Zemlja kao sto je Bosna i Hercegovina nije trebala izmisljati ratove da bi o njima pjevali pjesnici, ali je zato u Bosni oduvijek bilo pjesnika upravo zbog takve zlehude sudbine. Ova zemlja nikad nije bila mnogo sretna, jer joj je bilo sudjeno da sanja o pravdi, da radi za pravdu, da je ceka ali da je ne doceka, sto bi rekao Mak Dizdar. Zato je ova zemlja dala mnogo pjesnika. U jednom filmu Orsona Velsa, diveci se ljepoti jedne sretne i lijepe zemlje, glavni junak uzvikuje: "Sta su sretne zemlje dale covjecanstvu?"
Iza nas je vrijeme o kome ce se govoriti ili sutjeti. Nasrecu, pravi pjesnici kao sto su to bili A. Santic, M. C. Catic i Tin Ujevic, uvijek su bili za ljubav a protiv mrznje. Pravi pjesnici su svojim glasom, svojom humanoscu, uvijek stajali na strani onih koji ce odlucivati srcem i mozgom. Ali, "kako u debelo uho zabiti neznu rec?", zapitace se pjesnik B. Miljkovic. "Strasno je ovo reci u uho oholosti" , rekao bi Tin. U ovom vremenu treba slusati pjesnike, jer "mi smo svi presli iste puteve u mraku, mi smo svi lutali u znaku trazenja". Vrijeme pijanstva je proslo - dolazi vrijeme trijeznjenja.
