Naftna groznica!,,,lupiga

'Halo, seik!',
vicu za njim
'Jedan u Nevesinju prodao komsiji koncesiju za geoloska istrazivanja u svojoj avliji za dvadeset maraka, a kad su ga kasnije pitali sto tako jeftino, on objasnio da nikad jeftinije nije platio praznjenje septicke jame. "Ja nafte i govana", psuje otada komsija, sve s cisternom obilazeci Hercegovinu ne bi li nekome uvalio prvoklasnu nevesinjsku naftu, barel po marku, samo da ide kuci, a ovi ga zajebavaju. "Halo, seik!", vicu za njim', podjebava, da prostite, Boris Dezulovic u svojoj novoj kolumni, nakon sto je regijom odjeknula vijest da je BiH potpisala ugovor sa Shellom, o traganju za naftom. Sve u svemu, jedna od urnebesnijih Dezulovicevih



Naftna groznica zahvatila tako Bosnu, udarili Bosanci i Hercegovci

eto, nadodje tako da se isprica urbani mit. To je, u najkracemu, vic koji se - ociju mi - zaista dogodio, onaj u kojemu Mujo i Suljo stvarno postoje, zive negdje u Foci ili Kalesiji, samo sto se drugacije zovu i na kraju pobijede.
Hele, bio neki Nijaz iz Sahbaza kraj Kalesije, sto je radio u privatnoj firmi u Srebreniku, dok mu gazda, neki Sedinet Karic, Sido ga zvali, nije zavrsio u zatvoru. Gdje ce, sta ce, nacuo Nijaz da u Kalesiji traze policajce, pa otisao u stanicu - dobardan, dobardan, ja doso za poso, izvolte, veli sluzbenik, ispunite zahtjev.

"Jooj, ne mogu ja to!", zajoojao Nijaz. "Sto?!", pitao ga policijski sluzbenik. "Pa ja sam nepismen", objasnio on.

Propala tako Nijazu i policijska karijera, pa rijesio da ode u Ameriku. Dobio papire, zaposlio se kod nekog farmera, i nakon nekoliko godina uzeo kredit da pokrene vlastitu malu stocnu farmu. Kupio zemlju u mrkloj nekoj vukojebini Sjeverne Dakote, ili Juzne, neke Dakote u svakom slucaju, i kad je krenuo kopati bunar naisao na - naftu. Milioni barela klokotali mu pod nogama, banka mu odobrila kredit za strojeve, krenuo posao i ni za godinu dana Nijaz se sa svojim busotinama tako obogatio, da je na njegovo polje bacio oko i ExxonMobil, najveca americka naftna kompanija, poslavsi mu ponudu koja se ne odbija: pola-pola.

Dosli onda Exxonovi advokati, sastavili ugovor i dali Nijazu da potpise. "Jooj, ne mogu ja to!", zajoojao on. "sto?!", pitali advokati. "Pa ja sam nepismen", objasnio Nijaz. "Nije moguce, naftni magnat, a nepismen", ziva se zaprepastila gospoda iz Exxona, "sto biste tek bili da ste pismeni!" "Policajac u Kalesiji", odgovorio im na to Nijaz.

Tako je to bilo, jest ociju mi, eno ga Nijaz i dan-danas zivi u Americi, pije s Jackom Nicholsonom i igra golf s Michaelom Jordanom, "covjek koji moze sve osim da rijesi krizaljku", pisao o njemu Vanity Fair. Htio Nijaz kasnije da se vrati u Kalesiju - znate vec kako kod nas svako uspjesan zeli da se vrati kao beg, pokaze se i pocasti kafanu - pa da za svoju slatku osvetu kupi i kalesijsku policijsku stanicu i cijelu policiju tuzlanskog kantona, i napravi svoju privatnu, Nijaz Police Department d.o.o. Kalesija.

"Jooj, ne mozete to!", zajoojao mu sluzbenik. "sto?!", pitao ga Nijaz, "jel sto sam nepismen?" "Ma ne", odgovorio mu covjek, "nego je kupio vec Sido, za dvadeset hiljada maraka!"

Tako je to u naopakom svijetu, u kojemu nije uspjesan onaj sto je pismen i skolovan, vec onaj sto pametno ulozi pare. Tako je to i u naopakoj zemlji Bosni, onoj iz glupog vica o jedinoj drzavi na svijetu u kojoj ima i muslimana i piramida i NATO-a, a nema nafte. Ili je barem tako bilo do nekidan, kad je Bosnom i Hercegovinom poput neispravne plinske boce odjeknula vijest da je federalni ministar rudarstva Erdal Trhulj potpisao s britanskom kompanijom Shell memorandum o geoloskim istrazivanjima u BiH. Procijenili stranci, naime, da pod sjevernom Bosnom, od Bosanskog Broda do Tuzle, i Hercegovinom, sve od Glamoca do Neuma, klokoce barem pedeset, ako ne i cijelih petsto miliona barela nafte.

A Bosanci cijelo vrijeme trazili piramide!

Naftna groznica zahvatila tako Bosnu, udarili Bosanci i Hercegovci, sve onako usput, nehajno, kopati po njivama i avlijama, cuje se samo udaranje pijuka i komsijsko zajebavanje: "Imal nafte?". "Kak'a ba nafta, evo okopavam njivu, da posijem repu", odgovara covjek negdje iz dubine zemlje. "Pa sto toliko duboko?", smije se komsija. "Da je ne pozobaju svrake, jebem te radoznala!", zacuje se onda iz rupe.

Jedan u Nevesinju prodao komsiji koncesiju za geoloska istrazivanja u svojoj avliji za dvadeset maraka, a kad su ga kasnije pitali sto tako jeftino, on objasnio da nikad jeftinije nije platio praznjenje septicke jame. "Ja nafte i govana", psuje otada komsija, sve s cisternom obilazeci Hercegovinu ne bi li nekome uvalio prvoklasnu nevesinjsku naftu, barel po marku, samo da ide kuci, a ovi ga zajebavaju. "Halo, seik!", vicu za njim. A jedan u Posusju, vjerovali ili ne, otkrio nalaziste eurosupera. Jest, ociju mi. Doveo on svoje geologe, i stvarno: ne siklja iz busotine nafta, nego visokokvalitetni bezolovni eurosuper 95. Tek ga trecu noc uhvatio OMV-ov nocni cuvar.

Najvise su se, medjutim, nafti obradovali - vehabije. Sad ce doci Shell, i British Petroleum ce doci, i Exxon, navalit ce naftne kompanije sa zapada, pa ce traziti koncesije, a ovi Lagumdzijini nece im dati, nece se Shell nafte napiti pored zivih domacih svercera i korumpirane vlasti. Onda ce se Amerikanci, kako to vec ide, snazno zabrinuti za bosansku demokraciju i financirati protuvladine pobunjenike, pa naoruzati bosanske talibane da svrgnu vladu. I dok glupi Ameri shvate, vec ce bradati seici u capri pantalama uspostaviti islamsku republiku. Nema glupljih od Amera. Da im se i dvadeset puta to dogodi, oni ce sutra dvadeset prvi put nekooperativnu neku vladu rusiti tako da umjesto geoloskih ispitivanja financiraju teoloska. Pa sad bosanski vehabije sjede pored telefona i cekaju da zazvoni.

A bio i neki Nijaz iz Sahbaza kraj Kalesije, sto se ono nepismen u Americi obogatio na nafti, pa odlucio da konacno nauci pisati i citati. I sta? - prvo sto je sam u zivotu procitao bila je vijest u novinama da su u Bosni nasli naftu, a prvo sto je svojom rukom napisao bio je potpis pod memorandum sa ministarstvom rudarstva Federacije BiH. Znate vec kako kod nas svako uspjesan zeli da se vrati kao beg, pokaze se i pocasti kafanu. Potpisao tako Nijaz ugovor i, jasno, nakon mjesec dana ostao i bez novca, i bez imanja, i bez zene, i bez nafte.

Tako je bilo, jest ociju mi, eno ga danas u Kalesiji, konacno na kraju vlastorucno ispunio zahtjev, zaposlio se u policiji i po cijele dane sjedi u onoj kafani, psujuci zivot sto mu prolazi u pisanju kazni za nepropisno parkiranje. "suti ba", tjesi ga konobar Spaho, "sta bi tek bilo da si nepismen!" "Bio bih naftni magnat u Dakoti", odgovori mu onda Nijaz, pa se cijela kafana sat vremena smije budalastom policajcu iz Sahbaza.

MOAMER

Već 40 godina, ili je možda prošlo i više od toga? Ne sjećam se više - činio sam... sve što sam mogao da bi ljudima dao kuće, bolnice, škole. Kad su bili gladni davao sam im hranu.
Čak sam i u Benghaziju pustinju pretvorio u žitnicu. Usprotivio sam se i preživio napade onog kauboja Reagana. Kada je ubio moju usvojenu sirotu kćer želio je ubiti mene. Umjesto mene ubio je to siroto dijete. Pomagao s...am svojoj braći i ses...trama u Africi novčanim potporama za Afričku Uniju, činio sam sve što je bilo u mojoj moći da ljudi razumiju koncept demokracije u kojoj narodni odbori upravljaju našom zemljom.

Ali ni to nije nikada bilo dovoljno - kao što su mi mnogi rekli, čak i ljudi sa kućama od 10 soba, novim ormarima i namještajem, nisu nikad bili zadovoljni. U svojoj sebičnosti uvijek su željeli više. Pa bi Amerikancima i drugim posjetiteljima pričali da im je potrebna "demokracija" i "sloboda", ni u jednom trenutku shvaćajući da pričaju o sustavu u kojem se ljudi kolju, u kojem najveće pseto ždere sve ostale psiće - no oni su i dalje ostajali ošamućeni i zavedeni s te dvije riječi ne shvaćajući kako u Americi nema besplatnih lijekova, da u "slobodi" i u "demokraciji" nema besplatnih bolnica niti podjele besplatnih stanova. Nema čak ni besplatnog obrazovanja, pa ni besplatne hrane osim kada ljudi moraju prositi ili stajati u dugim redovima da bi dobili zdjelicu juhe. Bez obzira što ja radio nekima nikada nije bilo dosta, ali drugi, ti drugi su znali da sam ja sin Gamala Abdela Nassera jedinog istinskog Arapskog i Muslimanskog vođe kojeg smo imali još od vremena Salaha al Dina, čovjeka koji je za svoj narod uzeo pa mu darovao Sueski kanal. Tako sam i ja, za svoj narod uzeo i narodu darovao cijelu Libiju. Nasserovim stopama koje sam pokušao slijediti kako bi svoj narod sačuvao od kolonijalne dominacije - od lopova koji su nas željeli opljačkati.

Danas, ja sam cilj napada najsnažnijeg saveza u vojnoj povijesti, moj mali afrički sin, Obama, želi me ubiti kako bi oduzeo slobodu našoj zemlji, kako bi nam ukrao naše besplatne stanove, naše besplatne lijekove, naše besplatno obrazovanje i zamijenio ih američkim lopovlukom koji se naziva "kapitalizam". No svi mi u trećem svijetu znamo što "kapitalizam" zapravo znači. To znači da korporacije upravljaju svijetom a narod trpi i stenje. To također znači da za mene više nema izbora, da se "kapitalizmu" moram suprotstaviti i da ću na tom putu, ako Allah to poželi, morati i umrijeti. Želim da svi znate koji je to put: To je onaj isti put kojim smo zajedno kročili, koji je našu zemlju učinio bogatom, donio joj poljoprivredna zemljišta tamo gdje je nekad bila pustinja, to je put koji nam je dao hranu i zdravlje i čak nam omogućio da u ovoj našoj Libijskoj Džamahiriji zaposlimo našu afričku i arapsku braću i sestre.

Ja ne želim umrijeti, ali ako se to dogodi u nastojanju da spasim našu zemlju i moj narod, mnoge tisuće vas koji ste svi moja djeca, onda neka tako bude.

Neka ova oporuka koju pišem bude moja, možda zadnja, poruka svijetu - poruka čovjeka koji se usudio suprotstaviti križarskim napadima NATO saveza, koji se drznuo suprotstaviti okrutnosti i izdaji, koji se usprotivio Zapadu i njegovim kolonijalnim apetitima i neka se upamti da sam sa svojom afričkom braćom, sa svojom istinskom Arapskom i Muslimanskom braćom bio svjetlo. Dok su drugi gradili dvorce ja sam živio u skromnoj kući i u šatoru, u kojima nikada nisam zaboravio djetinjstvo i mladost provedene u Sirtu. Neka se upamti da nikada nisam uludo trošio nacionalno bogatstvo i da sam poput Salaha al Dina koji je osvojio Jeruzalem na čast Islama, za sebe uzeo jako malo.

Na Zapadu neki me zovu poremećenim i luđakom, no i oni znaju istinu ali nastavljaju sa lažima. Oni znaju da je naša zemlja suverena, nezavisna i slobodna i da nije pod kolonijalnom podčinjenošću. Oni također znaju da su moja vizija i moj put jasni mome narodu i da ću se do zadnjega uzdaha boriti da bi svi mi i naša Libija ostali slobodni.

Neka nam Allah svemogući pomogne da mu ostanemo vjerni i slobodni. Bog je velik!

Moamer el Gaddafi, vođa revolucije

U Tripoliju, 9 travnja 2011.
========================================================================
===============================================================
Libija:
Činjenice koje sigurno niste znali
u 03:13


Povodom čitave krizne situacije u Libiji, mediji uglavnom pišu o negativnim stranama ove zemlje. Međutim, to je država koja ima (ili barem imala) i svoje brojne dobre strane. Donosimo vam neke činjenice koje sigurno niste znali o Libiji.

BNP po glavi stanovnika u Libiji iznosi 14.192 $.
Primanja na račun nezaposlenost iznose: 730 $.
Plata jedne medicinske sestre iznosi oko 1.000 $.
Za svako novorođeno dijete država porodici placa 7.000 $.
Nakon sklapanja prvog braka svaki bračni par dobija 64.000 $ od države za kupovinu stana.
Prilikom otvaranja privatnog biznisa svaki građanin dobija 20.000 $ početnog kapitala od drzave.
Obrazovanje je u potpunosti besplatno.
Zdravstveno osiguranje za svakog državljanina u potpunosti je besplatno.
Cijene hrane su jako niske.
Električna energija za upotrebu u domaćinstvu je besplatna.
Država osigurava kredite za kupovinu stambenih objekata i vozila bez kamate.
Prilikom kupovine automobila svakom građaninu država plaća 50% cijene vozila (pripadnicima oružanih snaga 65%).
Cijena goriva je minimalna, llitar benzina košta oko 0.14 $.