Prošle nedjelje, u centru Beograda pretučen je Jovo Kapičić, narodni heroj, nosilac Partizanske spomenice, general JNA, ambasador Titove Jugoslavije u Mađarskoj i Švedskoj. U razgovoru za Dane Kapičić objašnjava kako je i zbog čega napadnut, šta mu je, nakon hapšenja, rekao Draža Mihailović i zašto danas komunisti, u poređenju sa onima koji su došli poslije njih, djeluju kao – engleski džentlmeni
Jovo Kapičić; FOTO: Arhiv Veličina slova:AAA
“Udario me je iznenada, s leđa” – kaže Jovo Kapičić.
Kapičićevo lice je još uvijek modro. Šareno, kaže, kao uskršnje jaje. Preko nosa – ogromni flaster; mladi patrijota ga je, dok je general još bio na zemlji, u nesvijesti, polomio nogom. Na Burberry kaputu pokoji izblijedjeli trag krvi.
“Udarac je bio silovit, kao grom”, priča Jovo Kapičić. “Sjećam se da sam pao, a onda sam, kažu, krvav, nekoliko sekundi ležao tu, na trotoaru, bez svijesti... Dva nepoznata čovjeka su mi pomogla da ustanem, otpratila me do kuće. Sin i snaha su me odveli u Urgentni centar... Očigledno, nesretnici koji su poslali tog mladića htjeli su da me kazne, da me ponize, da poruče kako nisam poželjan... Ne mogu ni biti. Kako bi neko ko je partizan i antifašista danas u Srbiji bilo poželjan?! Nažalost, ova zemlja ponovo brzim koracima grabi u nasilje i nacionalizam. Izvinite, svašta sam prošao, vidio mnogo, ali, nikada se nije dogodilo da mladić tuče starca od devedeset i dvije godine. I u haosu se znao neki red...”
DANI: Zašto su Vas napali, šta mislite?
KAPIČIĆ: Napadnut sam kao Crnogorac, kao čovjek čije se ime posljednjih godina vezuje za Goli otok i kao neko ko je koordinirao hapšenje Draže Mihailovića.
Zato!
DANI: Zašto – kao Crnogorac?
KAPIČIĆ: Već dvadeset godina živimo u zemlji u kojoj su vladajuće strukture – sa izuzetkom Zorana Đinđića – sluđivale ovaj nesretni narod pričama o tome kako su okruženi neprijateljima; početkom devedesetih, Srbe su navodno mrzili Slovenci, onda Hrvati, pa Bošnjaci, Albanci i na kraju Crnogorci... Moji javni istupi protiv politike Slobodana Miloševića i zalaganje za crnogorsku nezavisnost jedan su od uzroka prošlonedjeljnog napada. To mi srpska vlast nikada nije oprostila.
DANI: Za napad optužujete vlast?
KAPIČIĆ: Nego koga?! Govore: skinuli smo Miloševića, dobili smo demokratiju! Kakvu demokratiju?! Pa, ovdje nema demokratije još od Svetog Save. U Srbiji se nikada nije vladalo pravom, logikom, položajem najbrojnije nacije i jedne od najljepših zemalja Evrope; vladalo se silom. Srbija je uvijek željela da pomoću sile gospodari Balkanom. Vijekovima prijete kasapnicom. Milošević je četiri godine bombardovao Sarajevo, sravnio sa zemljom Vukovar, poklao one silne ljude u Srebrenici, kamionima dovozio leševe albanskih civila u Batajnicu, prijetio Crnoj Gori, okretao topovske cijevi ka Cetinju... Znate, svašta sam prošao, ali, ovo je prvi puta da, poslije sedamdeset i četiri godine, razmišljam da se iselim iz zemlje koju sam oslobađao...
DANI: Zašto?
KAPIČIĆ: Kako – zašto?! U ovom gradu živi moja porodica; ovdje su mi rođeni sinovi, unučad (sin, Dragan Kapičić, legendarni košarkaški reprezentativac SFRJ; unuk, Stefan Kapičić, jedan od najpoznatijih glumaca mlađe generacije sa prostora bivše Jugoslavije, op. T. N.), sva porodica... Ali, kada doživite da vas – starca sa obje noge u grobu – neko u po’ bijela dana napadne u centru Beograda, da vas kao posljednja kukavica udari mučki, s leđa, da vas obori na zemlju i tako, u nesvijesti, šutira nogama u lice, onda u takvoj zemlji nemate više šta da tražite.
DANI: Potencirate to – s leđa?
KAPIČIĆ: Potenciram, zato što se zna ko udara na taj način. Kada časno izađete na dvoboj, licem u lice, i da poginete od junaka, pa, Bože moj; ovako, mučki napasti čovjeka, to može samo nitkov! Jedan sam od heroja Drugog svjetskog rata; sa Nijemcima i njihovim saradnicima sam se borio u dvije najslavnije i najteže bitke – na Neretvi i na Sutjesci – i nikada sebi nisam dozvolio da izgubim obraz i udarim s leđa. To je sramno, nečasno; to se ne radi. Zato vam kažem: htjeli su da me ponize...
DANI: Jesu li uspjeli?
KAPIČIĆ: Nisu. Kako može da vas ponizi neko koga duboko prezirete?! I, što bi se dogodilo da sam imao pištolj?
DANI: Šta bi se dogodilo?
KAPIČIĆ: Ubio bih ga kao zeca, u to možete biti sigurni. Srećom, eto, tog dana nisam imao pištolj... Đe po stare dane da prljam ruke i idem u zatvor?! Znate, star sam čovjek; bio sam prijek, težak; na mene ni otac nikada u životu nije digao ruku, pa neće, vjerujte, ni ta fašistička gamad... Nažalost, ovo je zemlja u kojoj se više ništa ne poštuje; siledžijsko društvo koje ponovo pokušava da ovim dijelom Evrope zagospodari pomoću biča. To je zemlja koja je poništila svoj antifašizam, koja ga se stidi.
Tito mi je jednom rekao: “Znaš, Jova, srpskom narodu moramo biti veoma zahvalni; dali su nemjerljiv doprinos pobjedi naše Revolucije.”
Tačno je, ali – koji su to Srbi? Pa, Srbi iz Hrvatske, Bosne, Vojvodine... U Drugom svjetskom ratu, Sremci su bili veliki heroji! Možda niko nije bio hrabriji! Srbi iz uže Srbije su – i to jednom moramo reći – imali mali učinak.
DANI: Zašto?
KAPIČIĆ: Zato što je Beograd, za razliku od Hrvatske i Bosne, bombardovan 6. aprila 1941; drugo, Srbija je dala ogromne žrtve tokom Prvog svjetskog rata, pa su rane bile još uvijek svježe; treće, s obzirom na to da je Šumadija postavila neke od stubova srpske države – od dinastije, crkve i vojnih struktura – taj kraj nije bio baš najpogodnije tlo za propagiranje komunističkih ideja. Usprkos svemu, kao najbrojnijem narodu koji je imao i najveći broj žrtava u Drugom svjetskom ratu, Tito je Srbima dao 7. jul; htio je da im učini čast, da budu prvi, ispred svih. E, ovi su i to poništili! U Beogradu ne postoji više ulica 29. novembra, Lole Ribara, Đure Strugara; ne spominje se 27. mart, datum kojim bi se svaki narod ponosio. Bio sam tog 27. marta 1941. ovdje i vidio kako cio Beograd viče: “Bolje grob, nego rob!” Hajde, recite mi – koji je narod u Evropi tako nešto poručio svijetu. Nijedan! Znate li šta je bila Kadinjača?! Pa, to su srpski Termopili! Kao da je lako stajati i čekati metak. Ako jeste, da vidimo, neka probaju ovi junaci. Cio Radnički bataljon je poginuo i danas, kada se obilježava sedamdeset godina od herojskog stradanja srpskih rodoljuba, umjesto da ode na Kadinjaču i položi vijenac, predsjednik Tadić tamo šalje svog petog savjetnika... Na sve su pljunuli!
DANI: Početkom devedesetih, podržavši Slobodana Miloševića, toga su se prvi odrekli vaši nekadašnji saborci, partizani.
KAPIČIĆ: Jesu i sram ih bilo zbog toga! Sa tim ljudima sam se nekada borio za slobodu ove zemlje, za bratstvo i jedinstvo i prosperitet velike Jugoslavije koja je, za razliku od ovih čuda u kojima danas žive gotovo svi jugoslavenski narodi, u svijetu bila uvažavana i poštovana. Kada je, početkom devedesetih, od strane Slobodana Miloševića i JNA krenula agresija na Hrvatsku i BiH, javno sam apelovao i upozoravao da će takva politika neminovno dovesti do stravičnih zločina i da će zemlja biti stavljena na stub srama.
Sjećam se da sam 1990, sa Markom Orlandićem prisustvovao skupu u beogradskom Sava Centru, na kome je blizu sedam stotina mojih nekadašnjih drugova i saboraca, partizanskih generala, oficira, narodnih heroja, dalo podršku ratnoj politici Slobodana Miloševića. Bio sam zaprepašćen. E, nećete ga majci! – pomislio sam i uputio se ka bini. S obzirom na to da nisam bio pozvan i najavljen, odbili su da mi daju riječ; mikrofon sam im bukvalno oteo.
“Drugovi” – rekao sam – “ovim što govorite bacate ljagu na našu slavnu revoluciju, našu istoriju! Prosuli ste danas mutnu vodu na sve naše žrtve, na naše poginule drugove s kojima smo se nekada borili, dijelili muku, bol, glad, ideale... Ta mutna voda, zapamtite, nosi i vas, a sa vama, nažalost, i mene. Zato, stidite se i neka ste prokleti za sva vremena! I na dalje: ni ja vama na grob, ni vi meni na grob!”
Vikali su, zviždali, psovali me, protestovali... Vidjevši kako ljudi lako prodaju svoje ideale, iz te sam sale izašao očajan.
DANI: Zašto su prodali ideale? Kako su partizani postali nacionalisti?
KAPIČIĆ: Teško me pitate... Kako?! Ne želim nikoga da pravdam. Napravljena je atmosfera u kojoj su Hrvati bili predstavljeni kao rušitelji Jugoslavije, a Srbi kao njeni branioci... Kako?! Moje drugove je zavarao Slobodan Milošević, koga su, zajedno sa njegovim crnogorskim slugama, proglasili novim voždom; ne shvatajući da time daju podršku krvavoj konstrukciji Velike Srbije, nekadašnji partizani i antifašisti to su ludilo bezuslovno podržali. Nasjeli su na propagandu i srušili sve za šta su se borili... Eto, to vam je objašnjenje!
DANI: Ne mislite da je u Vašem jednopartijskom sistemu, u Titovom načinu vladanja, bilo nečega što je prouzrokovalo da se, poslije njegove smrti, razbuktaju nacionalizmi?
KAPIČIĆ: Tito je vladao na jedini mogući način u zemlji kakva je bila Jugoslavija. Višenacionalna zajednica se nije mogla drugačije održati. Ne možemo Tita za sve okriviti. Da nije bilo republičkih nacionalsocijalističkih i šovinističkih vođa, Jugoslavija se ne bi u krvi raspala. Milošević je, ne zaboravite, na vlast došao kao branitelj Jugoslavije i Tita, da bi završio u najstravičnijem zločinu poslije Drugog svjetskog rata. A to ova vlast još uvijek neće da prizna. Umjesto toga, napadaju s leđa starca, narodnog heroja, koji ih je oslobodio…
DANI: Rekli ste – i uhapsio Dražu Mihailovića…
KAPIČIĆ: Naravno da sam ga uhapsio! I to mi ne opraštaju. Zanimljivo, ne spominju ko nam je pomogao da ga uhapsimo. Ne govore kako je Nikola Kalabić sarađivao sa nama, sa UDB-om i šta je Draža, onako jadan i prljav, u kancelariji Krcuna Penezića, u Đušinoj ulici, rekao kada sam ga predao Krcunu i Leki Rankoviću.
DANI: Šta je rekao?
KAPIČIĆ: “Osim srpskog, ima li još negde u svetu naroda u kome zamenik pristane da izda svog vrhovnog komandanta?!” To je rekao!
I, kada me optužuju da sam im uhapsio Dražu, zašto ne kažu da to nisam mogao učiniti sam, bez saglasnosti šefa? Ko je bio moj šef? Pa, Aleksandar Ranković, Srbin, antifašista i jedan od najhrabrijih ljudi koje sam vidio u životu. Kada je umro, ispratilo ga je preko stotinu hiljada Beograđana. Ko će njih ispratiti, što se ne zapitaju?! I, eto im, neka slave Dražu i četničke zločine, koljače u Foči i Višegradu, neka slave Miloševića, Karadžića i Mladića, pa će daleko dogurati. Osim kao zločinci, ti ljudi za istoriju ne znače ništa. I Srbi to znaju. Ali, potreban im je amblem, spomenik kojim bi se dičili. Izuzev svojih antifašista – ma koliko se trudili da ih nađu na nekom drugom mjestu – znaju da nemaju nikoga. Da to nije možda Boris Tadić? Naravno da nije. Kao istorijska ličnost, on ne znači ništa. Niti će ikada značiti.
DANI: Osim za hapšenje Draže Mihailovića, mediji u Srbiji Vas optužuju da ste bili “upravnik logora Goli otok”...
KAPIČIĆ: Prvo, nisam bio upravnik Golog otoka; znaju se imena ljudi koji su bili upravnici. U svojstvu pomoćnika Aleksandra Rankovića, Goli otok sam posjetio tri puta i tamo, sve ukupno, boravio pet dana. Postoje dokumenti, knjige... Nemoj zaboraviti da je “otac nacije”, Dobrica Ćosić, kao pisac, tražeći inspiraciju za novi roman, sa specijalnom dozvolom Leke Rankovića, na Golom otoku proveo neusporedivo više vremena.
DANI: Da, taj roman, zanimljivo, nikada nije napisan. Beogradski advokat, Dragoljub Todorović, pozivajući se na svjedočenje jedne od zatočenica, Miluše Jovanović, sestre Arsa Jovanovića, u svojojKnjizi o Ćosiću kaže kako je “otac nacije”, šetajući se u bijelim kratkim pantalonama i sa slamnatim šeširom na glavi, zatvorenice pitao: Šta je to tako strašno reći – revidiram.
KAPIČIĆ: Jeste, ali niko od srpskih “humanista” o tome danas neće da progovori ni riječ. Neka pitaju Dobricu Ćosića kako je bilo na Golom otoku; neka ga pitaju kakvi su bili uslovi, ko je stradao i zašto... Zamislite da je Václav Havel, “tražeći inspiraciju”, išao u Staljinove logore i da o tome nikada kasnije nije napisao ni slova! Znate, dosta je bilo priče o našim čuvenim disidentima! Kao šef beogradske UDB-e i Rankovićev pomoćnik, vrlo dobro znam šta su ti veliki Titovi protivnici radili...
DANI: Šta su radili?
KAPIČIĆ: Bolje me ne vucite za jezik! Drugo, zar nije licemjerno da javnost koja negira četverogodišnju sramnu opsadu Sarajeva, genocid u Srebrenici, logore po Srbiji u kojima su, devedesetih, mučeni i zlostavljani hrvatski civili, zločin biblijskih razmjera počinjen nad kosovskim Albancima, hladnjače, asanacije terena i ostala zvjerstva, danas, gotovo vijek poslije, gusla o Golom otoku?! Izvinite, u odnosu na zločine koje je počinio Miloševićev režim, a koji se ovdje i dalje brane, Goli otok je bio hotel sa pet zvjezdica. Ko od tih boraca za ljudska prava danas spominje činjenicu da su u Beogradu kao psi ubijeni nekadašnji predsjednik Srbije, Ivan Stambolić i premijer, Zoran Đinđić?! Niko! Pa, onda, neka ćute! Na Golom otoku nije ubijen, niko...
DANI: Opet Vi!
KAPIČIĆ: Ne, nego – opet vi! Goli otok jeste mrlja na licu velike države kakva je bila Jugoslavija, ali – šta smo mogli?! Bili smo tek izašli iz rata i spremali se za novi. Desetine sovjetskih divizija je stajalo na granicama Mađarske, Rumunije i Bugarske i čekalo da napadne Jugoslaviju. Industriju smo bili iselili iz Srbije i prebacili je u Bosnu. Očekujući sovjetske tenkove, po Vojvodini smo iskopali rovove u kojima su Staljinovu vojsku čekali jugoslovenski vojnici. Hiljadu i dvije stotine naših ljudi je poginulo na granicama. Da ne govorim o kolebanjima i izdaji u vrhu naše vojske, u svim strukturama… Jeste li se ikada zapitali zašto niko od zapadnih zemalja, njihovih medija ni riječ nije progovorio o Golom otoku? Zašto nijedan od svjetskih lidera pred Titom nikada nije spomenuo Goli otok? Jeste, ne kažem, na Golom otoku je bilo nevinih ljudi, ali, u odnosu na ove koji su došli poslije nas i koji su u paramparčad razbili sve za što smo se borili, mi komunisti djelujemo kao ozbiljna gospoda! Engleski džentlmeni.
DANI: Baš – engleski džentlmeni?!
KAPIČIĆ: Baš engleski džentmeni! Ljudi koji pljačkaju državu, koji su na vlast došli goli kao pištolji, a sa funkcija odlaze kao bogataši, kome oni mogu da drže moralne pridike?! Pogledajte šta je bilo ko od nas, ratnih i poratnih komunista, ostavio svojoj djeci! Možda neku ruiniranu vilu na Dedinju, koja, kada je usporedite sa kućama u kojima žive tajkuni, finansijeri balkanskih ratova i nesreće, šverceri, sjecikese i saradnici raznih službi, liče na kolibu...
U doba Slobodana Miloševića, 1993, sa Golootočanima sam gostovao u emisiji na beogradskoj televiziji Studio B; govorio sam o Titu, partizanima, Golom otoku, Draži... Svašta sam rekao, pa mi nije falila ni dlaka sa glave; danas, u vrijeme velikih demokrata, ne mogu ulicom da prođem od dobacivanja, psovki... Doduše, ne ostajem im dužan. Nikada se nikome nisam sklanjao, pa neću ni ovima. Napravili su situaciju u kojoj cijela država ratuje sa mnom, sa starcem od devedeset dvije godine. Ko sam ja?! Zašto oni sa mnom polemišu? Nisam ja pisao istoriju; stvarao sam je! A oni, ko su oni? Niko!
DANI: Mislite li da će napadač na Vas biti pronađen?
KAPIČIĆ: Ne budite smiješni! Ko da ga pronađe? Oni što vode hajku?! Pa, predsjednik političkog savjeta Demokratske stranke, Dragoljub Mićunović, mjesecima upozorava javnost da “Jovo Kapičić još uvek slobodno šeta Beogradom”. Ilić Olja Bećković, ćerka akademika Matije Bećkovića, koja u svakoj drugoj emisiji traži moje hapšenje. Štampa tvrdi da sam prvi počeo, da izazivam... Naravno, njima je uvijek kriva žrtva; dželat je – bio izazvan. Osim Čedomira Jovanovića i ljudi iz LDP-a, niko me nije pozvao. Zamislite gradonačelnika koga ne interesuje je li živ čovjek koji u tom gradu živi sedamdeset i četiri godine; da se predsjednik Republike, kome bih mogao otac da budem, ne zapita u kakvom je stanju pretučeni građanin zemlje čiji je on predsjednik! Možete li i da zamislite šta bi se desilo da je u Americi ili u Francuskoj napadnut heroj iz Drugog svjetskog rata? Uzbunila bi se cijela zemlja. Ovdje – ništa. Naravno, prilaze ljudi; taksisti i prodavci pitaju kako sam... Znate, volim, obožavam srpski narod, ali mi se gade ova vlast, crkva, Akademija, sudski, policijski sistem... Oni su za sve krivi. I, nikada ovako nije bilo! Nikada! Sve su uništili.
Sunday, December 25, 2011
Thursday, December 15, 2011
Ustav nas svagdanji! ..lupiga
=
‘Zna Mujo, rekla mu jednom Fata da je procitala u Oslobodjenju, kako svaki drugi gradjanin Bosne i Hercegovine umire od bolesti srca i krvozilnog sustava. Tri je dana Mujo dobrom Allahu dz. s. zahvaljivao sto je Bosnjak a ne gradjanin,,,i jos jednom paradoksalnom situacijom u BiH. Naime, u (ne)gradjanska BiH ne uspijeva provesti presudu koju su Dervo Sejdici Jakob Finci, Rom i Zidov, u nemogucnosti da budu birani, dobili protiv BiH, ciji nakaradni Ustav osim Bosnjaka, Srba i Hrvata nikome ne dopusta da bude biran
'O Ostalima, najzad, nema pouzdanih istorijskih izvora ni pisanih tragova: niko ne zna otkud su i kada tacno dosli na podrucje Bosne i Hercegovine'
Prije ce se docekati Sudnji dan nego da se Bosna i Hercegovina dosjeti kako da provede presudu Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu po tuzbi bosanskog Roma Derve Sejdica i bosanskog Zidova Jakoba Fincija, i osigura "ostalima" osnovno demokratsko i gradjansko pravo da kao "ostali" - a poput ostalih - jednako biraju i budu birani. Da Bosna i Hercegovina, ukratko, postane gradjanska drzava. Sam bog zna na sta bi licila gradjanska Bosna i Hercegovina, opsti i je javasluk u tim graddjanskim zemljama, u kojima se ne zna ni ko za koga glasa, ni ko koga predstavlja. Zna Mujo, rekla mu jednom Fata da je procitala u Oslobodjenju, kako svaki drugi gradjanin Bosne i Hercegovine umire od bolesti srca i krvozilnog sustava. Tri je dana Mujo dobrom Allahu dz. s. zahvaljivao sto je Bosnjak, a ne gradjanin.
Pa se sve otada krije od utjerivaca dugova, ne izlazi iz kuce i ceka da pomru od infarkta.
To sto u Bosni i Hercegovini svaki drugi gradjanin umire od bolesti srca i krvziilnog sustava, trenutacno je, eto, problem samo Derve Sejdica i Jakoba Fincija. Za razliku od njih, Bosnjak, Hrvat i Srbin, naime, biraju, bivaju izabrani i ne umiru od bolesti srca. Od srca, lijepo kaze statistika, umire svako drugi. Znao je Mujo da ima neki razlog sto Bosna i Hercegovina nije gradjanska drzava.
Ima vic i o tim, kako se zovu, gradjanima BiH. Kad je ono sin Zidovke i Roma pitao roditelje sta je sad on, Zidov ili Cigo.
- Zasto pitas? - iznenadili se mama i tata. - Odakle ti sad to?
- Ma prijatelj mi hoce prodat biciklo - odgovorio malisan. - Pa ne znam dal da se cjenkam il da ga prosto ukradem.
Rekli bi neki da je to politicki krajnje nekorektan vic, ali to je zato sto ne znaju nista o gradjanima BiH.
Svaki gradjanin u Bosni i Hercegovini, recimo - citala Fata u Oslobodjenju - trosi stotinu cetrdeset maraka mjesecno na antidepresive. Nije ni cudo, jer prema istrazivanjima, citala dalje Fata, svaki drugi gradjanin u BiH pati od psihickih poremecaja zbog stresa. Ni to, naravno, ne cudi, jer po statistikama svaki gradjanin u Bosni i Hercegovini duguje komercijalnim bankama gotovo devet stotina eura, svaki peti zivi u siromastvu, od tri marke dnevno, a svaki deseti ne moze vracati kredit. Pa im djeca kradu bicikle.
Zato bi valjda, kazu ankete, svaki peti gradjanin pobjegao iz Bosne i Hercegovine glavom bez obzira, samo kad bi imao bicikl. Zato se svaki cetvrti suocio s korupcijom i davao mito. Zbog toga, najzad, svaki gradjanin u BiH statisticki popusi dvije hiljade cigareta godisnje, zbog toga je svaki peti patoloski ovisan o kladionicama i igrama na srecu, a svaki sesti alkoholicar. Pa nije nikakvo cudo ni to da svaki drugi, kako smo vidjeli, umire od bolesti srca.
Pa ti sad trazi gradjansku BiH. Gradjani su siromasni, gladni, zaduzeni, korumpirani, bolesni, psihicki poremeceni i depresivni patoloski kockari koji puse, piju, vise u kladionicama i kradu bicikle. Sacuvaj nas boze gradjanske Bosne i Hercegovine. Da je po gradjanima, Bosna i Hercegovina bi bila potpuno disfunkcionalna drzava.
Bosnjaci, Srbi i Hrvati, s druge strane, nisu gradjani, već Bsnjaci, Srbi i Hrvati. Oni biraju kao Bosnjaci, Srbi i Hrvati, i kao Bosnjaci, Srbi i Hrvati imaju pravo biti birani. Oni su dobrostojeci, imucni, psteni i psihicki stabilni, ne zive pod stresom, ne kockaju se, ne puse i ne piju. I nikad ne bi otsli iz Bosne i Hercegovine.
Ko bi, najzad, iz takve Bosne i Hercegovine - bogate, nekorumpirane i zdrave - uopst ikad otisao? I gdje? U neku od onih gradjanskih drzava u kojima ne zive narodi, nego ljudi?
U BiH, RECIMO PO POPISU OD 1991, ZIVE TRI NARODA,NI MINUTU NIJE TRAJAO POPIS. PROBLEM JE NASTAO KAD SE OTKRILO DA PORED NJIH ZIVE I GRADJANI BIH,TAKOZVANI OSTALI! neobican narod prilicno nejasnog porijekla i povijesti. Prema popisu, Ostalih u BiH ima cak osam posto, dakle vise od tristo pedeset hiljada. Govore ostalskim, nekom cudnom mjesavinom juznoslavenskih jezika i konfesionalno su prilicno neodredjeni: neki vjeruju u boga bas kao Bosnjaci, Hrvati i Srbi, neki u sasvim neke cetvrte bogove, a neki uopste ne vjeruju. Ostali nemaju svoje spomenike, nema ostalskih stranaka, akademija, kulturno-umjetnickih drustava i nogometnih klubova. I nemaju predstavnika u izvrsnoj vlasti.
O Ostalima, najzad, nema pouzdanih istorijskih izvora ni pisanih tragova: niko ne zna otkud su i kada tacno dosli na podrucje Bosne i Hercegovine.
Postoji tek zgodna legenda koja kaze da su neko davno, davno, kad je razdvojio svjetlost od tame, pa stvorio svijet, onog sijedog gospodina gore pitali sta ce s tolikim zemljama.
- Pa - pogladio je on bradu - najprije cu napraviti jednu republiku i jednu federaciju.
- A sta cete s ostalim? - pitali ga onda.
Ostali nek cekaju,,,odgovorio je ,kako kaze legenda Ricard Holbruk
‘Zna Mujo, rekla mu jednom Fata da je procitala u Oslobodjenju, kako svaki drugi gradjanin Bosne i Hercegovine umire od bolesti srca i krvozilnog sustava. Tri je dana Mujo dobrom Allahu dz. s. zahvaljivao sto je Bosnjak a ne gradjanin,,,i jos jednom paradoksalnom situacijom u BiH. Naime, u (ne)gradjanska BiH ne uspijeva provesti presudu koju su Dervo Sejdici Jakob Finci, Rom i Zidov, u nemogucnosti da budu birani, dobili protiv BiH, ciji nakaradni Ustav osim Bosnjaka, Srba i Hrvata nikome ne dopusta da bude biran
'O Ostalima, najzad, nema pouzdanih istorijskih izvora ni pisanih tragova: niko ne zna otkud su i kada tacno dosli na podrucje Bosne i Hercegovine'
Prije ce se docekati Sudnji dan nego da se Bosna i Hercegovina dosjeti kako da provede presudu Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu po tuzbi bosanskog Roma Derve Sejdica i bosanskog Zidova Jakoba Fincija, i osigura "ostalima" osnovno demokratsko i gradjansko pravo da kao "ostali" - a poput ostalih - jednako biraju i budu birani. Da Bosna i Hercegovina, ukratko, postane gradjanska drzava. Sam bog zna na sta bi licila gradjanska Bosna i Hercegovina, opsti i je javasluk u tim graddjanskim zemljama, u kojima se ne zna ni ko za koga glasa, ni ko koga predstavlja. Zna Mujo, rekla mu jednom Fata da je procitala u Oslobodjenju, kako svaki drugi gradjanin Bosne i Hercegovine umire od bolesti srca i krvozilnog sustava. Tri je dana Mujo dobrom Allahu dz. s. zahvaljivao sto je Bosnjak, a ne gradjanin.
Pa se sve otada krije od utjerivaca dugova, ne izlazi iz kuce i ceka da pomru od infarkta.
To sto u Bosni i Hercegovini svaki drugi gradjanin umire od bolesti srca i krvziilnog sustava, trenutacno je, eto, problem samo Derve Sejdica i Jakoba Fincija. Za razliku od njih, Bosnjak, Hrvat i Srbin, naime, biraju, bivaju izabrani i ne umiru od bolesti srca. Od srca, lijepo kaze statistika, umire svako drugi. Znao je Mujo da ima neki razlog sto Bosna i Hercegovina nije gradjanska drzava.
Ima vic i o tim, kako se zovu, gradjanima BiH. Kad je ono sin Zidovke i Roma pitao roditelje sta je sad on, Zidov ili Cigo.
- Zasto pitas? - iznenadili se mama i tata. - Odakle ti sad to?
- Ma prijatelj mi hoce prodat biciklo - odgovorio malisan. - Pa ne znam dal da se cjenkam il da ga prosto ukradem.
Rekli bi neki da je to politicki krajnje nekorektan vic, ali to je zato sto ne znaju nista o gradjanima BiH.
Svaki gradjanin u Bosni i Hercegovini, recimo - citala Fata u Oslobodjenju - trosi stotinu cetrdeset maraka mjesecno na antidepresive. Nije ni cudo, jer prema istrazivanjima, citala dalje Fata, svaki drugi gradjanin u BiH pati od psihickih poremecaja zbog stresa. Ni to, naravno, ne cudi, jer po statistikama svaki gradjanin u Bosni i Hercegovini duguje komercijalnim bankama gotovo devet stotina eura, svaki peti zivi u siromastvu, od tri marke dnevno, a svaki deseti ne moze vracati kredit. Pa im djeca kradu bicikle.
Zato bi valjda, kazu ankete, svaki peti gradjanin pobjegao iz Bosne i Hercegovine glavom bez obzira, samo kad bi imao bicikl. Zato se svaki cetvrti suocio s korupcijom i davao mito. Zbog toga, najzad, svaki gradjanin u BiH statisticki popusi dvije hiljade cigareta godisnje, zbog toga je svaki peti patoloski ovisan o kladionicama i igrama na srecu, a svaki sesti alkoholicar. Pa nije nikakvo cudo ni to da svaki drugi, kako smo vidjeli, umire od bolesti srca.
Pa ti sad trazi gradjansku BiH. Gradjani su siromasni, gladni, zaduzeni, korumpirani, bolesni, psihicki poremeceni i depresivni patoloski kockari koji puse, piju, vise u kladionicama i kradu bicikle. Sacuvaj nas boze gradjanske Bosne i Hercegovine. Da je po gradjanima, Bosna i Hercegovina bi bila potpuno disfunkcionalna drzava.
Bosnjaci, Srbi i Hrvati, s druge strane, nisu gradjani, već Bsnjaci, Srbi i Hrvati. Oni biraju kao Bosnjaci, Srbi i Hrvati, i kao Bosnjaci, Srbi i Hrvati imaju pravo biti birani. Oni su dobrostojeci, imucni, psteni i psihicki stabilni, ne zive pod stresom, ne kockaju se, ne puse i ne piju. I nikad ne bi otsli iz Bosne i Hercegovine.
Ko bi, najzad, iz takve Bosne i Hercegovine - bogate, nekorumpirane i zdrave - uopst ikad otisao? I gdje? U neku od onih gradjanskih drzava u kojima ne zive narodi, nego ljudi?
U BiH, RECIMO PO POPISU OD 1991, ZIVE TRI NARODA,NI MINUTU NIJE TRAJAO POPIS. PROBLEM JE NASTAO KAD SE OTKRILO DA PORED NJIH ZIVE I GRADJANI BIH,TAKOZVANI OSTALI! neobican narod prilicno nejasnog porijekla i povijesti. Prema popisu, Ostalih u BiH ima cak osam posto, dakle vise od tristo pedeset hiljada. Govore ostalskim, nekom cudnom mjesavinom juznoslavenskih jezika i konfesionalno su prilicno neodredjeni: neki vjeruju u boga bas kao Bosnjaci, Hrvati i Srbi, neki u sasvim neke cetvrte bogove, a neki uopste ne vjeruju. Ostali nemaju svoje spomenike, nema ostalskih stranaka, akademija, kulturno-umjetnickih drustava i nogometnih klubova. I nemaju predstavnika u izvrsnoj vlasti.
O Ostalima, najzad, nema pouzdanih istorijskih izvora ni pisanih tragova: niko ne zna otkud su i kada tacno dosli na podrucje Bosne i Hercegovine.
Postoji tek zgodna legenda koja kaze da su neko davno, davno, kad je razdvojio svjetlost od tame, pa stvorio svijet, onog sijedog gospodina gore pitali sta ce s tolikim zemljama.
- Pa - pogladio je on bradu - najprije cu napraviti jednu republiku i jednu federaciju.
- A sta cete s ostalim? - pitali ga onda.
Ostali nek cekaju,,,odgovorio je ,kako kaze legenda Ricard Holbruk
Saturday, December 10, 2011
,,,sedam cuda socijalizma!
SEDAM CUDA SOCIALIZMA: 1. Svako je bio zaposlen
2. Iako je svako bio zaposlen, niko nista nije radio.
3. Iako niko nista nije radio, sve planove smo ispunili 100%.
4. Iako su planovi bili ispunjeni 100%, trgovine su bile prazne.
5. Iako su trgovine bile prazne, svi su imali sve.
6. Iako su svi imali sve, svi su krali.
7. Iako su svi krali, nikad nista nije falilo
=============================================
2. Iako je svako bio zaposlen, niko nista nije radio.
3. Iako niko nista nije radio, sve planove smo ispunili 100%.
4. Iako su planovi bili ispunjeni 100%, trgovine su bile prazne.
5. Iako su trgovine bile prazne, svi su imali sve.
6. Iako su svi imali sve, svi su krali.
7. Iako su svi krali, nikad nista nije falilo
=============================================
Thursday, December 8, 2011
ivo andric ,Zlocinacka organizacija
On je vjecito "trenutna" filozofija srpske akademije nauka i umjetnosti ... ivo andric je veliko-srpski ideolog,veci i od njegosa. Derane!! .. nije on nas .. on nas mrzi , iz dna one njegove prljave .. pokvarene .. zlobne .... duse. Ono sto sam ja procitala od ive andica, me zapanjilo .. sa kolicinom mrznje , nepostovanja , zlobe .... Bosnjake je cijelo vrijeme oslovljavao sa imenom koji nema veze sa Bosnjacima kao narodom . Zar neko vjeruje da je emir kusturica za svog ideologa slucajno izabrao upravo ivu andrica ?
=================================================procitajte zakonsku definiciju:
"Zlocinacka organizacija je strukturirano udruzenje najmanje triju osoba koje postoji tijekom odredjenog razdoblja. Djeluje sa zajednickim ciljem pocinjenja jednog ili vise kaznenih djela, radi izravnog ili neizravnog stjecanja financijske ili druge materijalne koristi – ili s ciljem ostvarivanja i zadrzavanja nadzora nad gospodarskim ili drugim djelatnostima. Zlocinacka organizacija je temelj pojma organiziranoga kriminala."
=================================================procitajte zakonsku definiciju:
"Zlocinacka organizacija je strukturirano udruzenje najmanje triju osoba koje postoji tijekom odredjenog razdoblja. Djeluje sa zajednickim ciljem pocinjenja jednog ili vise kaznenih djela, radi izravnog ili neizravnog stjecanja financijske ili druge materijalne koristi – ili s ciljem ostvarivanja i zadrzavanja nadzora nad gospodarskim ili drugim djelatnostima. Zlocinacka organizacija je temelj pojma organiziranoga kriminala."
Sunday, November 20, 2011
Mladi antifasisti Splita
Formiranje Sekcije mladih proisteklo je iz potrebe da se organizirano pristupi zastupanju, javnoj promociji i zaštiti antifašističkih ideja i nazora. Svojim djelovanjem oslanjamo se na antifašističko naslijeđe stvoreno prije svega u Narodnooslobodilačkoj borbi kojom je tijekom Drugog svjetskog rata revolucionarnom borbom poražen fašistički režim na ovim prostorima. Sekcija mladih antifašista grada Splita je nestranačka organizacija čija je svrha postojanja suočavanje s fašističkim idejama, aktivnostima i organizacijama gdje god se pojave i kojem god obliku. Smatramo da antifašizam danas mora biti internacionalan i u interesu većine naroda te da je antifašističko djelovanje neophodno u trenutcima ekonomskih i političkih kriza koje su plodno tlo za fašizaciju društva. Strateški zadatak Sekcije mladih je djelovanje na daljnjoj demokraciji društva, za razvoj pune i prave demokracije, ne samo političke, već socijalne i ekonomske te borba protiv svakog oblika nacionalizma, rasizma, homofobije, seksizma, šovinizma, ksenofobije jer to je jedini civilizacijski odgovor na narastajuću opasnost od totalitarnog i antidemokratskog, antiliberalnog i zločinačkog nastupajućeg nacifašizma.
Kontakt
antifa.st@gmail.com
Facebook (Antifa/St)
Ostali linkovi
SABH
ANTIFA-FEST
ANTIFA-UK
ANTIFA-DE
ANTIFA-CZ
ANTIFA ZG
Ratna kronika Splita 1941-1945
Antifašistička akcija BiH
Brojač posjeta
5183
Blog
srijeda, studeni 16, 2011
Budaj: "U Hrvatskoj se ustaški zločini umanjuju a bivši partizani se progone"
24SI - Direktor Margelovog instituta iz Zagreba Alen Budaj upozorio je da u Hrvatskoj postoji jaka tendencija da se ustaški zločini relativizuju i umanjuju tako što se krivica baca na Nijemce i Italijane, iako je svirepost ustaša daleko nadmašila njemačke i italijanske okupatorske snage.
"Neprestano se u štampanim medijima govori o strahovitim zločinima hrvatskih antifašista i partizana, a kasnije poratnog Titovog jugoslovenskog režima protiv Hrvata, što je dovelo do toga da je u Hrvatskoj osmišljena krajnje loša i štetna muzejska postavka u Јasenovcu, a na sceni je i progon partizanskih boraca od hrvatskog pravosuđa "posttuđmanovog" HDZ-a", rekao je Budaj za Srnu.
Komentarišući inicijativu, pokrenutu u Hrvatskoj, da nekadašnji italijanski radni logor Kampor na ostrvu Rabu bude mjesto za gradnju glavnog hrvatskog centra za očuvanje sjećanja na žrtve u kojem će se čuvati dokumentacija o koncentracionim logorima, s tim da se prešućuje postojanje ustaških logora, Budaj je rekao da se Margelov institut zauzima za očuvanje sjećanja na žrtve fašističkog i nacističkog režima, ali da se jasno i glasno kaže istina o događajima iz Drugog svjetskog rata.
"Mi smo za to da se kaže istina o dešavanjima iz Drugog svjetskog rata, ali bez ikakvih revizionističkih namjera, pa čak i onda kada se žrtvama italijanskih fašista daje vidljiva `prednost` nad žrtavama hrvatskog ustaškog fašističkog terora", rekao je Budaj.
Govoreći o nedavnom hapšenju bivšeg hrvatskog ministra unutrašnjih poslova Јosipa Boljkovca, optuženog da je kao partizanski funkcioner naredio egzekucije ustaša i domobrana poslije Drugog svjetskog rata, koje su se navodno provodile 1945. i 1946. godine u logoru Dubovac, Budaj je rekao da se "čak i Franjo Tuđman uzdržavao od progona svojih partizanskih saboraca, ali to agilno čine njegovi stranački nasljednici".
"Tuđmanovi stranački nasljednici progone antifašiste, a dopustili su da ustaški zločinci Ivo Rojnica, Milivoj Ašner, Ivo Korski, Nada Šakić i drugi umru mirnom smrću", rekao je Budaj.
Prema njegovim riječima, hrvatska država proganja one koji su u Ustav Hrvatske upisali antifašističke momente, dok sa druge strane čini sve da umanji istorijsku odgovornost ustaškog pokreta za počinjene zločine tako što nisu obnovljeni uništeni spomenici NOB-a i NOR-a, a pogotovo je izražen namjerni nemar i nebriga za mjesta bivših ustaških koncentracionih logora.
"Navodni antifašizam hrvatskih državnih funkcionera je dnevnopolitičkog i amaterskog karaktera, dok se stvarni hrvatski antifašizam satanizuje svakom prilikom i u svakom obliku", naglasio je Budaj.
On je podsjetio da je Margelov institut tome posvetio posebnu pažnju i štampao dvije monumentalne studije u kojima razokriva opasnost revizionizma u hrvatskom društvu, koji djeluje pogubno na očuvanje sjećanja na žrtve holokausta i genocida nad srpskim, jevrejskim i romskim narodom.
"U Hrvatskoj se progone i ostarjeli pripadnici vlastitog naroda, samo da se zadovolji gubitnička strana - ona ustaška koja traži osvetu nad pobjednicima u Drugom svjetskom ratu na našim prostorima", zaključio je Budaj.
Margelov institut je nevladina organizacija jevrejske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Usko sarađuje sa Centrom Simon Vizental iz Јerusalima i Institutom za istraživanje Јasenovca iz New Yorka.
Izvor: 24sata
Kontakt
antifa.st@gmail.com
Facebook (Antifa/St)
Ostali linkovi
SABH
ANTIFA-FEST
ANTIFA-UK
ANTIFA-DE
ANTIFA-CZ
ANTIFA ZG
Ratna kronika Splita 1941-1945
Antifašistička akcija BiH
Brojač posjeta
5183
Blog
srijeda, studeni 16, 2011
Budaj: "U Hrvatskoj se ustaški zločini umanjuju a bivši partizani se progone"
24SI - Direktor Margelovog instituta iz Zagreba Alen Budaj upozorio je da u Hrvatskoj postoji jaka tendencija da se ustaški zločini relativizuju i umanjuju tako što se krivica baca na Nijemce i Italijane, iako je svirepost ustaša daleko nadmašila njemačke i italijanske okupatorske snage.
"Neprestano se u štampanim medijima govori o strahovitim zločinima hrvatskih antifašista i partizana, a kasnije poratnog Titovog jugoslovenskog režima protiv Hrvata, što je dovelo do toga da je u Hrvatskoj osmišljena krajnje loša i štetna muzejska postavka u Јasenovcu, a na sceni je i progon partizanskih boraca od hrvatskog pravosuđa "posttuđmanovog" HDZ-a", rekao je Budaj za Srnu.
Komentarišući inicijativu, pokrenutu u Hrvatskoj, da nekadašnji italijanski radni logor Kampor na ostrvu Rabu bude mjesto za gradnju glavnog hrvatskog centra za očuvanje sjećanja na žrtve u kojem će se čuvati dokumentacija o koncentracionim logorima, s tim da se prešućuje postojanje ustaških logora, Budaj je rekao da se Margelov institut zauzima za očuvanje sjećanja na žrtve fašističkog i nacističkog režima, ali da se jasno i glasno kaže istina o događajima iz Drugog svjetskog rata.
"Mi smo za to da se kaže istina o dešavanjima iz Drugog svjetskog rata, ali bez ikakvih revizionističkih namjera, pa čak i onda kada se žrtvama italijanskih fašista daje vidljiva `prednost` nad žrtavama hrvatskog ustaškog fašističkog terora", rekao je Budaj.
Govoreći o nedavnom hapšenju bivšeg hrvatskog ministra unutrašnjih poslova Јosipa Boljkovca, optuženog da je kao partizanski funkcioner naredio egzekucije ustaša i domobrana poslije Drugog svjetskog rata, koje su se navodno provodile 1945. i 1946. godine u logoru Dubovac, Budaj je rekao da se "čak i Franjo Tuđman uzdržavao od progona svojih partizanskih saboraca, ali to agilno čine njegovi stranački nasljednici".
"Tuđmanovi stranački nasljednici progone antifašiste, a dopustili su da ustaški zločinci Ivo Rojnica, Milivoj Ašner, Ivo Korski, Nada Šakić i drugi umru mirnom smrću", rekao je Budaj.
Prema njegovim riječima, hrvatska država proganja one koji su u Ustav Hrvatske upisali antifašističke momente, dok sa druge strane čini sve da umanji istorijsku odgovornost ustaškog pokreta za počinjene zločine tako što nisu obnovljeni uništeni spomenici NOB-a i NOR-a, a pogotovo je izražen namjerni nemar i nebriga za mjesta bivših ustaških koncentracionih logora.
"Navodni antifašizam hrvatskih državnih funkcionera je dnevnopolitičkog i amaterskog karaktera, dok se stvarni hrvatski antifašizam satanizuje svakom prilikom i u svakom obliku", naglasio je Budaj.
On je podsjetio da je Margelov institut tome posvetio posebnu pažnju i štampao dvije monumentalne studije u kojima razokriva opasnost revizionizma u hrvatskom društvu, koji djeluje pogubno na očuvanje sjećanja na žrtve holokausta i genocida nad srpskim, jevrejskim i romskim narodom.
"U Hrvatskoj se progone i ostarjeli pripadnici vlastitog naroda, samo da se zadovolji gubitnička strana - ona ustaška koja traži osvetu nad pobjednicima u Drugom svjetskom ratu na našim prostorima", zaključio je Budaj.
Margelov institut je nevladina organizacija jevrejske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Usko sarađuje sa Centrom Simon Vizental iz Јerusalima i Institutom za istraživanje Јasenovca iz New Yorka.
Izvor: 24sata
Thursday, November 17, 2011
"bosnjacko-hrvatski sukob" SUKOB MUSLIMANA I KATOLIKA BOSANACA
KAKO JE "HRVATSKA ZAJEDNICA HERCEG BOSNA,,SPASILA HRVATE BOSNE OD ISLAMIZACIJE"
SUKOBI BOSANACA SREDNJE BOSNE,,,NOVI TRAVNIK,VITEZ,BUSOVACA,GORNJI VAKUF
==================================================================================
Bosnjacko-hrvatski sukob ili Hrvatsko-bosnjacki sukob, cesto nazvan i rat u ratu, je bio konflikt izmedju Republike Bosne i Hercegovine i samoproglasene Hrvatske zajednice "Herceg-Bosna" podrzane od strane Republike Hrvatske, koji je trajao od 19. juna 1992. do 23. februara 1994. godine.
MKSJ je efektivno odredio da je ovaj rat imao medjunarodni karakter izmedju Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine u brojnim presudama protiv hrvatskih politickih i vojnih lidera.
Ne postoji precizna statistika o zrtvama tog rata po etnickim kriterijima. Medjutim, podaci koje je 2007. godine predstavio Istrazivacko dokumentacioni centar iz Sarajeva o ljudskim gubicima u podrucjima zahvacenim "Bosnjacko-hrvatskim" sukobom mogu posluziti kao okvirna aproksimacija. Prema tim podacima u Centralnoj Bosni od 10448 dokumentovanih zrtava (civilnih i vojnih) 62% otpada na Bosnjake, 24% na Hrvate, a 13% na Srbe. Potrebno je naglasiti da opstine Gornji Vakuf i Bugojno sa 1337 dokumentovanih zrtava iako geografski pripadaju Centralnoj Bosni (gornje Povrbasje), nisu ukljucene u tu statistiku, nego u statistiku regije Vrbas. Od tog broja 70-80% se odnosi Bosnjake. U regiji Neretva od 6717 zrtava 54% su Bosnjaci, 24% su Srbi, a 21% su Hrvati. Zrtve iz ove statistike su vecinom, ali ne i uvijek posljedica Bosnjacko-hrvatskog rata. U manjoj mjeri sukob sa Srbima je rezultirao odredjenim postotkom zrtava. Naprimjer, odredjeni broj Srba je masakriran juna 1992. godine u selu Cipuljic u Bugojanskoj opstini od strane hrvatskih snaga.
Medju bosanskim Hrvatima su postojale dvije frakcije. Jaca frakcija je zastupala ideju Franje Tudjmana o etnickoj podjeli Bosne i Hercegovine, dok je slabija frakcija bila za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu. Prva frakcija je imala svoje uporiste u Hercegovini, osim grupe ljudi oko Blaza Kraljevica u Ljubuskom, koji se zalagao za jedinstvenu i multietnicku Bosnu i Hercegovinu, te saveznistvo Bosnjaka i Hrvata. Hercegovina je za vrijeme socijalisticke Jugoslavije slovila za nacionalisticko-desnicarski kraj. Druga frakcija je imala svoje uporiste u Bosanskoj Posavini i Srednjoj Bosni. Hrvati iz Srednje Bosne su tradicionalno bili mnogo manje nacionalisticki agresivni i mnogo skloniji zivotu u multinacionalnoj Bosni i Hercegovini, nego da traze njenu podjelu na etnicki ciste dijelove. Od dva hrvatska predstavnika u Predsjednistvu Republike Bosne i Hercegovine, Franjo Boras je pripadao hercegovackoj frakciji, a Stjepan Kljujic probosanskoj. Franjo Tudjman je od samog pocetka, protezirao ovog prvog.
Hrvati su bili veoma podozrivi u vezi sa ulogom Bosnjaka u hrvatskom ratu, optuzivsi mnoge da su ostali u JNA tokom cijele 1991. i veceg dijela 1992. godine. Hrvatska propaganda optuzila je komandanta bosanske TO, Sefera Halilovica, da je aktivno ucestvovao u razaranju Vukovara, sto se kasnije pokazalo neistinitim.
U svakom slucaju, Tudjman nikada nije prihvatio cinjenicu da je Republika Bosna i Hercegovina dugorocno odrziva kao drzava. Smatrao je da je Bosna, vjestacka tvorevina, bez historije, nastala u socijalistickoj Jugoslaviji. Hrvatski predsjednik ce jos na Silvestrovo 1991. ovako govoriti o mogucnostima smirivanja sukoba izmedju Hrvata i Srba:
"To se moze ostvariti tako da se nacionalni ciljevi Srbije ostvare i da ona nema vise razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj prikljucilo njezine krajeve, jer je sadasnji hrvatski perec neprirodan. U hrvatskom je interesu da se taj problem rijesi na naravan nacin, na nacin kako je bila rijesena Banovina. Pri tome bi mogao ostati dio zemljice Bosne gdje bi muslimani imali vecinu i ta bi drzava Bosna mogla biti tampon izmedju Hrvatske i Srbije. Time bi ujedno nestala i kolonijalna tvorevina Bosna i Hercegovina".
Tudjman se od pocetka zalagao za tezu o "izgradnji nacije" medju bosanskim Hrvatima koji su cinili 17% stanovnistva Bosne i Hercegovine. Upravo onog 6. aprila 1992. kada je Bosna usla u otvoreni rat, Tudjman se obratio novinarima u Zagrebu obrazlazuci svoju tezu. Tudjman je u svakom slucaju bio nedosljedan. Dok je zahtijevao medjunarodno priznanje Hrvatske u okviru njenih postojecih granica, nastojao je da podrije teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Dok je Ustavom sopstvene Republike uskratio pravo srpskoj manjini status "konstitutivnog naroda", on je ipak zahtijevao taj status za Hrvate u Bosni.
Na dane 13. i 20. juna 1991. godine Franjo Tudjman, je odrzao sastanak sa predstavnicima HDZ-a iz Bosne i Hercegovine, tacnije sa predstavnicima hercegovacke i travnicke hrvatske regionalne zajednice. Novembra 1991. hercegovacka i travnicka regionalna zajednica su u Grudama postigli dogovor o ciljevima hrvatskog naroda, sto je rezultiralo dokumentom kojeg su potpisali clanovi HDZ-a BiH Mate Boban, Dario Kordic, Ivan Bender, Bozo Raic, Jozo Maric i dr. U dokumentu je navedeno da je trajno opredjeljenje Hrvata u BiH, zajednicka hrvatska drzava. Mate Boban, pod Tudjmanovim pokroviteljstvom je postao de facto vodja bh. Hrvata, ubrzo bacivsi u sjenu legalno izabrane predstavnike bh. Hrvata, Kljujica i Borasa. Boban je proglasio hrvatsku drzavu u zapadnoj Hercegovini 18. novembra 1991. godine pod imenom "Hrvatska zajednica Herceg-Bosna" sa vlastitim oruzanim snagama, koja je kasnije, 28. augusta 1993. preimenovana u "Hrvatsku republiku".
Dana 17. juna 1992. hrvatske snage su porazile srpsku vojsku u potpunosti u Mostaru i zauzeli pojas hercegovacke teritorije duz istocne obale rijeke.
Mate Boban je zaveo hrvatski sistem lokalne uprave, hrvatski skolski sistem, i "hrvatski" je postao "zvanicni jezik". Hrvatski dinar je vec 1991. godine, zamijenio jugoslovensku valutu. HDZ je pretvorio "Herceg-Bosnu" u jednopartijsku, etnicku drzavu hrvatskog naroda, sto je definisao i u samom imenu. Hrvatska policija je cesto sikanirala mostarski studio Radija BiH, a s vremena na vrijeme ga je i zatvarala. Policija je postavila barikade po cijelom gradu. Bosnjacima nije bilo dozvoljeno da se slobodno krecu.
Boban nije nikad eksplicitno definisao sta smatra granicama svoje drzave. Njegov zamjenik u Srednjoj Bosni, danas osudjeni ratni zlocinac Dario Kordic bio je eksplicitniji u svom uvjerenju da Bosna pripada Hrvatskoj. On je oformio stab u Novom Travniku. Izjavio je da su gradovi Srednje Bosne, Travnik i Vitez, te gradovi na sjeveru Hercegovine Jablanica i Konjic, dio "Herceg-Bosne". U tri navedena grada Bosnjaci su bili vecina. Kordic je tvrdio da "Muslimani ne predstavljaju poseban narod. Oni su Hrvati islamske vere".
Odbrambene snage RBiH uspjele su odbraniti kljucne dijelove teritorija Republike, industrijske i urbane centre, ali nisu uspjele rijesiti probleme logistike i osiguravanja komunikacija, te pitanje zajednickog komandovanja i uskladjivanja ratnih ciljeva Armije RBiH i HVO-a. HVO je dobijao naoruzanje i druge potrepstine iz Zagreba, preko HDZ-a Hercegovine.
Armija RBiH je do augusta 1992. godine izvrsila punu mobilizaciju i imala 168.500 vojnika, bez snaga HVO-a i MUP-a BiH. Najveci problemi bili su odnosi s HVO-om. Dok je HVO, kao sto je receno u izjavi prilikom osnivanja, zabranjivao postojanje bilo kakvih jedinica na podrucju koje je smatrao da pripada "Herceg-Bosni", na teritoriji pod kontrolom Armije RBiH jedinice HVO-a su prihvacene kao dio oruzanih snaga BiH. Prema navodima oficira Armije RBiH, HVO je od pocetka rata zaustavljao konvoje s oruzjem i logistikom. Glavni problem bilo je uspostavljanje jedinstvenog zapovjednistva koje bi objedinjavalo i koordiniralo vojna djelovanja. Taj problem bice izrazen do kraja rata, iako su sva iskustva rata govorila da su vojni uspjesi moguci tamo gdje postoji koordinirano djelovanje.
Faksimil Proglasa Blaza Kraljevica protiv podjele RBiH, kojeg su vojnici HOS-a dijelili stanovnistvu
Zapovjednik tada multietnickog HOS-a Hercegovine, pukovnik Blaz Kraljevic koji se stavio pod komandu Predsjednistva Republike Bosne i Hercegovine, 9. maja 1992. izdaje proglas protiv podjele Bosne i Hercegovine. Dana 20. juna 1992. godine HVO napada Gornji Vakuf i Novi Travnik. Nakon sto je 6. augusta HOS zauzeo dijelove opstine Trebinje, Mate Boban je pozvao Blaza Kraljevica na sastanak u Mostaru, dana 9. augusta 1992. Danas osudjeni ratni zlocinac Vinko Martinovic Stela odveo je generala Kraljevica na mjesto sastanka. Sastanku je navodno prisustvovao i "ministar obrane Hrvatske Republike Herceg-Bosne". Pri povratku sa sastanka Blaz Kraljevic je sa osam zamjenika Hrvatskih odbrambenih snaga (Gordan Culjak, Sahdo Deliv, Ivan Graniv, Rasim Krasniqi, Osman Maksic, Mario Medic, Vinko Primorac i Marko Stjepanovic) upao u unaprijed postavljenu klopku Hrvatskog vijeca odbrane. Kraljeviceva pratnja je zasuta vatrom iz automatskih pusaka. Vodstvo Hrvatskih odbrambenih snaga bilo je likvidirano, a samim tim i dio hrvatske frakcije koja se zalagala za multietnicku RBiH.
Do novog sukoba izmedju Armije RBiH i HVO-a dolazi 23. oktobra 1992, kada snage HVO-a ulaze u Prozor, do tada pod nadzorom Armije RBiH, i zauzimaju ga, a pri tome etnicki ciste Bosnjake s podrucja opstine (sela Here, Scipe, Kute, Varvara, te grad Prozor). Izbjeglice iz Prozora dolaze u Gornji Vakuf, nakon cega HVO ponovo pokusava da osvoji Gornji Vakuf radi vojno-strateskog znacaja, kojim se povezuje Hercegovina sa Srednjom Bosnom.
Nekoliko dana kasnije, 29. oktobra 1992, srpske snage zauzimaju Jajce, sto je njihov posljednji veci teritorijalni dobitak do 1995. godine. Jajce je palo ne zahvaljujuci nekoj ofanzivi srpske vojske, vec zbog haosa u bosanskoj i hrvatskoj odbrani. Srbi su usetali u Jajce dok je 40.000 bosnjackih i hrvatskih gradjana Jajca bjezalo u pravcu Travnika.
U Kiseljaku, gradu sa hrvatskom vecinom na zapadnom obodu Sarajeva, tvrdokorni nacionalisti na celu sa ratnim zlocincem Ivicom Rajicem, lojalni hercegovackim Hrvatima, preuzeli su kontrolu nad lokalnom vladom i HVO. Oni su uveliko saradjivali sa Srbima, koji su drzali Sarajevo pod opsadom. Takva situacija je odgovarala hrvatskoj vlasti u Kiseljaku, jer su razvili sistem kartela odrzavajuci vjestacki visoke cijene robe na crnom trzistu u Sarajevu, na nacin da su robu kupovali od Srba i preprodavali je po znatno visim cijenama svercerima u opkoljenom Sarajevu, sto je za obicne gradjane grada bilo pogubno.
U mjesecu decembru 1992. godine dolazi do velikog priliva pripadnika HVO-a i HV u Gornji Vakuf, pretezno iz zapadne Hercegovine, pod izgovorom da se spremaju za ratista na Kupresu i Bugojnu. U Gornji Vakuf su pristigle hrvatske jedinice iz sljedecih mjesta: Posusje, Siroki Brijeg, Grude, Imotski, Mostar, Livno, Tomislavgrad, te Prozor. MKSJ je u predmetu Kordic i Cerkez zakljucio da je 10. januara 1993, komandant HVO-a u Gornjem Vakufu, Luka Sekerija, poslao zahtjev sa oznakom Vojna tajna - Strogo povjerljivo pukovniku Tihomiru Blaskicu i Dariju Kordicu za dostavom posiljke granata koje su bile uskladistene u tvornici municije u Vitezu. Borbe su se rasplamsale nakon sto su Hrvati bacili bombu u hotel u kojem su Bosnjaci imali vojni stab. U predvecerje istog dana uslijedio je artiljerijski napad hrvatskih snaga na gradsko jezgro.Dana 13. januara 1993. pukovnik HVO-a, Zeljko Siljeg postavlja ultimatum Armiji RBiH u Gornjem Vakufu, da se razoruza i stavi pod kontrolu HVO-a, pozivajuci se na "Odluku HVO-a o ustrojstvu provincija". Armija RBiH nije prihvatila ultimatum. Polovinom januara 1993. godine hrvatske jedinice zapocele su sa etnickimi ciscenjem gradskih dijelova u kojima su Hrvati bili vecina, te u selima Bistrica, Uzricje, Dusa, Zdrimci i Hrasnica. Nakon ovih dogadjanja Gornji Vakuf se nasao u opsadnom stanju sve do marta 1993. godine, te je izlozen konstantnoj artiljerijskoj i snajperskoj vatri po stambenim objektima. U martu je potpisano primirje.
Eskalacija sukoba
Krajem aprila 1993, sukob izmedju Bosnjaka i Hrvata eskaliralo je u totalni rat medjunarodnog karaktera. Vijesti o porazu u Srebrenici izazvale su za Hrvate uznemirujuce glasine, koje su se prosirile Srednjom Bosnom da ce na desetine hiljada bosnjackih izbjeglica stici za nekoliko dana. U Kiseljaku i Vitezu, dva dzepa naseljena Hrvatima sjeverno i zapadno od Sarajeva, hrvatske milicije u saradnji sa HVO krenule su u preventivnu akciju. Usle su u selo Ahmici, koje je bilo okruzeno selima sa hrvatskim stanovnistvom, a potom na razlicite nacine pogubile oko 120 civila za par sati, ukljucujuci zene, djecu i stare, sto je bio i najveci zlocin Bosnjacko-hrvatskog rata. Uslijedio je talas prinudnih iseljenja, ubistava i silovanja. Bosnjaci su bjezali iz Viteza uputivsi se ka Travniku ili Zenici, tvrdeci da su im hrvatski vojnici dali tri sata da napuste grad ili da budu ubijeni. Pored puta su nadjena tijela dvojice bosnjackih ljekara, koji su putovali iz Zenice u Vitez, prostrijeljenih glava.
U to vrijeme u Travniku je HVO zahtjevao da se bosanska armija razoruza i raspusti, pozivajuci se na Vens-Ovenovom plan, prema kome je Travnik stavljen u "hrvatsku pokrajinu". HVO je zahtjevao povlacenje svih nehrvatskih snaga iz te pokrajine.
U roku od nekoliko sedmica u aprilu i maju 1993. godine, doslo je do pada Srebrenice, srpskog odbijanja Vens-Ovenovog plana, nemoci medjunarodne zajednice da sprovede mirovni plan i konacno izbijanja totalnog hrvatskog-bosnjackog rata. Sve ovo je primoralo bosansku vladu i Armiju da se suoce sa novim stanjem stvari. Uslijedio je krupan politicki i vojni preokret: Bosnjacima predvodjena Armija RBiH pocela je da uzvraca udarac. Vojna strategija Treceg korpusa bila je da isijece jedan trougao teritorije u srednjoj Bosni koji bi se prostirao od Tuzle na sjeveroistoku do Sarajeva na jugoistoku i Mostara na jugozapadu. Problem je bio sto bosanska vlada nije kontrolisala to podrucje. U stvari, teritorija pod kontrolom vlade Republike Bosne i Hercegovine bila je svedena na grupu izolovanih enklava oko Travnika, Zenice, Tuzle, Bihaca, Sarajeva i enklava u Istocnoj Bosni. Nijedna od ovih enklava nije mogla da se odrzi bez stalne medjunarodne pomoci, prije svega u doturanju humanitarne pomoci, posto su pristup u i iz svake od njih presjecale srpske ili hrvatske snage koje su ih opsjedale.
Glavni prioritet Treceg korpusa je bio obezbjedjivanje linija komunikacije izmedju rastrkanih teritorija. Gusto naseljen dzep Viteza, gde je zivjelo oko 60.000 Hrvata, bio je prevelik zalogaj. Zato je bosanska armija krenula u napad na hrvatska sela u brdima iznad doline u kojoj se nalazi Vitez. Do pocetka ljeta, Armija RBiH je obezbijedila neku vrstu puta, koji je zaobilazio dzep Viteza straga i povezivao Travnik sa Zenicom i dalje sa Tuzlom. S druge strane ni "Herceg-Bosna" nije mirovala. U Gornjem Vakufu je dosao kraj tromjesecnog primirja, nakon do tada najvece ofanzive hrvatskih snaga na gradsko jezgro i okolna sela. Napadi su zapoceli jula 1993, pa do februara 1994. Na obje strane su pocinjeni ratni zlocini, pljacke i paljenje imovine.
Nakon stravicnih izvjestaja o Karadzicevim logorima za Bosnjake, u toku ljeta poceli su da pristizu jezivi izvjestaji o maltretiranju i mucenju Bosnjaka u hrvatskim logorima. Stipe Mesic se prisjetio u Zagrebu da je o logorima prvi put cuo od Joze Primorca, aktiviste HDZ-a, nakon cega je svoja saznanja prenio Franji Tudjmanu, koji se zbog toga nije mnogo zabrinuo, rekavsi da sve strane imaju logore.
Medjunarodni komitet Crvenog krsta je polovinom augusta uspio doci do 6.474 zatvorenika u 51 logoru - od kojih su 4.400 zatvorenika drzali Hrvati (broj za koji je bosanska vlada tvrdila da je daleko ispod stvarnog), 1.400 Bosnjaci i 674 Srbi.
Dana 15. septembra 1993, Vijece sigurnosti UN-a je izdalo saopstenje u kojem od Hrvata zahtjeva raspustanje logora, podsjecajuci na osjecaj "odvratnosti i osude" koju je izrazila medjunarodna zajednica godinu dana ranije prilikom otkrivanja srpskih logora.
Na samoj granici sukobom zahvacene teritorije nalazio se Vares, prije rata podjednako naseljen Bosnjacima i Hrvatima uz poprilicnu srpsku manjinu, koja je vec pocetkom rata pobjegla ili bila otjerana. Bosnjaci i Hrvati su uspijevali da se odupru sukobu cijelo ljeto 1993. godine, kada na scenu stupa podijeljenost unutar hrvatskog naroda. Lokalno rukovodstvo je bilo za dalju saradnju sa Bosnjacima zastupajuci interes probosanske struje, ali situacija se pogorsala dolaskom jedinice HVO-a iz Kiseljaka oktobra 1993. Lokalni hrvatski nacelnik i sef policije su krace vrijeme zatvoreni, a potom smijenjeni sa funkcija. Doveden je covjek sa strane i postavljen za nacelnika. Bosnjacki muskarci su odvedeni u zarobljenistvo, izvrsen je upad u kuce Bosnjaka i one su poharane. Za nekoliko dana skoro svo civilno bosnjacko stanovnistvo je pobjeglo na jug u selo Dabravinu. Medjutim Hrvati nisu mogli niti htjeli da brane Vares, prije svega jer im se nije uklapao u teritorijalne planove. Istog casa kada su stekli kontrolu nad gradom pocele su pripreme za evakuaciju stanovnistva u Hercegovinu. Postojala su dva puta za bijeg, oba preko srpske teritorije. Evakuacija preko srpske teritorije nije predstavljala problem s obzirom na saradnju kiseljackog HVO-a sa Srbima, ali bosnjacko selo Stupni Do, dva kilometra udaljeno od Varesa, je predstavljao problem. U to vrijeme Franjo Tudjman 22. oktobra 1993. saziva sastanak u Predsjednickim dvorima uz prisustvo Janka Bobetka, Imre Agotica, Josipa Lucica i Gojka Suska u kojem iznosi teritorijalnu viziju "Herceg-Bosne" na liniji Novi Travnik-Vitez-Busovaca uz rjesavanje pitanja Mostara i Gornjeg Vakufa.
U noci 23. oktobra 1993, nakon neprestanog cjelodnevnog bombardovanja sela Stupni Do, pripadnici hrvatskih jedinica upadaju u selo nakon cega cine masakr nad stanovnistvom. Zlocin nad civilima i imovinom je trajalo danima, sve do sitnih sati 3. novembra 1993. kada hrvatski nacelnik naredjuje hrvatskom stanovnistvu da se do zore spreme za evakuaciju i okupe na gradskim ulicama, pozivajuci ih preko megafona. Rekao im je da se "muslimanska armija priblizava gradu sa sjevera, zapada i juga." Preko 10.000 ljudi pobeglo je u jednoj jedinoj noci.
Sporazum
Kako je rat bjesnio vlada Sjedinjenih Americkih Drzava pocela je da vrsi pritisak na Zagreb. Klinton je imenovao svog izaslanika Carls Redmana koji je imao zadatak da uvjeri Tudjmana da zaboravi na pretenzije prema Bosni. Amerikanci su iznijeli stav da ukoliko se to ne desi, Hrvatska ce izgubiti podrsku za oslobadjanje trecine svoje teritorije pod srpskom kontrolom. Inicijativu o prestanku sukoba je podrzala i Njemacka ranije naklonjena Hrvatskoj. Vijece sigurnosti je 3. februara 1994. postavilo Hrvatskoj rok od dvije sedmice da izvuce trupe svoje regularne vojske iz Bosne ili da se suoci sa posljedicama. Hrvatskoj je zaprijeceno da ce proci kao i Srbija pod sankcijama ukoliko ne ispostuje ultimatum. Pritisak je urodio plodom. U narednih nekoliko dana bosanska i hrvatska delegacija su dovucene u Vasington. Sporazum o bosnjacko-hrvatskoj federaciji je bio potpisan, a Hrvatskoj je zauzvrat obecana vojna i ekonomska pomoc.
Biljeske:
1 Mi smo bili dosljedni u ovom pogledu. Rekli smo da smo za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, ukoliko ona obezbijedi tamosnjim Hrvatima status konstitutivnog naroda. U Bosni i Hercegovini (Izetbegovic, op.a.) polazi od teze da se srpski narod moze umiriti...a s druge strane on predlaze da ostatak Bosne i Hercegovine, odnosno muslimanska Bosna, ostane unitarna drzava. Predstavnici hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini se sa ovim ne mogu sloziti posto znaju da bi kao manjina bili podvrgnuti majorizaciji...predstavnici hrvatskog stanovnistva u Bosni i Hercegovini trazili su da se tamosnjem hrvatskom zivlju garantuje status konstitutivnog naroda u Bosni i Hercegovini (obracanje Franje Tudjmana novinarima u Zagrebu, 6. aprila 1992.)
2 "HRZ i TRZ ostaju kod svojih zakljucaka donijetih na ranijim odvojenim sjednicama, da hrvatski narod ovih regija ostaje i dalje uz jednoglasno prihvacena opredjeljenja i zakljucke usvojene na dogovorima s Predsjednikom, dr. Franjom Tudjmanom, 13. i 20. lipnja 1991. godine u Zagrebu. Ove dvije regionalne zajednice, (...) odlucuju da hrvatski narod u Bosni i Hercegovini mora konacno povesti odlucnu, aktivnu politiku, koja treba dovesti do realizacije naseg vjekovnog sna - zajednicke hrvatske drzave." (zakljucci iz dokumenta potpisanog novembra 1991. u Grudama o ciljevima hrvatskog naroda)
3On je rekao: "Cuj Stipe, iznenadjen sam, upravo sam bio u Hercegovini (op.a. tamo mu je zivio brat). Tamo imaju logore. Izgledaju kao u nacisticka vremena, jos gore, ne daju im ni hrane ni vode i maltretiraju ih." Pitao sam ko su ti ljudi u logorima, a on je rekao da su to bivse komsije, iz istih sela i gradova, a njihova jedina krivica bila je to sto su muslimani. Drugu veliku grupu tamo cinili su vojnici HVO-a koji su preko noci razoruzani i poslati tamo. Bio je jako iznenadjen, posebno tretmanom u logorima. Iskoristio sam ovu informaciju i prenio je Tudjmanu. On je odgovorio da i drugi imaju logore. (Stipe Mesic)
4"Ja sam pred par mjeseci izlozio situaciju, dao zadacu ministru obrane Susku i generalu Bobetku, nasa pomoc i nase angaziranje u Herceg-Bosni, jer se tamo rjesava, pitanje buducih granica hrvatske drzave. I, kod toga sam ukazao da je veoma vazno da se obrane, tada, oni polozaji koje je HVO tamo drzao. To je bila ona crta, dakle, Novi Travnik, Vitez, Busovaca, Mostar, i da bi trebalo, po mogucnosti, rijesiti, sto prije, problem Gornjeg Vakufa. Od tada pa nadalje, vodjene su te operacije i imali smo stanoviti uspjeh. Ali, ta zadaca sasvim nije do kraja izvrsena, i koliko sam ja cuo, koliko smo mi pruzali pomoc, ali ima i stanovitih prituzbi, sa tog ratista, da po nekakvim, u pogledu materijala i u pogledu ljudstva, da nije bilo dovoljno pomoci s nase strane. Pa bih zelio da cujem s vase strane, sta je do sada ucinjeno i da se dogovorimo dalje (...)" (Razgovor Franje Tudjmana u Predsjednickim dvorima 22. oktobra 1993.)
Izvori:
1 Istrazivacko-dokumentacioni centar Sarajevo, Magazin "Dani", 23.decembar 2005, (Preliminarni i nekompletirani podaci).
2 Holbrooke, Richard (1998): "To End a War" (Zaustaviti rat) s.21-34
3 Mitchell, Paul (1996): "Smrt Jugoslavije", dokumentarni film
4 Biblioteka Dani i Feral Tribune (2005): "Stenogrami o podjeli Bosne"
5 Igor Lasic, Boris Raseta: "Kratka povijest hrvatske agresije na BiH"
6 Erich Rathfelder, München (1998): "Sarajevo, i poslije"
SUKOBI BOSANACA SREDNJE BOSNE,,,NOVI TRAVNIK,VITEZ,BUSOVACA,GORNJI VAKUF
==================================================================================
Bosnjacko-hrvatski sukob ili Hrvatsko-bosnjacki sukob, cesto nazvan i rat u ratu, je bio konflikt izmedju Republike Bosne i Hercegovine i samoproglasene Hrvatske zajednice "Herceg-Bosna" podrzane od strane Republike Hrvatske, koji je trajao od 19. juna 1992. do 23. februara 1994. godine.
MKSJ je efektivno odredio da je ovaj rat imao medjunarodni karakter izmedju Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine u brojnim presudama protiv hrvatskih politickih i vojnih lidera.
Ne postoji precizna statistika o zrtvama tog rata po etnickim kriterijima. Medjutim, podaci koje je 2007. godine predstavio Istrazivacko dokumentacioni centar iz Sarajeva o ljudskim gubicima u podrucjima zahvacenim "Bosnjacko-hrvatskim" sukobom mogu posluziti kao okvirna aproksimacija. Prema tim podacima u Centralnoj Bosni od 10448 dokumentovanih zrtava (civilnih i vojnih) 62% otpada na Bosnjake, 24% na Hrvate, a 13% na Srbe. Potrebno je naglasiti da opstine Gornji Vakuf i Bugojno sa 1337 dokumentovanih zrtava iako geografski pripadaju Centralnoj Bosni (gornje Povrbasje), nisu ukljucene u tu statistiku, nego u statistiku regije Vrbas. Od tog broja 70-80% se odnosi Bosnjake. U regiji Neretva od 6717 zrtava 54% su Bosnjaci, 24% su Srbi, a 21% su Hrvati. Zrtve iz ove statistike su vecinom, ali ne i uvijek posljedica Bosnjacko-hrvatskog rata. U manjoj mjeri sukob sa Srbima je rezultirao odredjenim postotkom zrtava. Naprimjer, odredjeni broj Srba je masakriran juna 1992. godine u selu Cipuljic u Bugojanskoj opstini od strane hrvatskih snaga.
Medju bosanskim Hrvatima su postojale dvije frakcije. Jaca frakcija je zastupala ideju Franje Tudjmana o etnickoj podjeli Bosne i Hercegovine, dok je slabija frakcija bila za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu. Prva frakcija je imala svoje uporiste u Hercegovini, osim grupe ljudi oko Blaza Kraljevica u Ljubuskom, koji se zalagao za jedinstvenu i multietnicku Bosnu i Hercegovinu, te saveznistvo Bosnjaka i Hrvata. Hercegovina je za vrijeme socijalisticke Jugoslavije slovila za nacionalisticko-desnicarski kraj. Druga frakcija je imala svoje uporiste u Bosanskoj Posavini i Srednjoj Bosni. Hrvati iz Srednje Bosne su tradicionalno bili mnogo manje nacionalisticki agresivni i mnogo skloniji zivotu u multinacionalnoj Bosni i Hercegovini, nego da traze njenu podjelu na etnicki ciste dijelove. Od dva hrvatska predstavnika u Predsjednistvu Republike Bosne i Hercegovine, Franjo Boras je pripadao hercegovackoj frakciji, a Stjepan Kljujic probosanskoj. Franjo Tudjman je od samog pocetka, protezirao ovog prvog.
Hrvati su bili veoma podozrivi u vezi sa ulogom Bosnjaka u hrvatskom ratu, optuzivsi mnoge da su ostali u JNA tokom cijele 1991. i veceg dijela 1992. godine. Hrvatska propaganda optuzila je komandanta bosanske TO, Sefera Halilovica, da je aktivno ucestvovao u razaranju Vukovara, sto se kasnije pokazalo neistinitim.
U svakom slucaju, Tudjman nikada nije prihvatio cinjenicu da je Republika Bosna i Hercegovina dugorocno odrziva kao drzava. Smatrao je da je Bosna, vjestacka tvorevina, bez historije, nastala u socijalistickoj Jugoslaviji. Hrvatski predsjednik ce jos na Silvestrovo 1991. ovako govoriti o mogucnostima smirivanja sukoba izmedju Hrvata i Srba:
"To se moze ostvariti tako da se nacionalni ciljevi Srbije ostvare i da ona nema vise razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj prikljucilo njezine krajeve, jer je sadasnji hrvatski perec neprirodan. U hrvatskom je interesu da se taj problem rijesi na naravan nacin, na nacin kako je bila rijesena Banovina. Pri tome bi mogao ostati dio zemljice Bosne gdje bi muslimani imali vecinu i ta bi drzava Bosna mogla biti tampon izmedju Hrvatske i Srbije. Time bi ujedno nestala i kolonijalna tvorevina Bosna i Hercegovina".
Tudjman se od pocetka zalagao za tezu o "izgradnji nacije" medju bosanskim Hrvatima koji su cinili 17% stanovnistva Bosne i Hercegovine. Upravo onog 6. aprila 1992. kada je Bosna usla u otvoreni rat, Tudjman se obratio novinarima u Zagrebu obrazlazuci svoju tezu. Tudjman je u svakom slucaju bio nedosljedan. Dok je zahtijevao medjunarodno priznanje Hrvatske u okviru njenih postojecih granica, nastojao je da podrije teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Dok je Ustavom sopstvene Republike uskratio pravo srpskoj manjini status "konstitutivnog naroda", on je ipak zahtijevao taj status za Hrvate u Bosni.
Na dane 13. i 20. juna 1991. godine Franjo Tudjman, je odrzao sastanak sa predstavnicima HDZ-a iz Bosne i Hercegovine, tacnije sa predstavnicima hercegovacke i travnicke hrvatske regionalne zajednice. Novembra 1991. hercegovacka i travnicka regionalna zajednica su u Grudama postigli dogovor o ciljevima hrvatskog naroda, sto je rezultiralo dokumentom kojeg su potpisali clanovi HDZ-a BiH Mate Boban, Dario Kordic, Ivan Bender, Bozo Raic, Jozo Maric i dr. U dokumentu je navedeno da je trajno opredjeljenje Hrvata u BiH, zajednicka hrvatska drzava. Mate Boban, pod Tudjmanovim pokroviteljstvom je postao de facto vodja bh. Hrvata, ubrzo bacivsi u sjenu legalno izabrane predstavnike bh. Hrvata, Kljujica i Borasa. Boban je proglasio hrvatsku drzavu u zapadnoj Hercegovini 18. novembra 1991. godine pod imenom "Hrvatska zajednica Herceg-Bosna" sa vlastitim oruzanim snagama, koja je kasnije, 28. augusta 1993. preimenovana u "Hrvatsku republiku".
Dana 17. juna 1992. hrvatske snage su porazile srpsku vojsku u potpunosti u Mostaru i zauzeli pojas hercegovacke teritorije duz istocne obale rijeke.
Mate Boban je zaveo hrvatski sistem lokalne uprave, hrvatski skolski sistem, i "hrvatski" je postao "zvanicni jezik". Hrvatski dinar je vec 1991. godine, zamijenio jugoslovensku valutu. HDZ je pretvorio "Herceg-Bosnu" u jednopartijsku, etnicku drzavu hrvatskog naroda, sto je definisao i u samom imenu. Hrvatska policija je cesto sikanirala mostarski studio Radija BiH, a s vremena na vrijeme ga je i zatvarala. Policija je postavila barikade po cijelom gradu. Bosnjacima nije bilo dozvoljeno da se slobodno krecu.
Boban nije nikad eksplicitno definisao sta smatra granicama svoje drzave. Njegov zamjenik u Srednjoj Bosni, danas osudjeni ratni zlocinac Dario Kordic bio je eksplicitniji u svom uvjerenju da Bosna pripada Hrvatskoj. On je oformio stab u Novom Travniku. Izjavio je da su gradovi Srednje Bosne, Travnik i Vitez, te gradovi na sjeveru Hercegovine Jablanica i Konjic, dio "Herceg-Bosne". U tri navedena grada Bosnjaci su bili vecina. Kordic je tvrdio da "Muslimani ne predstavljaju poseban narod. Oni su Hrvati islamske vere".
Odbrambene snage RBiH uspjele su odbraniti kljucne dijelove teritorija Republike, industrijske i urbane centre, ali nisu uspjele rijesiti probleme logistike i osiguravanja komunikacija, te pitanje zajednickog komandovanja i uskladjivanja ratnih ciljeva Armije RBiH i HVO-a. HVO je dobijao naoruzanje i druge potrepstine iz Zagreba, preko HDZ-a Hercegovine.
Armija RBiH je do augusta 1992. godine izvrsila punu mobilizaciju i imala 168.500 vojnika, bez snaga HVO-a i MUP-a BiH. Najveci problemi bili su odnosi s HVO-om. Dok je HVO, kao sto je receno u izjavi prilikom osnivanja, zabranjivao postojanje bilo kakvih jedinica na podrucju koje je smatrao da pripada "Herceg-Bosni", na teritoriji pod kontrolom Armije RBiH jedinice HVO-a su prihvacene kao dio oruzanih snaga BiH. Prema navodima oficira Armije RBiH, HVO je od pocetka rata zaustavljao konvoje s oruzjem i logistikom. Glavni problem bilo je uspostavljanje jedinstvenog zapovjednistva koje bi objedinjavalo i koordiniralo vojna djelovanja. Taj problem bice izrazen do kraja rata, iako su sva iskustva rata govorila da su vojni uspjesi moguci tamo gdje postoji koordinirano djelovanje.
Faksimil Proglasa Blaza Kraljevica protiv podjele RBiH, kojeg su vojnici HOS-a dijelili stanovnistvu
Zapovjednik tada multietnickog HOS-a Hercegovine, pukovnik Blaz Kraljevic koji se stavio pod komandu Predsjednistva Republike Bosne i Hercegovine, 9. maja 1992. izdaje proglas protiv podjele Bosne i Hercegovine. Dana 20. juna 1992. godine HVO napada Gornji Vakuf i Novi Travnik. Nakon sto je 6. augusta HOS zauzeo dijelove opstine Trebinje, Mate Boban je pozvao Blaza Kraljevica na sastanak u Mostaru, dana 9. augusta 1992. Danas osudjeni ratni zlocinac Vinko Martinovic Stela odveo je generala Kraljevica na mjesto sastanka. Sastanku je navodno prisustvovao i "ministar obrane Hrvatske Republike Herceg-Bosne". Pri povratku sa sastanka Blaz Kraljevic je sa osam zamjenika Hrvatskih odbrambenih snaga (Gordan Culjak, Sahdo Deliv, Ivan Graniv, Rasim Krasniqi, Osman Maksic, Mario Medic, Vinko Primorac i Marko Stjepanovic) upao u unaprijed postavljenu klopku Hrvatskog vijeca odbrane. Kraljeviceva pratnja je zasuta vatrom iz automatskih pusaka. Vodstvo Hrvatskih odbrambenih snaga bilo je likvidirano, a samim tim i dio hrvatske frakcije koja se zalagala za multietnicku RBiH.
Do novog sukoba izmedju Armije RBiH i HVO-a dolazi 23. oktobra 1992, kada snage HVO-a ulaze u Prozor, do tada pod nadzorom Armije RBiH, i zauzimaju ga, a pri tome etnicki ciste Bosnjake s podrucja opstine (sela Here, Scipe, Kute, Varvara, te grad Prozor). Izbjeglice iz Prozora dolaze u Gornji Vakuf, nakon cega HVO ponovo pokusava da osvoji Gornji Vakuf radi vojno-strateskog znacaja, kojim se povezuje Hercegovina sa Srednjom Bosnom.
Nekoliko dana kasnije, 29. oktobra 1992, srpske snage zauzimaju Jajce, sto je njihov posljednji veci teritorijalni dobitak do 1995. godine. Jajce je palo ne zahvaljujuci nekoj ofanzivi srpske vojske, vec zbog haosa u bosanskoj i hrvatskoj odbrani. Srbi su usetali u Jajce dok je 40.000 bosnjackih i hrvatskih gradjana Jajca bjezalo u pravcu Travnika.
U Kiseljaku, gradu sa hrvatskom vecinom na zapadnom obodu Sarajeva, tvrdokorni nacionalisti na celu sa ratnim zlocincem Ivicom Rajicem, lojalni hercegovackim Hrvatima, preuzeli su kontrolu nad lokalnom vladom i HVO. Oni su uveliko saradjivali sa Srbima, koji su drzali Sarajevo pod opsadom. Takva situacija je odgovarala hrvatskoj vlasti u Kiseljaku, jer su razvili sistem kartela odrzavajuci vjestacki visoke cijene robe na crnom trzistu u Sarajevu, na nacin da su robu kupovali od Srba i preprodavali je po znatno visim cijenama svercerima u opkoljenom Sarajevu, sto je za obicne gradjane grada bilo pogubno.
U mjesecu decembru 1992. godine dolazi do velikog priliva pripadnika HVO-a i HV u Gornji Vakuf, pretezno iz zapadne Hercegovine, pod izgovorom da se spremaju za ratista na Kupresu i Bugojnu. U Gornji Vakuf su pristigle hrvatske jedinice iz sljedecih mjesta: Posusje, Siroki Brijeg, Grude, Imotski, Mostar, Livno, Tomislavgrad, te Prozor. MKSJ je u predmetu Kordic i Cerkez zakljucio da je 10. januara 1993, komandant HVO-a u Gornjem Vakufu, Luka Sekerija, poslao zahtjev sa oznakom Vojna tajna - Strogo povjerljivo pukovniku Tihomiru Blaskicu i Dariju Kordicu za dostavom posiljke granata koje su bile uskladistene u tvornici municije u Vitezu. Borbe su se rasplamsale nakon sto su Hrvati bacili bombu u hotel u kojem su Bosnjaci imali vojni stab. U predvecerje istog dana uslijedio je artiljerijski napad hrvatskih snaga na gradsko jezgro.Dana 13. januara 1993. pukovnik HVO-a, Zeljko Siljeg postavlja ultimatum Armiji RBiH u Gornjem Vakufu, da se razoruza i stavi pod kontrolu HVO-a, pozivajuci se na "Odluku HVO-a o ustrojstvu provincija". Armija RBiH nije prihvatila ultimatum. Polovinom januara 1993. godine hrvatske jedinice zapocele su sa etnickimi ciscenjem gradskih dijelova u kojima su Hrvati bili vecina, te u selima Bistrica, Uzricje, Dusa, Zdrimci i Hrasnica. Nakon ovih dogadjanja Gornji Vakuf se nasao u opsadnom stanju sve do marta 1993. godine, te je izlozen konstantnoj artiljerijskoj i snajperskoj vatri po stambenim objektima. U martu je potpisano primirje.
Eskalacija sukoba
Krajem aprila 1993, sukob izmedju Bosnjaka i Hrvata eskaliralo je u totalni rat medjunarodnog karaktera. Vijesti o porazu u Srebrenici izazvale su za Hrvate uznemirujuce glasine, koje su se prosirile Srednjom Bosnom da ce na desetine hiljada bosnjackih izbjeglica stici za nekoliko dana. U Kiseljaku i Vitezu, dva dzepa naseljena Hrvatima sjeverno i zapadno od Sarajeva, hrvatske milicije u saradnji sa HVO krenule su u preventivnu akciju. Usle su u selo Ahmici, koje je bilo okruzeno selima sa hrvatskim stanovnistvom, a potom na razlicite nacine pogubile oko 120 civila za par sati, ukljucujuci zene, djecu i stare, sto je bio i najveci zlocin Bosnjacko-hrvatskog rata. Uslijedio je talas prinudnih iseljenja, ubistava i silovanja. Bosnjaci su bjezali iz Viteza uputivsi se ka Travniku ili Zenici, tvrdeci da su im hrvatski vojnici dali tri sata da napuste grad ili da budu ubijeni. Pored puta su nadjena tijela dvojice bosnjackih ljekara, koji su putovali iz Zenice u Vitez, prostrijeljenih glava.
U to vrijeme u Travniku je HVO zahtjevao da se bosanska armija razoruza i raspusti, pozivajuci se na Vens-Ovenovom plan, prema kome je Travnik stavljen u "hrvatsku pokrajinu". HVO je zahtjevao povlacenje svih nehrvatskih snaga iz te pokrajine.
U roku od nekoliko sedmica u aprilu i maju 1993. godine, doslo je do pada Srebrenice, srpskog odbijanja Vens-Ovenovog plana, nemoci medjunarodne zajednice da sprovede mirovni plan i konacno izbijanja totalnog hrvatskog-bosnjackog rata. Sve ovo je primoralo bosansku vladu i Armiju da se suoce sa novim stanjem stvari. Uslijedio je krupan politicki i vojni preokret: Bosnjacima predvodjena Armija RBiH pocela je da uzvraca udarac. Vojna strategija Treceg korpusa bila je da isijece jedan trougao teritorije u srednjoj Bosni koji bi se prostirao od Tuzle na sjeveroistoku do Sarajeva na jugoistoku i Mostara na jugozapadu. Problem je bio sto bosanska vlada nije kontrolisala to podrucje. U stvari, teritorija pod kontrolom vlade Republike Bosne i Hercegovine bila je svedena na grupu izolovanih enklava oko Travnika, Zenice, Tuzle, Bihaca, Sarajeva i enklava u Istocnoj Bosni. Nijedna od ovih enklava nije mogla da se odrzi bez stalne medjunarodne pomoci, prije svega u doturanju humanitarne pomoci, posto su pristup u i iz svake od njih presjecale srpske ili hrvatske snage koje su ih opsjedale.
Glavni prioritet Treceg korpusa je bio obezbjedjivanje linija komunikacije izmedju rastrkanih teritorija. Gusto naseljen dzep Viteza, gde je zivjelo oko 60.000 Hrvata, bio je prevelik zalogaj. Zato je bosanska armija krenula u napad na hrvatska sela u brdima iznad doline u kojoj se nalazi Vitez. Do pocetka ljeta, Armija RBiH je obezbijedila neku vrstu puta, koji je zaobilazio dzep Viteza straga i povezivao Travnik sa Zenicom i dalje sa Tuzlom. S druge strane ni "Herceg-Bosna" nije mirovala. U Gornjem Vakufu je dosao kraj tromjesecnog primirja, nakon do tada najvece ofanzive hrvatskih snaga na gradsko jezgro i okolna sela. Napadi su zapoceli jula 1993, pa do februara 1994. Na obje strane su pocinjeni ratni zlocini, pljacke i paljenje imovine.
Nakon stravicnih izvjestaja o Karadzicevim logorima za Bosnjake, u toku ljeta poceli su da pristizu jezivi izvjestaji o maltretiranju i mucenju Bosnjaka u hrvatskim logorima. Stipe Mesic se prisjetio u Zagrebu da je o logorima prvi put cuo od Joze Primorca, aktiviste HDZ-a, nakon cega je svoja saznanja prenio Franji Tudjmanu, koji se zbog toga nije mnogo zabrinuo, rekavsi da sve strane imaju logore.
Medjunarodni komitet Crvenog krsta je polovinom augusta uspio doci do 6.474 zatvorenika u 51 logoru - od kojih su 4.400 zatvorenika drzali Hrvati (broj za koji je bosanska vlada tvrdila da je daleko ispod stvarnog), 1.400 Bosnjaci i 674 Srbi.
Dana 15. septembra 1993, Vijece sigurnosti UN-a je izdalo saopstenje u kojem od Hrvata zahtjeva raspustanje logora, podsjecajuci na osjecaj "odvratnosti i osude" koju je izrazila medjunarodna zajednica godinu dana ranije prilikom otkrivanja srpskih logora.
Na samoj granici sukobom zahvacene teritorije nalazio se Vares, prije rata podjednako naseljen Bosnjacima i Hrvatima uz poprilicnu srpsku manjinu, koja je vec pocetkom rata pobjegla ili bila otjerana. Bosnjaci i Hrvati su uspijevali da se odupru sukobu cijelo ljeto 1993. godine, kada na scenu stupa podijeljenost unutar hrvatskog naroda. Lokalno rukovodstvo je bilo za dalju saradnju sa Bosnjacima zastupajuci interes probosanske struje, ali situacija se pogorsala dolaskom jedinice HVO-a iz Kiseljaka oktobra 1993. Lokalni hrvatski nacelnik i sef policije su krace vrijeme zatvoreni, a potom smijenjeni sa funkcija. Doveden je covjek sa strane i postavljen za nacelnika. Bosnjacki muskarci su odvedeni u zarobljenistvo, izvrsen je upad u kuce Bosnjaka i one su poharane. Za nekoliko dana skoro svo civilno bosnjacko stanovnistvo je pobjeglo na jug u selo Dabravinu. Medjutim Hrvati nisu mogli niti htjeli da brane Vares, prije svega jer im se nije uklapao u teritorijalne planove. Istog casa kada su stekli kontrolu nad gradom pocele su pripreme za evakuaciju stanovnistva u Hercegovinu. Postojala su dva puta za bijeg, oba preko srpske teritorije. Evakuacija preko srpske teritorije nije predstavljala problem s obzirom na saradnju kiseljackog HVO-a sa Srbima, ali bosnjacko selo Stupni Do, dva kilometra udaljeno od Varesa, je predstavljao problem. U to vrijeme Franjo Tudjman 22. oktobra 1993. saziva sastanak u Predsjednickim dvorima uz prisustvo Janka Bobetka, Imre Agotica, Josipa Lucica i Gojka Suska u kojem iznosi teritorijalnu viziju "Herceg-Bosne" na liniji Novi Travnik-Vitez-Busovaca uz rjesavanje pitanja Mostara i Gornjeg Vakufa.
U noci 23. oktobra 1993, nakon neprestanog cjelodnevnog bombardovanja sela Stupni Do, pripadnici hrvatskih jedinica upadaju u selo nakon cega cine masakr nad stanovnistvom. Zlocin nad civilima i imovinom je trajalo danima, sve do sitnih sati 3. novembra 1993. kada hrvatski nacelnik naredjuje hrvatskom stanovnistvu da se do zore spreme za evakuaciju i okupe na gradskim ulicama, pozivajuci ih preko megafona. Rekao im je da se "muslimanska armija priblizava gradu sa sjevera, zapada i juga." Preko 10.000 ljudi pobeglo je u jednoj jedinoj noci.
Sporazum
Kako je rat bjesnio vlada Sjedinjenih Americkih Drzava pocela je da vrsi pritisak na Zagreb. Klinton je imenovao svog izaslanika Carls Redmana koji je imao zadatak da uvjeri Tudjmana da zaboravi na pretenzije prema Bosni. Amerikanci su iznijeli stav da ukoliko se to ne desi, Hrvatska ce izgubiti podrsku za oslobadjanje trecine svoje teritorije pod srpskom kontrolom. Inicijativu o prestanku sukoba je podrzala i Njemacka ranije naklonjena Hrvatskoj. Vijece sigurnosti je 3. februara 1994. postavilo Hrvatskoj rok od dvije sedmice da izvuce trupe svoje regularne vojske iz Bosne ili da se suoci sa posljedicama. Hrvatskoj je zaprijeceno da ce proci kao i Srbija pod sankcijama ukoliko ne ispostuje ultimatum. Pritisak je urodio plodom. U narednih nekoliko dana bosanska i hrvatska delegacija su dovucene u Vasington. Sporazum o bosnjacko-hrvatskoj federaciji je bio potpisan, a Hrvatskoj je zauzvrat obecana vojna i ekonomska pomoc.
Biljeske:
1 Mi smo bili dosljedni u ovom pogledu. Rekli smo da smo za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, ukoliko ona obezbijedi tamosnjim Hrvatima status konstitutivnog naroda. U Bosni i Hercegovini (Izetbegovic, op.a.) polazi od teze da se srpski narod moze umiriti...a s druge strane on predlaze da ostatak Bosne i Hercegovine, odnosno muslimanska Bosna, ostane unitarna drzava. Predstavnici hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini se sa ovim ne mogu sloziti posto znaju da bi kao manjina bili podvrgnuti majorizaciji...predstavnici hrvatskog stanovnistva u Bosni i Hercegovini trazili su da se tamosnjem hrvatskom zivlju garantuje status konstitutivnog naroda u Bosni i Hercegovini (obracanje Franje Tudjmana novinarima u Zagrebu, 6. aprila 1992.)
2 "HRZ i TRZ ostaju kod svojih zakljucaka donijetih na ranijim odvojenim sjednicama, da hrvatski narod ovih regija ostaje i dalje uz jednoglasno prihvacena opredjeljenja i zakljucke usvojene na dogovorima s Predsjednikom, dr. Franjom Tudjmanom, 13. i 20. lipnja 1991. godine u Zagrebu. Ove dvije regionalne zajednice, (...) odlucuju da hrvatski narod u Bosni i Hercegovini mora konacno povesti odlucnu, aktivnu politiku, koja treba dovesti do realizacije naseg vjekovnog sna - zajednicke hrvatske drzave." (zakljucci iz dokumenta potpisanog novembra 1991. u Grudama o ciljevima hrvatskog naroda)
3On je rekao: "Cuj Stipe, iznenadjen sam, upravo sam bio u Hercegovini (op.a. tamo mu je zivio brat). Tamo imaju logore. Izgledaju kao u nacisticka vremena, jos gore, ne daju im ni hrane ni vode i maltretiraju ih." Pitao sam ko su ti ljudi u logorima, a on je rekao da su to bivse komsije, iz istih sela i gradova, a njihova jedina krivica bila je to sto su muslimani. Drugu veliku grupu tamo cinili su vojnici HVO-a koji su preko noci razoruzani i poslati tamo. Bio je jako iznenadjen, posebno tretmanom u logorima. Iskoristio sam ovu informaciju i prenio je Tudjmanu. On je odgovorio da i drugi imaju logore. (Stipe Mesic)
4"Ja sam pred par mjeseci izlozio situaciju, dao zadacu ministru obrane Susku i generalu Bobetku, nasa pomoc i nase angaziranje u Herceg-Bosni, jer se tamo rjesava, pitanje buducih granica hrvatske drzave. I, kod toga sam ukazao da je veoma vazno da se obrane, tada, oni polozaji koje je HVO tamo drzao. To je bila ona crta, dakle, Novi Travnik, Vitez, Busovaca, Mostar, i da bi trebalo, po mogucnosti, rijesiti, sto prije, problem Gornjeg Vakufa. Od tada pa nadalje, vodjene su te operacije i imali smo stanoviti uspjeh. Ali, ta zadaca sasvim nije do kraja izvrsena, i koliko sam ja cuo, koliko smo mi pruzali pomoc, ali ima i stanovitih prituzbi, sa tog ratista, da po nekakvim, u pogledu materijala i u pogledu ljudstva, da nije bilo dovoljno pomoci s nase strane. Pa bih zelio da cujem s vase strane, sta je do sada ucinjeno i da se dogovorimo dalje (...)" (Razgovor Franje Tudjmana u Predsjednickim dvorima 22. oktobra 1993.)
Izvori:
1 Istrazivacko-dokumentacioni centar Sarajevo, Magazin "Dani", 23.decembar 2005, (Preliminarni i nekompletirani podaci).
2 Holbrooke, Richard (1998): "To End a War" (Zaustaviti rat) s.21-34
3 Mitchell, Paul (1996): "Smrt Jugoslavije", dokumentarni film
4 Biblioteka Dani i Feral Tribune (2005): "Stenogrami o podjeli Bosne"
5 Igor Lasic, Boris Raseta: "Kratka povijest hrvatske agresije na BiH"
6 Erich Rathfelder, München (1998): "Sarajevo, i poslije"
Sunday, October 30, 2011
Naftna groznica!,,,lupiga
'Halo, seik!',
vicu za njim
'Jedan u Nevesinju prodao komsiji koncesiju za geoloska istrazivanja u svojoj avliji za dvadeset maraka, a kad su ga kasnije pitali sto tako jeftino, on objasnio da nikad jeftinije nije platio praznjenje septicke jame. "Ja nafte i govana", psuje otada komsija, sve s cisternom obilazeci Hercegovinu ne bi li nekome uvalio prvoklasnu nevesinjsku naftu, barel po marku, samo da ide kuci, a ovi ga zajebavaju. "Halo, seik!", vicu za njim', podjebava, da prostite, Boris Dezulovic u svojoj novoj kolumni, nakon sto je regijom odjeknula vijest da je BiH potpisala ugovor sa Shellom, o traganju za naftom. Sve u svemu, jedna od urnebesnijih Dezulovicevih
Naftna groznica zahvatila tako Bosnu, udarili Bosanci i Hercegovci
eto, nadodje tako da se isprica urbani mit. To je, u najkracemu, vic koji se - ociju mi - zaista dogodio, onaj u kojemu Mujo i Suljo stvarno postoje, zive negdje u Foci ili Kalesiji, samo sto se drugacije zovu i na kraju pobijede.
Hele, bio neki Nijaz iz Sahbaza kraj Kalesije, sto je radio u privatnoj firmi u Srebreniku, dok mu gazda, neki Sedinet Karic, Sido ga zvali, nije zavrsio u zatvoru. Gdje ce, sta ce, nacuo Nijaz da u Kalesiji traze policajce, pa otisao u stanicu - dobardan, dobardan, ja doso za poso, izvolte, veli sluzbenik, ispunite zahtjev.
"Jooj, ne mogu ja to!", zajoojao Nijaz. "Sto?!", pitao ga policijski sluzbenik. "Pa ja sam nepismen", objasnio on.
Propala tako Nijazu i policijska karijera, pa rijesio da ode u Ameriku. Dobio papire, zaposlio se kod nekog farmera, i nakon nekoliko godina uzeo kredit da pokrene vlastitu malu stocnu farmu. Kupio zemlju u mrkloj nekoj vukojebini Sjeverne Dakote, ili Juzne, neke Dakote u svakom slucaju, i kad je krenuo kopati bunar naisao na - naftu. Milioni barela klokotali mu pod nogama, banka mu odobrila kredit za strojeve, krenuo posao i ni za godinu dana Nijaz se sa svojim busotinama tako obogatio, da je na njegovo polje bacio oko i ExxonMobil, najveca americka naftna kompanija, poslavsi mu ponudu koja se ne odbija: pola-pola.
Dosli onda Exxonovi advokati, sastavili ugovor i dali Nijazu da potpise. "Jooj, ne mogu ja to!", zajoojao on. "sto?!", pitali advokati. "Pa ja sam nepismen", objasnio Nijaz. "Nije moguce, naftni magnat, a nepismen", ziva se zaprepastila gospoda iz Exxona, "sto biste tek bili da ste pismeni!" "Policajac u Kalesiji", odgovorio im na to Nijaz.
Tako je to bilo, jest ociju mi, eno ga Nijaz i dan-danas zivi u Americi, pije s Jackom Nicholsonom i igra golf s Michaelom Jordanom, "covjek koji moze sve osim da rijesi krizaljku", pisao o njemu Vanity Fair. Htio Nijaz kasnije da se vrati u Kalesiju - znate vec kako kod nas svako uspjesan zeli da se vrati kao beg, pokaze se i pocasti kafanu - pa da za svoju slatku osvetu kupi i kalesijsku policijsku stanicu i cijelu policiju tuzlanskog kantona, i napravi svoju privatnu, Nijaz Police Department d.o.o. Kalesija.
"Jooj, ne mozete to!", zajoojao mu sluzbenik. "sto?!", pitao ga Nijaz, "jel sto sam nepismen?" "Ma ne", odgovorio mu covjek, "nego je kupio vec Sido, za dvadeset hiljada maraka!"
Tako je to u naopakom svijetu, u kojemu nije uspjesan onaj sto je pismen i skolovan, vec onaj sto pametno ulozi pare. Tako je to i u naopakoj zemlji Bosni, onoj iz glupog vica o jedinoj drzavi na svijetu u kojoj ima i muslimana i piramida i NATO-a, a nema nafte. Ili je barem tako bilo do nekidan, kad je Bosnom i Hercegovinom poput neispravne plinske boce odjeknula vijest da je federalni ministar rudarstva Erdal Trhulj potpisao s britanskom kompanijom Shell memorandum o geoloskim istrazivanjima u BiH. Procijenili stranci, naime, da pod sjevernom Bosnom, od Bosanskog Broda do Tuzle, i Hercegovinom, sve od Glamoca do Neuma, klokoce barem pedeset, ako ne i cijelih petsto miliona barela nafte.
A Bosanci cijelo vrijeme trazili piramide!
Naftna groznica zahvatila tako Bosnu, udarili Bosanci i Hercegovci, sve onako usput, nehajno, kopati po njivama i avlijama, cuje se samo udaranje pijuka i komsijsko zajebavanje: "Imal nafte?". "Kak'a ba nafta, evo okopavam njivu, da posijem repu", odgovara covjek negdje iz dubine zemlje. "Pa sto toliko duboko?", smije se komsija. "Da je ne pozobaju svrake, jebem te radoznala!", zacuje se onda iz rupe.
Jedan u Nevesinju prodao komsiji koncesiju za geoloska istrazivanja u svojoj avliji za dvadeset maraka, a kad su ga kasnije pitali sto tako jeftino, on objasnio da nikad jeftinije nije platio praznjenje septicke jame. "Ja nafte i govana", psuje otada komsija, sve s cisternom obilazeci Hercegovinu ne bi li nekome uvalio prvoklasnu nevesinjsku naftu, barel po marku, samo da ide kuci, a ovi ga zajebavaju. "Halo, seik!", vicu za njim. A jedan u Posusju, vjerovali ili ne, otkrio nalaziste eurosupera. Jest, ociju mi. Doveo on svoje geologe, i stvarno: ne siklja iz busotine nafta, nego visokokvalitetni bezolovni eurosuper 95. Tek ga trecu noc uhvatio OMV-ov nocni cuvar.
Najvise su se, medjutim, nafti obradovali - vehabije. Sad ce doci Shell, i British Petroleum ce doci, i Exxon, navalit ce naftne kompanije sa zapada, pa ce traziti koncesije, a ovi Lagumdzijini nece im dati, nece se Shell nafte napiti pored zivih domacih svercera i korumpirane vlasti. Onda ce se Amerikanci, kako to vec ide, snazno zabrinuti za bosansku demokraciju i financirati protuvladine pobunjenike, pa naoruzati bosanske talibane da svrgnu vladu. I dok glupi Ameri shvate, vec ce bradati seici u capri pantalama uspostaviti islamsku republiku. Nema glupljih od Amera. Da im se i dvadeset puta to dogodi, oni ce sutra dvadeset prvi put nekooperativnu neku vladu rusiti tako da umjesto geoloskih ispitivanja financiraju teoloska. Pa sad bosanski vehabije sjede pored telefona i cekaju da zazvoni.
A bio i neki Nijaz iz Sahbaza kraj Kalesije, sto se ono nepismen u Americi obogatio na nafti, pa odlucio da konacno nauci pisati i citati. I sta? - prvo sto je sam u zivotu procitao bila je vijest u novinama da su u Bosni nasli naftu, a prvo sto je svojom rukom napisao bio je potpis pod memorandum sa ministarstvom rudarstva Federacije BiH. Znate vec kako kod nas svako uspjesan zeli da se vrati kao beg, pokaze se i pocasti kafanu. Potpisao tako Nijaz ugovor i, jasno, nakon mjesec dana ostao i bez novca, i bez imanja, i bez zene, i bez nafte.
Tako je bilo, jest ociju mi, eno ga danas u Kalesiji, konacno na kraju vlastorucno ispunio zahtjev, zaposlio se u policiji i po cijele dane sjedi u onoj kafani, psujuci zivot sto mu prolazi u pisanju kazni za nepropisno parkiranje. "suti ba", tjesi ga konobar Spaho, "sta bi tek bilo da si nepismen!" "Bio bih naftni magnat u Dakoti", odgovori mu onda Nijaz, pa se cijela kafana sat vremena smije budalastom policajcu iz Sahbaza.
vicu za njim
'Jedan u Nevesinju prodao komsiji koncesiju za geoloska istrazivanja u svojoj avliji za dvadeset maraka, a kad su ga kasnije pitali sto tako jeftino, on objasnio da nikad jeftinije nije platio praznjenje septicke jame. "Ja nafte i govana", psuje otada komsija, sve s cisternom obilazeci Hercegovinu ne bi li nekome uvalio prvoklasnu nevesinjsku naftu, barel po marku, samo da ide kuci, a ovi ga zajebavaju. "Halo, seik!", vicu za njim', podjebava, da prostite, Boris Dezulovic u svojoj novoj kolumni, nakon sto je regijom odjeknula vijest da je BiH potpisala ugovor sa Shellom, o traganju za naftom. Sve u svemu, jedna od urnebesnijih Dezulovicevih
Naftna groznica zahvatila tako Bosnu, udarili Bosanci i Hercegovci
eto, nadodje tako da se isprica urbani mit. To je, u najkracemu, vic koji se - ociju mi - zaista dogodio, onaj u kojemu Mujo i Suljo stvarno postoje, zive negdje u Foci ili Kalesiji, samo sto se drugacije zovu i na kraju pobijede.
Hele, bio neki Nijaz iz Sahbaza kraj Kalesije, sto je radio u privatnoj firmi u Srebreniku, dok mu gazda, neki Sedinet Karic, Sido ga zvali, nije zavrsio u zatvoru. Gdje ce, sta ce, nacuo Nijaz da u Kalesiji traze policajce, pa otisao u stanicu - dobardan, dobardan, ja doso za poso, izvolte, veli sluzbenik, ispunite zahtjev.
"Jooj, ne mogu ja to!", zajoojao Nijaz. "Sto?!", pitao ga policijski sluzbenik. "Pa ja sam nepismen", objasnio on.
Propala tako Nijazu i policijska karijera, pa rijesio da ode u Ameriku. Dobio papire, zaposlio se kod nekog farmera, i nakon nekoliko godina uzeo kredit da pokrene vlastitu malu stocnu farmu. Kupio zemlju u mrkloj nekoj vukojebini Sjeverne Dakote, ili Juzne, neke Dakote u svakom slucaju, i kad je krenuo kopati bunar naisao na - naftu. Milioni barela klokotali mu pod nogama, banka mu odobrila kredit za strojeve, krenuo posao i ni za godinu dana Nijaz se sa svojim busotinama tako obogatio, da je na njegovo polje bacio oko i ExxonMobil, najveca americka naftna kompanija, poslavsi mu ponudu koja se ne odbija: pola-pola.
Dosli onda Exxonovi advokati, sastavili ugovor i dali Nijazu da potpise. "Jooj, ne mogu ja to!", zajoojao on. "sto?!", pitali advokati. "Pa ja sam nepismen", objasnio Nijaz. "Nije moguce, naftni magnat, a nepismen", ziva se zaprepastila gospoda iz Exxona, "sto biste tek bili da ste pismeni!" "Policajac u Kalesiji", odgovorio im na to Nijaz.
Tako je to bilo, jest ociju mi, eno ga Nijaz i dan-danas zivi u Americi, pije s Jackom Nicholsonom i igra golf s Michaelom Jordanom, "covjek koji moze sve osim da rijesi krizaljku", pisao o njemu Vanity Fair. Htio Nijaz kasnije da se vrati u Kalesiju - znate vec kako kod nas svako uspjesan zeli da se vrati kao beg, pokaze se i pocasti kafanu - pa da za svoju slatku osvetu kupi i kalesijsku policijsku stanicu i cijelu policiju tuzlanskog kantona, i napravi svoju privatnu, Nijaz Police Department d.o.o. Kalesija.
"Jooj, ne mozete to!", zajoojao mu sluzbenik. "sto?!", pitao ga Nijaz, "jel sto sam nepismen?" "Ma ne", odgovorio mu covjek, "nego je kupio vec Sido, za dvadeset hiljada maraka!"
Tako je to u naopakom svijetu, u kojemu nije uspjesan onaj sto je pismen i skolovan, vec onaj sto pametno ulozi pare. Tako je to i u naopakoj zemlji Bosni, onoj iz glupog vica o jedinoj drzavi na svijetu u kojoj ima i muslimana i piramida i NATO-a, a nema nafte. Ili je barem tako bilo do nekidan, kad je Bosnom i Hercegovinom poput neispravne plinske boce odjeknula vijest da je federalni ministar rudarstva Erdal Trhulj potpisao s britanskom kompanijom Shell memorandum o geoloskim istrazivanjima u BiH. Procijenili stranci, naime, da pod sjevernom Bosnom, od Bosanskog Broda do Tuzle, i Hercegovinom, sve od Glamoca do Neuma, klokoce barem pedeset, ako ne i cijelih petsto miliona barela nafte.
A Bosanci cijelo vrijeme trazili piramide!
Naftna groznica zahvatila tako Bosnu, udarili Bosanci i Hercegovci, sve onako usput, nehajno, kopati po njivama i avlijama, cuje se samo udaranje pijuka i komsijsko zajebavanje: "Imal nafte?". "Kak'a ba nafta, evo okopavam njivu, da posijem repu", odgovara covjek negdje iz dubine zemlje. "Pa sto toliko duboko?", smije se komsija. "Da je ne pozobaju svrake, jebem te radoznala!", zacuje se onda iz rupe.
Jedan u Nevesinju prodao komsiji koncesiju za geoloska istrazivanja u svojoj avliji za dvadeset maraka, a kad su ga kasnije pitali sto tako jeftino, on objasnio da nikad jeftinije nije platio praznjenje septicke jame. "Ja nafte i govana", psuje otada komsija, sve s cisternom obilazeci Hercegovinu ne bi li nekome uvalio prvoklasnu nevesinjsku naftu, barel po marku, samo da ide kuci, a ovi ga zajebavaju. "Halo, seik!", vicu za njim. A jedan u Posusju, vjerovali ili ne, otkrio nalaziste eurosupera. Jest, ociju mi. Doveo on svoje geologe, i stvarno: ne siklja iz busotine nafta, nego visokokvalitetni bezolovni eurosuper 95. Tek ga trecu noc uhvatio OMV-ov nocni cuvar.
Najvise su se, medjutim, nafti obradovali - vehabije. Sad ce doci Shell, i British Petroleum ce doci, i Exxon, navalit ce naftne kompanije sa zapada, pa ce traziti koncesije, a ovi Lagumdzijini nece im dati, nece se Shell nafte napiti pored zivih domacih svercera i korumpirane vlasti. Onda ce se Amerikanci, kako to vec ide, snazno zabrinuti za bosansku demokraciju i financirati protuvladine pobunjenike, pa naoruzati bosanske talibane da svrgnu vladu. I dok glupi Ameri shvate, vec ce bradati seici u capri pantalama uspostaviti islamsku republiku. Nema glupljih od Amera. Da im se i dvadeset puta to dogodi, oni ce sutra dvadeset prvi put nekooperativnu neku vladu rusiti tako da umjesto geoloskih ispitivanja financiraju teoloska. Pa sad bosanski vehabije sjede pored telefona i cekaju da zazvoni.
A bio i neki Nijaz iz Sahbaza kraj Kalesije, sto se ono nepismen u Americi obogatio na nafti, pa odlucio da konacno nauci pisati i citati. I sta? - prvo sto je sam u zivotu procitao bila je vijest u novinama da su u Bosni nasli naftu, a prvo sto je svojom rukom napisao bio je potpis pod memorandum sa ministarstvom rudarstva Federacije BiH. Znate vec kako kod nas svako uspjesan zeli da se vrati kao beg, pokaze se i pocasti kafanu. Potpisao tako Nijaz ugovor i, jasno, nakon mjesec dana ostao i bez novca, i bez imanja, i bez zene, i bez nafte.
Tako je bilo, jest ociju mi, eno ga danas u Kalesiji, konacno na kraju vlastorucno ispunio zahtjev, zaposlio se u policiji i po cijele dane sjedi u onoj kafani, psujuci zivot sto mu prolazi u pisanju kazni za nepropisno parkiranje. "suti ba", tjesi ga konobar Spaho, "sta bi tek bilo da si nepismen!" "Bio bih naftni magnat u Dakoti", odgovori mu onda Nijaz, pa se cijela kafana sat vremena smije budalastom policajcu iz Sahbaza.
Wednesday, October 26, 2011
MOAMER
Već 40 godina, ili je možda prošlo i više od toga? Ne sjećam se više - činio sam... sve što sam mogao da bi ljudima dao kuće, bolnice, škole. Kad su bili gladni davao sam im hranu.
Čak sam i u Benghaziju pustinju pretvorio u žitnicu. Usprotivio sam se i preživio napade onog kauboja Reagana. Kada je ubio moju usvojenu sirotu kćer želio je ubiti mene. Umjesto mene ubio je to siroto dijete. Pomagao s...am svojoj braći i ses...trama u Africi novčanim potporama za Afričku Uniju, činio sam sve što je bilo u mojoj moći da ljudi razumiju koncept demokracije u kojoj narodni odbori upravljaju našom zemljom.
Ali ni to nije nikada bilo dovoljno - kao što su mi mnogi rekli, čak i ljudi sa kućama od 10 soba, novim ormarima i namještajem, nisu nikad bili zadovoljni. U svojoj sebičnosti uvijek su željeli više. Pa bi Amerikancima i drugim posjetiteljima pričali da im je potrebna "demokracija" i "sloboda", ni u jednom trenutku shvaćajući da pričaju o sustavu u kojem se ljudi kolju, u kojem najveće pseto ždere sve ostale psiće - no oni su i dalje ostajali ošamućeni i zavedeni s te dvije riječi ne shvaćajući kako u Americi nema besplatnih lijekova, da u "slobodi" i u "demokraciji" nema besplatnih bolnica niti podjele besplatnih stanova. Nema čak ni besplatnog obrazovanja, pa ni besplatne hrane osim kada ljudi moraju prositi ili stajati u dugim redovima da bi dobili zdjelicu juhe. Bez obzira što ja radio nekima nikada nije bilo dosta, ali drugi, ti drugi su znali da sam ja sin Gamala Abdela Nassera jedinog istinskog Arapskog i Muslimanskog vođe kojeg smo imali još od vremena Salaha al Dina, čovjeka koji je za svoj narod uzeo pa mu darovao Sueski kanal. Tako sam i ja, za svoj narod uzeo i narodu darovao cijelu Libiju. Nasserovim stopama koje sam pokušao slijediti kako bi svoj narod sačuvao od kolonijalne dominacije - od lopova koji su nas željeli opljačkati.
Danas, ja sam cilj napada najsnažnijeg saveza u vojnoj povijesti, moj mali afrički sin, Obama, želi me ubiti kako bi oduzeo slobodu našoj zemlji, kako bi nam ukrao naše besplatne stanove, naše besplatne lijekove, naše besplatno obrazovanje i zamijenio ih američkim lopovlukom koji se naziva "kapitalizam". No svi mi u trećem svijetu znamo što "kapitalizam" zapravo znači. To znači da korporacije upravljaju svijetom a narod trpi i stenje. To također znači da za mene više nema izbora, da se "kapitalizmu" moram suprotstaviti i da ću na tom putu, ako Allah to poželi, morati i umrijeti. Želim da svi znate koji je to put: To je onaj isti put kojim smo zajedno kročili, koji je našu zemlju učinio bogatom, donio joj poljoprivredna zemljišta tamo gdje je nekad bila pustinja, to je put koji nam je dao hranu i zdravlje i čak nam omogućio da u ovoj našoj Libijskoj Džamahiriji zaposlimo našu afričku i arapsku braću i sestre.
Ja ne želim umrijeti, ali ako se to dogodi u nastojanju da spasim našu zemlju i moj narod, mnoge tisuće vas koji ste svi moja djeca, onda neka tako bude.
Neka ova oporuka koju pišem bude moja, možda zadnja, poruka svijetu - poruka čovjeka koji se usudio suprotstaviti križarskim napadima NATO saveza, koji se drznuo suprotstaviti okrutnosti i izdaji, koji se usprotivio Zapadu i njegovim kolonijalnim apetitima i neka se upamti da sam sa svojom afričkom braćom, sa svojom istinskom Arapskom i Muslimanskom braćom bio svjetlo. Dok su drugi gradili dvorce ja sam živio u skromnoj kući i u šatoru, u kojima nikada nisam zaboravio djetinjstvo i mladost provedene u Sirtu. Neka se upamti da nikada nisam uludo trošio nacionalno bogatstvo i da sam poput Salaha al Dina koji je osvojio Jeruzalem na čast Islama, za sebe uzeo jako malo.
Na Zapadu neki me zovu poremećenim i luđakom, no i oni znaju istinu ali nastavljaju sa lažima. Oni znaju da je naša zemlja suverena, nezavisna i slobodna i da nije pod kolonijalnom podčinjenošću. Oni također znaju da su moja vizija i moj put jasni mome narodu i da ću se do zadnjega uzdaha boriti da bi svi mi i naša Libija ostali slobodni.
Neka nam Allah svemogući pomogne da mu ostanemo vjerni i slobodni. Bog je velik!
Moamer el Gaddafi, vođa revolucije
U Tripoliju, 9 travnja 2011.
========================================================================
===============================================================
Libija:
Činjenice koje sigurno niste znali
u 03:13
Povodom čitave krizne situacije u Libiji, mediji uglavnom pišu o negativnim stranama ove zemlje. Međutim, to je država koja ima (ili barem imala) i svoje brojne dobre strane. Donosimo vam neke činjenice koje sigurno niste znali o Libiji.
BNP po glavi stanovnika u Libiji iznosi 14.192 $.
Primanja na račun nezaposlenost iznose: 730 $.
Plata jedne medicinske sestre iznosi oko 1.000 $.
Za svako novorođeno dijete država porodici placa 7.000 $.
Nakon sklapanja prvog braka svaki bračni par dobija 64.000 $ od države za kupovinu stana.
Prilikom otvaranja privatnog biznisa svaki građanin dobija 20.000 $ početnog kapitala od drzave.
Obrazovanje je u potpunosti besplatno.
Zdravstveno osiguranje za svakog državljanina u potpunosti je besplatno.
Cijene hrane su jako niske.
Električna energija za upotrebu u domaćinstvu je besplatna.
Država osigurava kredite za kupovinu stambenih objekata i vozila bez kamate.
Prilikom kupovine automobila svakom građaninu država plaća 50% cijene vozila (pripadnicima oružanih snaga 65%).
Cijena goriva je minimalna, llitar benzina košta oko 0.14 $.
Čak sam i u Benghaziju pustinju pretvorio u žitnicu. Usprotivio sam se i preživio napade onog kauboja Reagana. Kada je ubio moju usvojenu sirotu kćer želio je ubiti mene. Umjesto mene ubio je to siroto dijete. Pomagao s...am svojoj braći i ses...trama u Africi novčanim potporama za Afričku Uniju, činio sam sve što je bilo u mojoj moći da ljudi razumiju koncept demokracije u kojoj narodni odbori upravljaju našom zemljom.
Ali ni to nije nikada bilo dovoljno - kao što su mi mnogi rekli, čak i ljudi sa kućama od 10 soba, novim ormarima i namještajem, nisu nikad bili zadovoljni. U svojoj sebičnosti uvijek su željeli više. Pa bi Amerikancima i drugim posjetiteljima pričali da im je potrebna "demokracija" i "sloboda", ni u jednom trenutku shvaćajući da pričaju o sustavu u kojem se ljudi kolju, u kojem najveće pseto ždere sve ostale psiće - no oni su i dalje ostajali ošamućeni i zavedeni s te dvije riječi ne shvaćajući kako u Americi nema besplatnih lijekova, da u "slobodi" i u "demokraciji" nema besplatnih bolnica niti podjele besplatnih stanova. Nema čak ni besplatnog obrazovanja, pa ni besplatne hrane osim kada ljudi moraju prositi ili stajati u dugim redovima da bi dobili zdjelicu juhe. Bez obzira što ja radio nekima nikada nije bilo dosta, ali drugi, ti drugi su znali da sam ja sin Gamala Abdela Nassera jedinog istinskog Arapskog i Muslimanskog vođe kojeg smo imali još od vremena Salaha al Dina, čovjeka koji je za svoj narod uzeo pa mu darovao Sueski kanal. Tako sam i ja, za svoj narod uzeo i narodu darovao cijelu Libiju. Nasserovim stopama koje sam pokušao slijediti kako bi svoj narod sačuvao od kolonijalne dominacije - od lopova koji su nas željeli opljačkati.
Danas, ja sam cilj napada najsnažnijeg saveza u vojnoj povijesti, moj mali afrički sin, Obama, želi me ubiti kako bi oduzeo slobodu našoj zemlji, kako bi nam ukrao naše besplatne stanove, naše besplatne lijekove, naše besplatno obrazovanje i zamijenio ih američkim lopovlukom koji se naziva "kapitalizam". No svi mi u trećem svijetu znamo što "kapitalizam" zapravo znači. To znači da korporacije upravljaju svijetom a narod trpi i stenje. To također znači da za mene više nema izbora, da se "kapitalizmu" moram suprotstaviti i da ću na tom putu, ako Allah to poželi, morati i umrijeti. Želim da svi znate koji je to put: To je onaj isti put kojim smo zajedno kročili, koji je našu zemlju učinio bogatom, donio joj poljoprivredna zemljišta tamo gdje je nekad bila pustinja, to je put koji nam je dao hranu i zdravlje i čak nam omogućio da u ovoj našoj Libijskoj Džamahiriji zaposlimo našu afričku i arapsku braću i sestre.
Ja ne želim umrijeti, ali ako se to dogodi u nastojanju da spasim našu zemlju i moj narod, mnoge tisuće vas koji ste svi moja djeca, onda neka tako bude.
Neka ova oporuka koju pišem bude moja, možda zadnja, poruka svijetu - poruka čovjeka koji se usudio suprotstaviti križarskim napadima NATO saveza, koji se drznuo suprotstaviti okrutnosti i izdaji, koji se usprotivio Zapadu i njegovim kolonijalnim apetitima i neka se upamti da sam sa svojom afričkom braćom, sa svojom istinskom Arapskom i Muslimanskom braćom bio svjetlo. Dok su drugi gradili dvorce ja sam živio u skromnoj kući i u šatoru, u kojima nikada nisam zaboravio djetinjstvo i mladost provedene u Sirtu. Neka se upamti da nikada nisam uludo trošio nacionalno bogatstvo i da sam poput Salaha al Dina koji je osvojio Jeruzalem na čast Islama, za sebe uzeo jako malo.
Na Zapadu neki me zovu poremećenim i luđakom, no i oni znaju istinu ali nastavljaju sa lažima. Oni znaju da je naša zemlja suverena, nezavisna i slobodna i da nije pod kolonijalnom podčinjenošću. Oni također znaju da su moja vizija i moj put jasni mome narodu i da ću se do zadnjega uzdaha boriti da bi svi mi i naša Libija ostali slobodni.
Neka nam Allah svemogući pomogne da mu ostanemo vjerni i slobodni. Bog je velik!
Moamer el Gaddafi, vođa revolucije
U Tripoliju, 9 travnja 2011.
========================================================================
===============================================================
Libija:
Činjenice koje sigurno niste znali
u 03:13
Povodom čitave krizne situacije u Libiji, mediji uglavnom pišu o negativnim stranama ove zemlje. Međutim, to je država koja ima (ili barem imala) i svoje brojne dobre strane. Donosimo vam neke činjenice koje sigurno niste znali o Libiji.
BNP po glavi stanovnika u Libiji iznosi 14.192 $.
Primanja na račun nezaposlenost iznose: 730 $.
Plata jedne medicinske sestre iznosi oko 1.000 $.
Za svako novorođeno dijete država porodici placa 7.000 $.
Nakon sklapanja prvog braka svaki bračni par dobija 64.000 $ od države za kupovinu stana.
Prilikom otvaranja privatnog biznisa svaki građanin dobija 20.000 $ početnog kapitala od drzave.
Obrazovanje je u potpunosti besplatno.
Zdravstveno osiguranje za svakog državljanina u potpunosti je besplatno.
Cijene hrane su jako niske.
Električna energija za upotrebu u domaćinstvu je besplatna.
Država osigurava kredite za kupovinu stambenih objekata i vozila bez kamate.
Prilikom kupovine automobila svakom građaninu država plaća 50% cijene vozila (pripadnicima oružanih snaga 65%).
Cijena goriva je minimalna, llitar benzina košta oko 0.14 $.
Saturday, August 27, 2011
DOBRICA COSIC, "Intelektualac",,Incident!
“Mi Srbi lažemo da bi smo obmanuli sebe, da utešimo drugog; lažemo iz samilosti, da nas nije strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tudju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urodjene inteligencije. Lažemo stvaralacki, maštovito, inventivno.” !?!?!?!?!?!?!
====================================
Srbi mogu da zahvale svojim intelektualcima sto su od naroda koji je slovio kao slobodarski, miroljubiv, napredan-takvi su ga predstavljali-postao narod prezren od svojih susjeda.
Dobrica je vjerovatno u nekom suludom naletu iskrenosti koji se moze tretirati kao incident u jednu recenicu sazeo ono sto danas manje-vise svi znamo.
I tako iz glave jednog od najvecih zlocinaca medju srpskim intelektualcima ote se mrva iskrenosti. "Intelektualac" - incident "dobrica".
====================================
Srbi mogu da zahvale svojim intelektualcima sto su od naroda koji je slovio kao slobodarski, miroljubiv, napredan-takvi su ga predstavljali-postao narod prezren od svojih susjeda.
Dobrica je vjerovatno u nekom suludom naletu iskrenosti koji se moze tretirati kao incident u jednu recenicu sazeo ono sto danas manje-vise svi znamo.
I tako iz glave jednog od najvecih zlocinaca medju srpskim intelektualcima ote se mrva iskrenosti. "Intelektualac" - incident "dobrica".
Thursday, August 11, 2011
CETIRI KORAKA ZA USA I SVJ.EKONOMIJU,,Joseph Stiglitz
Četiri laka koraka ili što se promijenilo u deset godina
Rješenje svih problema, tvrdi Stiglitz, leži u usporedbi današnje Amerike s onom iz 2001. godine. Prije samo deset godina SAD ne samo da nisu imale deficit, već su imale dva posto suficita. Stiglitz je kroz četiri koraka identificirao sve negativne promjene i ponudio jednostavno rješenje. Barem s ekonomske strane; umiješanost politike drastično komplicira situaciju.
Prva stvar koju treba napraviti, smatra Stiglitz, je ukidanje poreznih olakšica za najbogatije Amerikance, koje je uveo George W. Bush, a produžio Barack Obama. Zatim se Amerikanci moraju povući iz Iraka i Afganistana. "Ti ratovi nisu poboljšali našu sigurnost, a koštaju nas bilijarde dolara", kaže Stiglitz, koji je napisao i knjigu o troškovima rata u Iraku.
Treći korak je smanjiti stopu nezaposlenosti. Ovaj naizgled vrlo težak problem može se, smatra Stiglitz, riješiti programom državnih poticaja. Proračunska sredstva koja će država pritom izgubiti kasnije će, kroz rast poreznih prihoda, biti višestruko nadoknađena. Četvrti i posljednji korak uključuje nove izmjene u zdravstvenoj reformi. Prema sadašnjem planu se američka vlada, naime, odrekla mogućnosti da s farmaceutskim kompanijama pregovara o cijeni lijekova, na čemu će u narednih deset godina izgubiti oko bilijardu dolara.
Rješenje svih problema, tvrdi Stiglitz, leži u usporedbi današnje Amerike s onom iz 2001. godine. Prije samo deset godina SAD ne samo da nisu imale deficit, već su imale dva posto suficita. Stiglitz je kroz četiri koraka identificirao sve negativne promjene i ponudio jednostavno rješenje. Barem s ekonomske strane; umiješanost politike drastično komplicira situaciju.
Prva stvar koju treba napraviti, smatra Stiglitz, je ukidanje poreznih olakšica za najbogatije Amerikance, koje je uveo George W. Bush, a produžio Barack Obama. Zatim se Amerikanci moraju povući iz Iraka i Afganistana. "Ti ratovi nisu poboljšali našu sigurnost, a koštaju nas bilijarde dolara", kaže Stiglitz, koji je napisao i knjigu o troškovima rata u Iraku.
Treći korak je smanjiti stopu nezaposlenosti. Ovaj naizgled vrlo težak problem može se, smatra Stiglitz, riješiti programom državnih poticaja. Proračunska sredstva koja će država pritom izgubiti kasnije će, kroz rast poreznih prihoda, biti višestruko nadoknađena. Četvrti i posljednji korak uključuje nove izmjene u zdravstvenoj reformi. Prema sadašnjem planu se američka vlada, naime, odrekla mogućnosti da s farmaceutskim kompanijama pregovara o cijeni lijekova, na čemu će u narednih deset godina izgubiti oko bilijardu dolara.
Saturday, July 23, 2011
Mladicev Dnevnik III
Predsjednici SR Jugoslavije Dobrica Cosic i Hrvatske Franjo Tudjman slozili su se u jesen 1992. da Bosnu i Hercegovinu valja podijeliti, uz preseljenje stanovnistva, pise u zapisima zapovjednika Vojske Republike Srpske i najtrazenijeg haaskog bjegunca Ratka Mladica, pise beogradski Blic pozivajuci se na transkripte objavljene dan ranije u Haagu.
U biljeskama sa sastanka odrzanog 21.oktobra 1992. u Beogradu, Mladic navodi kako je Cosic obavijestio sugovornike - medju kojima su bili predsjednik RS Radovan Karadzic i Momcilo Krajisnik - o "nedavnim razgovorima s Tudjmanom", koji je "veoma neprijateljski nastrojen".
Podjela Bosne na tri dijela
iz Dnevnika:
- "Tudjman je za to da Bosna bude podijeljena na tri dijela. Plasi se islamizacije Hrvata i poziva na okoncanje rata. Ja sam postavio sljedeci uslov: "On ne bi trebalo dovoditi svoje trupe i ugroziti istocnu Hercegovinu" -rekao je Cosic, prema engleskom prijevodu Mladicevih biljeski.
Nesto kasnije, pise Blic, Mladic citira rijeci tadasnjeg predsjednika SRJ: "Tudjman i ja slozili smo se o podjeli, a (mirovni posrednici) Vance i Owen su to odbacili". U zapisu sa sastanka politickog i vojnog vrha SRJ, RS i RSK u Beogradu 8. januara 1993, Mladic citira i Cosiceve rijeci da se "u principu slaze" s Tudjmanom kako bi stanovnistvo spornih teritorija trebalo preseliti.
"Tudjman Srbima nudi cijelu Posavinu"
- Cosic: "Tudjman prezire Muslimane u Bosni... On Srbima u Bosni nudi cijelu Posavinu i da sidju iz Bihaca do Livna... U principu, ja se slazem s Tudjmanom o preseljenju stanovnistva" - zabiljezio je Mladic u svoj dnevnik.
Tribunal je ranije priopstio da je oko 3500 stranica Mladicevih biljeski iz 18 radnih biljeznica, vodjenih izmedju 1991. i 1996. zaplijenjeno prilikom pretrage stana njegove supruge Bosiljke u Beogradu, krajem februara ove godine.
U biljeskama sa sastanka odrzanog 21.oktobra 1992. u Beogradu, Mladic navodi kako je Cosic obavijestio sugovornike - medju kojima su bili predsjednik RS Radovan Karadzic i Momcilo Krajisnik - o "nedavnim razgovorima s Tudjmanom", koji je "veoma neprijateljski nastrojen".
Podjela Bosne na tri dijela
iz Dnevnika:
- "Tudjman je za to da Bosna bude podijeljena na tri dijela. Plasi se islamizacije Hrvata i poziva na okoncanje rata. Ja sam postavio sljedeci uslov: "On ne bi trebalo dovoditi svoje trupe i ugroziti istocnu Hercegovinu" -rekao je Cosic, prema engleskom prijevodu Mladicevih biljeski.
Nesto kasnije, pise Blic, Mladic citira rijeci tadasnjeg predsjednika SRJ: "Tudjman i ja slozili smo se o podjeli, a (mirovni posrednici) Vance i Owen su to odbacili". U zapisu sa sastanka politickog i vojnog vrha SRJ, RS i RSK u Beogradu 8. januara 1993, Mladic citira i Cosiceve rijeci da se "u principu slaze" s Tudjmanom kako bi stanovnistvo spornih teritorija trebalo preseliti.
"Tudjman Srbima nudi cijelu Posavinu"
- Cosic: "Tudjman prezire Muslimane u Bosni... On Srbima u Bosni nudi cijelu Posavinu i da sidju iz Bihaca do Livna... U principu, ja se slazem s Tudjmanom o preseljenju stanovnistva" - zabiljezio je Mladic u svoj dnevnik.
Tribunal je ranije priopstio da je oko 3500 stranica Mladicevih biljeski iz 18 radnih biljeznica, vodjenih izmedju 1991. i 1996. zaplijenjeno prilikom pretrage stana njegove supruge Bosiljke u Beogradu, krajem februara ove godine.
Mladicev Dnevnik II
Dok cita izvatke iz dnevnika Ratka Mladica, covjeku koji u sebi ima i zehru cestitosti i osjecaja za pravdu jednostavno dodje muka. Prema tim zapisima, notorni ratni zlocinac bio je tokom rata u Bosni i Hercegovini poslovni partner, saveznik i placenik hrvatske strane.
====
Zbog zaljenja koje je zbog takve politike u Sarajevu nedavno izrekao hrvatski predsjednik, na njega se podigla silna vika i hajka. Predvodi je HDZ i pri tom uporno i proracunato tu Josipovicevu gestu naziva isprikom. Koliko ce tek silovito HDZ sada krenuti na Haaski sud zbog izvodjenja dokaza iz dnevnika zloglasnog djenerala? A trebao bi. Jer ako je i deseti dio onoga sto tamo pise istina, onda je Josipovicevo zaljenje ne samo na mjestu, nego je cak i preslabi nadomjestak za pravu i duboku ispriku.
=====
S druge strane, zasto bi iko vjerovao i jednom Mladicevu slovu? Zasto uopste uzimati u obzir tintu onoga ko je za sobom ostavio krvavi trag koji se jos pusi i pece? I zasto bi iko vjerovao toliko cesto bjelodano ispolitiziranom haaskom Tuziteljstvu kao jamcu autenticnosti Mladiceva dnevnika? Ti su zapisi, po logici stvari, ionako morali proci kroz sve moguce obavjestajne kuhinje i radion:
JUTARNJI LIST.,Branimir Pofuk:
"Ja osobno prvi sumnjam u tu vrstu dokumenata. Ali, isto tako upravo ja osobno nemam nijedan valjan razlog a priori vjerovati u političku i ratničku čast svih onih koje Mladić u famoznom dnevniku navodi kao svoje jatake. Nažalost, sve da je i čista krivotvorina, Mladićev dnevnik savršeno se uklapa u sve ono što sam tih godina, kao izvjestitelj strane agencije, osobno gledao na terenu.
Primjerice, u to doba, a riječ je poglavito o 1993. i 1994. godini, u Kiseljaku je bila ne javna tajna, nego bez ikakve tajnovitosti potpuno javna stvar i općeprihvaćena činjenica da HVO od Mladićeva topništva naručuje granatiranja “balijskih” linija. Trebalo je samo isporučiti koordinate i platiti po cjeniku za odgovarajući kalibar i vrstu projektila. Nije neumjesno pretpostaviti da se na veće narudžbe dobivao i primjereni popust. A preko punkta koji je na cesti od Kiseljaka prema Sarajevu držala Mladićeva vojska tih je dana nesmetano mogao prolaziti ama baš svatko. Osim ljudi s prepoznatljivo muslimanskim imenima i prezimenima.
HDZ je u to doba držao sve konce toga savezništva s Karadžićem i Mladićem, kako političke i vojne, tako i financijske. Iz te će se stranke možda i naći netko tko će sve ovo nazvati izopačenom izmišljotinom i podlim obavještajnim podmetanjem Hrvatskoj".
Ali, prije nego što išta drugo kaže taj bi trebao i morao jasno odgovoriti na jedno potpuno jednostavno pitanje: kako to da krvavi trag Ratka Mladića u svijesti većine ljudi počinje tek na bosanskim obalama Une i Save? Tko je to, za koliku proviziju od krvave trgovine i zbog čijih interesa uspio iz pamćenja međunarodne, a u velikoj mjeri i hrvatske javnosti isprati krv koju je na čelu vojske, tada još zvane JNA, Mladić najprije prolio u Hrvatskoj? Tko je to Mladićevu haaškom računu “zaboravio” pripisati i Škabrnju? Tko mu je s duše skinuo Knin, Kijevo, Drniš, Zadar, Miljevce i čitave Ravne kotare i još tolika druga mjesta kojima je bio krvnik, istrebljivač rušitelj?
E, to je kontekst, povijesni i moralni, u kojem ja čitam i presudu Vrhovnog suda RH kojom je potvrđena zatvorska kazna od četiri mjeseca, uvjetno na dvije godine, piscu Predragu Matvejeviću. Kriv je zato što je talibanom nazvao Milu Pešordu, pisca koji je barem jednim svojim novinskim člankom pridonio toj hrvatskoj sramoti u odnosu na Bosnu ranih 1990-ih. Nismo smjeli odšutjeti ni nedavnu odluku toga istoga suda protiv već pokojnog Stipe Šuvara, a ne smijemo ni ovu novu uvredu koju je pravo zadalo pravednosti.
Nakon što su to već učinili Neva Tölle, Slavko Goldstein, Pero Kvesić, Ivica Ivanišević, Nedim Osmanagić i drugi, i ja se odazivam pozivu kolege Jergovića: supotpisujem i javno priznajem koautorstvo Matvejevićeva teksta koji je pod naslovom “Naši talibani” objavljen u Jutarnjem listu 20. studenoga 2001.
Ovdje ga možete pročitati i supotpisati i vi . Ja vas pozivam da to i učinite, osobito ako vam se, kao i meni, i svakom drugom čestitom čovjeku i domoljubu, želudac okreće na samu pomisao bilo kakvog savezništva s Ratkom Mladićem."
====
Zbog zaljenja koje je zbog takve politike u Sarajevu nedavno izrekao hrvatski predsjednik, na njega se podigla silna vika i hajka. Predvodi je HDZ i pri tom uporno i proracunato tu Josipovicevu gestu naziva isprikom. Koliko ce tek silovito HDZ sada krenuti na Haaski sud zbog izvodjenja dokaza iz dnevnika zloglasnog djenerala? A trebao bi. Jer ako je i deseti dio onoga sto tamo pise istina, onda je Josipovicevo zaljenje ne samo na mjestu, nego je cak i preslabi nadomjestak za pravu i duboku ispriku.
=====
S druge strane, zasto bi iko vjerovao i jednom Mladicevu slovu? Zasto uopste uzimati u obzir tintu onoga ko je za sobom ostavio krvavi trag koji se jos pusi i pece? I zasto bi iko vjerovao toliko cesto bjelodano ispolitiziranom haaskom Tuziteljstvu kao jamcu autenticnosti Mladiceva dnevnika? Ti su zapisi, po logici stvari, ionako morali proci kroz sve moguce obavjestajne kuhinje i radion:
JUTARNJI LIST.,Branimir Pofuk:
"Ja osobno prvi sumnjam u tu vrstu dokumenata. Ali, isto tako upravo ja osobno nemam nijedan valjan razlog a priori vjerovati u političku i ratničku čast svih onih koje Mladić u famoznom dnevniku navodi kao svoje jatake. Nažalost, sve da je i čista krivotvorina, Mladićev dnevnik savršeno se uklapa u sve ono što sam tih godina, kao izvjestitelj strane agencije, osobno gledao na terenu.
Primjerice, u to doba, a riječ je poglavito o 1993. i 1994. godini, u Kiseljaku je bila ne javna tajna, nego bez ikakve tajnovitosti potpuno javna stvar i općeprihvaćena činjenica da HVO od Mladićeva topništva naručuje granatiranja “balijskih” linija. Trebalo je samo isporučiti koordinate i platiti po cjeniku za odgovarajući kalibar i vrstu projektila. Nije neumjesno pretpostaviti da se na veće narudžbe dobivao i primjereni popust. A preko punkta koji je na cesti od Kiseljaka prema Sarajevu držala Mladićeva vojska tih je dana nesmetano mogao prolaziti ama baš svatko. Osim ljudi s prepoznatljivo muslimanskim imenima i prezimenima.
HDZ je u to doba držao sve konce toga savezništva s Karadžićem i Mladićem, kako političke i vojne, tako i financijske. Iz te će se stranke možda i naći netko tko će sve ovo nazvati izopačenom izmišljotinom i podlim obavještajnim podmetanjem Hrvatskoj".
Ali, prije nego što išta drugo kaže taj bi trebao i morao jasno odgovoriti na jedno potpuno jednostavno pitanje: kako to da krvavi trag Ratka Mladića u svijesti većine ljudi počinje tek na bosanskim obalama Une i Save? Tko je to, za koliku proviziju od krvave trgovine i zbog čijih interesa uspio iz pamćenja međunarodne, a u velikoj mjeri i hrvatske javnosti isprati krv koju je na čelu vojske, tada još zvane JNA, Mladić najprije prolio u Hrvatskoj? Tko je to Mladićevu haaškom računu “zaboravio” pripisati i Škabrnju? Tko mu je s duše skinuo Knin, Kijevo, Drniš, Zadar, Miljevce i čitave Ravne kotare i još tolika druga mjesta kojima je bio krvnik, istrebljivač rušitelj?
E, to je kontekst, povijesni i moralni, u kojem ja čitam i presudu Vrhovnog suda RH kojom je potvrđena zatvorska kazna od četiri mjeseca, uvjetno na dvije godine, piscu Predragu Matvejeviću. Kriv je zato što je talibanom nazvao Milu Pešordu, pisca koji je barem jednim svojim novinskim člankom pridonio toj hrvatskoj sramoti u odnosu na Bosnu ranih 1990-ih. Nismo smjeli odšutjeti ni nedavnu odluku toga istoga suda protiv već pokojnog Stipe Šuvara, a ne smijemo ni ovu novu uvredu koju je pravo zadalo pravednosti.
Nakon što su to već učinili Neva Tölle, Slavko Goldstein, Pero Kvesić, Ivica Ivanišević, Nedim Osmanagić i drugi, i ja se odazivam pozivu kolege Jergovića: supotpisujem i javno priznajem koautorstvo Matvejevićeva teksta koji je pod naslovom “Naši talibani” objavljen u Jutarnjem listu 20. studenoga 2001.
Ovdje ga možete pročitati i supotpisati i vi . Ja vas pozivam da to i učinite, osobito ako vam se, kao i meni, i svakom drugom čestitom čovjeku i domoljubu, želudac okreće na samu pomisao bilo kakvog savezništva s Ratkom Mladićem."
Mladicev Dnevnik I
Dnevnik: "Mogli smo kupiti 100 americkih senatora i kongresmena, Tudjman je to radio"
U ovom dijelu Mladicevog dnevnika, zabiljezen je njegov razgovor u beogradskom hotelu Moskva s americkim poduzetnikom srpskog porijekla Brankom Tupanjcem i jednim od najbogatijih ljudi u svijetu.
Ovo je nastavak ratnih biljeski ratnog zlocinca Ratka Mladica, koje je vodio tokom zlocina u Srebrenici i uoci potpisivanja Daytonskog sporazuma, te HV-ovih akcija Bljesak i Oluja. Haaski sud je od 2. marta ove godine upoznat s cjelokupnim sadrzajem Mladicevih dokumentiranih aktivnosti, nakon sto je zaplijenjen u stanu Mladiceve supruge Bosiljke Mladic u decembru prosle godine.
Ovaj se sastanak sa Tupanjcem odvijao se 5.februara 1995. godine, a osim sto u njemu Mladic objasnjava kako su nabavljali oruzje i nacin na koji se dijelio teritorij, biljeske otkrivaju kako su americki senatori utjecali na dogadjaje u ratom pogodjenim prostorima bivse Jugoslavije. Naravno, uz odredjene financijske naknade.
Beogradski razgovor izmedju Mladica i Tupanjca:
Branko: "U Trebinju i Bileci cu biti; Doneo sam lekova vise od dva miliona komada koje cu ja sutra overiti (p. a. necitko); Dao je profesoru Miljkovicu 3.000 dolara za vojsku RS, koje ce profesor sutra doneti u GS; Poklonio meni i generalu Milovanovicu po jedan sat marke "omega".
U fus noti oznacenoj zvjezdicom Mladic pise: " *Trebao sam 2. 02. ‘95. biti sa Polom Sajmonom, Bil S. (p. a necitak nastavak prezimena) i Kajl Valdenenom (on je poreklom iz Bileca). Sajmon je senator iz Ilinoisa u Vasingtonu. On je vrlo uticajan. Vrlo je uticajan Li Hamilton (pise se Lee). On je vrlo uticajan, a ja sam sa njime blizak i imam slike". (pokazuje, glavni je Li za nabavku oruzja i sve vojne opreme).
"Politika je biznis, imam coveka Tab (p. a. ili Gab) Lajos (predsednik Demokratske partije u Cikagu, a oni uvek biraju predsednika Amerike); On kaze da sa malo para moze uciniti svasta, a ja sam za to isao kod Milosevica ( Karadzic nema para) i sada pre petnaest dana zove me i kaze ja cu dovoditi ljude iz Senata u hotel i treba im gurati lovu. On mi je rekao da bi trebalo kupiti JAT i onda ce SAD reci da ce biti.
Oni kazu da je u SAD zaplenjeno 200 miliona dolara, traze 50 miliona dolara da se skinu sankcije. Veliki bos (Klinton) je to odobrio. Ja sam rekao da se povuku granice, da se preseli narod, ali sam im rekao da ce to kostati osam milijardi dolara, Klinton je rekao no problem. Cetiri miliona dolara, a ostalo bi bilo namireno od Evrope.
Ako bi SAD rekle go hep (napred, zeleno svetlo) onda nema problema. Sta bi dobili: sa osam milijardi mogla bi se drzava opraviti; Srbi bi isprasili M (p. a. Muslimane) i Hrvate; Ja sam racunao da po glavi stanovnika dobije 15.000 dolara - ko bi onda ratovao, bili bi mozda nezadovoljni neki politicari.
*Mi u emigraciji smo doziveli neko cudo, ne mozete sada dobiti ljude; nama je u pocetku trebalo 10 miliona dolara, mogli smo kupiti 100 do 200 kongresmena i senatora. Tudjman je pustio u SAD 17 miliona dolara i kupio senatore; Nama treba sada da puste 50 do 100 senatora koji treba da kazu istinu, a ne da lazu; U SAD kongresmena i senatora kupis kao advokata i on radi za tebe. To moramo. Ovako rat mozemo zavrsiti, nismo ovo ni probali.
*Moje pitanje - kojim parama ih kupiti?
Odgovor: za pocetak nam treba 10 miliona dolara. Nasi lupaju u novinama. To se ne radi preko novina.
Arapi imaju 15 do 20 ljudi koji rade kod njih, a moj koncept je da dobijem vecinu; Treba nam jak covek, ako M (p. a. Muslimani) i Hrvati imaju Dola, zasto mi ne bismo imali Klintona, a oni traze 50 miliona da ih uzmu kada se zavrsi posao i to da uzmu od onih 200 miliona."
U ovom dijelu Mladicevog dnevnika, zabiljezen je njegov razgovor u beogradskom hotelu Moskva s americkim poduzetnikom srpskog porijekla Brankom Tupanjcem i jednim od najbogatijih ljudi u svijetu.
Ovo je nastavak ratnih biljeski ratnog zlocinca Ratka Mladica, koje je vodio tokom zlocina u Srebrenici i uoci potpisivanja Daytonskog sporazuma, te HV-ovih akcija Bljesak i Oluja. Haaski sud je od 2. marta ove godine upoznat s cjelokupnim sadrzajem Mladicevih dokumentiranih aktivnosti, nakon sto je zaplijenjen u stanu Mladiceve supruge Bosiljke Mladic u decembru prosle godine.
Ovaj se sastanak sa Tupanjcem odvijao se 5.februara 1995. godine, a osim sto u njemu Mladic objasnjava kako su nabavljali oruzje i nacin na koji se dijelio teritorij, biljeske otkrivaju kako su americki senatori utjecali na dogadjaje u ratom pogodjenim prostorima bivse Jugoslavije. Naravno, uz odredjene financijske naknade.
Beogradski razgovor izmedju Mladica i Tupanjca:
Branko: "U Trebinju i Bileci cu biti; Doneo sam lekova vise od dva miliona komada koje cu ja sutra overiti (p. a. necitko); Dao je profesoru Miljkovicu 3.000 dolara za vojsku RS, koje ce profesor sutra doneti u GS; Poklonio meni i generalu Milovanovicu po jedan sat marke "omega".
U fus noti oznacenoj zvjezdicom Mladic pise: " *Trebao sam 2. 02. ‘95. biti sa Polom Sajmonom, Bil S. (p. a necitak nastavak prezimena) i Kajl Valdenenom (on je poreklom iz Bileca). Sajmon je senator iz Ilinoisa u Vasingtonu. On je vrlo uticajan. Vrlo je uticajan Li Hamilton (pise se Lee). On je vrlo uticajan, a ja sam sa njime blizak i imam slike". (pokazuje, glavni je Li za nabavku oruzja i sve vojne opreme).
"Politika je biznis, imam coveka Tab (p. a. ili Gab) Lajos (predsednik Demokratske partije u Cikagu, a oni uvek biraju predsednika Amerike); On kaze da sa malo para moze uciniti svasta, a ja sam za to isao kod Milosevica ( Karadzic nema para) i sada pre petnaest dana zove me i kaze ja cu dovoditi ljude iz Senata u hotel i treba im gurati lovu. On mi je rekao da bi trebalo kupiti JAT i onda ce SAD reci da ce biti.
Oni kazu da je u SAD zaplenjeno 200 miliona dolara, traze 50 miliona dolara da se skinu sankcije. Veliki bos (Klinton) je to odobrio. Ja sam rekao da se povuku granice, da se preseli narod, ali sam im rekao da ce to kostati osam milijardi dolara, Klinton je rekao no problem. Cetiri miliona dolara, a ostalo bi bilo namireno od Evrope.
Ako bi SAD rekle go hep (napred, zeleno svetlo) onda nema problema. Sta bi dobili: sa osam milijardi mogla bi se drzava opraviti; Srbi bi isprasili M (p. a. Muslimane) i Hrvate; Ja sam racunao da po glavi stanovnika dobije 15.000 dolara - ko bi onda ratovao, bili bi mozda nezadovoljni neki politicari.
*Mi u emigraciji smo doziveli neko cudo, ne mozete sada dobiti ljude; nama je u pocetku trebalo 10 miliona dolara, mogli smo kupiti 100 do 200 kongresmena i senatora. Tudjman je pustio u SAD 17 miliona dolara i kupio senatore; Nama treba sada da puste 50 do 100 senatora koji treba da kazu istinu, a ne da lazu; U SAD kongresmena i senatora kupis kao advokata i on radi za tebe. To moramo. Ovako rat mozemo zavrsiti, nismo ovo ni probali.
*Moje pitanje - kojim parama ih kupiti?
Odgovor: za pocetak nam treba 10 miliona dolara. Nasi lupaju u novinama. To se ne radi preko novina.
Arapi imaju 15 do 20 ljudi koji rade kod njih, a moj koncept je da dobijem vecinu; Treba nam jak covek, ako M (p. a. Muslimani) i Hrvati imaju Dola, zasto mi ne bismo imali Klintona, a oni traze 50 miliona da ih uzmu kada se zavrsi posao i to da uzmu od onih 200 miliona."
Monday, July 18, 2011
SRBOLOG AMATER: Cipiripi!
Zapazanje,Crtica:
JA,SRBOLOG SAMOSTALNI-SAMOZVANI,, AMATER - Cipiripi, ukebam tako da je onaj
ludi Milic od Macve pjenio krajem 1994. godine, da bi nakon cetiri godine, 1998. godine, u beogradskom "Vremenu" procjedio:"Politika je kurva... Ali posto sam ja Srbolog Amater onda to komplikuje stvari, kao da politika lupka na kapidzik – kuc, kuc... I osluskuje ona... Hoce da te namami sebi, politika, kurva, drolja nad droljama...", Pomislih tada---- Avaj,,1988. – evo mog vladara koji ce realizirati moj projekt o YU-Vedanti..."drugi Tito"II. a On, Slobodan, pravi nacionalisticki vodja, digao "svoj" narod na noge, sljedece godine na Gazimestana juna 29tog- nakon 600.godina,na Slavlju Poraza Kosova.. od Yuge jedno veliko Nista od kuge,tuge i sramote Svasta. Niko nista ne osvoji, nista se ne sagradi, ni jedna se zgrada ne podize... Naprotiv, Sest Brace Yugovica postrada tako zestoko i pogubi svoje "etnicke teritorije"..svoje zivote,,,
...
Hajde muskinje, uspravite glave! Drina je dusnik za dva plucna krila, a ne za jedno..
Hajde musknije,bitke slavne su pred nama,valja nama na Vukovar poci,,,valja nama Bosnu Srebrenu u prah pretvorit! Kud slavna nam noga hodi,sve u sramni poraz upisati!!
=============================
Citat:
"Mi smo izmisljen narod, jer izmisljamo svoju proslost, u politici, kao i u sportu, ne znamo sta cemo s pobjedom": ovo bi rekao "Srbin Izdajnik"
Srbi su nebeski, hrabar i grjesan narod. Da li je poslednja odrednica uzrok i nase krize? Ovo bih se upitala JA!!
- "Mi smo pre svega izmisljeni narod: izmisljamo svoju proslost. Slucaj kosovskog mita je simptomatican. I dalje zivimo pod utiskom tog mita koji kaze da je Lazar umesto zemaljskog izabrao carstvo nebesko, pa se tom cinjenicom pravda srpski poraz na Kosovu. No, radeci na nekom filmu proucio sam istorijska fakta o toj bici i saznao da su bitku Srbi dobili. U najgorem slucaju je bilo nereseno. I to je problem, jer mi s pobedom nismo znali sta cemo. Tako je nastala sintagma "nebeski narod" koja je bila u upotrebi do prekjuce i opravdavala sve nase zemaljske poraze i gluposti. Tu se uspostavlja ravnoteza: dobivsi bitku, vekovima smo ziveli tvrdeci da smo je izgubili. Istovremeno, taj nebeski narod tvrdi da je pobedio ljude koji su dosli s neba u letelicama i bacali smrtonosni tovar na nas." Nenad Zoric.
Citat:
"Ne mozemo mi, Srbi ni sa kim u svome neposrednom okruzenju, svi su nam krivi samo mi krocimo "pravo po bespucu", samo smo mi "nebeski narod" i nece proci mnogo vremena, ako se pameti ne dozovemo, pa cemo se svi tragicno reducirani, naci pod jednom sljivom, na malom ostrvu, usred uzburkane kosmicke kataklizme", kako to zloumno, maloumno, predvidi voajer, srpski slikar Milic od Macve, koji pocetkom decembra 1994. godine u "Javnosti" klice: "Ako se Amerika bude svrstala uz Tursku, i Americi odmah treba objaviti rat, a Turskoj u prvi sat napada...", pa dodaje zapjenusano: "Ja vec vidim sokole Ratka Mladica pod zidinama Carigrada... Stekli su se uslovi za osnivanje Nove Vizantije – pravoslavne. Cekaju nas potlaceni Bitljani, Licani, Lidjani, Lazi, Olivi, Nestorijanci, Jermeni i Asirci, cekaju nas kao ozeblo sunce da ih mi Srbi vratimo u zivot i oslobodimo Turkmensko more... Konstantinov grad (Istanbul) i Sveta (Aja) Sofija moraju biti stozer pravoslavlja..." Dr. Nada Popovic.
Zapazanje,:
DREVNI KARANOVICI
Istoricar Milos S. Milojevic dosao je do saznanja da je svjet postojao i pre 5.800 godina, prije drugog potopa. Car Nino Bjelov koga opisuje i Deretic u to vreme je podizao Babilonsku kulu i bio je ni manje ni vise nego Srbin. On je utemeljivac dinastije koja je kasnije 150 godina vladala Egiptom. Najstarije pismo, srbicu, od koje su nastale sve vrste pisama koje se upotrebljavaju u Evropi i na Bliskom istoku - jevrejsko, armensko, arapsko i koptsko, pronasao je neki Obrad tumarajuci izmedu Vince i Lepenskog vira. Istrazujuci dalju istoriju i uporedujuci neke turske zapise sa radovima Jovana Deretica, otkrio je da su Karanovici jedna od najslavnijih srpskih dinastija, iz koje su Filip II i Aleksandar III Veliki (Makedonski) koji su zivjeli u anticko doba. I kod danasnjih Srba ostala je siroka uspomena na titulu karana. Staro ime grada Kraljeva je Karanovac, upravo po tome sto je tu bila prestonica osnivaca loze Karanovica Filipa I. I danas ima vise mjesta po Srbiji koja se zovu Karanovac ili Karanovci, kao i prezimena Karan ili Karanovic.
Sources: (Britanica,Enciklopedija,3554!,,Xaver Libary ,UC Library).
Obrad prica da je za njega sve pocelo kada je isao na skolsku ekskurziju u Lepenski vir:
Citat:
"Jos tada sam se zainteresovao za arheoloska otkrica da bih kasnije u nekoliko navrata sam odlazio tamo i u Vincu i pronalazio predmete koji su mi kasnije pomogli da shvatim sustinu nase civilizacije. Lepenski vir u to vreme jos nije bilo potopljen Djerdapskim jezerom i uspeo sam da pronadjem i tragove pisma koje je najstarije na svetu. Proucavajuci dalje, dosao sam do epohalnog otkrica - mi danas zivimo u 7.511. godini srpske civilizacije."
Obrad je pomislio da ce arheolozi i istoricari ozbiljno shvatiti znacaj ovog nalazista, ali se grdno prevario. Pod pritiskom u svjetu vladajuce vatikanske i becke istorijske skole i pod stalnom ideoloskom presijom komunizma istoricari koji bi se drznuli da progovore istinu o postojanju Srba nestajali su bez traga. Tako je iz preventivnih razloga Obrad iz rodnog Zablaca kod Sapca napustio domovinu i otisao u Njemacku u nadi da ce se vremenom naci neko ko ce objaviti istinu koja je vjekovima skrivana od naroda:
"Nesto novo se dogada u svetu. Pocinje sav da puca po vekovnim lazima nasih neprijatelja. Nemci su poceli Luzicke Srbe da zovu Vendima i tako njihovu a time i nasu civilizaciju najzad da priznaju. A nasi istoricari i dalje su pod necijim uticajima i ne istrazuju istinu i pravo poreklo. Zato sam objavio ovu knjigu. I to u belom svetu. Morao sam da ispisem stihove, jer ne postoji drugi nacin na koji bih iskazao svoj gnev prema nasim kvaziistoricarima", kaze Obrad.
===================================================================================
GENOCID(grc-lat), sistematsko unistavanje jedne etnicke grupe ili citavih naroda, ubijanjem ili masovnim istrebljavanjem njenih stanovnika i rasturanjem njenih politickih, socijalnih, kulturnih i religioznih ustanova. UN su osudile genocid kao zlocin, a na zasedanju od 9. XII 1948. prihvacena je konvencija o sprjecavanju i kaznjavanju zlocina genocida.
Kod Srba postoji vjerovanje, da gdje nema dzamija nema ni muslimanskog naroda te da ce njihovim rusenjem muslimanski narod izgubiti motiv za povratak"
===========================================
"Izvori jedne katastrofe" Warren Zimmerman, posljednji americki ambasador u Jugoslaviji (1989-1992):
"Glavni pokretac rusenja Jugoslavije je bio Slobodan Milosevic, predsjednikd Srbije. Milosevic je tvrdio da brani Jugoslaviju cak i dok je preo planove da je pretvori u diktaturu sa srpskom dominacijom. Njegov prvi cilj je bio uspostaviti srpsku vlast u cijeloj drzavi.Kada su se Slovenija i Hrvatska oduprijele ovom cilju, odlucivsi da se izdvoje, srpski vodja se prikloni alternativnoj strategiji. Dovesce sve Jugoslovenske Srbe, koji su zivjeli u pet od sest republika pod srpsku upravu, tj. pod svoju vlast. Milosevic je zapoceo ovom strategijom u Hrvatskoj koristeci se JNA da bi izdvojio srpska podrucja iz dosega hrvatske vlasti. U BiH je imao cak i hrabriji plan- uspostaviti silom srpsku drzavi na 2/3 teritorije republike u kojoj Srbi nisu bili u najvecem broju, a kamoli vecina. Udruzen sa Radovanom Karadjicem, vodjom BiH Srba od kojeg se kasnije odvojio, Milosevic je bio odgovoran za smrt desetaka tisuca Bosanaca i za stvaranje najvece izbjeglicke populacije u Evropi nakon II svjetskog rata. "
Psihoanaliza zla..
da dodam i par stranih eksperata
Prof. Sucenberze: "Srbi i dan-danas pate od transgeneracijske traume koja izaziva zlo";
Prof. Volkan: "Srbi su se mentalno vratili u srednji vijek i zato su ratovali";
Prof. Parin: "Historija identiteta u Srba fatalno se prelila u fasizam".
"Ludilo kod individue je rijetkost,a kod grupa,nacija kroz epohe se potvrdjuje kao pravilo"
Nitzsche
JA,SRBOLOG SAMOSTALNI-SAMOZVANI,, AMATER - Cipiripi, ukebam tako da je onaj
ludi Milic od Macve pjenio krajem 1994. godine, da bi nakon cetiri godine, 1998. godine, u beogradskom "Vremenu" procjedio:"Politika je kurva... Ali posto sam ja Srbolog Amater onda to komplikuje stvari, kao da politika lupka na kapidzik – kuc, kuc... I osluskuje ona... Hoce da te namami sebi, politika, kurva, drolja nad droljama...", Pomislih tada---- Avaj,,1988. – evo mog vladara koji ce realizirati moj projekt o YU-Vedanti..."drugi Tito"II. a On, Slobodan, pravi nacionalisticki vodja, digao "svoj" narod na noge, sljedece godine na Gazimestana juna 29tog- nakon 600.godina,na Slavlju Poraza Kosova.. od Yuge jedno veliko Nista od kuge,tuge i sramote Svasta. Niko nista ne osvoji, nista se ne sagradi, ni jedna se zgrada ne podize... Naprotiv, Sest Brace Yugovica postrada tako zestoko i pogubi svoje "etnicke teritorije"..svoje zivote,,,
...
Hajde muskinje, uspravite glave! Drina je dusnik za dva plucna krila, a ne za jedno..
Hajde musknije,bitke slavne su pred nama,valja nama na Vukovar poci,,,valja nama Bosnu Srebrenu u prah pretvorit! Kud slavna nam noga hodi,sve u sramni poraz upisati!!
=============================
Citat:
"Mi smo izmisljen narod, jer izmisljamo svoju proslost, u politici, kao i u sportu, ne znamo sta cemo s pobjedom": ovo bi rekao "Srbin Izdajnik"
Srbi su nebeski, hrabar i grjesan narod. Da li je poslednja odrednica uzrok i nase krize? Ovo bih se upitala JA!!
- "Mi smo pre svega izmisljeni narod: izmisljamo svoju proslost. Slucaj kosovskog mita je simptomatican. I dalje zivimo pod utiskom tog mita koji kaze da je Lazar umesto zemaljskog izabrao carstvo nebesko, pa se tom cinjenicom pravda srpski poraz na Kosovu. No, radeci na nekom filmu proucio sam istorijska fakta o toj bici i saznao da su bitku Srbi dobili. U najgorem slucaju je bilo nereseno. I to je problem, jer mi s pobedom nismo znali sta cemo. Tako je nastala sintagma "nebeski narod" koja je bila u upotrebi do prekjuce i opravdavala sve nase zemaljske poraze i gluposti. Tu se uspostavlja ravnoteza: dobivsi bitku, vekovima smo ziveli tvrdeci da smo je izgubili. Istovremeno, taj nebeski narod tvrdi da je pobedio ljude koji su dosli s neba u letelicama i bacali smrtonosni tovar na nas." Nenad Zoric.
Citat:
"Ne mozemo mi, Srbi ni sa kim u svome neposrednom okruzenju, svi su nam krivi samo mi krocimo "pravo po bespucu", samo smo mi "nebeski narod" i nece proci mnogo vremena, ako se pameti ne dozovemo, pa cemo se svi tragicno reducirani, naci pod jednom sljivom, na malom ostrvu, usred uzburkane kosmicke kataklizme", kako to zloumno, maloumno, predvidi voajer, srpski slikar Milic od Macve, koji pocetkom decembra 1994. godine u "Javnosti" klice: "Ako se Amerika bude svrstala uz Tursku, i Americi odmah treba objaviti rat, a Turskoj u prvi sat napada...", pa dodaje zapjenusano: "Ja vec vidim sokole Ratka Mladica pod zidinama Carigrada... Stekli su se uslovi za osnivanje Nove Vizantije – pravoslavne. Cekaju nas potlaceni Bitljani, Licani, Lidjani, Lazi, Olivi, Nestorijanci, Jermeni i Asirci, cekaju nas kao ozeblo sunce da ih mi Srbi vratimo u zivot i oslobodimo Turkmensko more... Konstantinov grad (Istanbul) i Sveta (Aja) Sofija moraju biti stozer pravoslavlja..." Dr. Nada Popovic.
Zapazanje,:
DREVNI KARANOVICI
Istoricar Milos S. Milojevic dosao je do saznanja da je svjet postojao i pre 5.800 godina, prije drugog potopa. Car Nino Bjelov koga opisuje i Deretic u to vreme je podizao Babilonsku kulu i bio je ni manje ni vise nego Srbin. On je utemeljivac dinastije koja je kasnije 150 godina vladala Egiptom. Najstarije pismo, srbicu, od koje su nastale sve vrste pisama koje se upotrebljavaju u Evropi i na Bliskom istoku - jevrejsko, armensko, arapsko i koptsko, pronasao je neki Obrad tumarajuci izmedu Vince i Lepenskog vira. Istrazujuci dalju istoriju i uporedujuci neke turske zapise sa radovima Jovana Deretica, otkrio je da su Karanovici jedna od najslavnijih srpskih dinastija, iz koje su Filip II i Aleksandar III Veliki (Makedonski) koji su zivjeli u anticko doba. I kod danasnjih Srba ostala je siroka uspomena na titulu karana. Staro ime grada Kraljeva je Karanovac, upravo po tome sto je tu bila prestonica osnivaca loze Karanovica Filipa I. I danas ima vise mjesta po Srbiji koja se zovu Karanovac ili Karanovci, kao i prezimena Karan ili Karanovic.
Sources: (Britanica,Enciklopedija,3554!,,Xaver Libary ,UC Library).
Obrad prica da je za njega sve pocelo kada je isao na skolsku ekskurziju u Lepenski vir:
Citat:
"Jos tada sam se zainteresovao za arheoloska otkrica da bih kasnije u nekoliko navrata sam odlazio tamo i u Vincu i pronalazio predmete koji su mi kasnije pomogli da shvatim sustinu nase civilizacije. Lepenski vir u to vreme jos nije bilo potopljen Djerdapskim jezerom i uspeo sam da pronadjem i tragove pisma koje je najstarije na svetu. Proucavajuci dalje, dosao sam do epohalnog otkrica - mi danas zivimo u 7.511. godini srpske civilizacije."
Obrad je pomislio da ce arheolozi i istoricari ozbiljno shvatiti znacaj ovog nalazista, ali se grdno prevario. Pod pritiskom u svjetu vladajuce vatikanske i becke istorijske skole i pod stalnom ideoloskom presijom komunizma istoricari koji bi se drznuli da progovore istinu o postojanju Srba nestajali su bez traga. Tako je iz preventivnih razloga Obrad iz rodnog Zablaca kod Sapca napustio domovinu i otisao u Njemacku u nadi da ce se vremenom naci neko ko ce objaviti istinu koja je vjekovima skrivana od naroda:
"Nesto novo se dogada u svetu. Pocinje sav da puca po vekovnim lazima nasih neprijatelja. Nemci su poceli Luzicke Srbe da zovu Vendima i tako njihovu a time i nasu civilizaciju najzad da priznaju. A nasi istoricari i dalje su pod necijim uticajima i ne istrazuju istinu i pravo poreklo. Zato sam objavio ovu knjigu. I to u belom svetu. Morao sam da ispisem stihove, jer ne postoji drugi nacin na koji bih iskazao svoj gnev prema nasim kvaziistoricarima", kaze Obrad.
===================================================================================
GENOCID(grc-lat), sistematsko unistavanje jedne etnicke grupe ili citavih naroda, ubijanjem ili masovnim istrebljavanjem njenih stanovnika i rasturanjem njenih politickih, socijalnih, kulturnih i religioznih ustanova. UN su osudile genocid kao zlocin, a na zasedanju od 9. XII 1948. prihvacena je konvencija o sprjecavanju i kaznjavanju zlocina genocida.
Kod Srba postoji vjerovanje, da gdje nema dzamija nema ni muslimanskog naroda te da ce njihovim rusenjem muslimanski narod izgubiti motiv za povratak"
===========================================
"Izvori jedne katastrofe" Warren Zimmerman, posljednji americki ambasador u Jugoslaviji (1989-1992):
"Glavni pokretac rusenja Jugoslavije je bio Slobodan Milosevic, predsjednikd Srbije. Milosevic je tvrdio da brani Jugoslaviju cak i dok je preo planove da je pretvori u diktaturu sa srpskom dominacijom. Njegov prvi cilj je bio uspostaviti srpsku vlast u cijeloj drzavi.Kada su se Slovenija i Hrvatska oduprijele ovom cilju, odlucivsi da se izdvoje, srpski vodja se prikloni alternativnoj strategiji. Dovesce sve Jugoslovenske Srbe, koji su zivjeli u pet od sest republika pod srpsku upravu, tj. pod svoju vlast. Milosevic je zapoceo ovom strategijom u Hrvatskoj koristeci se JNA da bi izdvojio srpska podrucja iz dosega hrvatske vlasti. U BiH je imao cak i hrabriji plan- uspostaviti silom srpsku drzavi na 2/3 teritorije republike u kojoj Srbi nisu bili u najvecem broju, a kamoli vecina. Udruzen sa Radovanom Karadjicem, vodjom BiH Srba od kojeg se kasnije odvojio, Milosevic je bio odgovoran za smrt desetaka tisuca Bosanaca i za stvaranje najvece izbjeglicke populacije u Evropi nakon II svjetskog rata. "
Psihoanaliza zla..
da dodam i par stranih eksperata
Prof. Sucenberze: "Srbi i dan-danas pate od transgeneracijske traume koja izaziva zlo";
Prof. Volkan: "Srbi su se mentalno vratili u srednji vijek i zato su ratovali";
Prof. Parin: "Historija identiteta u Srba fatalno se prelila u fasizam".
"Ludilo kod individue je rijetkost,a kod grupa,nacija kroz epohe se potvrdjuje kao pravilo"
Nitzsche
Thursday, June 30, 2011
OTVORENO PISMO DRAGOM BOGU
Dragi dragi Bože,
Prije svega oprosti ako te prekidam u nekom važnom poslu, mada ja baš i ne vidim da ti uopće nešto radiš. Možda i zato što ja, da to raščistimo na početku, mislim da ti, ustvari, ne postojiš. Ali dobro, puno ljudi koje znam i koji su mi važni, vjeruje u tebe, pa sam osjetio potrebu da ti se javim i, zašto da ne, uvjerim se da griješim. Mislim, griješim ja u kontinuitetu, ne da mi se, takav sam, živjeti u skladu sa pravilima za koja tvrde da su tvoja. Pošteno da kažem: teretli mi je to. Ako ipak postojiš, naravno da očekujem da barem pročitaš ovo pismo. Uostalom, kažu da ti sve vidiš i sve znaš, pa ćeš, naravno, znati da imaš poruku na Radio Sarajevu.
Marija, i njena agentica Vicka
Dragi dragi Bože, malo je glupo da mi sada idemo u neke dublje rasprave – ipak moram pitati: čitaš li ti neke novine, pratiš li šta se dešava? OK, ne mislim sada da te treba zanimati kako se igrači Fudbalskog kluba Sarajevo pripremaju u Fojnici – to ne zanima ni igrače FK Sarajevo – ali mi je nekako normalno da čitaš ono što ima direktne veze s tobom i tvojima. Zato ću ja, na početku naše (moguće) korespondencije, skrenuti tvoju pažnju na par novinskih sadržaja koji bi te, kontam, mogli interesirati.
Dragi dragi Bože, tebi je sigurno poznato da je mater od Isusa bila u Međugorju. Ustvari, da još dolazi redovno, svaki dan u 18 sati i 40 minuta, poštujući jednako zimsko i ljetno računanje vremena. Ne ulazim ja sada u to je li Djevica Marija to što se tvrdi da jeste, ali ako katolici tako kažu, rekoh, da ne kompliciram previše. Elem, kažu da Marija punih trideset godina obilazi nekada malo, a danas jako bogato mjesto u Hercegovini. Znaš li ti nešto o tome ili to ona na svoju ruku? A važnije pitanje je: da li ti, pod uslovom da postojiš i da nas ne foliraju o tebi, znaš u kakav se to genijalan cirkus izrodilo? I profitabilan, protiv čega, inače, nisam.
Evo šta je pisalo u Slobodnoj Dalmaciji. To je, ako nisi čuo, jedna novina iz Hrvatske. „Pred starom roditeljskom kućom vidjelice Vicke Ivanković u Bijakovićima već u sedam sati ujutro okupi se nekoliko tisuća vjernika da bi se s njom susreli... Vidim momka koji se pentra uz ogradu i lozu držeći u zubima najlonsku vrećicu. Uto mu priđe Ivan Pavičić Ivek, Vickin kum i neka vrsta glasnogovornika, malo porazgovara s njim, uze vrećicu, a obred se nastavi. 'To je bio jedan Poljak koji je donio pisma onih nevoljnika koji nisu mogli doći. Onda Vicka uzme ta pisma, pri susretu s Gospom preporuči te ljude, pa pisma spalimo. Ima ih na tisuće' − kazao mi je poslije Ivek, koji je također ispričao da je Vicka napisala biografiju Blažene Djevice Marije od njezina rođenja do uznesenja. Gospa je odobrila tekst, a sada se samo čeka njezino odobrenje za tiskanje. 'Istina, tri sam godine bilježila Gospina kazivanja i to za sada stoji u rukopisu. Kada će biti objavljeno, ja ne znam. Kada Gospa to kaže' − dodaje Vicka. Mediji su već više puta objavili Vickinu i Jakovljevu priču kako ih je Gospa odvela u posjet raju, čistilištu i paklu. Ivek mi je to ponovio u svojoj anegdotskoj verziji. 'Pita Gospe hoćete li sad do raja, pakla i čistilišta', a Jakov veli: 'Neka ide Vicka, ona ima osmero braće i sestara, a ja ne bih, ja sam jedinac'. Gospa se nasmijala, jer je vidjela kako Jakov misli da se neće ni vratiti − smije se Ivek... Puno prije ukazanja. Gospa je preko Vicke Ivanković Mijatović najavila ostvarenje jednog velikog svoga plana. Što je s time i o čemu se radi, pitali smo. 'Ne znam. Samo znam da je Gospa najavila ostvarenje jednog svoga plana. Kojeg plana i kakvog, to ćemo od nje saznati. Kako je Gospa ljubav, držim da se ne radi o nekoj kataklizmi, nego o radosnom događaju'“.
Dragi dragi Bože, pa koji bi ozbiljan bog dopustio ovakvu zajebanciju? Oprosti na izrazu, ali zar nije i tebi malo smiješna scena u kojoj se, svakoga dana u 18 sati i 40 minuta, nađu Marija i Vicka, pa Marija priča, a Vicka bilježi; onda Vicka to uobliči i da Mariji na čitanje? Sorry, ali ja sam mislio, ako sam o vama uopće mislio, da se vi gore bavite nekim ozbiljnijim poslovima od izdavaštva: to mi je nekako više za nas ovdje, dole, zavisi iz koje se perspektive gleda.
Iračka djeca u Međugorju
Dragi dragi Bože, mi ovdje imamo puno vjera, a sve i jedna tvrdi da si ti jedan. Ne bih ja sada to problematizirao – bit će, valjda, prilike – ali ću ukazati na nešto što ima veze sa onima što kažu da Isus nije tvoj sin, već poslanik i da se zove Isa, te da ga je rodila Maryam. Evo o čemu se radi: Zaklada (ne, nije to sestra od opklade) Hrvatska bez mina, organizirala je dolazak grupe iračke djece na ljetovanje u Sukošan. To je, kada se gleda iz Međugorja, malo lijevo. Riječ je o djeci bez roditelja iz zemlje u kojoj je danas k'o u paklu i džehenemu zajedno. Elem, došli gosti iz daleka i, šta će drugo, pravo na plažu. Skinuli se dječaci i u more. I djevojčice su, naravno, odmah ušle u slanu vodu, ali se nisu skinule, presvukle, kako god. Eno ih, moguće je, i sada u moru, sve i jedna u hlačama, majicama dugih rukava i glave pokrivene maramom. A nema ni jednoj više od dvanaest godina. Pa i da ima...
Dragi dragi Bože, muslimani kažu da su ta djeca obučena sa islamskim propisima, odnosno tumačenjima onoga što si ti objavio u Kur'anu. A tamo, koliko je meni poznato, piše i: „O, sinovi Ademovi, dali smo vam odjeću koja će pokrivati stidna mjesta vaša, a i raskošna odijela, ali, odjeća čestitosti, to je ono najbolje”.
Dragi dragi Bože, ja bih te pitao: je li tebe, ali ono iskreno, baš iskreno, briga zato što se žensko dijete iz Iraka ne kupa u kupaćem kostimu kao i sva druga djeca oko nje? Izvini, ali ako jeste, e onda mi je to kao i Marijino diktiranje biografskog teksta! Kontaš? I o tome, je li, možemo detaljnije drugom prilikom.
Pošamaraj ove svoje
ragi dragi Bože, da bi bilo te druge prilike, ja bih volio da ti meni daš neki znak da si pročitao moje pismo. Ne, nisam ja kao onaj Woody Allen, koji je kazao da bi vjerovao kada bi imao neki čvrst dokaz da postojiš: recimo, uplatu značajnijeg novčanog iznosa na njegov bankovni račun u Švicarskoj. Nisam ni kao jedan moj prijatelj koji te moli da mu javiš brojeve lota. Dragi dragi Bože, ja bih se zadovoljio da ti malo pošamaraš ove što te kao zastupaju, a ustvari te, shvatio si, uglavnom prave budalom. I tebe i nas s tobom. Ako ti, za razliku od nas, uopće postojiš.
U svakom slučaju, hvala unaprijed.
Emir Imamović Pirke, manje poznati pisac iz Bosne
P. S.
Dragi dragi Bože, samo još nešto. Ako bi se nekako moglo javiti Vasiliju Kačavendi, episkopu Eparhije zvorničko-tuzlanske, da se ne kaže ubij bližnjeg svog, već ljubi bližnjeg svog, ali da to ne znači kako treba obljubiti svakog dječaka koji mu se nađe blizu mantije... Jesmo l' se dogovorili?
Prije svega oprosti ako te prekidam u nekom važnom poslu, mada ja baš i ne vidim da ti uopće nešto radiš. Možda i zato što ja, da to raščistimo na početku, mislim da ti, ustvari, ne postojiš. Ali dobro, puno ljudi koje znam i koji su mi važni, vjeruje u tebe, pa sam osjetio potrebu da ti se javim i, zašto da ne, uvjerim se da griješim. Mislim, griješim ja u kontinuitetu, ne da mi se, takav sam, živjeti u skladu sa pravilima za koja tvrde da su tvoja. Pošteno da kažem: teretli mi je to. Ako ipak postojiš, naravno da očekujem da barem pročitaš ovo pismo. Uostalom, kažu da ti sve vidiš i sve znaš, pa ćeš, naravno, znati da imaš poruku na Radio Sarajevu.
Marija, i njena agentica Vicka
Dragi dragi Bože, malo je glupo da mi sada idemo u neke dublje rasprave – ipak moram pitati: čitaš li ti neke novine, pratiš li šta se dešava? OK, ne mislim sada da te treba zanimati kako se igrači Fudbalskog kluba Sarajevo pripremaju u Fojnici – to ne zanima ni igrače FK Sarajevo – ali mi je nekako normalno da čitaš ono što ima direktne veze s tobom i tvojima. Zato ću ja, na početku naše (moguće) korespondencije, skrenuti tvoju pažnju na par novinskih sadržaja koji bi te, kontam, mogli interesirati.
Dragi dragi Bože, tebi je sigurno poznato da je mater od Isusa bila u Međugorju. Ustvari, da još dolazi redovno, svaki dan u 18 sati i 40 minuta, poštujući jednako zimsko i ljetno računanje vremena. Ne ulazim ja sada u to je li Djevica Marija to što se tvrdi da jeste, ali ako katolici tako kažu, rekoh, da ne kompliciram previše. Elem, kažu da Marija punih trideset godina obilazi nekada malo, a danas jako bogato mjesto u Hercegovini. Znaš li ti nešto o tome ili to ona na svoju ruku? A važnije pitanje je: da li ti, pod uslovom da postojiš i da nas ne foliraju o tebi, znaš u kakav se to genijalan cirkus izrodilo? I profitabilan, protiv čega, inače, nisam.
Evo šta je pisalo u Slobodnoj Dalmaciji. To je, ako nisi čuo, jedna novina iz Hrvatske. „Pred starom roditeljskom kućom vidjelice Vicke Ivanković u Bijakovićima već u sedam sati ujutro okupi se nekoliko tisuća vjernika da bi se s njom susreli... Vidim momka koji se pentra uz ogradu i lozu držeći u zubima najlonsku vrećicu. Uto mu priđe Ivan Pavičić Ivek, Vickin kum i neka vrsta glasnogovornika, malo porazgovara s njim, uze vrećicu, a obred se nastavi. 'To je bio jedan Poljak koji je donio pisma onih nevoljnika koji nisu mogli doći. Onda Vicka uzme ta pisma, pri susretu s Gospom preporuči te ljude, pa pisma spalimo. Ima ih na tisuće' − kazao mi je poslije Ivek, koji je također ispričao da je Vicka napisala biografiju Blažene Djevice Marije od njezina rođenja do uznesenja. Gospa je odobrila tekst, a sada se samo čeka njezino odobrenje za tiskanje. 'Istina, tri sam godine bilježila Gospina kazivanja i to za sada stoji u rukopisu. Kada će biti objavljeno, ja ne znam. Kada Gospa to kaže' − dodaje Vicka. Mediji su već više puta objavili Vickinu i Jakovljevu priču kako ih je Gospa odvela u posjet raju, čistilištu i paklu. Ivek mi je to ponovio u svojoj anegdotskoj verziji. 'Pita Gospe hoćete li sad do raja, pakla i čistilišta', a Jakov veli: 'Neka ide Vicka, ona ima osmero braće i sestara, a ja ne bih, ja sam jedinac'. Gospa se nasmijala, jer je vidjela kako Jakov misli da se neće ni vratiti − smije se Ivek... Puno prije ukazanja. Gospa je preko Vicke Ivanković Mijatović najavila ostvarenje jednog velikog svoga plana. Što je s time i o čemu se radi, pitali smo. 'Ne znam. Samo znam da je Gospa najavila ostvarenje jednog svoga plana. Kojeg plana i kakvog, to ćemo od nje saznati. Kako je Gospa ljubav, držim da se ne radi o nekoj kataklizmi, nego o radosnom događaju'“.
Dragi dragi Bože, pa koji bi ozbiljan bog dopustio ovakvu zajebanciju? Oprosti na izrazu, ali zar nije i tebi malo smiješna scena u kojoj se, svakoga dana u 18 sati i 40 minuta, nađu Marija i Vicka, pa Marija priča, a Vicka bilježi; onda Vicka to uobliči i da Mariji na čitanje? Sorry, ali ja sam mislio, ako sam o vama uopće mislio, da se vi gore bavite nekim ozbiljnijim poslovima od izdavaštva: to mi je nekako više za nas ovdje, dole, zavisi iz koje se perspektive gleda.
Iračka djeca u Međugorju
Dragi dragi Bože, mi ovdje imamo puno vjera, a sve i jedna tvrdi da si ti jedan. Ne bih ja sada to problematizirao – bit će, valjda, prilike – ali ću ukazati na nešto što ima veze sa onima što kažu da Isus nije tvoj sin, već poslanik i da se zove Isa, te da ga je rodila Maryam. Evo o čemu se radi: Zaklada (ne, nije to sestra od opklade) Hrvatska bez mina, organizirala je dolazak grupe iračke djece na ljetovanje u Sukošan. To je, kada se gleda iz Međugorja, malo lijevo. Riječ je o djeci bez roditelja iz zemlje u kojoj je danas k'o u paklu i džehenemu zajedno. Elem, došli gosti iz daleka i, šta će drugo, pravo na plažu. Skinuli se dječaci i u more. I djevojčice su, naravno, odmah ušle u slanu vodu, ali se nisu skinule, presvukle, kako god. Eno ih, moguće je, i sada u moru, sve i jedna u hlačama, majicama dugih rukava i glave pokrivene maramom. A nema ni jednoj više od dvanaest godina. Pa i da ima...
Dragi dragi Bože, muslimani kažu da su ta djeca obučena sa islamskim propisima, odnosno tumačenjima onoga što si ti objavio u Kur'anu. A tamo, koliko je meni poznato, piše i: „O, sinovi Ademovi, dali smo vam odjeću koja će pokrivati stidna mjesta vaša, a i raskošna odijela, ali, odjeća čestitosti, to je ono najbolje”.
Dragi dragi Bože, ja bih te pitao: je li tebe, ali ono iskreno, baš iskreno, briga zato što se žensko dijete iz Iraka ne kupa u kupaćem kostimu kao i sva druga djeca oko nje? Izvini, ali ako jeste, e onda mi je to kao i Marijino diktiranje biografskog teksta! Kontaš? I o tome, je li, možemo detaljnije drugom prilikom.
Pošamaraj ove svoje
ragi dragi Bože, da bi bilo te druge prilike, ja bih volio da ti meni daš neki znak da si pročitao moje pismo. Ne, nisam ja kao onaj Woody Allen, koji je kazao da bi vjerovao kada bi imao neki čvrst dokaz da postojiš: recimo, uplatu značajnijeg novčanog iznosa na njegov bankovni račun u Švicarskoj. Nisam ni kao jedan moj prijatelj koji te moli da mu javiš brojeve lota. Dragi dragi Bože, ja bih se zadovoljio da ti malo pošamaraš ove što te kao zastupaju, a ustvari te, shvatio si, uglavnom prave budalom. I tebe i nas s tobom. Ako ti, za razliku od nas, uopće postojiš.
U svakom slučaju, hvala unaprijed.
Emir Imamović Pirke, manje poznati pisac iz Bosne
P. S.
Dragi dragi Bože, samo još nešto. Ako bi se nekako moglo javiti Vasiliju Kačavendi, episkopu Eparhije zvorničko-tuzlanske, da se ne kaže ubij bližnjeg svog, već ljubi bližnjeg svog, ali da to ne znači kako treba obljubiti svakog dječaka koji mu se nađe blizu mantije... Jesmo l' se dogovorili?
Thursday, June 16, 2011
osudjenik na smrt vjesanjem,,,
Ja sam Franjo Francuz,sto mi tesko pada,,
Rodomm iz Pariza kod Pontoaz grada
Moj vrat o uzetu okusat ce sada
Da je moja guzica teska kao klada!!!!Vilon 1462,,
Rodomm iz Pariza kod Pontoaz grada
Moj vrat o uzetu okusat ce sada
Da je moja guzica teska kao klada!!!!Vilon 1462,,
Sunday, June 5, 2011
B O S N A I H E R C E G O V I N A
Znas Bosnjace, nije davno bilo,
Sveg' mi sv'jeta nema petnaest ljeta,
Kad u nasoj Bosni ponositoj,
I junackoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja do Brodskijeh vrata,
Nije bilo Srba ni Hrvata.
A danas se kroz svoje hire,
Oba stranca ko u svome sire.
Oba su nas gosta saletila,
Da nam otmu najsvetije blago,
Nase ime ponosno i drago
"Gazel o Mostaru"
Ko bi mogo opjevati redom
Sve ljepote divnoga Mostara
Zar se cudis, srce, sto ga ljubim
Sa ljubavlju sinovskoga zara?
O, ne ima na ovome svijetu,
Ako nema sred bajnoga raja,
Bistre vode i svijezega zraka,
Sto covjeka sa zdravljem opaja!
Ko ga gleda, zivot mu se mladi
A dusa mu u nasladi pliva,
Svaki kraj mu i svako mjestance
Zadivljene oci podraziva.
S vocem, s vodom i ostalim miljem
On je druga Sirija na svijetu
E, bi reko da je rajska basca
Ko ga vid i u majskome cvijetu.
S dvije kule velika cuprija
Pruzila se preko rijeke carne,
Te sa svojim velebnijem lukom
Pricinja se poput duge sarne.
Cio svijet da obidje s redom
Ne bi naso onakova svijeta;
On je majdan darovitih ljudi,
Seher Mostar ures je svijeta.
To je gnijezdo slavnije' junaka
I na peru i na bojnom macu;
ko od vazda i sada iz njega
S dan na dan velikani skacu.
Neka sute indijske papige
Neka svoje ne kazuju glase,
O, dervisu! Ti si danas slavuj,
Koji pjeva svog Mostara krase.
Sveg' mi sv'jeta nema petnaest ljeta,
Kad u nasoj Bosni ponositoj,
I junackoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja do Brodskijeh vrata,
Nije bilo Srba ni Hrvata.
A danas se kroz svoje hire,
Oba stranca ko u svome sire.
Oba su nas gosta saletila,
Da nam otmu najsvetije blago,
Nase ime ponosno i drago
"Gazel o Mostaru"
Ko bi mogo opjevati redom
Sve ljepote divnoga Mostara
Zar se cudis, srce, sto ga ljubim
Sa ljubavlju sinovskoga zara?
O, ne ima na ovome svijetu,
Ako nema sred bajnoga raja,
Bistre vode i svijezega zraka,
Sto covjeka sa zdravljem opaja!
Ko ga gleda, zivot mu se mladi
A dusa mu u nasladi pliva,
Svaki kraj mu i svako mjestance
Zadivljene oci podraziva.
S vocem, s vodom i ostalim miljem
On je druga Sirija na svijetu
E, bi reko da je rajska basca
Ko ga vid i u majskome cvijetu.
S dvije kule velika cuprija
Pruzila se preko rijeke carne,
Te sa svojim velebnijem lukom
Pricinja se poput duge sarne.
Cio svijet da obidje s redom
Ne bi naso onakova svijeta;
On je majdan darovitih ljudi,
Seher Mostar ures je svijeta.
To je gnijezdo slavnije' junaka
I na peru i na bojnom macu;
ko od vazda i sada iz njega
S dan na dan velikani skacu.
Neka sute indijske papige
Neka svoje ne kazuju glase,
O, dervisu! Ti si danas slavuj,
Koji pjeva svog Mostara krase.
Monday, May 30, 2011
,,fetva Veliceva
Boris Dezulovic nastavlja pravi mali rat s odredjenim bosanskohercegovackim dzematlijama i kako je uvrsten u udzbenik "Islamska vjeronauka za prvi razred", nakon sto je napisao tekst pod naslovom "Sto nam je katolicki dzihad donio osim zla?", a potom ce ispricati i kako je nakon posljednje svoje dvije kolumne postao "Hrvat placen da psuje islam i muslimane", "budala", "prljava dusa", "momcina sto se sprda s islamskim svetinjama", "primitivac najgore vrste"
Splitski imam i islamofob
Zvao me nekidan u dva iza ponoci Kozo da isprica vic. Ima on taj obicaj, zovne u gluho doba noci iz kafane da isprica vic. helem, poslao Mujo sina u srednju skolu u Tuzlu i upisao ga na vjeronauku. Dobio mali u skoli udzbenik, isao vrijedno na vjeronauku i procitao cijelu knjigu, pa stao siriti znanje i citati ostalu islamsku literaturu.
Kad, jednog dana mali usred rucka ispricao vic o Allahu. "Odakle ti to?!?", poludio Mujo, majka udarila u plac, a mali ih zbunjeno gleda. "Proucavao sam malo jednog autora islamskih nauka", odgovorio on ocu. "Kakvog bolan autora?", urla Mujo. "Pa iz udzbenika", odgovorio mali lijepo uplasen.
- Odakle je taj, ciji je to autor? Imas li kod sebe taj udzbenik?
- Splitski - odgovorio mali zbunjeno. - Imam.
Da mi nisu, eto, dojavili dzematlije iz Bosne, ne bih ja ni znao da sam postao splitski imam. Pojma ne bih imao da sam usao u skolsku lektiru, i to u Bosni i Hercegovini, i to u udzbenik iz islamske vjeronauke! U udzbeniku "Islamska vjeronauka za prvi razred", u izdanju profesora islamske vjeronauke Muftijstva tuzlanskog, medju citate iz Kurana ugurao se samo jedan suvremeni autor: u poglavlju "Doprinos islama razvoju nauke i umjetnosti" objavljen je tako moj tekst "Sto nam je katolicki dzihad donio osim zla?", poucna prica o licemjerju pape Benedikta XVI, koji je islam brzopleto i sporomozgo optuzio za sirenje zla, zaboravivsi podjednako i na velicanstveni doprinos islama zapadnoj civilizaciji i na doprinose katolicke conquiste u sirenju zla po krajevima koje su osvajali Benediktovi prethodnici.
"To bi znacilo da se odredjena imena ovdasnje islamofobije stavljaju na listu sramnih ljudi, koji su se, zbog svojih necasnih namjera i mrznjom protkanih postupaka spram islama i muslimana, crnim slovima upisali na tu listu", odgovara Muhamed Velic, imam i kolumnist Rijasetovog sajta, pa mrtav ozbiljan pojasnjava: "Na tabli crnog mermera uklesavala bi se imena islamofoba i svih onih koji su napakostili i nanijeli zlo bh. muslimanima, bez obzira na to bili oni muslimani ili ne. A sto se tice Bosnjaka islamofoba, tu bi vazio princip pedesetogodisnje ili stogodisnje fetve. Te bi se fetve upisivale na posebne liste, a povrh svega u hard-diskovima bile bi pohranjene spomenute zabrane s imenima islamofoba."
Kako bi to izgledalo? "Recimo, ako bi Emir Suljagic (a to je vise nego zasluzio) bio obuhvacen stogodisnjom fetvom, to bi se de jure i de facto ovako moglo tumaciti: nakon godina i godina kada preseli na bolji svijet, doci ce mu djeca ili unucad da prijave dzenazu", pise dalje imam Velic. "Covjek koji radi na dzenazama ukucat ce u svoj kompjuter ime Emir Suljagic i po automatizmu ce se na ekranu pojaviti oznaka koja upucuje na fetvu u kojoj jasno pise da se tom covjeku zbog nanesenog velikog zla prema islamu i muslimanima ne moze klanjati dzenaza. Fetva ima jos 49 godina do isteka. Onda ce se djeca ili unucad pitati sta je to njihov otac ili dedo u zivotu tako sramno i toliko necasno uradio."
Nije Suljagic zapravo ni lose prosao: kad "preseli na bolji svijet" ostat ce mu 49 godina stogodisnje fetve - sto znaci da pred sobom ima jos cijelu pedeset jednu, a kako je nekidan napunio trideset sestu, ispada da mu je imam Velic dao lijepih osamdeset sedam. Masallah. Skoro kao Tito.
Ja, medjutim, iako jedan od koautora udzbenika za islamsku vjeronauku, nisam musliman, i kad preselim na bolji svijet, bit cu u nadleznosti svetog Petra. Ne hvata me stogodisnja fetva, ali ce se zato, kad profesori islamskih nauka budu uredjivali udzbenike, po automatizmu na ekranu pojaviti ocjena imama Muhameda Velica - "Boris Dezulovic: lupetalo, neznalica i nitkov koji se zbog svog ideoloskog oportunizma zasluzeno utkao u listu neskrivenih islamofoba". Eno ga, objasnit ce imam Velic, na onom stupu srama od crnog mramora, pod B, izmedju Arkana i Chucka Norrisa.
Nece onda vise dolaziti do glupavih nesporazuma poput onog s pocetka price, pa da djeca koja pozele o islamu saznati nesto vise, imena autoetvra ukucavaju u Google, umjesto u "hard-diskove s imenima islamofoba". A olaksat ce i katolicima. Koordinacija ionako - vidjeli smo na primjeru zajednistva u reakcijama na Suljagicevu odluku - funkcionira besprijekorno.
- Dezulovic, je li? - pitat ce gore Petrov namjesnik na prijemu, stariji neki gospodin, ovako kad ga gledam isti Joseph Ratzinger. - Da vidimo... hm, vi ste za Raj. Izlaz A. Samo se potpisite ovdje i preuzmite odjecu kod ekonoma.
- Raj?! - iznenadit cu se ja. - Ali, kako?...
- Ne znam ni ja - odgovorit ce namjesnik Ratzinger. - Ovdje mi pise "neskriveni islamofob".
Splitski imam i islamofob
Zvao me nekidan u dva iza ponoci Kozo da isprica vic. Ima on taj obicaj, zovne u gluho doba noci iz kafane da isprica vic. helem, poslao Mujo sina u srednju skolu u Tuzlu i upisao ga na vjeronauku. Dobio mali u skoli udzbenik, isao vrijedno na vjeronauku i procitao cijelu knjigu, pa stao siriti znanje i citati ostalu islamsku literaturu.
Kad, jednog dana mali usred rucka ispricao vic o Allahu. "Odakle ti to?!?", poludio Mujo, majka udarila u plac, a mali ih zbunjeno gleda. "Proucavao sam malo jednog autora islamskih nauka", odgovorio on ocu. "Kakvog bolan autora?", urla Mujo. "Pa iz udzbenika", odgovorio mali lijepo uplasen.
- Odakle je taj, ciji je to autor? Imas li kod sebe taj udzbenik?
- Splitski - odgovorio mali zbunjeno. - Imam.
Da mi nisu, eto, dojavili dzematlije iz Bosne, ne bih ja ni znao da sam postao splitski imam. Pojma ne bih imao da sam usao u skolsku lektiru, i to u Bosni i Hercegovini, i to u udzbenik iz islamske vjeronauke! U udzbeniku "Islamska vjeronauka za prvi razred", u izdanju profesora islamske vjeronauke Muftijstva tuzlanskog, medju citate iz Kurana ugurao se samo jedan suvremeni autor: u poglavlju "Doprinos islama razvoju nauke i umjetnosti" objavljen je tako moj tekst "Sto nam je katolicki dzihad donio osim zla?", poucna prica o licemjerju pape Benedikta XVI, koji je islam brzopleto i sporomozgo optuzio za sirenje zla, zaboravivsi podjednako i na velicanstveni doprinos islama zapadnoj civilizaciji i na doprinose katolicke conquiste u sirenju zla po krajevima koje su osvajali Benediktovi prethodnici.
"To bi znacilo da se odredjena imena ovdasnje islamofobije stavljaju na listu sramnih ljudi, koji su se, zbog svojih necasnih namjera i mrznjom protkanih postupaka spram islama i muslimana, crnim slovima upisali na tu listu", odgovara Muhamed Velic, imam i kolumnist Rijasetovog sajta, pa mrtav ozbiljan pojasnjava: "Na tabli crnog mermera uklesavala bi se imena islamofoba i svih onih koji su napakostili i nanijeli zlo bh. muslimanima, bez obzira na to bili oni muslimani ili ne. A sto se tice Bosnjaka islamofoba, tu bi vazio princip pedesetogodisnje ili stogodisnje fetve. Te bi se fetve upisivale na posebne liste, a povrh svega u hard-diskovima bile bi pohranjene spomenute zabrane s imenima islamofoba."
Kako bi to izgledalo? "Recimo, ako bi Emir Suljagic (a to je vise nego zasluzio) bio obuhvacen stogodisnjom fetvom, to bi se de jure i de facto ovako moglo tumaciti: nakon godina i godina kada preseli na bolji svijet, doci ce mu djeca ili unucad da prijave dzenazu", pise dalje imam Velic. "Covjek koji radi na dzenazama ukucat ce u svoj kompjuter ime Emir Suljagic i po automatizmu ce se na ekranu pojaviti oznaka koja upucuje na fetvu u kojoj jasno pise da se tom covjeku zbog nanesenog velikog zla prema islamu i muslimanima ne moze klanjati dzenaza. Fetva ima jos 49 godina do isteka. Onda ce se djeca ili unucad pitati sta je to njihov otac ili dedo u zivotu tako sramno i toliko necasno uradio."
Nije Suljagic zapravo ni lose prosao: kad "preseli na bolji svijet" ostat ce mu 49 godina stogodisnje fetve - sto znaci da pred sobom ima jos cijelu pedeset jednu, a kako je nekidan napunio trideset sestu, ispada da mu je imam Velic dao lijepih osamdeset sedam. Masallah. Skoro kao Tito.
Ja, medjutim, iako jedan od koautora udzbenika za islamsku vjeronauku, nisam musliman, i kad preselim na bolji svijet, bit cu u nadleznosti svetog Petra. Ne hvata me stogodisnja fetva, ali ce se zato, kad profesori islamskih nauka budu uredjivali udzbenike, po automatizmu na ekranu pojaviti ocjena imama Muhameda Velica - "Boris Dezulovic: lupetalo, neznalica i nitkov koji se zbog svog ideoloskog oportunizma zasluzeno utkao u listu neskrivenih islamofoba". Eno ga, objasnit ce imam Velic, na onom stupu srama od crnog mramora, pod B, izmedju Arkana i Chucka Norrisa.
Nece onda vise dolaziti do glupavih nesporazuma poput onog s pocetka price, pa da djeca koja pozele o islamu saznati nesto vise, imena autoetvra ukucavaju u Google, umjesto u "hard-diskove s imenima islamofoba". A olaksat ce i katolicima. Koordinacija ionako - vidjeli smo na primjeru zajednistva u reakcijama na Suljagicevu odluku - funkcionira besprijekorno.
- Dezulovic, je li? - pitat ce gore Petrov namjesnik na prijemu, stariji neki gospodin, ovako kad ga gledam isti Joseph Ratzinger. - Da vidimo... hm, vi ste za Raj. Izlaz A. Samo se potpisite ovdje i preuzmite odjecu kod ekonoma.
- Raj?! - iznenadit cu se ja. - Ali, kako?...
- Ne znam ni ja - odgovorit ce namjesnik Ratzinger. - Ovdje mi pise "neskriveni islamofob".
Sunday, May 29, 2011
NAJVECI INTELEKTUALAC SVOG VREMENA-SRDA POPOVIC
U genocidu i (sličnim teškim "političkim" zločinima) možete uvek raspoznati tri ključne i nužne uloge: Ideologa, Političara i Generala. Ideolog je uvek u potrazi za svojim političarem, a političar za svojim generalom. Tek kada se uzajamno pronađu nastupa trenutak akcije.
Već dok se uzajamno traže, stvara se jedan ambijent u kome ni ideje ideologa ni politika političara ne moraju biti do kraja eksplicirane; one se mogu svesti na manje ili više suptilne nagoveštaje, kojima duh ambijenta obezbeđuje tačno tumačenje i pretvara ih u samorazumljiva naređenja i, konačno, akciju.
Naravno da je ova slika simbolički uprošćena. Jer, ideolog ima svoje sledbenike u intelektualnoj eliti i medijima preko kojih širi svoje ideje i uticaj i stvara ambijent, političar ima svoju partiju i svoje glasače pomoću kojih osvaja državni aparat i ovlašćenja, a general vojsku koja je spremna da sledi njegove naredbe (čast dezerterima). To im omogućava da tvrde da samo ispunjavaju "narodnu volju". Još je Hitler govorio: "Na javno mnenje ćemo se pozivati kada ga budemo formirali." Ali ostaje činjenica da su ova trojica glavne dramatis personae: ideolog, političar, general.
Post factum, prvi će se pravdati da "nije tako mislio", drugi "da nije tako naredio", a treći "da je bio samo instrument politike i duha vremena" (recimo, ubica Zorana Đinđića je to lapidarno artikulisao: "Ja sam samo metak, letim tamo gde sam naciljan, drugi povlače oroz").
Dva dana nakon hapšenja generala Mladića, jedan beogradski dnevni list osvanuo je sa velikim naslovom na prvoj stranici: "KO VAM JE KRIV ŠTO STE GLASALI ZA MILOŠEVIĆA". U daljem tekstu se ovakav naslov podrobnije objašnjava: "Mladić je u nekim trenucima bio raspoložen za priču, pa je zbijao šale (?!), kako na račun prisutnih tako i političara: 'Ko vam je kriv, vi ste birali Miloševića, a ne ja".
Nema ničeg šaljivog u Mladićevoj izjavi. To je supstrat njegove odbrane, klasične odbrane egzekutora koja se može ovako razložiti i sumirati: (1) ja nisam izabrao Miloševića, on je izabrao mene; (2) Miloševića je izabrao srpski narod; (3) ja sam samo sprovodio njegovu politiku; (4) dakle, bio sam instrument narodne volje, i na koncu (5) u čije me ime sada pozivate na odgovornost?!
Ovoj logici se ne može nešto suštinski zameriti. Sem, naravno, da je Mladić pristao da bude ovako instrumentalizovan i da je pokazao ogroman višak entuzijazma.
Više je puta isticano kako upravo glavni akteri zločina počinjenih u naše ime zagovaraju ideju kolektivne krivice, u kojoj pokušavaju da razblaže onu svoju, individualnu. A "kolektiv" isuviše često na to pristaje: "Svi smo mi Mladić", "Svi smo mi Gotovina", "Suđenje Miloševiću je suđenje srpskom narodu", "Hag je rezultat srbofobije".
"Kolektiv" na to pristaje, jer njime vlada plemenska svest, organska povezanost svih pripadnika plemena – dirnete li jednog od nas, dirnuli ste svakog pojedinačno! Naši pojedinačni životi dobijaju vrednost i smisao jedino u plemenu. Kako je izjavio ideolog: biti Srbin i čovek jedno je isto.
Zbog svega toga hapšenje Mladića i njegovo suđenje može biti antiklimaktično. Umesto katarzičnog dejstva može nastupiti potištenost, apatija i dalje tonjenje u resantimanski nacionalizam, bar kod onih 71% građana koji, prema ispitivanju javnog mnenja, ne bi prijavili Mladića, ili onih 51% koji smatraju da on ne treba da bude isporučen Haškom tribunalu.
Ovo daje posebnu snagu Mladićevom pitanju: u čije ime me sada isporučujete? I isporuka Miloševića i isporuka Mladića Hagu, jednom MEĐUNARODNOM sudu, događa se i dogodila se protiv volje većine. U jednoj zemlji u kojoj još uvek vlada populizam, tojest koja demokratiju shvata isključivo kao – makar i nedemokratsku – vladavinu većine, ova činjenica stvara posebne probleme. Potez sadašnjih vlasti da Mladića isporuče jeste duboko demokratski uprkos manjinskoj podršci; taj potez je, kao i izručenje Miloševića, bio u našim prilikama hrabar, što znači i vrlo rizičan.
Pokazuje se još jednom da problemi ove zemlje nisu striktno politički, da problem predstavlja razoreno društvo i njegova iskrivljena svest. S druge strane, i pokazani zakasneli znaci odgovornog liderstva u političkoj sferi, koje u nuždi odlučuje i protiv volje većine, mogu povratno uticati na karakter društva i njegovu svest. Ta nada bi bila osnovana ukoliko bi sadašnja vlast interpretirala ovu svoju odluku na pravi način, pokazala da ovo nije bila samo politička iznudica (nužno zlo koje će nam omogućiti da dobijemo kandidaturu, pristupne fondove, da bolje živimo itd), i branila je isključivo argumentima morala i pravde, umesto dosadašnjih utilitarnih izvinjavanja.
Ovakvoj interpretaciji predaje Mladića, neophodni kredibilitet ne mogu dati samo reči, već i dela, koja bi se sastojala u energičnom procesuiranju svih onih koji su pomagali u skrivanju Mladića uključujući, pored otkrivenih jataka, i sadašnje i prošle pripadnike Vojske, organa bezbednosti i pravosuđa. Tek onda bi bilo "kristalno jasno" (B. Tadić) da je čin predaje Mladića početak konačnog obračuna ne samo sa Generalom, već i sa ostacima državnog aparata Političara, pa i sa samim Ideologom. Samo tako bi se ućutkali i oni koji ovu predaju nazivaju prodajom.
Srđa Popović
Već dok se uzajamno traže, stvara se jedan ambijent u kome ni ideje ideologa ni politika političara ne moraju biti do kraja eksplicirane; one se mogu svesti na manje ili više suptilne nagoveštaje, kojima duh ambijenta obezbeđuje tačno tumačenje i pretvara ih u samorazumljiva naređenja i, konačno, akciju.
Naravno da je ova slika simbolički uprošćena. Jer, ideolog ima svoje sledbenike u intelektualnoj eliti i medijima preko kojih širi svoje ideje i uticaj i stvara ambijent, političar ima svoju partiju i svoje glasače pomoću kojih osvaja državni aparat i ovlašćenja, a general vojsku koja je spremna da sledi njegove naredbe (čast dezerterima). To im omogućava da tvrde da samo ispunjavaju "narodnu volju". Još je Hitler govorio: "Na javno mnenje ćemo se pozivati kada ga budemo formirali." Ali ostaje činjenica da su ova trojica glavne dramatis personae: ideolog, političar, general.
Post factum, prvi će se pravdati da "nije tako mislio", drugi "da nije tako naredio", a treći "da je bio samo instrument politike i duha vremena" (recimo, ubica Zorana Đinđića je to lapidarno artikulisao: "Ja sam samo metak, letim tamo gde sam naciljan, drugi povlače oroz").
Dva dana nakon hapšenja generala Mladića, jedan beogradski dnevni list osvanuo je sa velikim naslovom na prvoj stranici: "KO VAM JE KRIV ŠTO STE GLASALI ZA MILOŠEVIĆA". U daljem tekstu se ovakav naslov podrobnije objašnjava: "Mladić je u nekim trenucima bio raspoložen za priču, pa je zbijao šale (?!), kako na račun prisutnih tako i političara: 'Ko vam je kriv, vi ste birali Miloševića, a ne ja".
Nema ničeg šaljivog u Mladićevoj izjavi. To je supstrat njegove odbrane, klasične odbrane egzekutora koja se može ovako razložiti i sumirati: (1) ja nisam izabrao Miloševića, on je izabrao mene; (2) Miloševića je izabrao srpski narod; (3) ja sam samo sprovodio njegovu politiku; (4) dakle, bio sam instrument narodne volje, i na koncu (5) u čije me ime sada pozivate na odgovornost?!
Ovoj logici se ne može nešto suštinski zameriti. Sem, naravno, da je Mladić pristao da bude ovako instrumentalizovan i da je pokazao ogroman višak entuzijazma.
Više je puta isticano kako upravo glavni akteri zločina počinjenih u naše ime zagovaraju ideju kolektivne krivice, u kojoj pokušavaju da razblaže onu svoju, individualnu. A "kolektiv" isuviše često na to pristaje: "Svi smo mi Mladić", "Svi smo mi Gotovina", "Suđenje Miloševiću je suđenje srpskom narodu", "Hag je rezultat srbofobije".
"Kolektiv" na to pristaje, jer njime vlada plemenska svest, organska povezanost svih pripadnika plemena – dirnete li jednog od nas, dirnuli ste svakog pojedinačno! Naši pojedinačni životi dobijaju vrednost i smisao jedino u plemenu. Kako je izjavio ideolog: biti Srbin i čovek jedno je isto.
Zbog svega toga hapšenje Mladića i njegovo suđenje može biti antiklimaktično. Umesto katarzičnog dejstva može nastupiti potištenost, apatija i dalje tonjenje u resantimanski nacionalizam, bar kod onih 71% građana koji, prema ispitivanju javnog mnenja, ne bi prijavili Mladića, ili onih 51% koji smatraju da on ne treba da bude isporučen Haškom tribunalu.
Ovo daje posebnu snagu Mladićevom pitanju: u čije ime me sada isporučujete? I isporuka Miloševića i isporuka Mladića Hagu, jednom MEĐUNARODNOM sudu, događa se i dogodila se protiv volje većine. U jednoj zemlji u kojoj još uvek vlada populizam, tojest koja demokratiju shvata isključivo kao – makar i nedemokratsku – vladavinu većine, ova činjenica stvara posebne probleme. Potez sadašnjih vlasti da Mladića isporuče jeste duboko demokratski uprkos manjinskoj podršci; taj potez je, kao i izručenje Miloševića, bio u našim prilikama hrabar, što znači i vrlo rizičan.
Pokazuje se još jednom da problemi ove zemlje nisu striktno politički, da problem predstavlja razoreno društvo i njegova iskrivljena svest. S druge strane, i pokazani zakasneli znaci odgovornog liderstva u političkoj sferi, koje u nuždi odlučuje i protiv volje većine, mogu povratno uticati na karakter društva i njegovu svest. Ta nada bi bila osnovana ukoliko bi sadašnja vlast interpretirala ovu svoju odluku na pravi način, pokazala da ovo nije bila samo politička iznudica (nužno zlo koje će nam omogućiti da dobijemo kandidaturu, pristupne fondove, da bolje živimo itd), i branila je isključivo argumentima morala i pravde, umesto dosadašnjih utilitarnih izvinjavanja.
Ovakvoj interpretaciji predaje Mladića, neophodni kredibilitet ne mogu dati samo reči, već i dela, koja bi se sastojala u energičnom procesuiranju svih onih koji su pomagali u skrivanju Mladića uključujući, pored otkrivenih jataka, i sadašnje i prošle pripadnike Vojske, organa bezbednosti i pravosuđa. Tek onda bi bilo "kristalno jasno" (B. Tadić) da je čin predaje Mladića početak konačnog obračuna ne samo sa Generalom, već i sa ostacima državnog aparata Političara, pa i sa samim Ideologom. Samo tako bi se ućutkali i oni koji ovu predaju nazivaju prodajom.
Srđa Popović
Subscribe to:
Posts (Atom)