za vama.
- Tajna covjecijeg zivota nije u tome da zivi - vec u tome zasto zivi.
- Sto je vlast veca - to je strasnija njena upotreba.
- Svemu ima granica koju je opasno prekoraciti, koju kad jednom prekoracis, ne mozes vise nazad.
- Razum i postoji zato da bi covjek postigao ono sto zeli.
- Prije nego sto kazes ljudima kako treba zivjeti, pokazi to na svom primjeru.
- Podla dusa, cim se oslobodi jarma, odmah trazi novu zrtvu.
- Kada se djevojacko srce sazali, razumije se da je to najopasnije za samu djevojku.
- Glupan koji je postao svjestan da je glupan - vise nije glupan.
- Da bi se postupalo razumno malo je imati samo razum.
- Ako si se uputio prema nekom cilju i putem kamenjem gadjas svakog psa koji laje na tebe - nikad na cilj neces stici.
- O stupnju civiliziranosti jednog drustva najbolje se da suditi po stanju u njegovim zatvorima.
- Kopanje po tudjim manama, potenciranje tudjih gresaka i okrivljavanje drugih, ranjavaju jedino vas same.
"Postoje srdacni ljudi koji se povjeravaju svima i svakome bez obaziranja na zlobne podsmjehe. Takvi ljudi su uvijek ograniceni jer su spremni da najvrijednije izvade iz srca i poloze pred prvu svinju na koju naidju".
"Ako na svijetu postoji neko ko mi moze pokazati da je Krist izvan Istine ili da stvarna Istina ustvari iskljucuje Krista, ja cu radije odabrati Kristovu stranu, na ustrb takvih istina".
ZLOCIN I KAZNA
=================
"A osim toga, da bi neko upoznao bilo kog Coveka, prema njemu se treba odnositi postupno i obazrivo da se ne bi prevario i zapao u predubedjenje, Sto je kasnije vrlo teSko ispraviti. Zapravo, da bi Covek nespristrasno sudio o nekim ljudima, on unapred treba da se odrekne izvesnih, vec usvojenih pogleda i svakidasnje navike prema ljudima sto nas obicno okruzuju."
ZLI DUSI
=========
"Ne razumijem zasto me ovde svi prikazuju kao bezboznika. Ja u boga verujem kao u bice koje sebe tek u meni spoznaje. Pa ne mogu ja verovati kao moja Natasja, sluzavka, ili kao neki gospodin koji veruje "za svaki slucaj", ili kao Sapov - mada on prinudno veruje kao moskovski slovenofil."
"Ne mozete zamisliti kakva tuga i srdzba obuzimaju dusu kada veliku ideju, koju odavno postujete kao svetinju, dohvate nevjesti ljudi i izvuku je na ulicu pred glupake kakvi su i sami, i najedanput je nadjete na trznici starezi, u prljavstini, naopako namjestenu, bez proporcija, bez harmonije - kao igracku kod nerazumnog djeteta, i ne mozete je vise prepoznati... Ne!"
"Ne moze se voljeti ono sto se ne poznaje. Bilo da je rijec o coveku ili o narodu. Budite sigurni da svi oni koji svoj narod prestaju da razumiju i gube vezu sa njim, odmah i u istoj mjeri gube i veru oceva, postaju ili ateisti ili ravnodusni ljudi."
BRACA KARAMAZOV;
================"Ama, nasto da se pozna to djavolsko dobro i zlo kad toliko staje? Pa vaskoliki svijet poznanja ne vrijedi one suzice djetesceta. I ako su patnje djecije otisle na popunjavanje one sume patnji koja je bila neophodna da se plati ta istina - onda tvrdim unaprijed da sva ta istina ne vrijedi te cjene! Suvise skupo cjene tu harmoniju, nije za nas dzep da platimo toliku ulaznicu."
"Mi tu komediju razumijemo: ja, na primer, otvoreno i prosto zahtjevam svoje unistenje. "Ne, ti moras zivjeti", kazu oni, "jer bez tebe nista nece biti. Kad bi na Zemlji sve bilo razumno, onda se nikad nista ne bi dogodilo. Bez tebe ne bi bilo nikad nikakvih dogadjaja, a treba da bude dogadjaja." Te tako ja sluzim, stegnuvsi srce, da bi bilo dogadjaja, i cinim nerazumne stvari po zapovesti. Ljudi uzimaju svu tu komediju kao nesto ozbiljno, kraj sve svoje neosporne pameti. I u tome je njihova tragedija. I pate, naravno, ali... ali zato zive, zive realno, ne fantasticno; jer patnja i jeste zivot. Kakvo bi zadovoljstvo u zivotu bilo bez patnje? Sve bi se pretvorilo u jednu beskonacnu molitvu: sveto, ali dosadno. No, a ja? Ja patim, a ipak ne zivim. Ja sam iks u neodredjenoj jednacini. Ja sam nekakva utvara koja je izgubila sve krajeve i pocetke, pa je naposletku zaboravila i kako se zove. Ti se smijes... ne, ti se ne smejes, ti se opet ljutis. Ti se vjecno ljutis, tebi je samo do pameti, a ja ti opet ponavljam da bih dao sav ovaj nadzvjezdani zivot, sve cinove i pocasti, samo za to da se ovaplotim u dusu neke trgovkinje od sedam pudova, pa da bogu svjecu palim."
Tu, razumije se, postoji beskonacno mnogo podjela, ali osobne crte obaju kategorija su dovoljno izrazite: prvu kategoriju, to jest materijal, opcenito govoreci, cine ljudi koji su po svojoj prirodi konzervativni, uljudni, ljudi koji zive u poslusnosti i vole slusati.
Po mom misljenju, oni su i obavezni biti poslusni, jer to je njihova namjena i u tome nema apsolutno nista sto bi ih ponizavalo. Citava druga kategorija gazi zakon, to su rusitelji, ili su, sudeci po njihovim sposobnostima, naklonjeni rusenju. Zlocini tih ljudi su, razumije se, relativni i vrlo razliciti; u vecini slucajeva, u veoma raznolikim izjavama, oni traze obaranje postojeceg u ime neceg boljeg. Ali ako je jednom od tih ljudi potrebno zbog svoje ideje pregaziti i preko mrtvog tijela i krvi, po mom misljenju, on sam sebi to moze dopustiti - uostalom, sve u zavisnosti od njegove ideje i njenih razmjera - to imajte u vidu...
... Prva kategorija je uvijek - gospodar svog vremena, a druga - gospodar buducnosti. Prvi odrzavaju svijet i brojcano ga umnozavaju; drugi pokrecu svijet i vode ga cilju. I jedni i drugi imaju potpuno ista prava na postojanje.
ZLOCIN I KAZNA,Fjodor M.Dostojevski
===============
====================================================
" Na cijelom svijetu zasigurno nema naroda koji bi se toliko tuzio na svoju sudbinu, ponizenje, stradanje, mucenistvo, kao sto su Zidovi. Pomislio bi covjek da doista nisu Zidovi ti koji gospodare u Europi, upravljaju burzama, politikom, moralom jedne drzave. A sta bi bilo da u Rusiji nije tri milijuna Zidova nego Rusa, a Zidova osamdeset milijuna? Sta bi bilo od Rusa? Ne bi li ih odmah pretvorili u robove? I jos gore: ne bi li im i kozu ogulili? Ne bi li ih posve iskorijenili, unistili?"
=============
Fjodor Mihailovic Dostojevski:
-Odustao sam od cuvanja stvari, i svi problemi su odjednom nestali.
-Na ovoj planeti mozemo voljeti samo s trpljenjem i patnjom. Mi ne mozemo drugacije ljubiti, niti znamo i jednu drugu vrstu ljubavi. Prihvacam patnju kako bi dobio ljubav. Zedan sam ljubavi, evo sada, u ovom trenutku, da poljubim, sa suzama, zemlju koju sam ostavio, i ne zelim, i necu prihvatiti zivot na bilo kojoj drugoj.
Ocevi i ucitelji, objasnite mi: "sta je to pakao"? Pretpostavljam da je to stanje u kojem se nalaze oni koji su nesposobni za ljubav.
-Ljudi ponekad koriste izraz bestijalna (zivotinjska) okrutnost, to je nepravda prema zivotinjama. Zivotinje ne mogu i nikada nece biti tako okrutne kao covjek - tako artisticki okrutne. Tigar rastrga svoju zrtvu i to je sve. Tigar nikada ne bi ni pomislio da zrtvu prikuje na kriz.
-Rimokatolicanstvo je gore od ateizma - to je moje misljenje! Ateizam samo propovijeda negaciju, rimokatolicanstvo ide dalje: ono propovijeda Kristovo izvrnuto ucenje koje je cesto potpuno oprecno onome sto Krist jeste. To je moje misljenje! I to misljenje me muci i izjeda vec dugo vremena.
-Ja mislim da djavo ne postoji; ljudi su izmislili djavola i izmislili su ga po svojoj slici i prilici.
-Nedostatak originalnosti, svugdje, po cijelom svijetu, od pamtivijeka, uvijek se drzalo kvalitetom i preporukom aktivnog i ucinkovitog covjeka.
-Ako bi unistili u ljudima vjeru u besmrtnost, ne samo ljubav - sva snaga koja odrzava zivot na zemlji bi presusila. Nista vise ne bi bilo nemoralno, sve bi bilo dozvoljeno; cak i kanibalizam.
-Nista na ovom svijetu nije teze od izricanja istine, i nista lakse od laskanja.
-Strasna stvar je to kako je ljepota i misteriozna i grozna. Bog i djavo se bore tu, a popriste je ljudsko srce.
-Preuzimanje novog koraka ili izgovor nove rijeci, ponekad je ono sto najvise plasi ljude.
-Odredjeni ljudi odbacuju svoje proroke i ubijaju ih, a slave svoje mucenike i cast onih koje su pobili.
-Dokle god je covjek slobodan, ne tezi ni za cim tako neprekidno i tako bolno kao za necim cemu bi sluzio, i cemu bi se klanjao.
-Korist i pretjerana briga za blagostanje, ponekad mi izgledaju nepristojno. Bilo to dobro ili lose, ponekad je zadovoljstvo razbiti stvari kojima sluzite.
"Znate li da ce doci vrijeme u kojem ce covjecanstvo i u svojoj mudrosti i u svojoj znanosti proglasiti da nema kriminala, pa dakle ni grijeha; da postoje samo gladni ljudi: "Nahrani ih najprije, pa onda zahtjevaj od njih" - to je ono sto ce biti upisano na njihove zastave, koje ce podici protiv vas kad budu razarali vase hramove.
Postoje u ljudima neke stvari koje ne bi rekli nikome, samo najblizim prijateljima. Postoje u ljudima neke stvari koje ne bi rekli cak ni najblizim prijateljima, jedino samima sebi. Postoje u ljudima neke stvari koje ne bi rekli ni najblizim prijateljima, ni samima sebi. Svaki pristojan covjek ima znatan broj takvih tajni. I sto je pristojniji, veci je broj takvih stvari u njegovoj dusi"
-Ako zelis biti postivan, najprije moras postivati sam sebe - samo tako mozes uciniti druge da te postuju.
-Recite mi: kada je, tijekom svih ovih hiljada godina, covjek postupao u suglasnosti sa svojim vlastitim interesima?
-To je misterija ljudskog zivota; da stare tuge vremenom, postupno, prerastu u mirne radosti.
- Sto vise mrzim odvratne pojednice, to vise postaje gorljiva moja ljubav za covjecanstvo.
-Druga polovica ljudskog zivota sastoji se od borbi za savladavanje losih navika koje je covjek stekao tijekom prve polovice.
- Za covjeka nema nista primamljivije od slobode njegove savjesti - ali i nista teze
Voljeti; znaci moci drugog covjeka vidjeti onakvim kakvim ga je Bog stvorio.
Unistite moje zelje, izbrisite moje ideale, pokazite mi nesto bolje - i ja cu poci za vama.
- Tajna covjecijeg zivota nije u tome da zivi - vec u tome zasto zivi.
- Sto je vlast veca - to je strasnija njena upotreba.
- Svemu ima granica koju je opasno prekoraciti, koju kad jednom prekoracis, ne mozes vise nazad.
- Razum i postoji zato da bi covjek postigao ono sto zeli.
- Prije nego sto kazes ljudima kako treba zivjeti, pokazi to na svom primjeru.
- Podla dusa, cim se oslobodi jarma, odmah trazi novu zrtvu.
- Kada se djevojacko srce sazali, razumije se da je to najopasnije za samu djevojku.
- Glupan koji je postao svjestan da je glupan - vise nije glupan.
- Da bi se postupalo razumno malo je imati samo razum.
- Ako si se uputio prema nekom cilju i putem kamenjem gadjas svakog psa koji laje na tebe - nikad na cilj neces stici.
- O stupnju civiliziranosti jednog drustva najbolje se da suditi po stanju u njegovim zatvorima.
- Kopanje po tudjim manama, potenciranje tudjih gresaka i okrivljavanje drugih, ranjavaju jedino vas same.
"Postoje srdacni ljudi koji se povjeravaju svima i svakome bez obaziranja na zlobne podsmjehe. Takvi ljudi su uvijek ograniceni jer su spremni da najvrijednije izvade iz srca i poloze pred prvu svinju na koju naidju".
"Ako na svijetu postoji neko ko mi moze pokazati da je Krist izvan Istine ili da stvarna Istina ustvari iskljucuje Krista, ja cu radije odabrati Kristovu stranu, na ustrb takvih istina".
ZLOCIN I KAZNA
=================
"A osim toga, da bi neko upoznao bilo kog Coveka, prema njemu se treba odnositi postupno i obazrivo da se ne bi prevario i zapao u predubedjenje, Sto je kasnije vrlo teSko ispraviti. Zapravo, da bi Covek nespristrasno sudio o nekim ljudima, on unapred treba da se odrekne izvesnih, vec usvojenih pogleda i svakidasnje navike prema ljudima sto nas obicno okruzuju."
ZLI DUSI
=========
"Ne razumijem zasto me ovde svi prikazuju kao bezboznika. Ja u boga verujem kao u bice koje sebe tek u meni spoznaje. Pa ne mogu ja verovati kao moja Natasja, sluzavka, ili kao neki gospodin koji veruje "za svaki slucaj", ili kao Sapov - mada on prinudno veruje kao moskovski slovenofil."
"Ne mozete zamisliti kakva tuga i srdzba obuzimaju dusu kada veliku ideju, koju odavno postujete kao svetinju, dohvate nevjesti ljudi i izvuku je na ulicu pred glupake kakvi su i sami, i najedanput je nadjete na trznici starezi, u prljavstini, naopako namjestenu, bez proporcija, bez harmonije - kao igracku kod nerazumnog djeteta, i ne mozete je vise prepoznati... Ne!"
"Ne moze se voljeti ono sto se ne poznaje. Bilo da je rijec o coveku ili o narodu. Budite sigurni da svi oni koji svoj narod prestaju da razumiju i gube vezu sa njim, odmah i u istoj mjeri gube i veru oceva, postaju ili ateisti ili ravnodusni ljudi."
BRACA KARAMAZOV;
================"Ama, nasto da se pozna to djavolsko dobro i zlo kad toliko staje? Pa vaskoliki svijet poznanja ne vrijedi one suzice djetesceta. I ako su patnje djecije otisle na popunjavanje one sume patnji koja je bila neophodna da se plati ta istina - onda tvrdim unaprijed da sva ta istina ne vrijedi te cjene! Suvise skupo cjene tu harmoniju, nije za nas dzep da platimo toliku ulaznicu."
"Mi tu komediju razumijemo: ja, na primer, otvoreno i prosto zahtjevam svoje unistenje. "Ne, ti moras zivjeti", kazu oni, "jer bez tebe nista nece biti. Kad bi na Zemlji sve bilo razumno, onda se nikad nista ne bi dogodilo. Bez tebe ne bi bilo nikad nikakvih dogadjaja, a treba da bude dogadjaja." Te tako ja sluzim, stegnuvsi srce, da bi bilo dogadjaja, i cinim nerazumne stvari po zapovesti. Ljudi uzimaju svu tu komediju kao nesto ozbiljno, kraj sve svoje neosporne pameti. I u tome je njihova tragedija. I pate, naravno, ali... ali zato zive, zive realno, ne fantasticno; jer patnja i jeste zivot. Kakvo bi zadovoljstvo u zivotu bilo bez patnje? Sve bi se pretvorilo u jednu beskonacnu molitvu: sveto, ali dosadno. No, a ja? Ja patim, a ipak ne zivim. Ja sam iks u neodredjenoj jednacini. Ja sam nekakva utvara koja je izgubila sve krajeve i pocetke, pa je naposletku zaboravila i kako se zove. Ti se smijes... ne, ti se ne smejes, ti se opet ljutis. Ti se vjecno ljutis, tebi je samo do pameti, a ja ti opet ponavljam da bih dao sav ovaj nadzvjezdani zivot, sve cinove i pocasti, samo za to da se ovaplotim u dusu neke trgovkinje od sedam pudova, pa da bogu svjecu palim."
Mehmedalija Mesa Selimovic,,citati!!
Sve cemer, sirotinja, glad, nesrece...
A zasto je tako?
Ne znam. Mozda zato sto smo po prirodi zli,
sto nas je bog obiljezio.
Ili sto nas nesrete neprestano prate,
pa se bojimo glasnog smijeha, bojimo se
da cemo naljutiti zle sile koje stalno obilaze oko nas.
Zar je onda cudo sto se uvijamo, krijemo,
lazemo, mislimo samo na danasnji dan i samo na sebe,
svoju srecu vidimo u tudjoj nesreci.
Nemamo ponosa, nemamo hrabrosti.
Biju nas, a mi smo i na tome zahvalni
--------------
Hiljadu necijih sretnih casaka bice kao ovaj, ali ovaj nikada vise.
Hiljadu tudjih ljubavi bit ce kao ova, ali ova nikada vise.
Nikada - jedina konacnost.
-------------
Ne mozemo unistiti sve sto volimo,
uvijek ce ostati mogucnost da nam to uniste drugi..
Hodacemo bez razloga, radovacemo se, bez razloga, smijacemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, sto smo zivi i sto se volimo.
A kud ces veci razlog.
===============================================================================
========================================================================
meni omiljeni iz "DERVIS I SMRT":
"...da mu kazem: sam sam, hafiz-Muhamede, sam i tuzan. Pruzi mi ruku i samo zacas budi mi prijatelj, otac, sin, drag covijek cija me blizina raduje..."
" Zivi nista ne znaju. Poucite me mrtvi kako se moze umrijeti bez straha, ili bar bez uzasa. Jer, smrt je besmisao, kao i zivot."
Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se ugasi. Izbrisati je da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje, ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji.
Ovako se mijesaju utvare i zivot, pa nema ni cistog sjecanja ni cistog zivota.
Svakome cu priznati pravo da me prevari, osim prijatelju.
Mesa Selimovic.
... ono sto se ne moze objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe mozes obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, tesko izrecivim osjecanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bjezi u omaglicu, u opijenost koja ne trazi smisao. Drugome je neophodna tacna rijec, zato je i trazis, osjecas da je negde u tebi, i lovis je, nju ili njenu sjenku, prepoznajes je na tudjem licu, u tudjem pogledu, kad pocne da shvata.
==================
M.Selimovic-TVRDJAVA
"Odlucio sam se za ljubav. Manje je istinito i manje vjerovatno, ali je plemenitije. I ljepse. Tako sve ima vise smisla. I smrt. I zivot.
za moje Bosanke:
===============
"Bosna je moja velika stalna ljubav i moja povremena bolna mrZnja. Bezbroj puta sam pokusavao da pobjegnem od nje i uvijek ostajao, iako nije vazno gdje covjek fizicki zivi: Bosna je u meni, kao krvotok. Nije to samo neobjasnjiva veza izmedju nas i zavicaja, vec i koloplet naslijedja, istorije, cjelokupnog zivotnog iskustva vezanog za ovaj kraj, iskustva mog i tudjeg, dalekog, koje je postalo moje."
Mesa Selimovic
"Kad mi je tesko, bjezim u samocu.Kad mi je jos teze,trazim dobre ljude."
====================================================
"Kasno je sjecanja, uzalud se javljate, beskorisne su vase nemocne utjehe i podsjecanja na ono sto je moglo da bude, jer sto nije bilo, nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono sto se nije ostvarilo. Vi ste varka koja radja nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne zelim da otjeram, jer me razoruzava i tihom tugom brani od patnje."
Mesa Selimovic DERVIS I SMRT:
=========================================
"Ljubav i mrznja u djelima M. Selimovica" - moj maturski rad...bezbroj puta procitana svaka njegova knjiga i mozda cak i jedina stvarno zasluzena petica u Upravnoj...
"TVRDJAVA":
"U pocetku ljubav,
u zivotu mrznja,
na kraju sjecanje."
"Najmanje se govori kad te se najvise tice."
"Sve bi se u zivotu moglo izdrzati za kratko, i da budes dobar, i hrabar, i pazljiv, ali zivot ne traje kratko, a nista ti ne moze postati tesko kao obaveza koju sam sebi nametnes u jednom casu slabosti ili odusevljenja. Stid te da odustanes, muka da istrajes."
"Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav. "
"Ali ponekad, ne tako cesto, kad mi se zgadi laz, onda govorim istinu. Crno je, u teskom vremenu zivimo, a zivimo jadno i sramotno. Utjeha je samo sto ce oni koji budu poslje nas zivjeli, preturiti preko glave jos teza vremena, i pominjati nase dane kao sretne."
"Nikad covjek ne moze tako upropastiti zivot kao kad zeli da ga popravi.."
"Zivot naroda je glad, krv, bijeda, mucno tavorenje na svojoj zemlji, i glupo umiranje na tudjoj. A velikasi ce se vratiti kuci, svi, da pricaju o slavi, i da prezivjelima piju krv. "
"Vise je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo vise! Samo se zli dalje cuju i teze osjecaju. Dobri sute."
"Niko ne zali manje svoj zivot nego mlad covjek, a poslije, sto vise stari i sto manje ima razloga da zivi, sve vise se hvata za zivot."
Svaka nepravda je jednaka, a covjeku se cini da je najveca koja je njemu ucinjena. A ako mu se cini, onda i jeste tako, jer ne moze se misliti tudjom glavom
Iskustvo me naucilo da ono sto se ne moze objasniti samome sebi, treba govoriti
drugome.
Sebe mozes obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, tesko izrecivim
osjecanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bjezi u omaglicu, u opijenost koja
ne trazi smisao. Drugome je neophodna tacna rijec, zato je i trazis, osjecas da je
negdje u tebi, i lovis je, nju ili njenu sjenku, prepoznajes je na tudjem licu, u tudjem
pogledu, kad pocinje da shvata.
Slusalac je babica u teskom porodjaju rijeci. Ili nesto
jos vaznije. Ako taj drugi zeli da razumije.
Troje nas je, u cijelom svijetu samo troje: moji prsti, njeno tijelo i njegov ujednacen
damar. Uhvaceni nezaustavnim kolanjem krvotoka. Nije vazno sta se desava u svijetu,
nije vazno sta ce biti sutra, vazan je ovaj cas blazenstva bez misli...
Hiljadu necijih sretnih casaka bice kao ovaj, ali ovaj nikada vise.
Hiljadu tudjih ljubavi
bice kao ova, ali ova nikada vise. Nikada: jedina konacnost.
Prvi put znam sta je sreca, osjecam je, vidim, mirisem.
Cio svijet i cijela vasiona, nas troje. Nikog drugog osim nas nema.
I ima sreca. Da li je mogu zadrzati?
San je ono sto se zeli a zivot je budjenje.
Kako god sam prevrtao, ispada da nam se vecina stvari desava mimo nas, bez nase
odluke.
Slucajnost odlucuje o mome zivotnom putu i o mojoj sudbini, i najcesce bivam
doveden pred gotov cin, upadam u jedan od mogucih tokova, u drugi ce me ubaciti
samo druga slucajnost.
Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim cu proci, jer
ne vjerujem u neki narociti red ovoga svijeta.
Ne odlucujemo, vec se zaticemo.
Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog odredjenog trenutka, kad nas
samo ta prilika ceka, jedina koja nas moze sacekati u toku mijesanja. Ne mozes je
zaobici, il odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padnes. Pa plivas, ili potones.
Nisam zadovoljan takvim razmisljanjem, ali ne nalazim drugi odgovor. Sta je onda nase
u tom guzvanju? Nesto mora biti moje.
Kad sam bio ugrozen, mislio sam samo na nju, hrabreci se njenim prisustvom. Kad mi
je bilo tesko, pominjao sam njeno ime kao u molitvi, nalazeci olaksanje. Kad osjetim
radost, trazim da je podijelim s njom, zahvalan joj, kao da mi je ona daruje.
Dobar je covjek, i lijepa zena, ali ono sto je samo za mene, to sam sam stvorio. Cak i
da je imala velikih mana, ja ih ne bih znao. Potrebna mi je savrsena, i ne mogu dopusti
ti da to ne bude.
Dao sam joj sve sto nisam nasao u zivotu, a bez cega ne mogu. Cak se i umanjujem
pred njom, da bi ona bila veca, i ja pomocu nje. Bogato je darujem, da bih mogao da
uzmem. Ja sam osujecen, ona je ostvarena, i tako sam obestecen. Ona mi namiruje
izgubljeno, i dobijam vise nego sto sam zelio da imam. Moje zelje su bile maglovite i
rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepsem od
maste. Njoj priznajem sve sto ja nisam, a opet nista ne gubim, odricuci se. Nemocan
pred ljudima i slab pred svijetom, znacajan sam pred svojom tvorevinom, vrednijom od
njih. Nespokojan pred nesigurnoscu svega, siguran sam pred ljubavlju, koja se stvara
sama iz sebe, jer je potreba, pretvorena u osjecanje.
Ljubav je zrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova zena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moc. Stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad pecinske vatre, zastita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi, neba, samoce, da trazi od njega obicne stvari ali da zahtijeva i nemoguce, da osjeca odusevljenje ali i ogorcenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteski, nade bez korijena, radosti bez trajanja.
Zbog nje, iskljucive, i ljudi su mi postali blizi.
===============================================================================
...Ovdje sam postao ,ovdje cu nestati.Ovdje sam ugledao i nebeski beskraj i pucinu na kojoj mi se oko odmara i ovo nebih zamjenio ni za jedan kraj na svijetu.Ljepsih mozda ima,drazih nigdje.Ovaj kraj,to sam ja,to je moj zivot i moja ljubav.,to je moja kolijevka i moja grobnica,moj pocetak i moj svrsetak.Znam svaki prevoj ,svaki ugib,svako uzvisenje na ovom vidokrugu,znam svaki miris sto se javi od proljeca do zimske bure.Znam svaki preliv svjetla,od ruzicastih jutara do crvenih suncevih zalazaka.,od pamucnih oblacica do tmastih oblacina sto najavljuju nevrijeme.A sve je to moje kao moje vlastito tijelo i jos vise i jos vaznije jer je to nesto vjecno sto me je prihvatilo,privezalo,obiljezilo sebe sa mnom,mene sobom.Zato ne mogu reci:volim svoj zavicaj,Kao sto ne mogu reci:Volim svoje tijelo.Mnogo je tacnije ako kazem:Zivim s,njim,bez njeg moj zivot ne postoji..
A zasto je tako?
Ne znam. Mozda zato sto smo po prirodi zli,
sto nas je bog obiljezio.
Ili sto nas nesrete neprestano prate,
pa se bojimo glasnog smijeha, bojimo se
da cemo naljutiti zle sile koje stalno obilaze oko nas.
Zar je onda cudo sto se uvijamo, krijemo,
lazemo, mislimo samo na danasnji dan i samo na sebe,
svoju srecu vidimo u tudjoj nesreci.
Nemamo ponosa, nemamo hrabrosti.
Biju nas, a mi smo i na tome zahvalni
--------------
Hiljadu necijih sretnih casaka bice kao ovaj, ali ovaj nikada vise.
Hiljadu tudjih ljubavi bit ce kao ova, ali ova nikada vise.
Nikada - jedina konacnost.
-------------
Ne mozemo unistiti sve sto volimo,
uvijek ce ostati mogucnost da nam to uniste drugi..
Hodacemo bez razloga, radovacemo se, bez razloga, smijacemo se, bez razloga, s jednim jedinim razlogom, sto smo zivi i sto se volimo.
A kud ces veci razlog.
===============================================================================
========================================================================
meni omiljeni iz "DERVIS I SMRT":
"...da mu kazem: sam sam, hafiz-Muhamede, sam i tuzan. Pruzi mi ruku i samo zacas budi mi prijatelj, otac, sin, drag covijek cija me blizina raduje..."
" Zivi nista ne znaju. Poucite me mrtvi kako se moze umrijeti bez straha, ili bar bez uzasa. Jer, smrt je besmisao, kao i zivot."
Trebalo bi ubijati proslost sa svakim danom sto se ugasi. Izbrisati je da ne boli. Lakse bi se podnosio dan sto traje, ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji.
Ovako se mijesaju utvare i zivot, pa nema ni cistog sjecanja ni cistog zivota.
Svakome cu priznati pravo da me prevari, osim prijatelju.
Mesa Selimovic.
... ono sto se ne moze objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe mozes obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, tesko izrecivim osjecanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bjezi u omaglicu, u opijenost koja ne trazi smisao. Drugome je neophodna tacna rijec, zato je i trazis, osjecas da je negde u tebi, i lovis je, nju ili njenu sjenku, prepoznajes je na tudjem licu, u tudjem pogledu, kad pocne da shvata.
==================
M.Selimovic-TVRDJAVA
"Odlucio sam se za ljubav. Manje je istinito i manje vjerovatno, ali je plemenitije. I ljepse. Tako sve ima vise smisla. I smrt. I zivot.
za moje Bosanke:
===============
"Bosna je moja velika stalna ljubav i moja povremena bolna mrZnja. Bezbroj puta sam pokusavao da pobjegnem od nje i uvijek ostajao, iako nije vazno gdje covjek fizicki zivi: Bosna je u meni, kao krvotok. Nije to samo neobjasnjiva veza izmedju nas i zavicaja, vec i koloplet naslijedja, istorije, cjelokupnog zivotnog iskustva vezanog za ovaj kraj, iskustva mog i tudjeg, dalekog, koje je postalo moje."
Mesa Selimovic
"Kad mi je tesko, bjezim u samocu.Kad mi je jos teze,trazim dobre ljude."
====================================================
"Kasno je sjecanja, uzalud se javljate, beskorisne su vase nemocne utjehe i podsjecanja na ono sto je moglo da bude, jer sto nije bilo, nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono sto se nije ostvarilo. Vi ste varka koja radja nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne zelim da otjeram, jer me razoruzava i tihom tugom brani od patnje."
Mesa Selimovic DERVIS I SMRT:
=========================================
"Ljubav i mrznja u djelima M. Selimovica" - moj maturski rad...bezbroj puta procitana svaka njegova knjiga i mozda cak i jedina stvarno zasluzena petica u Upravnoj...
"TVRDJAVA":
"U pocetku ljubav,
u zivotu mrznja,
na kraju sjecanje."
"Najmanje se govori kad te se najvise tice."
"Sve bi se u zivotu moglo izdrzati za kratko, i da budes dobar, i hrabar, i pazljiv, ali zivot ne traje kratko, a nista ti ne moze postati tesko kao obaveza koju sam sebi nametnes u jednom casu slabosti ili odusevljenja. Stid te da odustanes, muka da istrajes."
"Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav. "
"Ali ponekad, ne tako cesto, kad mi se zgadi laz, onda govorim istinu. Crno je, u teskom vremenu zivimo, a zivimo jadno i sramotno. Utjeha je samo sto ce oni koji budu poslje nas zivjeli, preturiti preko glave jos teza vremena, i pominjati nase dane kao sretne."
"Nikad covjek ne moze tako upropastiti zivot kao kad zeli da ga popravi.."
"Zivot naroda je glad, krv, bijeda, mucno tavorenje na svojoj zemlji, i glupo umiranje na tudjoj. A velikasi ce se vratiti kuci, svi, da pricaju o slavi, i da prezivjelima piju krv. "
"Vise je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo vise! Samo se zli dalje cuju i teze osjecaju. Dobri sute."
"Niko ne zali manje svoj zivot nego mlad covjek, a poslije, sto vise stari i sto manje ima razloga da zivi, sve vise se hvata za zivot."
Svaka nepravda je jednaka, a covjeku se cini da je najveca koja je njemu ucinjena. A ako mu se cini, onda i jeste tako, jer ne moze se misliti tudjom glavom
Iskustvo me naucilo da ono sto se ne moze objasniti samome sebi, treba govoriti
drugome.
Sebe mozes obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, tesko izrecivim
osjecanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bjezi u omaglicu, u opijenost koja
ne trazi smisao. Drugome je neophodna tacna rijec, zato je i trazis, osjecas da je
negdje u tebi, i lovis je, nju ili njenu sjenku, prepoznajes je na tudjem licu, u tudjem
pogledu, kad pocinje da shvata.
Slusalac je babica u teskom porodjaju rijeci. Ili nesto
jos vaznije. Ako taj drugi zeli da razumije.
Troje nas je, u cijelom svijetu samo troje: moji prsti, njeno tijelo i njegov ujednacen
damar. Uhvaceni nezaustavnim kolanjem krvotoka. Nije vazno sta se desava u svijetu,
nije vazno sta ce biti sutra, vazan je ovaj cas blazenstva bez misli...
Hiljadu necijih sretnih casaka bice kao ovaj, ali ovaj nikada vise.
Hiljadu tudjih ljubavi
bice kao ova, ali ova nikada vise. Nikada: jedina konacnost.
Prvi put znam sta je sreca, osjecam je, vidim, mirisem.
Cio svijet i cijela vasiona, nas troje. Nikog drugog osim nas nema.
I ima sreca. Da li je mogu zadrzati?
San je ono sto se zeli a zivot je budjenje.
Kako god sam prevrtao, ispada da nam se vecina stvari desava mimo nas, bez nase
odluke.
Slucajnost odlucuje o mome zivotnom putu i o mojoj sudbini, i najcesce bivam
doveden pred gotov cin, upadam u jedan od mogucih tokova, u drugi ce me ubaciti
samo druga slucajnost.
Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim cu proci, jer
ne vjerujem u neki narociti red ovoga svijeta.
Ne odlucujemo, vec se zaticemo.
Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog odredjenog trenutka, kad nas
samo ta prilika ceka, jedina koja nas moze sacekati u toku mijesanja. Ne mozes je
zaobici, il odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padnes. Pa plivas, ili potones.
Nisam zadovoljan takvim razmisljanjem, ali ne nalazim drugi odgovor. Sta je onda nase
u tom guzvanju? Nesto mora biti moje.
Kad sam bio ugrozen, mislio sam samo na nju, hrabreci se njenim prisustvom. Kad mi
je bilo tesko, pominjao sam njeno ime kao u molitvi, nalazeci olaksanje. Kad osjetim
radost, trazim da je podijelim s njom, zahvalan joj, kao da mi je ona daruje.
Dobar je covjek, i lijepa zena, ali ono sto je samo za mene, to sam sam stvorio. Cak i
da je imala velikih mana, ja ih ne bih znao. Potrebna mi je savrsena, i ne mogu dopusti
ti da to ne bude.
Dao sam joj sve sto nisam nasao u zivotu, a bez cega ne mogu. Cak se i umanjujem
pred njom, da bi ona bila veca, i ja pomocu nje. Bogato je darujem, da bih mogao da
uzmem. Ja sam osujecen, ona je ostvarena, i tako sam obestecen. Ona mi namiruje
izgubljeno, i dobijam vise nego sto sam zelio da imam. Moje zelje su bile maglovite i
rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepsem od
maste. Njoj priznajem sve sto ja nisam, a opet nista ne gubim, odricuci se. Nemocan
pred ljudima i slab pred svijetom, znacajan sam pred svojom tvorevinom, vrednijom od
njih. Nespokojan pred nesigurnoscu svega, siguran sam pred ljubavlju, koja se stvara
sama iz sebe, jer je potreba, pretvorena u osjecanje.
Ljubav je zrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova zena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moc. Stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad pecinske vatre, zastita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi, neba, samoce, da trazi od njega obicne stvari ali da zahtijeva i nemoguce, da osjeca odusevljenje ali i ogorcenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteski, nade bez korijena, radosti bez trajanja.
Zbog nje, iskljucive, i ljudi su mi postali blizi.
===============================================================================
...Ovdje sam postao ,ovdje cu nestati.Ovdje sam ugledao i nebeski beskraj i pucinu na kojoj mi se oko odmara i ovo nebih zamjenio ni za jedan kraj na svijetu.Ljepsih mozda ima,drazih nigdje.Ovaj kraj,to sam ja,to je moj zivot i moja ljubav.,to je moja kolijevka i moja grobnica,moj pocetak i moj svrsetak.Znam svaki prevoj ,svaki ugib,svako uzvisenje na ovom vidokrugu,znam svaki miris sto se javi od proljeca do zimske bure.Znam svaki preliv svjetla,od ruzicastih jutara do crvenih suncevih zalazaka.,od pamucnih oblacica do tmastih oblacina sto najavljuju nevrijeme.A sve je to moje kao moje vlastito tijelo i jos vise i jos vaznije jer je to nesto vjecno sto me je prihvatilo,privezalo,obiljezilo sebe sa mnom,mene sobom.Zato ne mogu reci:volim svoj zavicaj,Kao sto ne mogu reci:Volim svoje tijelo.Mnogo je tacnije ako kazem:Zivim s,njim,bez njeg moj zivot ne postoji..
Subscribe to:
Posts (Atom)