Formiranje Sekcije mladih proisteklo je iz potrebe da se organizirano pristupi zastupanju, javnoj promociji i zaštiti antifašističkih ideja i nazora. Svojim djelovanjem oslanjamo se na antifašističko naslijeđe stvoreno prije svega u Narodnooslobodilačkoj borbi kojom je tijekom Drugog svjetskog rata revolucionarnom borbom poražen fašistički režim na ovim prostorima. Sekcija mladih antifašista grada Splita je nestranačka organizacija čija je svrha postojanja suočavanje s fašističkim idejama, aktivnostima i organizacijama gdje god se pojave i kojem god obliku. Smatramo da antifašizam danas mora biti internacionalan i u interesu većine naroda te da je antifašističko djelovanje neophodno u trenutcima ekonomskih i političkih kriza koje su plodno tlo za fašizaciju društva. Strateški zadatak Sekcije mladih je djelovanje na daljnjoj demokraciji društva, za razvoj pune i prave demokracije, ne samo političke, već socijalne i ekonomske te borba protiv svakog oblika nacionalizma, rasizma, homofobije, seksizma, šovinizma, ksenofobije jer to je jedini civilizacijski odgovor na narastajuću opasnost od totalitarnog i antidemokratskog, antiliberalnog i zločinačkog nastupajućeg nacifašizma.
Kontakt
antifa.st@gmail.com
Facebook (Antifa/St)
Ostali linkovi
SABH
ANTIFA-FEST
ANTIFA-UK
ANTIFA-DE
ANTIFA-CZ
ANTIFA ZG
Ratna kronika Splita 1941-1945
Antifašistička akcija BiH
Brojač posjeta
5183
Blog
srijeda, studeni 16, 2011
Budaj: "U Hrvatskoj se ustaški zločini umanjuju a bivši partizani se progone"
24SI - Direktor Margelovog instituta iz Zagreba Alen Budaj upozorio je da u Hrvatskoj postoji jaka tendencija da se ustaški zločini relativizuju i umanjuju tako što se krivica baca na Nijemce i Italijane, iako je svirepost ustaša daleko nadmašila njemačke i italijanske okupatorske snage.
"Neprestano se u štampanim medijima govori o strahovitim zločinima hrvatskih antifašista i partizana, a kasnije poratnog Titovog jugoslovenskog režima protiv Hrvata, što je dovelo do toga da je u Hrvatskoj osmišljena krajnje loša i štetna muzejska postavka u Јasenovcu, a na sceni je i progon partizanskih boraca od hrvatskog pravosuđa "posttuđmanovog" HDZ-a", rekao je Budaj za Srnu.
Komentarišući inicijativu, pokrenutu u Hrvatskoj, da nekadašnji italijanski radni logor Kampor na ostrvu Rabu bude mjesto za gradnju glavnog hrvatskog centra za očuvanje sjećanja na žrtve u kojem će se čuvati dokumentacija o koncentracionim logorima, s tim da se prešućuje postojanje ustaških logora, Budaj je rekao da se Margelov institut zauzima za očuvanje sjećanja na žrtve fašističkog i nacističkog režima, ali da se jasno i glasno kaže istina o događajima iz Drugog svjetskog rata.
"Mi smo za to da se kaže istina o dešavanjima iz Drugog svjetskog rata, ali bez ikakvih revizionističkih namjera, pa čak i onda kada se žrtvama italijanskih fašista daje vidljiva `prednost` nad žrtavama hrvatskog ustaškog fašističkog terora", rekao je Budaj.
Govoreći o nedavnom hapšenju bivšeg hrvatskog ministra unutrašnjih poslova Јosipa Boljkovca, optuženog da je kao partizanski funkcioner naredio egzekucije ustaša i domobrana poslije Drugog svjetskog rata, koje su se navodno provodile 1945. i 1946. godine u logoru Dubovac, Budaj je rekao da se "čak i Franjo Tuđman uzdržavao od progona svojih partizanskih saboraca, ali to agilno čine njegovi stranački nasljednici".
"Tuđmanovi stranački nasljednici progone antifašiste, a dopustili su da ustaški zločinci Ivo Rojnica, Milivoj Ašner, Ivo Korski, Nada Šakić i drugi umru mirnom smrću", rekao je Budaj.
Prema njegovim riječima, hrvatska država proganja one koji su u Ustav Hrvatske upisali antifašističke momente, dok sa druge strane čini sve da umanji istorijsku odgovornost ustaškog pokreta za počinjene zločine tako što nisu obnovljeni uništeni spomenici NOB-a i NOR-a, a pogotovo je izražen namjerni nemar i nebriga za mjesta bivših ustaških koncentracionih logora.
"Navodni antifašizam hrvatskih državnih funkcionera je dnevnopolitičkog i amaterskog karaktera, dok se stvarni hrvatski antifašizam satanizuje svakom prilikom i u svakom obliku", naglasio je Budaj.
On je podsjetio da je Margelov institut tome posvetio posebnu pažnju i štampao dvije monumentalne studije u kojima razokriva opasnost revizionizma u hrvatskom društvu, koji djeluje pogubno na očuvanje sjećanja na žrtve holokausta i genocida nad srpskim, jevrejskim i romskim narodom.
"U Hrvatskoj se progone i ostarjeli pripadnici vlastitog naroda, samo da se zadovolji gubitnička strana - ona ustaška koja traži osvetu nad pobjednicima u Drugom svjetskom ratu na našim prostorima", zaključio je Budaj.
Margelov institut je nevladina organizacija jevrejske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Usko sarađuje sa Centrom Simon Vizental iz Јerusalima i Institutom za istraživanje Јasenovca iz New Yorka.
Izvor: 24sata
Sunday, November 20, 2011
Thursday, November 17, 2011
"bosnjacko-hrvatski sukob" SUKOB MUSLIMANA I KATOLIKA BOSANACA
KAKO JE "HRVATSKA ZAJEDNICA HERCEG BOSNA,,SPASILA HRVATE BOSNE OD ISLAMIZACIJE"
SUKOBI BOSANACA SREDNJE BOSNE,,,NOVI TRAVNIK,VITEZ,BUSOVACA,GORNJI VAKUF
==================================================================================
Bosnjacko-hrvatski sukob ili Hrvatsko-bosnjacki sukob, cesto nazvan i rat u ratu, je bio konflikt izmedju Republike Bosne i Hercegovine i samoproglasene Hrvatske zajednice "Herceg-Bosna" podrzane od strane Republike Hrvatske, koji je trajao od 19. juna 1992. do 23. februara 1994. godine.
MKSJ je efektivno odredio da je ovaj rat imao medjunarodni karakter izmedju Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine u brojnim presudama protiv hrvatskih politickih i vojnih lidera.
Ne postoji precizna statistika o zrtvama tog rata po etnickim kriterijima. Medjutim, podaci koje je 2007. godine predstavio Istrazivacko dokumentacioni centar iz Sarajeva o ljudskim gubicima u podrucjima zahvacenim "Bosnjacko-hrvatskim" sukobom mogu posluziti kao okvirna aproksimacija. Prema tim podacima u Centralnoj Bosni od 10448 dokumentovanih zrtava (civilnih i vojnih) 62% otpada na Bosnjake, 24% na Hrvate, a 13% na Srbe. Potrebno je naglasiti da opstine Gornji Vakuf i Bugojno sa 1337 dokumentovanih zrtava iako geografski pripadaju Centralnoj Bosni (gornje Povrbasje), nisu ukljucene u tu statistiku, nego u statistiku regije Vrbas. Od tog broja 70-80% se odnosi Bosnjake. U regiji Neretva od 6717 zrtava 54% su Bosnjaci, 24% su Srbi, a 21% su Hrvati. Zrtve iz ove statistike su vecinom, ali ne i uvijek posljedica Bosnjacko-hrvatskog rata. U manjoj mjeri sukob sa Srbima je rezultirao odredjenim postotkom zrtava. Naprimjer, odredjeni broj Srba je masakriran juna 1992. godine u selu Cipuljic u Bugojanskoj opstini od strane hrvatskih snaga.
Medju bosanskim Hrvatima su postojale dvije frakcije. Jaca frakcija je zastupala ideju Franje Tudjmana o etnickoj podjeli Bosne i Hercegovine, dok je slabija frakcija bila za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu. Prva frakcija je imala svoje uporiste u Hercegovini, osim grupe ljudi oko Blaza Kraljevica u Ljubuskom, koji se zalagao za jedinstvenu i multietnicku Bosnu i Hercegovinu, te saveznistvo Bosnjaka i Hrvata. Hercegovina je za vrijeme socijalisticke Jugoslavije slovila za nacionalisticko-desnicarski kraj. Druga frakcija je imala svoje uporiste u Bosanskoj Posavini i Srednjoj Bosni. Hrvati iz Srednje Bosne su tradicionalno bili mnogo manje nacionalisticki agresivni i mnogo skloniji zivotu u multinacionalnoj Bosni i Hercegovini, nego da traze njenu podjelu na etnicki ciste dijelove. Od dva hrvatska predstavnika u Predsjednistvu Republike Bosne i Hercegovine, Franjo Boras je pripadao hercegovackoj frakciji, a Stjepan Kljujic probosanskoj. Franjo Tudjman je od samog pocetka, protezirao ovog prvog.
Hrvati su bili veoma podozrivi u vezi sa ulogom Bosnjaka u hrvatskom ratu, optuzivsi mnoge da su ostali u JNA tokom cijele 1991. i veceg dijela 1992. godine. Hrvatska propaganda optuzila je komandanta bosanske TO, Sefera Halilovica, da je aktivno ucestvovao u razaranju Vukovara, sto se kasnije pokazalo neistinitim.
U svakom slucaju, Tudjman nikada nije prihvatio cinjenicu da je Republika Bosna i Hercegovina dugorocno odrziva kao drzava. Smatrao je da je Bosna, vjestacka tvorevina, bez historije, nastala u socijalistickoj Jugoslaviji. Hrvatski predsjednik ce jos na Silvestrovo 1991. ovako govoriti o mogucnostima smirivanja sukoba izmedju Hrvata i Srba:
"To se moze ostvariti tako da se nacionalni ciljevi Srbije ostvare i da ona nema vise razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj prikljucilo njezine krajeve, jer je sadasnji hrvatski perec neprirodan. U hrvatskom je interesu da se taj problem rijesi na naravan nacin, na nacin kako je bila rijesena Banovina. Pri tome bi mogao ostati dio zemljice Bosne gdje bi muslimani imali vecinu i ta bi drzava Bosna mogla biti tampon izmedju Hrvatske i Srbije. Time bi ujedno nestala i kolonijalna tvorevina Bosna i Hercegovina".
Tudjman se od pocetka zalagao za tezu o "izgradnji nacije" medju bosanskim Hrvatima koji su cinili 17% stanovnistva Bosne i Hercegovine. Upravo onog 6. aprila 1992. kada je Bosna usla u otvoreni rat, Tudjman se obratio novinarima u Zagrebu obrazlazuci svoju tezu. Tudjman je u svakom slucaju bio nedosljedan. Dok je zahtijevao medjunarodno priznanje Hrvatske u okviru njenih postojecih granica, nastojao je da podrije teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Dok je Ustavom sopstvene Republike uskratio pravo srpskoj manjini status "konstitutivnog naroda", on je ipak zahtijevao taj status za Hrvate u Bosni.
Na dane 13. i 20. juna 1991. godine Franjo Tudjman, je odrzao sastanak sa predstavnicima HDZ-a iz Bosne i Hercegovine, tacnije sa predstavnicima hercegovacke i travnicke hrvatske regionalne zajednice. Novembra 1991. hercegovacka i travnicka regionalna zajednica su u Grudama postigli dogovor o ciljevima hrvatskog naroda, sto je rezultiralo dokumentom kojeg su potpisali clanovi HDZ-a BiH Mate Boban, Dario Kordic, Ivan Bender, Bozo Raic, Jozo Maric i dr. U dokumentu je navedeno da je trajno opredjeljenje Hrvata u BiH, zajednicka hrvatska drzava. Mate Boban, pod Tudjmanovim pokroviteljstvom je postao de facto vodja bh. Hrvata, ubrzo bacivsi u sjenu legalno izabrane predstavnike bh. Hrvata, Kljujica i Borasa. Boban je proglasio hrvatsku drzavu u zapadnoj Hercegovini 18. novembra 1991. godine pod imenom "Hrvatska zajednica Herceg-Bosna" sa vlastitim oruzanim snagama, koja je kasnije, 28. augusta 1993. preimenovana u "Hrvatsku republiku".
Dana 17. juna 1992. hrvatske snage su porazile srpsku vojsku u potpunosti u Mostaru i zauzeli pojas hercegovacke teritorije duz istocne obale rijeke.
Mate Boban je zaveo hrvatski sistem lokalne uprave, hrvatski skolski sistem, i "hrvatski" je postao "zvanicni jezik". Hrvatski dinar je vec 1991. godine, zamijenio jugoslovensku valutu. HDZ je pretvorio "Herceg-Bosnu" u jednopartijsku, etnicku drzavu hrvatskog naroda, sto je definisao i u samom imenu. Hrvatska policija je cesto sikanirala mostarski studio Radija BiH, a s vremena na vrijeme ga je i zatvarala. Policija je postavila barikade po cijelom gradu. Bosnjacima nije bilo dozvoljeno da se slobodno krecu.
Boban nije nikad eksplicitno definisao sta smatra granicama svoje drzave. Njegov zamjenik u Srednjoj Bosni, danas osudjeni ratni zlocinac Dario Kordic bio je eksplicitniji u svom uvjerenju da Bosna pripada Hrvatskoj. On je oformio stab u Novom Travniku. Izjavio je da su gradovi Srednje Bosne, Travnik i Vitez, te gradovi na sjeveru Hercegovine Jablanica i Konjic, dio "Herceg-Bosne". U tri navedena grada Bosnjaci su bili vecina. Kordic je tvrdio da "Muslimani ne predstavljaju poseban narod. Oni su Hrvati islamske vere".
Odbrambene snage RBiH uspjele su odbraniti kljucne dijelove teritorija Republike, industrijske i urbane centre, ali nisu uspjele rijesiti probleme logistike i osiguravanja komunikacija, te pitanje zajednickog komandovanja i uskladjivanja ratnih ciljeva Armije RBiH i HVO-a. HVO je dobijao naoruzanje i druge potrepstine iz Zagreba, preko HDZ-a Hercegovine.
Armija RBiH je do augusta 1992. godine izvrsila punu mobilizaciju i imala 168.500 vojnika, bez snaga HVO-a i MUP-a BiH. Najveci problemi bili su odnosi s HVO-om. Dok je HVO, kao sto je receno u izjavi prilikom osnivanja, zabranjivao postojanje bilo kakvih jedinica na podrucju koje je smatrao da pripada "Herceg-Bosni", na teritoriji pod kontrolom Armije RBiH jedinice HVO-a su prihvacene kao dio oruzanih snaga BiH. Prema navodima oficira Armije RBiH, HVO je od pocetka rata zaustavljao konvoje s oruzjem i logistikom. Glavni problem bilo je uspostavljanje jedinstvenog zapovjednistva koje bi objedinjavalo i koordiniralo vojna djelovanja. Taj problem bice izrazen do kraja rata, iako su sva iskustva rata govorila da su vojni uspjesi moguci tamo gdje postoji koordinirano djelovanje.
Faksimil Proglasa Blaza Kraljevica protiv podjele RBiH, kojeg su vojnici HOS-a dijelili stanovnistvu
Zapovjednik tada multietnickog HOS-a Hercegovine, pukovnik Blaz Kraljevic koji se stavio pod komandu Predsjednistva Republike Bosne i Hercegovine, 9. maja 1992. izdaje proglas protiv podjele Bosne i Hercegovine. Dana 20. juna 1992. godine HVO napada Gornji Vakuf i Novi Travnik. Nakon sto je 6. augusta HOS zauzeo dijelove opstine Trebinje, Mate Boban je pozvao Blaza Kraljevica na sastanak u Mostaru, dana 9. augusta 1992. Danas osudjeni ratni zlocinac Vinko Martinovic Stela odveo je generala Kraljevica na mjesto sastanka. Sastanku je navodno prisustvovao i "ministar obrane Hrvatske Republike Herceg-Bosne". Pri povratku sa sastanka Blaz Kraljevic je sa osam zamjenika Hrvatskih odbrambenih snaga (Gordan Culjak, Sahdo Deliv, Ivan Graniv, Rasim Krasniqi, Osman Maksic, Mario Medic, Vinko Primorac i Marko Stjepanovic) upao u unaprijed postavljenu klopku Hrvatskog vijeca odbrane. Kraljeviceva pratnja je zasuta vatrom iz automatskih pusaka. Vodstvo Hrvatskih odbrambenih snaga bilo je likvidirano, a samim tim i dio hrvatske frakcije koja se zalagala za multietnicku RBiH.
Do novog sukoba izmedju Armije RBiH i HVO-a dolazi 23. oktobra 1992, kada snage HVO-a ulaze u Prozor, do tada pod nadzorom Armije RBiH, i zauzimaju ga, a pri tome etnicki ciste Bosnjake s podrucja opstine (sela Here, Scipe, Kute, Varvara, te grad Prozor). Izbjeglice iz Prozora dolaze u Gornji Vakuf, nakon cega HVO ponovo pokusava da osvoji Gornji Vakuf radi vojno-strateskog znacaja, kojim se povezuje Hercegovina sa Srednjom Bosnom.
Nekoliko dana kasnije, 29. oktobra 1992, srpske snage zauzimaju Jajce, sto je njihov posljednji veci teritorijalni dobitak do 1995. godine. Jajce je palo ne zahvaljujuci nekoj ofanzivi srpske vojske, vec zbog haosa u bosanskoj i hrvatskoj odbrani. Srbi su usetali u Jajce dok je 40.000 bosnjackih i hrvatskih gradjana Jajca bjezalo u pravcu Travnika.
U Kiseljaku, gradu sa hrvatskom vecinom na zapadnom obodu Sarajeva, tvrdokorni nacionalisti na celu sa ratnim zlocincem Ivicom Rajicem, lojalni hercegovackim Hrvatima, preuzeli su kontrolu nad lokalnom vladom i HVO. Oni su uveliko saradjivali sa Srbima, koji su drzali Sarajevo pod opsadom. Takva situacija je odgovarala hrvatskoj vlasti u Kiseljaku, jer su razvili sistem kartela odrzavajuci vjestacki visoke cijene robe na crnom trzistu u Sarajevu, na nacin da su robu kupovali od Srba i preprodavali je po znatno visim cijenama svercerima u opkoljenom Sarajevu, sto je za obicne gradjane grada bilo pogubno.
U mjesecu decembru 1992. godine dolazi do velikog priliva pripadnika HVO-a i HV u Gornji Vakuf, pretezno iz zapadne Hercegovine, pod izgovorom da se spremaju za ratista na Kupresu i Bugojnu. U Gornji Vakuf su pristigle hrvatske jedinice iz sljedecih mjesta: Posusje, Siroki Brijeg, Grude, Imotski, Mostar, Livno, Tomislavgrad, te Prozor. MKSJ je u predmetu Kordic i Cerkez zakljucio da je 10. januara 1993, komandant HVO-a u Gornjem Vakufu, Luka Sekerija, poslao zahtjev sa oznakom Vojna tajna - Strogo povjerljivo pukovniku Tihomiru Blaskicu i Dariju Kordicu za dostavom posiljke granata koje su bile uskladistene u tvornici municije u Vitezu. Borbe su se rasplamsale nakon sto su Hrvati bacili bombu u hotel u kojem su Bosnjaci imali vojni stab. U predvecerje istog dana uslijedio je artiljerijski napad hrvatskih snaga na gradsko jezgro.Dana 13. januara 1993. pukovnik HVO-a, Zeljko Siljeg postavlja ultimatum Armiji RBiH u Gornjem Vakufu, da se razoruza i stavi pod kontrolu HVO-a, pozivajuci se na "Odluku HVO-a o ustrojstvu provincija". Armija RBiH nije prihvatila ultimatum. Polovinom januara 1993. godine hrvatske jedinice zapocele su sa etnickimi ciscenjem gradskih dijelova u kojima su Hrvati bili vecina, te u selima Bistrica, Uzricje, Dusa, Zdrimci i Hrasnica. Nakon ovih dogadjanja Gornji Vakuf se nasao u opsadnom stanju sve do marta 1993. godine, te je izlozen konstantnoj artiljerijskoj i snajperskoj vatri po stambenim objektima. U martu je potpisano primirje.
Eskalacija sukoba
Krajem aprila 1993, sukob izmedju Bosnjaka i Hrvata eskaliralo je u totalni rat medjunarodnog karaktera. Vijesti o porazu u Srebrenici izazvale su za Hrvate uznemirujuce glasine, koje su se prosirile Srednjom Bosnom da ce na desetine hiljada bosnjackih izbjeglica stici za nekoliko dana. U Kiseljaku i Vitezu, dva dzepa naseljena Hrvatima sjeverno i zapadno od Sarajeva, hrvatske milicije u saradnji sa HVO krenule su u preventivnu akciju. Usle su u selo Ahmici, koje je bilo okruzeno selima sa hrvatskim stanovnistvom, a potom na razlicite nacine pogubile oko 120 civila za par sati, ukljucujuci zene, djecu i stare, sto je bio i najveci zlocin Bosnjacko-hrvatskog rata. Uslijedio je talas prinudnih iseljenja, ubistava i silovanja. Bosnjaci su bjezali iz Viteza uputivsi se ka Travniku ili Zenici, tvrdeci da su im hrvatski vojnici dali tri sata da napuste grad ili da budu ubijeni. Pored puta su nadjena tijela dvojice bosnjackih ljekara, koji su putovali iz Zenice u Vitez, prostrijeljenih glava.
U to vrijeme u Travniku je HVO zahtjevao da se bosanska armija razoruza i raspusti, pozivajuci se na Vens-Ovenovom plan, prema kome je Travnik stavljen u "hrvatsku pokrajinu". HVO je zahtjevao povlacenje svih nehrvatskih snaga iz te pokrajine.
U roku od nekoliko sedmica u aprilu i maju 1993. godine, doslo je do pada Srebrenice, srpskog odbijanja Vens-Ovenovog plana, nemoci medjunarodne zajednice da sprovede mirovni plan i konacno izbijanja totalnog hrvatskog-bosnjackog rata. Sve ovo je primoralo bosansku vladu i Armiju da se suoce sa novim stanjem stvari. Uslijedio je krupan politicki i vojni preokret: Bosnjacima predvodjena Armija RBiH pocela je da uzvraca udarac. Vojna strategija Treceg korpusa bila je da isijece jedan trougao teritorije u srednjoj Bosni koji bi se prostirao od Tuzle na sjeveroistoku do Sarajeva na jugoistoku i Mostara na jugozapadu. Problem je bio sto bosanska vlada nije kontrolisala to podrucje. U stvari, teritorija pod kontrolom vlade Republike Bosne i Hercegovine bila je svedena na grupu izolovanih enklava oko Travnika, Zenice, Tuzle, Bihaca, Sarajeva i enklava u Istocnoj Bosni. Nijedna od ovih enklava nije mogla da se odrzi bez stalne medjunarodne pomoci, prije svega u doturanju humanitarne pomoci, posto su pristup u i iz svake od njih presjecale srpske ili hrvatske snage koje su ih opsjedale.
Glavni prioritet Treceg korpusa je bio obezbjedjivanje linija komunikacije izmedju rastrkanih teritorija. Gusto naseljen dzep Viteza, gde je zivjelo oko 60.000 Hrvata, bio je prevelik zalogaj. Zato je bosanska armija krenula u napad na hrvatska sela u brdima iznad doline u kojoj se nalazi Vitez. Do pocetka ljeta, Armija RBiH je obezbijedila neku vrstu puta, koji je zaobilazio dzep Viteza straga i povezivao Travnik sa Zenicom i dalje sa Tuzlom. S druge strane ni "Herceg-Bosna" nije mirovala. U Gornjem Vakufu je dosao kraj tromjesecnog primirja, nakon do tada najvece ofanzive hrvatskih snaga na gradsko jezgro i okolna sela. Napadi su zapoceli jula 1993, pa do februara 1994. Na obje strane su pocinjeni ratni zlocini, pljacke i paljenje imovine.
Nakon stravicnih izvjestaja o Karadzicevim logorima za Bosnjake, u toku ljeta poceli su da pristizu jezivi izvjestaji o maltretiranju i mucenju Bosnjaka u hrvatskim logorima. Stipe Mesic se prisjetio u Zagrebu da je o logorima prvi put cuo od Joze Primorca, aktiviste HDZ-a, nakon cega je svoja saznanja prenio Franji Tudjmanu, koji se zbog toga nije mnogo zabrinuo, rekavsi da sve strane imaju logore.
Medjunarodni komitet Crvenog krsta je polovinom augusta uspio doci do 6.474 zatvorenika u 51 logoru - od kojih su 4.400 zatvorenika drzali Hrvati (broj za koji je bosanska vlada tvrdila da je daleko ispod stvarnog), 1.400 Bosnjaci i 674 Srbi.
Dana 15. septembra 1993, Vijece sigurnosti UN-a je izdalo saopstenje u kojem od Hrvata zahtjeva raspustanje logora, podsjecajuci na osjecaj "odvratnosti i osude" koju je izrazila medjunarodna zajednica godinu dana ranije prilikom otkrivanja srpskih logora.
Na samoj granici sukobom zahvacene teritorije nalazio se Vares, prije rata podjednako naseljen Bosnjacima i Hrvatima uz poprilicnu srpsku manjinu, koja je vec pocetkom rata pobjegla ili bila otjerana. Bosnjaci i Hrvati su uspijevali da se odupru sukobu cijelo ljeto 1993. godine, kada na scenu stupa podijeljenost unutar hrvatskog naroda. Lokalno rukovodstvo je bilo za dalju saradnju sa Bosnjacima zastupajuci interes probosanske struje, ali situacija se pogorsala dolaskom jedinice HVO-a iz Kiseljaka oktobra 1993. Lokalni hrvatski nacelnik i sef policije su krace vrijeme zatvoreni, a potom smijenjeni sa funkcija. Doveden je covjek sa strane i postavljen za nacelnika. Bosnjacki muskarci su odvedeni u zarobljenistvo, izvrsen je upad u kuce Bosnjaka i one su poharane. Za nekoliko dana skoro svo civilno bosnjacko stanovnistvo je pobjeglo na jug u selo Dabravinu. Medjutim Hrvati nisu mogli niti htjeli da brane Vares, prije svega jer im se nije uklapao u teritorijalne planove. Istog casa kada su stekli kontrolu nad gradom pocele su pripreme za evakuaciju stanovnistva u Hercegovinu. Postojala su dva puta za bijeg, oba preko srpske teritorije. Evakuacija preko srpske teritorije nije predstavljala problem s obzirom na saradnju kiseljackog HVO-a sa Srbima, ali bosnjacko selo Stupni Do, dva kilometra udaljeno od Varesa, je predstavljao problem. U to vrijeme Franjo Tudjman 22. oktobra 1993. saziva sastanak u Predsjednickim dvorima uz prisustvo Janka Bobetka, Imre Agotica, Josipa Lucica i Gojka Suska u kojem iznosi teritorijalnu viziju "Herceg-Bosne" na liniji Novi Travnik-Vitez-Busovaca uz rjesavanje pitanja Mostara i Gornjeg Vakufa.
U noci 23. oktobra 1993, nakon neprestanog cjelodnevnog bombardovanja sela Stupni Do, pripadnici hrvatskih jedinica upadaju u selo nakon cega cine masakr nad stanovnistvom. Zlocin nad civilima i imovinom je trajalo danima, sve do sitnih sati 3. novembra 1993. kada hrvatski nacelnik naredjuje hrvatskom stanovnistvu da se do zore spreme za evakuaciju i okupe na gradskim ulicama, pozivajuci ih preko megafona. Rekao im je da se "muslimanska armija priblizava gradu sa sjevera, zapada i juga." Preko 10.000 ljudi pobeglo je u jednoj jedinoj noci.
Sporazum
Kako je rat bjesnio vlada Sjedinjenih Americkih Drzava pocela je da vrsi pritisak na Zagreb. Klinton je imenovao svog izaslanika Carls Redmana koji je imao zadatak da uvjeri Tudjmana da zaboravi na pretenzije prema Bosni. Amerikanci su iznijeli stav da ukoliko se to ne desi, Hrvatska ce izgubiti podrsku za oslobadjanje trecine svoje teritorije pod srpskom kontrolom. Inicijativu o prestanku sukoba je podrzala i Njemacka ranije naklonjena Hrvatskoj. Vijece sigurnosti je 3. februara 1994. postavilo Hrvatskoj rok od dvije sedmice da izvuce trupe svoje regularne vojske iz Bosne ili da se suoci sa posljedicama. Hrvatskoj je zaprijeceno da ce proci kao i Srbija pod sankcijama ukoliko ne ispostuje ultimatum. Pritisak je urodio plodom. U narednih nekoliko dana bosanska i hrvatska delegacija su dovucene u Vasington. Sporazum o bosnjacko-hrvatskoj federaciji je bio potpisan, a Hrvatskoj je zauzvrat obecana vojna i ekonomska pomoc.
Biljeske:
1 Mi smo bili dosljedni u ovom pogledu. Rekli smo da smo za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, ukoliko ona obezbijedi tamosnjim Hrvatima status konstitutivnog naroda. U Bosni i Hercegovini (Izetbegovic, op.a.) polazi od teze da se srpski narod moze umiriti...a s druge strane on predlaze da ostatak Bosne i Hercegovine, odnosno muslimanska Bosna, ostane unitarna drzava. Predstavnici hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini se sa ovim ne mogu sloziti posto znaju da bi kao manjina bili podvrgnuti majorizaciji...predstavnici hrvatskog stanovnistva u Bosni i Hercegovini trazili su da se tamosnjem hrvatskom zivlju garantuje status konstitutivnog naroda u Bosni i Hercegovini (obracanje Franje Tudjmana novinarima u Zagrebu, 6. aprila 1992.)
2 "HRZ i TRZ ostaju kod svojih zakljucaka donijetih na ranijim odvojenim sjednicama, da hrvatski narod ovih regija ostaje i dalje uz jednoglasno prihvacena opredjeljenja i zakljucke usvojene na dogovorima s Predsjednikom, dr. Franjom Tudjmanom, 13. i 20. lipnja 1991. godine u Zagrebu. Ove dvije regionalne zajednice, (...) odlucuju da hrvatski narod u Bosni i Hercegovini mora konacno povesti odlucnu, aktivnu politiku, koja treba dovesti do realizacije naseg vjekovnog sna - zajednicke hrvatske drzave." (zakljucci iz dokumenta potpisanog novembra 1991. u Grudama o ciljevima hrvatskog naroda)
3On je rekao: "Cuj Stipe, iznenadjen sam, upravo sam bio u Hercegovini (op.a. tamo mu je zivio brat). Tamo imaju logore. Izgledaju kao u nacisticka vremena, jos gore, ne daju im ni hrane ni vode i maltretiraju ih." Pitao sam ko su ti ljudi u logorima, a on je rekao da su to bivse komsije, iz istih sela i gradova, a njihova jedina krivica bila je to sto su muslimani. Drugu veliku grupu tamo cinili su vojnici HVO-a koji su preko noci razoruzani i poslati tamo. Bio je jako iznenadjen, posebno tretmanom u logorima. Iskoristio sam ovu informaciju i prenio je Tudjmanu. On je odgovorio da i drugi imaju logore. (Stipe Mesic)
4"Ja sam pred par mjeseci izlozio situaciju, dao zadacu ministru obrane Susku i generalu Bobetku, nasa pomoc i nase angaziranje u Herceg-Bosni, jer se tamo rjesava, pitanje buducih granica hrvatske drzave. I, kod toga sam ukazao da je veoma vazno da se obrane, tada, oni polozaji koje je HVO tamo drzao. To je bila ona crta, dakle, Novi Travnik, Vitez, Busovaca, Mostar, i da bi trebalo, po mogucnosti, rijesiti, sto prije, problem Gornjeg Vakufa. Od tada pa nadalje, vodjene su te operacije i imali smo stanoviti uspjeh. Ali, ta zadaca sasvim nije do kraja izvrsena, i koliko sam ja cuo, koliko smo mi pruzali pomoc, ali ima i stanovitih prituzbi, sa tog ratista, da po nekakvim, u pogledu materijala i u pogledu ljudstva, da nije bilo dovoljno pomoci s nase strane. Pa bih zelio da cujem s vase strane, sta je do sada ucinjeno i da se dogovorimo dalje (...)" (Razgovor Franje Tudjmana u Predsjednickim dvorima 22. oktobra 1993.)
Izvori:
1 Istrazivacko-dokumentacioni centar Sarajevo, Magazin "Dani", 23.decembar 2005, (Preliminarni i nekompletirani podaci).
2 Holbrooke, Richard (1998): "To End a War" (Zaustaviti rat) s.21-34
3 Mitchell, Paul (1996): "Smrt Jugoslavije", dokumentarni film
4 Biblioteka Dani i Feral Tribune (2005): "Stenogrami o podjeli Bosne"
5 Igor Lasic, Boris Raseta: "Kratka povijest hrvatske agresije na BiH"
6 Erich Rathfelder, München (1998): "Sarajevo, i poslije"
SUKOBI BOSANACA SREDNJE BOSNE,,,NOVI TRAVNIK,VITEZ,BUSOVACA,GORNJI VAKUF
==================================================================================
Bosnjacko-hrvatski sukob ili Hrvatsko-bosnjacki sukob, cesto nazvan i rat u ratu, je bio konflikt izmedju Republike Bosne i Hercegovine i samoproglasene Hrvatske zajednice "Herceg-Bosna" podrzane od strane Republike Hrvatske, koji je trajao od 19. juna 1992. do 23. februara 1994. godine.
MKSJ je efektivno odredio da je ovaj rat imao medjunarodni karakter izmedju Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine u brojnim presudama protiv hrvatskih politickih i vojnih lidera.
Ne postoji precizna statistika o zrtvama tog rata po etnickim kriterijima. Medjutim, podaci koje je 2007. godine predstavio Istrazivacko dokumentacioni centar iz Sarajeva o ljudskim gubicima u podrucjima zahvacenim "Bosnjacko-hrvatskim" sukobom mogu posluziti kao okvirna aproksimacija. Prema tim podacima u Centralnoj Bosni od 10448 dokumentovanih zrtava (civilnih i vojnih) 62% otpada na Bosnjake, 24% na Hrvate, a 13% na Srbe. Potrebno je naglasiti da opstine Gornji Vakuf i Bugojno sa 1337 dokumentovanih zrtava iako geografski pripadaju Centralnoj Bosni (gornje Povrbasje), nisu ukljucene u tu statistiku, nego u statistiku regije Vrbas. Od tog broja 70-80% se odnosi Bosnjake. U regiji Neretva od 6717 zrtava 54% su Bosnjaci, 24% su Srbi, a 21% su Hrvati. Zrtve iz ove statistike su vecinom, ali ne i uvijek posljedica Bosnjacko-hrvatskog rata. U manjoj mjeri sukob sa Srbima je rezultirao odredjenim postotkom zrtava. Naprimjer, odredjeni broj Srba je masakriran juna 1992. godine u selu Cipuljic u Bugojanskoj opstini od strane hrvatskih snaga.
Medju bosanskim Hrvatima su postojale dvije frakcije. Jaca frakcija je zastupala ideju Franje Tudjmana o etnickoj podjeli Bosne i Hercegovine, dok je slabija frakcija bila za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu. Prva frakcija je imala svoje uporiste u Hercegovini, osim grupe ljudi oko Blaza Kraljevica u Ljubuskom, koji se zalagao za jedinstvenu i multietnicku Bosnu i Hercegovinu, te saveznistvo Bosnjaka i Hrvata. Hercegovina je za vrijeme socijalisticke Jugoslavije slovila za nacionalisticko-desnicarski kraj. Druga frakcija je imala svoje uporiste u Bosanskoj Posavini i Srednjoj Bosni. Hrvati iz Srednje Bosne su tradicionalno bili mnogo manje nacionalisticki agresivni i mnogo skloniji zivotu u multinacionalnoj Bosni i Hercegovini, nego da traze njenu podjelu na etnicki ciste dijelove. Od dva hrvatska predstavnika u Predsjednistvu Republike Bosne i Hercegovine, Franjo Boras je pripadao hercegovackoj frakciji, a Stjepan Kljujic probosanskoj. Franjo Tudjman je od samog pocetka, protezirao ovog prvog.
Hrvati su bili veoma podozrivi u vezi sa ulogom Bosnjaka u hrvatskom ratu, optuzivsi mnoge da su ostali u JNA tokom cijele 1991. i veceg dijela 1992. godine. Hrvatska propaganda optuzila je komandanta bosanske TO, Sefera Halilovica, da je aktivno ucestvovao u razaranju Vukovara, sto se kasnije pokazalo neistinitim.
U svakom slucaju, Tudjman nikada nije prihvatio cinjenicu da je Republika Bosna i Hercegovina dugorocno odrziva kao drzava. Smatrao je da je Bosna, vjestacka tvorevina, bez historije, nastala u socijalistickoj Jugoslaviji. Hrvatski predsjednik ce jos na Silvestrovo 1991. ovako govoriti o mogucnostima smirivanja sukoba izmedju Hrvata i Srba:
"To se moze ostvariti tako da se nacionalni ciljevi Srbije ostvare i da ona nema vise razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj prikljucilo njezine krajeve, jer je sadasnji hrvatski perec neprirodan. U hrvatskom je interesu da se taj problem rijesi na naravan nacin, na nacin kako je bila rijesena Banovina. Pri tome bi mogao ostati dio zemljice Bosne gdje bi muslimani imali vecinu i ta bi drzava Bosna mogla biti tampon izmedju Hrvatske i Srbije. Time bi ujedno nestala i kolonijalna tvorevina Bosna i Hercegovina".
Tudjman se od pocetka zalagao za tezu o "izgradnji nacije" medju bosanskim Hrvatima koji su cinili 17% stanovnistva Bosne i Hercegovine. Upravo onog 6. aprila 1992. kada je Bosna usla u otvoreni rat, Tudjman se obratio novinarima u Zagrebu obrazlazuci svoju tezu. Tudjman je u svakom slucaju bio nedosljedan. Dok je zahtijevao medjunarodno priznanje Hrvatske u okviru njenih postojecih granica, nastojao je da podrije teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Dok je Ustavom sopstvene Republike uskratio pravo srpskoj manjini status "konstitutivnog naroda", on je ipak zahtijevao taj status za Hrvate u Bosni.
Na dane 13. i 20. juna 1991. godine Franjo Tudjman, je odrzao sastanak sa predstavnicima HDZ-a iz Bosne i Hercegovine, tacnije sa predstavnicima hercegovacke i travnicke hrvatske regionalne zajednice. Novembra 1991. hercegovacka i travnicka regionalna zajednica su u Grudama postigli dogovor o ciljevima hrvatskog naroda, sto je rezultiralo dokumentom kojeg su potpisali clanovi HDZ-a BiH Mate Boban, Dario Kordic, Ivan Bender, Bozo Raic, Jozo Maric i dr. U dokumentu je navedeno da je trajno opredjeljenje Hrvata u BiH, zajednicka hrvatska drzava. Mate Boban, pod Tudjmanovim pokroviteljstvom je postao de facto vodja bh. Hrvata, ubrzo bacivsi u sjenu legalno izabrane predstavnike bh. Hrvata, Kljujica i Borasa. Boban je proglasio hrvatsku drzavu u zapadnoj Hercegovini 18. novembra 1991. godine pod imenom "Hrvatska zajednica Herceg-Bosna" sa vlastitim oruzanim snagama, koja je kasnije, 28. augusta 1993. preimenovana u "Hrvatsku republiku".
Dana 17. juna 1992. hrvatske snage su porazile srpsku vojsku u potpunosti u Mostaru i zauzeli pojas hercegovacke teritorije duz istocne obale rijeke.
Mate Boban je zaveo hrvatski sistem lokalne uprave, hrvatski skolski sistem, i "hrvatski" je postao "zvanicni jezik". Hrvatski dinar je vec 1991. godine, zamijenio jugoslovensku valutu. HDZ je pretvorio "Herceg-Bosnu" u jednopartijsku, etnicku drzavu hrvatskog naroda, sto je definisao i u samom imenu. Hrvatska policija je cesto sikanirala mostarski studio Radija BiH, a s vremena na vrijeme ga je i zatvarala. Policija je postavila barikade po cijelom gradu. Bosnjacima nije bilo dozvoljeno da se slobodno krecu.
Boban nije nikad eksplicitno definisao sta smatra granicama svoje drzave. Njegov zamjenik u Srednjoj Bosni, danas osudjeni ratni zlocinac Dario Kordic bio je eksplicitniji u svom uvjerenju da Bosna pripada Hrvatskoj. On je oformio stab u Novom Travniku. Izjavio je da su gradovi Srednje Bosne, Travnik i Vitez, te gradovi na sjeveru Hercegovine Jablanica i Konjic, dio "Herceg-Bosne". U tri navedena grada Bosnjaci su bili vecina. Kordic je tvrdio da "Muslimani ne predstavljaju poseban narod. Oni su Hrvati islamske vere".
Odbrambene snage RBiH uspjele su odbraniti kljucne dijelove teritorija Republike, industrijske i urbane centre, ali nisu uspjele rijesiti probleme logistike i osiguravanja komunikacija, te pitanje zajednickog komandovanja i uskladjivanja ratnih ciljeva Armije RBiH i HVO-a. HVO je dobijao naoruzanje i druge potrepstine iz Zagreba, preko HDZ-a Hercegovine.
Armija RBiH je do augusta 1992. godine izvrsila punu mobilizaciju i imala 168.500 vojnika, bez snaga HVO-a i MUP-a BiH. Najveci problemi bili su odnosi s HVO-om. Dok je HVO, kao sto je receno u izjavi prilikom osnivanja, zabranjivao postojanje bilo kakvih jedinica na podrucju koje je smatrao da pripada "Herceg-Bosni", na teritoriji pod kontrolom Armije RBiH jedinice HVO-a su prihvacene kao dio oruzanih snaga BiH. Prema navodima oficira Armije RBiH, HVO je od pocetka rata zaustavljao konvoje s oruzjem i logistikom. Glavni problem bilo je uspostavljanje jedinstvenog zapovjednistva koje bi objedinjavalo i koordiniralo vojna djelovanja. Taj problem bice izrazen do kraja rata, iako su sva iskustva rata govorila da su vojni uspjesi moguci tamo gdje postoji koordinirano djelovanje.
Faksimil Proglasa Blaza Kraljevica protiv podjele RBiH, kojeg su vojnici HOS-a dijelili stanovnistvu
Zapovjednik tada multietnickog HOS-a Hercegovine, pukovnik Blaz Kraljevic koji se stavio pod komandu Predsjednistva Republike Bosne i Hercegovine, 9. maja 1992. izdaje proglas protiv podjele Bosne i Hercegovine. Dana 20. juna 1992. godine HVO napada Gornji Vakuf i Novi Travnik. Nakon sto je 6. augusta HOS zauzeo dijelove opstine Trebinje, Mate Boban je pozvao Blaza Kraljevica na sastanak u Mostaru, dana 9. augusta 1992. Danas osudjeni ratni zlocinac Vinko Martinovic Stela odveo je generala Kraljevica na mjesto sastanka. Sastanku je navodno prisustvovao i "ministar obrane Hrvatske Republike Herceg-Bosne". Pri povratku sa sastanka Blaz Kraljevic je sa osam zamjenika Hrvatskih odbrambenih snaga (Gordan Culjak, Sahdo Deliv, Ivan Graniv, Rasim Krasniqi, Osman Maksic, Mario Medic, Vinko Primorac i Marko Stjepanovic) upao u unaprijed postavljenu klopku Hrvatskog vijeca odbrane. Kraljeviceva pratnja je zasuta vatrom iz automatskih pusaka. Vodstvo Hrvatskih odbrambenih snaga bilo je likvidirano, a samim tim i dio hrvatske frakcije koja se zalagala za multietnicku RBiH.
Do novog sukoba izmedju Armije RBiH i HVO-a dolazi 23. oktobra 1992, kada snage HVO-a ulaze u Prozor, do tada pod nadzorom Armije RBiH, i zauzimaju ga, a pri tome etnicki ciste Bosnjake s podrucja opstine (sela Here, Scipe, Kute, Varvara, te grad Prozor). Izbjeglice iz Prozora dolaze u Gornji Vakuf, nakon cega HVO ponovo pokusava da osvoji Gornji Vakuf radi vojno-strateskog znacaja, kojim se povezuje Hercegovina sa Srednjom Bosnom.
Nekoliko dana kasnije, 29. oktobra 1992, srpske snage zauzimaju Jajce, sto je njihov posljednji veci teritorijalni dobitak do 1995. godine. Jajce je palo ne zahvaljujuci nekoj ofanzivi srpske vojske, vec zbog haosa u bosanskoj i hrvatskoj odbrani. Srbi su usetali u Jajce dok je 40.000 bosnjackih i hrvatskih gradjana Jajca bjezalo u pravcu Travnika.
U Kiseljaku, gradu sa hrvatskom vecinom na zapadnom obodu Sarajeva, tvrdokorni nacionalisti na celu sa ratnim zlocincem Ivicom Rajicem, lojalni hercegovackim Hrvatima, preuzeli su kontrolu nad lokalnom vladom i HVO. Oni su uveliko saradjivali sa Srbima, koji su drzali Sarajevo pod opsadom. Takva situacija je odgovarala hrvatskoj vlasti u Kiseljaku, jer su razvili sistem kartela odrzavajuci vjestacki visoke cijene robe na crnom trzistu u Sarajevu, na nacin da su robu kupovali od Srba i preprodavali je po znatno visim cijenama svercerima u opkoljenom Sarajevu, sto je za obicne gradjane grada bilo pogubno.
U mjesecu decembru 1992. godine dolazi do velikog priliva pripadnika HVO-a i HV u Gornji Vakuf, pretezno iz zapadne Hercegovine, pod izgovorom da se spremaju za ratista na Kupresu i Bugojnu. U Gornji Vakuf su pristigle hrvatske jedinice iz sljedecih mjesta: Posusje, Siroki Brijeg, Grude, Imotski, Mostar, Livno, Tomislavgrad, te Prozor. MKSJ je u predmetu Kordic i Cerkez zakljucio da je 10. januara 1993, komandant HVO-a u Gornjem Vakufu, Luka Sekerija, poslao zahtjev sa oznakom Vojna tajna - Strogo povjerljivo pukovniku Tihomiru Blaskicu i Dariju Kordicu za dostavom posiljke granata koje su bile uskladistene u tvornici municije u Vitezu. Borbe su se rasplamsale nakon sto su Hrvati bacili bombu u hotel u kojem su Bosnjaci imali vojni stab. U predvecerje istog dana uslijedio je artiljerijski napad hrvatskih snaga na gradsko jezgro.Dana 13. januara 1993. pukovnik HVO-a, Zeljko Siljeg postavlja ultimatum Armiji RBiH u Gornjem Vakufu, da se razoruza i stavi pod kontrolu HVO-a, pozivajuci se na "Odluku HVO-a o ustrojstvu provincija". Armija RBiH nije prihvatila ultimatum. Polovinom januara 1993. godine hrvatske jedinice zapocele su sa etnickimi ciscenjem gradskih dijelova u kojima su Hrvati bili vecina, te u selima Bistrica, Uzricje, Dusa, Zdrimci i Hrasnica. Nakon ovih dogadjanja Gornji Vakuf se nasao u opsadnom stanju sve do marta 1993. godine, te je izlozen konstantnoj artiljerijskoj i snajperskoj vatri po stambenim objektima. U martu je potpisano primirje.
Eskalacija sukoba
Krajem aprila 1993, sukob izmedju Bosnjaka i Hrvata eskaliralo je u totalni rat medjunarodnog karaktera. Vijesti o porazu u Srebrenici izazvale su za Hrvate uznemirujuce glasine, koje su se prosirile Srednjom Bosnom da ce na desetine hiljada bosnjackih izbjeglica stici za nekoliko dana. U Kiseljaku i Vitezu, dva dzepa naseljena Hrvatima sjeverno i zapadno od Sarajeva, hrvatske milicije u saradnji sa HVO krenule su u preventivnu akciju. Usle su u selo Ahmici, koje je bilo okruzeno selima sa hrvatskim stanovnistvom, a potom na razlicite nacine pogubile oko 120 civila za par sati, ukljucujuci zene, djecu i stare, sto je bio i najveci zlocin Bosnjacko-hrvatskog rata. Uslijedio je talas prinudnih iseljenja, ubistava i silovanja. Bosnjaci su bjezali iz Viteza uputivsi se ka Travniku ili Zenici, tvrdeci da su im hrvatski vojnici dali tri sata da napuste grad ili da budu ubijeni. Pored puta su nadjena tijela dvojice bosnjackih ljekara, koji su putovali iz Zenice u Vitez, prostrijeljenih glava.
U to vrijeme u Travniku je HVO zahtjevao da se bosanska armija razoruza i raspusti, pozivajuci se na Vens-Ovenovom plan, prema kome je Travnik stavljen u "hrvatsku pokrajinu". HVO je zahtjevao povlacenje svih nehrvatskih snaga iz te pokrajine.
U roku od nekoliko sedmica u aprilu i maju 1993. godine, doslo je do pada Srebrenice, srpskog odbijanja Vens-Ovenovog plana, nemoci medjunarodne zajednice da sprovede mirovni plan i konacno izbijanja totalnog hrvatskog-bosnjackog rata. Sve ovo je primoralo bosansku vladu i Armiju da se suoce sa novim stanjem stvari. Uslijedio je krupan politicki i vojni preokret: Bosnjacima predvodjena Armija RBiH pocela je da uzvraca udarac. Vojna strategija Treceg korpusa bila je da isijece jedan trougao teritorije u srednjoj Bosni koji bi se prostirao od Tuzle na sjeveroistoku do Sarajeva na jugoistoku i Mostara na jugozapadu. Problem je bio sto bosanska vlada nije kontrolisala to podrucje. U stvari, teritorija pod kontrolom vlade Republike Bosne i Hercegovine bila je svedena na grupu izolovanih enklava oko Travnika, Zenice, Tuzle, Bihaca, Sarajeva i enklava u Istocnoj Bosni. Nijedna od ovih enklava nije mogla da se odrzi bez stalne medjunarodne pomoci, prije svega u doturanju humanitarne pomoci, posto su pristup u i iz svake od njih presjecale srpske ili hrvatske snage koje su ih opsjedale.
Glavni prioritet Treceg korpusa je bio obezbjedjivanje linija komunikacije izmedju rastrkanih teritorija. Gusto naseljen dzep Viteza, gde je zivjelo oko 60.000 Hrvata, bio je prevelik zalogaj. Zato je bosanska armija krenula u napad na hrvatska sela u brdima iznad doline u kojoj se nalazi Vitez. Do pocetka ljeta, Armija RBiH je obezbijedila neku vrstu puta, koji je zaobilazio dzep Viteza straga i povezivao Travnik sa Zenicom i dalje sa Tuzlom. S druge strane ni "Herceg-Bosna" nije mirovala. U Gornjem Vakufu je dosao kraj tromjesecnog primirja, nakon do tada najvece ofanzive hrvatskih snaga na gradsko jezgro i okolna sela. Napadi su zapoceli jula 1993, pa do februara 1994. Na obje strane su pocinjeni ratni zlocini, pljacke i paljenje imovine.
Nakon stravicnih izvjestaja o Karadzicevim logorima za Bosnjake, u toku ljeta poceli su da pristizu jezivi izvjestaji o maltretiranju i mucenju Bosnjaka u hrvatskim logorima. Stipe Mesic se prisjetio u Zagrebu da je o logorima prvi put cuo od Joze Primorca, aktiviste HDZ-a, nakon cega je svoja saznanja prenio Franji Tudjmanu, koji se zbog toga nije mnogo zabrinuo, rekavsi da sve strane imaju logore.
Medjunarodni komitet Crvenog krsta je polovinom augusta uspio doci do 6.474 zatvorenika u 51 logoru - od kojih su 4.400 zatvorenika drzali Hrvati (broj za koji je bosanska vlada tvrdila da je daleko ispod stvarnog), 1.400 Bosnjaci i 674 Srbi.
Dana 15. septembra 1993, Vijece sigurnosti UN-a je izdalo saopstenje u kojem od Hrvata zahtjeva raspustanje logora, podsjecajuci na osjecaj "odvratnosti i osude" koju je izrazila medjunarodna zajednica godinu dana ranije prilikom otkrivanja srpskih logora.
Na samoj granici sukobom zahvacene teritorije nalazio se Vares, prije rata podjednako naseljen Bosnjacima i Hrvatima uz poprilicnu srpsku manjinu, koja je vec pocetkom rata pobjegla ili bila otjerana. Bosnjaci i Hrvati su uspijevali da se odupru sukobu cijelo ljeto 1993. godine, kada na scenu stupa podijeljenost unutar hrvatskog naroda. Lokalno rukovodstvo je bilo za dalju saradnju sa Bosnjacima zastupajuci interes probosanske struje, ali situacija se pogorsala dolaskom jedinice HVO-a iz Kiseljaka oktobra 1993. Lokalni hrvatski nacelnik i sef policije su krace vrijeme zatvoreni, a potom smijenjeni sa funkcija. Doveden je covjek sa strane i postavljen za nacelnika. Bosnjacki muskarci su odvedeni u zarobljenistvo, izvrsen je upad u kuce Bosnjaka i one su poharane. Za nekoliko dana skoro svo civilno bosnjacko stanovnistvo je pobjeglo na jug u selo Dabravinu. Medjutim Hrvati nisu mogli niti htjeli da brane Vares, prije svega jer im se nije uklapao u teritorijalne planove. Istog casa kada su stekli kontrolu nad gradom pocele su pripreme za evakuaciju stanovnistva u Hercegovinu. Postojala su dva puta za bijeg, oba preko srpske teritorije. Evakuacija preko srpske teritorije nije predstavljala problem s obzirom na saradnju kiseljackog HVO-a sa Srbima, ali bosnjacko selo Stupni Do, dva kilometra udaljeno od Varesa, je predstavljao problem. U to vrijeme Franjo Tudjman 22. oktobra 1993. saziva sastanak u Predsjednickim dvorima uz prisustvo Janka Bobetka, Imre Agotica, Josipa Lucica i Gojka Suska u kojem iznosi teritorijalnu viziju "Herceg-Bosne" na liniji Novi Travnik-Vitez-Busovaca uz rjesavanje pitanja Mostara i Gornjeg Vakufa.
U noci 23. oktobra 1993, nakon neprestanog cjelodnevnog bombardovanja sela Stupni Do, pripadnici hrvatskih jedinica upadaju u selo nakon cega cine masakr nad stanovnistvom. Zlocin nad civilima i imovinom je trajalo danima, sve do sitnih sati 3. novembra 1993. kada hrvatski nacelnik naredjuje hrvatskom stanovnistvu da se do zore spreme za evakuaciju i okupe na gradskim ulicama, pozivajuci ih preko megafona. Rekao im je da se "muslimanska armija priblizava gradu sa sjevera, zapada i juga." Preko 10.000 ljudi pobeglo je u jednoj jedinoj noci.
Sporazum
Kako je rat bjesnio vlada Sjedinjenih Americkih Drzava pocela je da vrsi pritisak na Zagreb. Klinton je imenovao svog izaslanika Carls Redmana koji je imao zadatak da uvjeri Tudjmana da zaboravi na pretenzije prema Bosni. Amerikanci su iznijeli stav da ukoliko se to ne desi, Hrvatska ce izgubiti podrsku za oslobadjanje trecine svoje teritorije pod srpskom kontrolom. Inicijativu o prestanku sukoba je podrzala i Njemacka ranije naklonjena Hrvatskoj. Vijece sigurnosti je 3. februara 1994. postavilo Hrvatskoj rok od dvije sedmice da izvuce trupe svoje regularne vojske iz Bosne ili da se suoci sa posljedicama. Hrvatskoj je zaprijeceno da ce proci kao i Srbija pod sankcijama ukoliko ne ispostuje ultimatum. Pritisak je urodio plodom. U narednih nekoliko dana bosanska i hrvatska delegacija su dovucene u Vasington. Sporazum o bosnjacko-hrvatskoj federaciji je bio potpisan, a Hrvatskoj je zauzvrat obecana vojna i ekonomska pomoc.
Biljeske:
1 Mi smo bili dosljedni u ovom pogledu. Rekli smo da smo za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, ukoliko ona obezbijedi tamosnjim Hrvatima status konstitutivnog naroda. U Bosni i Hercegovini (Izetbegovic, op.a.) polazi od teze da se srpski narod moze umiriti...a s druge strane on predlaze da ostatak Bosne i Hercegovine, odnosno muslimanska Bosna, ostane unitarna drzava. Predstavnici hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini se sa ovim ne mogu sloziti posto znaju da bi kao manjina bili podvrgnuti majorizaciji...predstavnici hrvatskog stanovnistva u Bosni i Hercegovini trazili su da se tamosnjem hrvatskom zivlju garantuje status konstitutivnog naroda u Bosni i Hercegovini (obracanje Franje Tudjmana novinarima u Zagrebu, 6. aprila 1992.)
2 "HRZ i TRZ ostaju kod svojih zakljucaka donijetih na ranijim odvojenim sjednicama, da hrvatski narod ovih regija ostaje i dalje uz jednoglasno prihvacena opredjeljenja i zakljucke usvojene na dogovorima s Predsjednikom, dr. Franjom Tudjmanom, 13. i 20. lipnja 1991. godine u Zagrebu. Ove dvije regionalne zajednice, (...) odlucuju da hrvatski narod u Bosni i Hercegovini mora konacno povesti odlucnu, aktivnu politiku, koja treba dovesti do realizacije naseg vjekovnog sna - zajednicke hrvatske drzave." (zakljucci iz dokumenta potpisanog novembra 1991. u Grudama o ciljevima hrvatskog naroda)
3On je rekao: "Cuj Stipe, iznenadjen sam, upravo sam bio u Hercegovini (op.a. tamo mu je zivio brat). Tamo imaju logore. Izgledaju kao u nacisticka vremena, jos gore, ne daju im ni hrane ni vode i maltretiraju ih." Pitao sam ko su ti ljudi u logorima, a on je rekao da su to bivse komsije, iz istih sela i gradova, a njihova jedina krivica bila je to sto su muslimani. Drugu veliku grupu tamo cinili su vojnici HVO-a koji su preko noci razoruzani i poslati tamo. Bio je jako iznenadjen, posebno tretmanom u logorima. Iskoristio sam ovu informaciju i prenio je Tudjmanu. On je odgovorio da i drugi imaju logore. (Stipe Mesic)
4"Ja sam pred par mjeseci izlozio situaciju, dao zadacu ministru obrane Susku i generalu Bobetku, nasa pomoc i nase angaziranje u Herceg-Bosni, jer se tamo rjesava, pitanje buducih granica hrvatske drzave. I, kod toga sam ukazao da je veoma vazno da se obrane, tada, oni polozaji koje je HVO tamo drzao. To je bila ona crta, dakle, Novi Travnik, Vitez, Busovaca, Mostar, i da bi trebalo, po mogucnosti, rijesiti, sto prije, problem Gornjeg Vakufa. Od tada pa nadalje, vodjene su te operacije i imali smo stanoviti uspjeh. Ali, ta zadaca sasvim nije do kraja izvrsena, i koliko sam ja cuo, koliko smo mi pruzali pomoc, ali ima i stanovitih prituzbi, sa tog ratista, da po nekakvim, u pogledu materijala i u pogledu ljudstva, da nije bilo dovoljno pomoci s nase strane. Pa bih zelio da cujem s vase strane, sta je do sada ucinjeno i da se dogovorimo dalje (...)" (Razgovor Franje Tudjmana u Predsjednickim dvorima 22. oktobra 1993.)
Izvori:
1 Istrazivacko-dokumentacioni centar Sarajevo, Magazin "Dani", 23.decembar 2005, (Preliminarni i nekompletirani podaci).
2 Holbrooke, Richard (1998): "To End a War" (Zaustaviti rat) s.21-34
3 Mitchell, Paul (1996): "Smrt Jugoslavije", dokumentarni film
4 Biblioteka Dani i Feral Tribune (2005): "Stenogrami o podjeli Bosne"
5 Igor Lasic, Boris Raseta: "Kratka povijest hrvatske agresije na BiH"
6 Erich Rathfelder, München (1998): "Sarajevo, i poslije"
Subscribe to:
Posts (Atom)