O PROGONU NJEMAČKE MANJINE U TITOVOJ JUGOSLAVIJI Internacija njemačkog stanovništva u Hrvatskoj, 1945. - 1947.

O PROGONU NJEMAČKE MANJINE U TITOVOJ JUGOSLAVIJI Internacija njemačkog stanovništva u Hrvatskoj, 1945. - 1947. Piše: Dr. sc. Vladimir Geiger          Hrvatski institut za povijest, Zagreb Tijekom Drugoga svjetskog rata Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) i partizanski pokret izričito su tvrdili da im je strano svako nasilje i nezakonitost. U poslijeratnoj Jugoslaviji komunističke vlasti iskazuju ista stajališta. Na Drugom zasjedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) 29. studenoga 1943., donesena je “Odluka o izgradnji Jugoslavije na federativnom principu” koja uz isticanje pune ravnopravnosti svih naroda Jugoslavije, naglašava: “Nacionalnim manjinama u Jugoslaviji obezbediće se sva nacionalna prava.” Ravnopravnost i sva manjinska prava u Jugoslaviji, na temelju odluka Drugoga zasjedanja AVNOJ-a, zajamčena su i folksdojčerima. Partizanski pokret o tome je u proljeće 1944. njemačkoj manjini u Slavoniji uputio i proglas na njemačkome jeziku (“Die Beschlüsse der II. Tagung des AVNOJ und die deutsche Minderheit in Kroatien”). Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) na Trećem zasjedanju, 9. svibnja 1944., donijelo je “Deklaraciju o osnovnim pravima naroda i građana demokratske Hrvatske”, u kojoj je istaknuto: “Nacionalnim manjinama u Hrvatskoj osigurat će se sva prava na nacionalni život”, te: “Svi građani federalne države Hrvatske jednaki su i ravnopravni pred zakonom bez obzira na narodnost, rasu i vjeroispovijest” i “Svakom građaninu zajamčena je sigurnost ličnosti i imovine […]”.   Unatoč svemu, potkraj 1944. i početkom 1945. počinje od strane partizanskog pokreta i novouspostavljenih “narodnih” vlasti protjerivanje preostalih folksdojčera u Jugoslaviji, i u Hrvatskoj. Do potkraj Drugoga svjetskog rata jugoslavenski, i hrvatski, Nijemci muškarci uglavnom su bili, dragovoljno ili prisilno, mobilizirani u njemačke, hrvatske i mađarske vojne i poluvojne postrojbe te su u kućama ostali pretežito starci, žene i djeca. Njemačko stanovništvo koje nije evakuirano i izbjeglo, bilo je tijekom i neposredno nakon ratnih djelovanja prepušteno samovolji pobjednika. Bezakonje, pljačka, maltretiranja, ubojstva, silovanja žena postali su potkraj rata i neposredno nakon njega svakidašnjica jugoslavenskih Nijemaca. Predsjedništvo AVNOJ-a donijelo je 21. studenoga 1944. “Odluku o prijelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine, o državnoj upravi nad imovinom neprisutnih osoba i o sekvestru nad imovinom koju su okupatorske vlasti prisilno otuđile”, kojom se određuje i položaj folksdojčera (Članak 1.: “Danom stupanja na snagu ove Odluke prelazi u državno vlasništvo: […] 2. sva imovina osoba njemačke narodnosti, osim Nijemaca koji su se borili u redovima Narodno-oslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije ili su podanici neutralnih država a nisu se držali neprijateljski za vrijeme okupacije […]”). Odluka Predsjedništva AVNOJ-a od 21. studenoga 1944. nije obvezivala dokazivanje potpomaganja okupatora, nego je pod udar došla svaka osoba njemačke narodnosti koja se nije izravno suprotstavila nacizmu. Žrtve kolektivne odmazde nisu bili samo oni jugoslavenski Nijemci koji su mogli dokazati svoje sudjelovanje u partizanskom pokretu ili njegovo pomaganje. Ostalima je slijedila konfiskacija imovine, upućivanje u logore i protjerivanje.  Na temelju Odluke Predsjedništva AVNOJ-a od 21. studenoga 1944. donesen je niz odluka, uredbi, tumačenja i zakona, kojima je omogućen i na kraju ostvaren zakonit progon folksdojčera. Pitanje folksdojčera u Jugoslaviji riješeno je jednostrano i bez kompromisa. Takvošovinističko i genocidno stajalište protiv njemačke manjine donio je AVNOJ koji je, pak, trebao biti jamac jednakopravnosti jugoslavenskih naroda i narodnosti, pravdajući takav odnos kolektivnom krivnjom folksdojčera. Odnos Narodnooslobodilačke vojske i Partizanskih odreda Jugoslavije/Jugoslavenske armije i “narodnih” vlasti prema jugoslavenskim, i hrvatskim, Nijemcima, kojima je pripisana i ozakonjena kolektivna krivnja, ogledni je primjer etničkoga čišćenja u Jugoslaviji, i Hrvatskoj, potkraj Drugoga svjetskog rata i u neposrednom poraću. Ratni zločini koje je dio jugoslavenskih, i hrvatskih, folksdojčera počinio, te njihovo nelojalno držanje tijekom rata, poslužili su i kao razlog i kao opravdanje za neljudsko postupanje sa njemačkom manjinom potkraj i nakon Drugoga svjetskog rata. Na svim područjima Jugoslavije poslije uspostave komunističke vlasti uslijedio je val uhićenja i likvidacija. Na udaru su bili stvarni i pretpostavljeni politički protivnici iz svih nacionalnih/etničkih skupina. Nakon preuzimanja vlasti u pojedinim naseljima, prema uputama Odjeljenja za zaštitu naroda (OZNA) za Hrvatsku, postrojbe Korpusa narodne obrane (KNOJ) uhićivale su folksdojčere i predavale ih u logor Komande područja. Naredbom predsjednika Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije (NKOJ) i vrhovnog zapovjednika NOV i PO Jugoslavije Josipa Broza Tita, od 17. listopada 1944., uvedeno je izvanredno stanje na području Banata, Bačke i Baranje, odnosno uvedena je Vojna uprava, koja će potrajati do 27. siječnja 1945., kada je naredbom J. Broza Tita i ukinuta. U nadležnost NOV i PO Jugoslavije, prešla je tom odlukom na navedenim područjima sva izvršna i sudska vlast. Na sjednici NKOJ-a održanoj 30. listopada 1944., predsjednik NKOJ-a J. Broz Tito je pojasnio: “Uspostavu vojne vlasti u Vojvodini diktirali su specijalni problemi u Vojvodini, - isterivanje Nemaca.” Odjeljenje za zaštitu naroda II. za Hrvatsku izvijestilo je OZN-u II. za Slavoniju 22. siječnja 1945.: “Po oslobodjenju ovih krajeva nijedan Švaba ne smije ostati, već svaki ili u Njemačku, ili u logore, a zločince hapsiti i kazniti. [...]” S obzirom na to da su jugoslavenski Nijemci bili proglašeni kolektivnim krivcima, nova je vlast, kao i za druge neprijatelje naroda i ratne zločince, nastojala prikupiti podatke i potkrijepiti takvo svoje stajalište i odnos prema njima. Bilo je to vrijeme kada je svaki Nijemac građanin Jugoslavije bio sumnjiv i ratni zločinac, ako se drukčije ne dokaže. No, novoj vlasti i tijelima koji su imali zadaću ratne zločine registrirati, tragati za počiniteljima i prikupljati dokazni materijal, i nije bilo potpuno jasno što je ratni zločin. Političko ozračje kojemu su pridonijela takva stajališta i postupci, bilo je sve prije nego li normalno stanje. Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača FD Hrvatske u Zagrebu dostavila je 30. srpnja 1945. komisijama za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača okružnicu s upitima o folksdojčerima, s nalogom da sastave i podnesu izvješće. Do potkraj Drugoga svjetskog rata većina hrvatskih folksdojčera, zbog ratnih događaja, izbjegla je ili je prognana iz svojih domova, pretežno u Austriju i Njemačku, ali i na područje Čehoslovačke, Poljske, Mađarske i Italije, gdje su i dočekali završetak rata. Unatoč svim nastojanjima jugoslavenskih vlasti da spriječe povratak folksdojčera u Jugoslaviju, neposredno nakon završetka rata, i mnogi hrvatski folksdojčeri uspjeli su se vratiti iz izbjeglištva/ progonstva, pretežno u Austriji i Njemačkoj, u zavičaj svojim kućama. Ubrzo su, nakon povratka, uhićeni i internirani u logore, te su, s drugim folksdojčerima koji su ostali u zavičaju, trebali biti prognani u Njemačku, odnosno Austriju. Jedan dio hrvatskih folksdojčera odmah je protjeran u Austriju. Plansko protjerivanje folksdojčera potvrđuju i tipska rješenja o protjerivanju. Protjerivanje folksdojčera je najjednostavnije otvaralo mogućnost radikalne promjene vlasničkih odnosa i demografske/etničke te vjerske slike Jugoslavije. Jugoslavenske vlasti su zauzele stajalište o zabrani povratka izbjeglih i prognanih folksdojčera iz Jugoslavije. Odluka da se onemogući povratak jugoslavenskih folksdojčera donesena je na sjednici Državne komisije za repatrijaciju, Beograd 22. svibnja 1945., s čime su se, zatim, suglasili Vlada DF Jugoslavije i Generalštab Jugoslavenske armije. I mnogobrojnim hrvatskim folksdojčerima, izbjeglim ili protjeranim potkraj rata iz zavičaja, spriječen je nakon rata povratak u Jugoslaviju. Zaustavljani su na austrijsko-jugoslavenskoj i mađarsko-jugoslavenskoj granici i povratak im je bio onemogućen. Štoviše, i preostale folksdojčere u Jugoslaviji namjeravale su protjerati iz zemlje. Predsjedništvo Ministarskog savjeta DF Jugoslavije, Beograd, izvijestilo je 11. lipnja 1945.: “Vlada Jugoslavije stoji na stanovištu da sve Njemce koji se nalaze u okviru granica Jugoslavije raseli i uputi u Njemačku, čim se zato stvore povoljni tehnički uslovi.” O tome je, iznoseći podrobne upute, Zemaljska komisija za repatriaciju Nijemaca pri Ministarstvu unutarnjih poslova FD Hrvatske, Zagreb, izvijestila 7. srpnja 1945. oblasne i okružne Narodne odbore: “[…] u obzir za iseljavanje dolaze svi Njemci i Njemice po slijedećem kriteriju: 1) Kome je materinski jezik njemački (potječe iz braka Njemca ili Njemice).- 2) Tko potiče iz braka u kome je otac Njemac.- Od ovoga se izuzimaju: 1) Tko je aktivno pomagao narodno-oslobodilačku borbu (ostaje zajedno sa svojom užom porodicom – djeca, otac i majka).- […] 2. Njemice udane za Jugoslavene sa djecom.- 3. Djeca do uključivo 16 godina iz braka Jugoslavenke sa Njemcem, ukoliko se takova Jugoslavenka odluči da ostane u zemlji i napusti muža Njemca. Ženi Jugoslavenki udatoj za Njemca ostaje slobodno da bira dali će poći sa mužem ili će ostati u zemlji sa djecom do 16 godina. U koliko se radi o ženskom bračnom partneru nejugoslavenske narodnosti takva je žena dužna da slijedi muža Njemca.- […].” Zemaljska komisija za repatrijaciju Nijemaca pri Ministarstvu unutarnjih poslova FD Hrvatske, zahtijeva da za svakoga pojedinog Nijemca koji ne će biti protjeran, treba detaljno obrazložiti na temelju čega je izuzet od repatriranja. Osobe, pak, određene za repatriranje, mogu u sabirne logore ponijeti samo najnužnije osobne stvari. Prema uputama, u provođenju iseljavanja/protjerivanja folksdojčera “[…] ne služiti se metodama koje bi mogle narušiti ugled i autoritet naših Narodnih vlasti i organa, već u provođenju ovih mjera rukovoditi se principima čovječnosti i biti dovoljno elastičan, no unatoč toga biti neumoljiv i energičan i rukovoditi se principima iseljavanja. U dvojbenim slučajevima t.j. da li netko ostaje ili ide radje neka ide-nego li ostane.- […] Sve ove poslove savjesno i odmah izvršiti, jer će odmah iza toga uslijediti transportovanje iseljenika sa cijele teritorije Hrvatske u Njemačku.” Transport folksdojčera protjeranih iz Jugoslavije u Austriju, 1945. Na Potsdamskoj konferenciji (srpanj/ kolovoz 1945.) savezničkih velesila pobjednica u ratu, zaključeno je (XIII. “Uredno iseljavanje njemačkog stanovništva”) da se preostalo njemačko stanovništvo iz Poljske, Čehoslovačke i Mađarske mora preseliti na područje Njemačke. Preseljenje (etničko čišćenje) legalizirano je kao najtrajnije i zadovoljavajuće rješenje, i trebalo se obaviti “organizirano i na human način”. Oni koji se nisu našli u zaključcima Potsdamske konferencije, riješili su problem folksdojčera na još drastičniji način, ponajprije Jugoslavija. Pitanje raseljenih osoba (Displaced Persons), posebice folksdojčera kojih je krajem Drugoga svjetskog rata i u poraću bilo najviše, bilo je za Austriju veliki gospodarski, socijalni i politički problem. Od sredine 1945. problem raseljenih osoba u Austriji počeo se izrazito zaoštravati. Čehoslovačka, Mađarska i Jugoslavija otpočele su tada masovno protjerivati folksdojčere. Austrijska vlada je protestirala saveznicima i inzistirala da se neodgodivo zatvore austrijske granice. S austrijske granice odnosno puta prema Austriji vraćeno je oko 5.000 do 6.000 jugoslavenskih Nijemaca, pretežno staraca, žena i djece. Kako je protjerivanje folksdojčera iz Jugoslavije zbog zatvaranja granice prema Austriji, Italiji i Mađarskoj savezničkih okupacijskih vlasti sredinom srpnja 1945. to onemogućio, za većinu folksdojčera slijede logori i prisilni rad. Stoga i tipska rješenja o protjerivanju folksdojčera u Austriju i Njemačku sadržavaju napomenu: “[…] dok ne budu postojale mogućnosti za njihov transport isti će se nalaziti u logoru na prisilnom radu”. Odsjek narodne sigurnosti Upravnog odjela Okružnoga narodnog odbora Slavonski Brod dostavio je 17. rujna 1945. tumačenje odluke o internaciji pripadnika njemačke manjine. Pozivajući se na dopis Ministarstva unutarnjih poslova Federalne Hrvatske, Zagreb od 5. rujna 1945., objašnjavaju koga treba internirati u logore (“[…] imaju se internirati u radne logore zajedno sa svojom užom porodicom svi […] državljani Jugoslavije njemačke narodnosti, koji su se za vrijeme okupacije deklarisali ili važili kao Njemci, bez obzira, da li su prije rata kao takovi istupali ili važili kao asimilirani Hrvati, Slovenci ili Srbi. Pod užom porodicom imaju se smatrati oni članovi porodice, koji sa licem koga treba internirati žive u zajedničkom kućanstvu, ako je prema pravnom shvaćanju odnosne sredine to lice dužno da njih izdržava i ako oni sami nijesu u stanju da se izdržavaju. Dakle pri odredjivanju tko je Njemac i koga treba internirati mjerodavan je kriterij okupacije. […].”). Tipski obrazac o protjerivanju odnosno internaciji folksdojčera i podržavljenju njihove imovine Prema uputama Ministarstva unutarnjih poslova Federalne Hrvatske, od gubitka građanskih prava, konfiskacije imovine i internacije u logore izuzeti su “[…] oni državljani Jugoslavije njemačke narodnosti ili njemačkog porijekla ili prezimena: a) koji su učestvovali kao partizani i vojnici u narodno oslobodilačkoj borbi ili su radili aktivno u narodno oslobodilačkom pokretu. b) koji su prije rata bili asimilirani kao Hrvati, Slovenci ili Srbi a za vrijeme rata nisu pristupali Kulturbundu niti istupali kao članovi njemačke narodnosne skupine. c) koji su pod okupacijom odbili da se na zahtjev okupatorskih ili kvislinških vlasti deklariraju kao pripadnici njemačke narodnosne grupe. d) koji su pa (bilo muška ili ženska lica) i ma da su njemačke narodnosti stupali u mješovite brakove sa licima jedne od južnoslavenskih narodnosti ili sa licima jevrejske, slovačke, rusinske, madjarske, rumunjske ili koje druge priznate narodnosti. Ali zaštitu iz prednjih točaka neće uživati ona lica koja su se svojim držanjem pod okupacijom ogriješila prema narodno oslobodilačkoj borbi naroda Jugoslavije i bili pomagači okupatora i dosljedno tome imaju se i takva lica internirati. Ove se mjere odnose i na bračnog druga i djecu dotičnog lica, u koliko ne dokažu da su bili bez veze s njegovim nelojalnim držanjem i da je njihovo lično vladanje u tom pravcu bilo besprikorno. Nemaju se nadalje internirati ona lica, koja nedvojbeno dokažu da su austrijski državljani ili su austrijske narodnosti. Pri tome treba budno paziti, da se kao takvi ne iskažu lica njemačkog državljanstva ili narodnosti. Ova se blagodat ne odnosi na one austrijance, koji su se za vrijeme okupacije ogriješili prema našoj narodno oslobodilačkoj borbi, koji su bili članovi kulturbunda ili njemačke narodnosne skupine.” Odsjek narodne sigurnosti Upravnog odjela Okružnog NO-a Slavonski Brod napominje da poslovima internacije Nijemaca rukovode upravni odjeli okružnog NO-a na svom području, a i da dužnosti organizacije logora padaju na upravne odjele nadležnih okružnih NO-a i njima se prepušta upotreba radne snage interniranih osoba, do daljnje odredbe Ministarstva unutarnjih poslova Federalne Hrvatske. Odsjek narodne sigurnosti Upravnog odjela Okružnog NO-a napominje zatim da prestaju vrijediti upute izdane okružnicom Zemaljske komisije za repatriaciju Nijemaca pri MUP-u Federalne Hrvatske od 7. srpnja 1945., br. 1/45 i sve ostale upute koje se odnose na taj predmet te se ukida Zemaljska komisija za repatriaciju Nijemaca pri MUP-u Federalne Hrvatske, kao i komisije osnovane pri oblasnom, okružnom, kotarskom i gradskom narodnom odboru. Najmanje 10.000, a moguće je i većina od oko 20.000 u zavičaju preostalih hrvatskih folksdojčera, nakon zatvaranja austrijske granice i prestanka primanja prognanika iz Jugoslavije u ljeto 1945. internirano je u logore u kojima je nekoliko tisuća izgubilo život. Procjenjuje se da je od oko 500.000 Nijemaca, koliko ih je živjelo na području Jugoslavije do potkraj Drugoga svjetskog rata, oko 240.000 evakuirano pred naletom Crvene armije i NOV i PO Jugoslavije i nikad se nije vratilo u zavičaj. Najvjerojatnije oko 200.000 Nijemaca civila potpalo je pod komunističku vlast u Jugoslaviji. Od toga je jedna četvrtina život izgubila u jugoslavenskim logorima, od potkraj 1944. do početka 1948., dok je ostatak nestao u etničkom čišćenju ili je morao izbjeći. Među folksdojčerima koji su život izgubili u poslijeratnim jugoslavenskim logorima znatan je broj žena i djece. Prema najnižim brojkama, u jugoslavenskim logorima život je izgubilo oko 26.000 Njemica. U jugoslavenske logore internirano je oko 45.000 folksdojčerske djece mlađe od 14 godina, a najmanje 5.600 do 6.000 u logorima je izgubilo život. Umiralo se uglavnom od bolesti, posebice tifusa pjegavca i izgladnjelosti. Najnovija istraživanja ove brojke utemeljeno povećavaju. Prema izvješću MUP-a Narodne vlade Hrvatske, Zagreb, od 12. studenoga 1945. Centralnom komitetu Komunističke partije Hrvatske, Zagreb, upućenom prethodno i Saveznom MUP-u DF Jugoslavije, Beograd, u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu, prema stanju 30. listopada 1945. po raznim logorima smješteno je oko 11.000 Nijemaca, “njemačkih državljana i onih njemačkih narodnosti” (od toga: Valpovo 3.806 logoraša, Krndija kod Đakova 3.500 logoraša, Beli Manastir 1.681 logoraš, Šipovac kod Našica 658 logoraša, Zmajevac-Popovac u Baranji 550 logoraša, Ovčara kod Vukovara 400 logoraša), koji se koriste za različite radove (“Koliko prilike dozvoljavaju isti se upotrebljavaju za razne radove i za ove vrijedi princip da se svojim vlastitim radom izdržavaju.”). Izvješće napominje da među logorašima ima oko 30% staraca i djece, koje se smješta većinom u logor Krndiju. Ministar unutarnjih poslova Narodne vlade Hrvatske Vicko Krstulović, u izvješću napominje: “Poseban problem je smještaj i ishrana […]. Za sada ih smještavamo na posebnim imanjima kako nam to prilike dozvoljavaju.” Prema podatcima MUP-a FNR Jugoslavije, Beograd, od 18. siječnja 1946., na području Jugoslavije u logorima se nalazi 117.485 folksdojčera, od toga 34.214 muškaraca, 58.821 žena i 24.422 djece, a da se na slobodi nalazi 12.897 folksdojčera. Na području Hrvatske u logorima se nalazi 10.600 folksdojčera, od toga 3.000 muškaraca, 4.500 žena i 3.100 djece, a na slobodi se nalazi 2.000 folksdojčera, od toga 700 muškaraca, 1.000 žena i 300 djece. U početku su logoraši korišteni kao radna snaga izvan logora, primjerice za popravak puteva te za pojedine sezonske radove u poljoprivredi. Uskoro se pristupilo sustavnije njihovu zapošljavanju na poljoprivrednim dobrima i u različitim poduzećima. Po logoraše dolaze i seljaci iz okolnih sela i koriste ih kao radnu snagu za razne poljoprivredne poslove, odnosno iznajmljuju ih za rad i to plaćaju logorskoj upravi. U većini slučajeva, rad i boravak izvan logora za internirce je značio poboljšanje života. Mnogi seljaci, Hrvati, Srbi i drugi, prema iskazima/sjećanjima logoraša, iskazali su razumijevanje i pomogli im u hrani i odjeći. Uvjeti boravka u logorima, posebice higijenski uvjeti i prehrana, bili su oskudni i nedostatni. Mnogi pobolijevaju i umiru. Posebice od jeseni/zime 1945. u logorima haraju epidemije tifusa pjegavca i poprimaju zastrašujuće razmjere. Tek potkraj ožujka ili početkom travnja 1946., nakon poduzetih potrebnih mjera vlasti i logorskih uprava, tifus pjegavac je u većini logora suzbijen. Kada su se prilike u logorima koliko–toliko normalizirale, život je bio jedva podnošljiv. Prema svim pokazateljima, umiralo se uglavnom od bolesti, premorenosti, zime i gladi. Likvidacije nisu bile masovne i učestale, ali je bilo i zlostavljanja i ubijanja. (nastavit će se)