PISMO MLADICU

Šalje:
Slađana Lj.
Novi Sad, Srbija

Prima:
Ratko Mladić
Optužen 8. novembra 2002. pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju po petnaest tačaka za: 1. Genocid; 2. Učestvovanje u genocidu; 3. Progone na političkoj, verskoj i nacionalnoj osnovi, kao zločine protiv čovečnosti; 4. Istrebljenje, kao zločin prema čovečnosti; 5. Ubistvo, kao zločin protiv čovečnosti; 6. Ubistvo, kao kršenje ratnih zakona i običaja; 7. Deportaciju ljudi, kao zločin protiv čovečnosti; 8. Nehumana dela (prisilna premeštanja), kao zločin protiv čovečnosti; 9-14. Protivpravno terorisanje civila, ubistvo, okrutno postupanje, nehumana dela, napade na civile; 15. Uzimanje talaca.
Adresa - nepoznata


Čoveče – Mladiću Ratko,

Ovo nije pismo podrške Srpkinje u tridesetim, koja drži Vašu sliku uz ikonu. Svakako da takvih neposlatih pisama ima među neplaćenim računima, starim brojevima Politike i šajkačama mnogih Srba, ali ovo nije takvo pismo. Sada već možete pretpostaviti da ovo nije ni prijateljsko pismo, jer moji prijatelji nisu ubice, secikese niti prevaranti. Jasno, ovo nikako ne može biti ni ljubavno pismo, daleko bilo, možete mi otac biti.

Pišem Vam kao čovek čoveku – kao žena čoveku, jer ljudska vrsta je jedina kategorija u koju bih Vas mogla svrstati, te biti mirna sa tim. Ako Vas nazovem gospodinom svi će mi se smejati kao što smo se smejali političarima u Srbiji kada su Vašeg kolegu Milorada Ulemeka Legiju nazivali „gospodinom Legija“. Znači, piše Vam dama za koju nikada nećete biti dovoljno muško da biste bili gospodin. Odmah zaboravite i ono generale i komandante, jer su vojni činovi za mene samo infantilno nadmetanje među vama što se volite igrati rata i meriti ko je dalje piškio. Kao što primećujete bićemo na Vi, ne zato što poštujem Vaš lik i delo, već zato što me je majka, između tri posla, ipak stizala i vaspitavati.


Ratko Mladić hrabri golobrade vojnike

Mene ne zanima gde se Vi trenutno nalazite, kako stojite sa zdravljem, niti da li ste spremili zimnicu. Ne bavim se osobinama Vaše ličnosti, već razmišljam o Vašim delima koja ste činili, a nikako niste smeli, te onima koje ste morali učiniti, ali niste hteli. Jasno mi je da reči koje pišem nisu nedužne, te slutim da će me pre pojesti mrak nego što ću dobiti odgovor na bilo koje postavljeno Vam pitanje. Ipak, kada ste već dozvolili sebi da činite užasne stvari u moje ime, ja bih iskoristila svoje pravo koje mi garantuju nakaradni Ustav Republike Srbije Vojislava Koštunice, i mršavi Zakon o javnom informisanju Narodne skupštine Republike Srbije, te bih Vas pitala: kada i zašto ste prestali da mislite?

Mogla bih pretpostaviti, možda i razumeti, da se to desilo kada ste se suočili sa činjenicom, da ćete morati da odrastate bez oca. Ili se to možda desilo kad ste odustali od svog dečačkog sna da postanete hirurg, i upisali Vojno-industrijsku školu u Zemunu? Psihoanalitičari bi Vam rekli da biste bolje prošli u životu da ste, kao svaki čovek, pribegli sublimaciji kao zrelom mehanizmu odbrane, i tako svoje mesarske sklonosti kanalisali u nešto društveno prihvatljivo i svakako korisno. Ovako ćete ostati upamćeni kao čovek koji nije imao dovoljno snage da veruje u sebe, te je koristio silu kako bi ušao u dušu svakog od nas, halapljivo pipao krvavim rukama po našim željama, osećanjima i uspomenama, te u strahu bežao sa dragocenim plenom, ostavljajući za sobom tragove blata sa grobnica i smrad gluposti pomešan sa mržnjom. A možda biste postali dobar hirurg koji, iako nije voleo ljude, ipak je spašavao njihove živote. Tada bi čoveku bilo samo nelagodno u Vašem društvu zbog rasističkih baljezgarija koje izgovarate, umesto što danas oplakuje i mrzi zbog njih. Da ste tada znali da čovek mora odgovarati za sve što učini ili ne učini, možda biste mislili i pažljivije donosili odluku o izboru profesije, zar ne?

Dozvolite mi da pogađam – je li tako da niste razmišljali dok ste izgovarali: „Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednoga velikoga praznika srpskoga, poklanjamo srpskom narodu ovaj grad. I napokon došao je trenutak da se posle Bune protiv dahija Turcima osvetimo na ovom prostoru.“? Jedino zbog čega bi možda vredelo upoznati Vas je što bih tada mogla da Vam kažem da i ja znam da je to zla, manipulativna, šuplja priča. Taj dan jula je za mene bio još jedan depresivan i dosadan dan letnjeg raspusta između prve i druge godine srednje škole. Ni slutila nisam da će poklon od Vas biti toliko masivan i golem. Eno ga, već petnaest godina stoji u uglu mog života, još uvek neotvoren.

Fascinantna je Vaša interpretacija sopstvene slobode kao apsolutne, da otmete jednoj grupi ljudi kuće, ulice, živote i fotografije, i „poklonite“ ih favorizovanoj grupi na koju gledate kao svoju i podaničku, znajući da činite nasilje i prema jednima i prema drugima. Otkrijte mi tajnu, kako ste uspeli da me uvučete u taj kolektivni zločin, i natovarite mi na leđa teret koji ste sami trebali poneti? Odakle Vam pravo da utičete na moj život do te mere da se „ne osećam kod kuće u sopstvenoj kući“? Sada ću prestati da Vas zapitkujem da ne upadnem u zamku i teretim Vas za sve svoje životne neuspehe. Bilo kako bilo, taj Vaš poklon stoji i dalje tu, bulji u mene i jeca. Vreme je da delam odgovorno i otvorim ga, pre nego što rodim decu i kukavički im ga utrapim, kao što ste to učinili Vi meni (i pobegli). Jer, složićete se sa Mirkom Kovačem kada kaže da „sa vlastitim porazom još se i možemo nositi, ali nema veće boli nego videti poraženu decu“. Ako ne prihvatim mržnju prema Vama, koju ste mi sami nametnuli, i ako sačuvam snagu da reagujem na užasne stvari koje se dešavaju u ovoj memljivoj kasabi koju nazivamo državom, imam dobru šansu da preživim u miru sa sobom i drugima. Znači - ako ja to mogu sama - ne treba mi ni sporna Deklaracija o Srebrenici usvojena u Skupštini Srbije, niti da Vas vidim iza rešetaka.


"Dobrotvor" u Srebrenici

Tek sada dolazim do zaključka da sam, između ostalog, u prednosti u odnosu na Vas zato što imam veću šansu i više vremena u životu da se „vratim svojoj kući“ i osećam se dobro, domaće u njoj. Vi više nikada nećete imati priliku za tako nešto. Shvatate me sada na šta mislim kada Vam govorim o odnosu između Vas, Vaših dela i posledica tih dela? A šteta što pod stare dane ne možete uživati u svom rodnom kraju, jer priroda mu je vrlo lepa. Nisam bila u Vašem selu Božinovci, ali me je mama vodila, neposredno pre onog zla koji nazivate ratom, u Kalinovik. (Posle toga više nikada nismo uspele sebi da priuštimo zajednički odmor). Ne samo da sam na Treskavici prvi put stala na skije, već sam se i prvi put zaljubila. Ono što bi za Vas bilo zanimljivo je to da sam se zaljubila u muslimana. Sećam se da je imao krupne zelene oči, a nadam se da Vas nikada nije sreo i tako uspeo da preživi.

Ono što jedva čekam da Vam kažem jeste da su neki vrlo važni ljudi u mom životu upravo Bošnjaci. Sa nekima ste se sigurno gledali preko nišana na obrnoncima Sarajeva. No, ne trudite se, ne biste ih danas prepoznali, odrasli su, koža im je ogrubela, a brada i kosa toliko porasle da bi se njihove fotografije mogle lepiti na tegle džema i tako plašila dečurlija koja je uvek željna slatkiša. Međutim, ni ratni veterani sa ove, „naše strane“ kako biste Vi rekli, nisu ništa nežnijeg lica, niti živahnijeg pogleda. Zapravo, znate li da nezvanični podaci istraživanja Ministarstva za rad i socijalnu politiku Republike Srbije pokazuju da je kvalitet života ratnih veterana danas u Srbiji najlošiji u odnosu na kvalitet života veterana meren u ostalim zemljama? Da li možete da naslutite svoj uticaj na život 81% njih koji imaju probleme sa mentalnim i fizičkim zdravljem?

Gledam i slušam i jedne i druge veterane, i ne vidim baš nikakvu značajnu razliku među tim muškarcima, niti primećujem da se ne razumeju kada međusobno razgovaraju. Šta više, oni jedni druge najbolje razumeju. Pitam se sad, kojim ste Vi to nadljudskim moćima uspevali da ih diferencirate? U stvari, bolje da ne znam ni za Vaše posebne moći, ni za Vaše kriterijume segregacije. Nekada mislim da svi mi u regionu imamo neke magijske moći, jer bismo inače pocrkali od gladi i sopstvenog gneva. Iako novine pišu da su najugroženija ljudska prava osobama sa invaliditetom, ženama, Romima i LGBT populaciji, svi znamo da je ta lista mnogo duža. Kako ste Vi dozvolili sebi da učinite sve nas marginalizovanima, tako smo mi postali budale koje zbijaju redove, iz kojih se međusobno diskriminišu. Nikada ne biste priznali da su najgluplji u tom Vašem stadu upravo oni koji Vam se najviše dive. Šta više, pretpostavljam da Vam srce zatreperi kada čujete da su, noseći majice sa Vašim likom, pretukli nekog „pederaša“ i narkomana ili ubili stranog državljanina. I stvarno, možete biti ponosni jer rade upravo onako kako ste im pokazali: udri, ubij, pa beži. Kako ste i očekivali, neki od njih su izveli svoj, već dobro uvežban, nasilni performans 10. oktobra tokom Parade ponosa u Beogradu.

Priznajem, bio je dobar onaj fazon sa hapšenjem flamanskog slikara Fredija Degrefa pre nekog vremena, dok ste se Vi smeštali u novo jatačko gnezdo pripremljeno za preživljavanje. Nadam se da je gnezdo dobro opremljeno, jer će ovo biti duga i hladna zima, i za Vaš narod i za Vas.

Ne morate brinuti da ću Vas na kraju patetično nagovarati da se predate policiji, iako Vam to poručuju moji prijatelji koji znaju da Vam sada pišem. Sve i da napokon budete hrabri i istupite pred svoje žrtve i mene, ne možete pomoći zaceljenju naših duša i obnovi naših kuća. Neki religiozni ljudi sa kojima se družim smatraju da imate pravo da se pokajete. Ne znam, možda su i u pravu. Ja ipak mislim da ne postoji dovoljno precizna mašina koja bi izmerila istinitost tog pokajanja, kada bi do njega stvarno i došlo. Iako Vi verovatno imate nešto novca, ne možete platiti da oni kojima ste oduzeli život ponovo prodišu. U svoj životni budžet tako nećete morati da uvrstite i račun za vlastito ne-mišljenje, jer se nikada nećemo dogovoriti oko sume koju treba da platite.

Iskreno,
Slađana. Lj.

Lupiga.

sarajevski marlboro,,Miljenko Jergovic

Iznad glave zacujes zvizduk, pa prodju dvije-tri sekunde napetosti, a onda se dolje, negdje u gradu, prolomi eksplozija. S tvoga prozora to mjesto se uvijek dobro vidi. Najprije je kao visok, vitak stup prasine koji se pretvara u dim i u vatru. Cekas jos nekoliko trenutaka da prepoznas o kakvom se stanu radi. Ako vatra bude spora i lijena, rijec je o zapaljenom domu neke sirotinje. Ako plane u veliku modru kuglu, to onda gori necije lijepo uredjeno potkrovlje opkovano lakiranom lamperijom. Ako plamti dugo i ustrajno, to se zapalio dom bogatog carsijskog gazde, pun starinskog masivnog namjestaja. Ali ako se plamen digne iznenada, divlji i razuzdan kao kosa Farrah Fawcett, i jos brze nestane pustajuci da vjetar raznosi pepelne listice nad gradom, ti znas da je upravo izgorjela necija kucna biblioteka. Kako si u trinaest mjeseci bombardiranja nad gradom vidio puno tih velikih razigranih buktinja, pomisljas da je Sarajevo lezalo na knjigama. Ako i nije, zelis da kazes da je tako dok prstima dodirujes svoje, jos nezapaljene.
U svakoj privatnoj bibliotice najvise je neprocitanih knjiga,onih koje si kupio zbog boje njihovih korica,imena autora ili naprosto sto su te svojim mirisom privlacile.Takvu knjigu dodirujes cesto povrh dana,nakon kupovine,otvaras je procitas dva-tri reda i vracas je natrag. Nakon nekog vremena zaboravljas je, ili je iz daljine pogledavas s blagim gadjenjem. Cesto si pozelio odnijeti je u najblizu javnu biblioteku, pokloniti je nekome, rijesiti je se na bilo koji nacin, ali nikada nisi imao nacina to uciniti. Ona je ostajala kao cudna potvrda tvoje sklonosti gomilanju nepotrebnih stvari, koja ce se u jednom bolnom, vatrenom trenutku pretvoriti u gomilanje uspomena. Sve te bespotrebne i neprocitane knjige opteretit ce te dok se budes oprastao od njih. Gotovo ces razumjeti veselje vatre dok je iste takve gutala dolje u gradu.
Manje je knjiga kojima se nisi vracao od djetinjstva. One su te podsjecale na doba kada jos nisi naucio preskakati stranice i citati iz gornjeg lijevog u donji desni kut. To su vjerojatno jedine knjige koje si stvarno procitao u zivotu. Sve dobre djecje price imale su tuzan kraj iz kojeg nisi mogao nista nauciti osim da je tuga ono mjesto na kojem fikcija postaje vaznija od stvarnosti. U filmu "Mrtvi" Johna Hustona jedna se zena rasplakala, a da nije uspjela objasniti zasto. Dok si ga gledao, pomislio si da je to ustvari to, i doslo ti je da places.
Najmanje je knjiga za koje si vjerovao da ces ih uvijek imati uza se. Kada si neku od njih prvi put citao, neprestano bi odgadjao kraj. Kasnije su te uzbudjivale i svojim sadrzajem i izgledom. No i njih ces, kao i sve druge, morati ostaviti uz gorko uvjerenje kako je u ovom gradu, ali i na ovom svijetu, prirodno agregatno stanje knjige plamen, dim i pepeo. Nekome ce to kasnije zvucati pateticno, ali ce za tebe, pogotovu kad stignes u druge gradove i u jos uvijek zive knjizare, plamene vlasi Farrah Fawcett biti gola istina. Od knjiga bolje, ljepse i temeljitije gore jos samo rukopisi.
S gasenjem iluzije o kucnoj biblioteci gasi se i iluzija o civilizaciji knjige. Vec u samom njezinom imenu, u kojem je bila sadrzana tek jedna grcka rijec, obicna kao i druge, ali koja je za tebe povezana s imenom Svete knjige, bilo je povoda tvome vjerovanju. No kada su tako vatreno i neopozivo nestajale jedna za drugom, prestao si vjerovati da ima smisla njihovom postojanju. Ili je smisao najbolje prokuzio onaj sarajevski knjizevnik i bibliofil koji je prosle zime umjesto da trosi skupa drva grijao prste na plamenu Dostojevskog, Tolstoja, Shakespearea, Cervantesa… Nakon svih tih namjernih i slucajnih vatri stvoren je sloj ljudi koji su, gorko shvativsi stvari, spremni sutra hladno gledati plamen Louvrea, a da ne posegnu ni za casom vode. Nema smisla braniti vatri da proguta ono sto je ljudska ravnodusnost progutala. Ljepota Pariza ili Londona samo je alibi zlocincima zbog kojih Varsave, Dresdena, Vukovara i Sarajeva vise nema. A i ako ih bude, tada u njima zive ljudi koji se u doba najveceg mira pripremaju za evakuaciju, vec spremni da se odreknu svojih knjiga.
U svijetu, ovakvom kakav jest, postoji jedno osnovno pravilo, ono sto ga je Zuko Dzumhur izgovorio misleci na Bosnu, a svodi se na dvije uvijek spakirane torbe. U njih mora stati sva tvoja imovina i sve uspomene. Sve izvan je vec izgubljeno. Razloge, smisao i opravdanja uzaludno je traziti. Oni opterecuju, kao i uspomene. Ne preostaje ti drugo nego da posudjene knjige uredno vracas, poklonjene pokusavas izbjeci ili izgubiti, a napisane saljes prijateljima koji zive udaljeni jedni od drugih, tako da ih plamen moze progutati tek onoga dana kada se zemljina kugla vrati u stanje u kojem je bila prije nekoliko milijuna godina.
Sve zapaljene kucne biblioteke grada Sarajeva ne mogu biti popisane niti upamcene. A nemaju ni zbog koga. No kao plamen svih plamenova i oganj svih ognjeva, kao konacni mitski pepeo i prah pamti se sudbina sarajevske sveucilisne knjiznice, slavne Vijecnice, cije su knjige gorjele cijeli dan i noc. To se dogodilo, nakon fijuka i eksplozije, tocno prije godinu dana. Mozda bas istog datuma kad ti ovo citas. Pomiluj njezno svoje knjige, strance, i sjeti se da su prah.

DRZAVA NA NACIONALNOM PRINCIPU IDEALAN POTENCIJAL ZA APARTHEID

Nerijeseno nacionalno pitanje? To je tacno. U Jugoslaviji nacionalno pitanje nije bilo rijeseno iz jednostavnog razloga sto je nacionalno pitanje kao takvo, u Jugoslaviji ili bilo gdje, nerjesivo ako se promatra izvan demokratskih principa u okviru kojih gradjanin ima pravo na nosenje narodne nosnje, pjevanje narodnih pjesama (ako nisu uvredljive), njegovanje narodnih obicaja (ako nisu nasilni), iskazivanje zaljubljenosti u svoju naciju (ako ne mrzi neku drugu naciju) i vijanje svoje zastave (ukoliko se na njoj ne nalaze svastika, fascio littorio, slovo U ili cetnicka lubanja). Nista izvan principa slobode koja je ogranicena slobodom drugoga da na pristojan i uctiv nacin bude i nacionalan, kad mu se to vec toliko svidja. Pravo na koristenje svoga jezika i pravo da se taj jezik naziva kako god se pozeli ljudsko je pravo koje nadilazi nacionalna prava, jer pravo na jezik je pravo na slobodnu misao nesputanu pitanjem tvorbe futura ili refleksa jata. Nacionalno pitanje samo je sporedan segment gradjanskih prava, a za njih obje Jugoslavije nisu pokazale pretjeran interes i to iz razloga koji izlaze iz nacionalnog ili nacionalistickog konteksta. Jos manji interes za ljudska prava pokazale su drzave nasljednice, stavise pokazale su u svakoj prilici i u svakom smislu violentan prezir prema njima: ne samo da tako nisu rijesile nacionalno pitanje nego su ga dovele u stanje bolne nerazmrsivosti.
Neuspjeh u stvaranju jugoslavenske nacije? To je bio najveci uspjeh Jugoslavije s nesagledivim demokratskim potencijalom. Biti Jugoslavenom nikada (osim u slucaju marginalne predratne Orjune) nije bio nacionalni nego gradjanski i internacionalisticki, stovise anacionalni izbor. Utemeljenje drzave na nacionalnom principu otvara trajan potencijal za apartheid ako ne i nesto puno gore, jer dokle god u nacionalnoj drzavi postoji i jedan jedini gradjanin koji nije pripadnik drzavne nacije, njemu prijeti opasnost da postane gradjanin drugog reda, da postane podanik, da izgubi pravni subjektivitet, da mu oduzmu automobil, telefon i radioaparat. Tako se to radilo tridesetih godina u skladu s tadasnjim stupnjem tehnoloskog razvitka. Nakon toga bi uslijedio uobicajeni postupak. Vec sama mogucnost da tom gradjaninu neko toboze ili malo morgen jamci gradjanska prava dovoljno govori o nedemokratskoj naravi, odnosno moralnoj nakaznosti ideje nacionalne drzave i drzavne nacije.

radnicka klasa Balkana upucuje cestitke princu wilijamu,sinu od onog ruznog carlsa!

Kome se moze cestitati Medjunarodni Praznik Rada,,,ima li iko zaposlen ,uposlen,,,
Ok!! ja cu ovako ,,,Svim nezaposlenima,obespravljenima,ponizenima,apaticnima bez ikakve perspektive Sretan Vam Praznik Nerada,,,,a svim balkanskim tajkunima,tornjacima,stranackim liderima,nacionalistima,sovinistima,iredendistima,,,alal vera,niste naporno radili al ste bogovski odradili..
BEOGRAD - "Radim kao stoka za 150 eura, tajkuni mnogo vise trose mjesecno na cuku", otpjevao je Lazar Ristovski u pjesmi "Radnicki rep". I nije pogrjesio.

Posljedice ekonomske krize osjecaju svi, ali nikome nije gore nego srpskim radnicima,!?!? ciji dzep trpi najvise stete. Predstavnici sindikata u Srbiji navode da nema razloga za slavlje i prvomajske uranke jer je ekonomska i socijalna situacija katastrofalna. Predsjednik Ujedinjenih granskih sindikata "Nezavisnost" Branislav Canak ocjenio je da je polozaj radnika potpuno beznadezan, sto je posljedica ocajne privredne situacije u Srbiji.

- Pristojnom drustvu 21.stoljeca ne prilici ovakva situacija kakva je u Srbiji. Tuzno je to sto je na bukvalno svim poljima radnik mnogo bolje zivio u socijalizmu nego sada. Za vrijeme SFRJ place su bile redovne, uplacivani su doprinosi i radnici nisu morali da strepe da ce dobiti otkaz. A danas - place neredovne, radnik u svakom trenutku moze dobiti otkaz, a poslodavci ne uplacuju staz i zdravstveno osiguranje - navodi Canak.

Predsjednica ASNS Ranka Savic kaze da polozaj radnika u posljednjih nekoliko decenija nikad nije bio gori.

- U ovoj godini, kao i u sljedecoj, ne ocekuje se nista sem otkaza, apatije i beznadja. Osnovni problemi radnika su nevjerovatan pritisak i strah od gubitka radnog mjesta.

Trziste rada je najgore u poslednjih 50 godina, a jedno istrazivanje pokazuje da radnik strepi od otkaza vise nego od smrti! Prema najavama, oko 40.000 malih i srednjih firmi otici ce u stecaj, sto ce sigurno dovesti do novih otkaza. Dakle, srpski radnik nema razloga da slavi 1. maj, a nece ni moci, jer nema para za to - kaze Savic.

DILJEM BALKANA ODJEKUJE UDARNICKA PJESMA "BOJE SMRT NEGO OTKAZ"
GRME STADIONI ,,odjkuje udarnicka pjesma u MAKSIMIRU,KRANJCEVICEVOJ NA POLJUDU NA KANTRIDI,,U CAIRU,,NA SKOPSKOM STADIONU,,GRBAVICI,,U TIVOLIJU

A SA TREBEVICA I VLASICA SE RAZLJEZE;;;;;; ''JEEBEE SE MUJE STO MUUHE ZUUUJEEEEEE,,odgovara PRENJ; MUHEE ZUUJEEE!

Zatvori usi i oci i cuces Kristofera,,

by Seida Gavranovic Harfman on Saturday, April 30, 2011 at 1:25pm
Kristofer Kolumbo je mogao da otkrije Ameriku samo zbog toga sto je : BIO NEOZENJEN!!!!!!!!! Da je Kristofer Kolumbo imao zenu, bilo bi sljedece – A zasto moras da ides bas ti? – A sto ne posalju nekog drugog? pa nisi ti jedini – bez tebe se ne moze? – Jesi li ti lud ili glup? – Zar ne vidis da te iskoriscavaju? – Ne znas ni moju familiju a ides da otkrijes novi svjet! – Sta krijes? Ne znas ni gdje ides! Kakva okrugla Zemlja? – A sta, samo ce muskarci putovati? Ma nemoj? – A sto ne mogu i ja ako si ti sef?…. mene nikada ne vodis na putovanja! – Nesretnice, ne znas vise sta bi izmislio samo da nisi kuci. – Ako izadjes na ta vrata ja se iste sekunde vracam mami ! Bestidnice! – Sve si isplanirao, lopove! Ti si se to davno dogovorio sa tim ku*vama Indijankama – Ti mislis da sam ja pala s kruske? – Sta kazes? I kraljica ce prodati svoj nakit da bi ti putovao? Sta ti mislis da sam ja glupaca. Sta ima izmedju tebe i te babe? – Ne mozes da ides i gotovo! – Nista se nece desiti ako svjet i dalje bude ravan ko ploca. Nemoj sad tu da mi se oblacis jer NE IDES!

Sredistem BIH u jednom dan(h)u,,

Pisati o Sarajevu i Bosni i Hercegovini danas se vise ne moze bez spominjanja triju naroda koji u njoj zive. Navedeni po brojnosti i golubovi na grani ce znati da je rijec o Muslimanima, Srbima i Hrvatima. Bosance se kao narod ili naciju najcesce spominje u vicevima ili pjesmama. Bosanca opjevanog u pjesmi Bijelog Dugmeta "Tako ti je mala moja kad ljubi Bosanac" svaka ozbiljnija demografska statistika nece uzeti u obzir, iako bi mu svaki kriterij koji se poziva na mentalitet svakako podario legitimnost. Medjutim, reci da u Bosni i Hercegovini zive Muslimani, Srbi i Hrvati daleko je nepreciznije, nego priznati Bosance kao nacionalnost. Prije svega, biti Muslimanom oznaka je pripadnosti jednoj vjeri, islamu, a ne nekom narodu. S druge strane, nije rijec o Srbima i Hrvatima koji su se doselili iz maticnih drzava Srbije i Hrvatske, vec o autohtonom srpskom i hrvatskom stanovnistvu koje tu zivi stoljecima. Pa tako, nastavljajuci ovu svojevrsnu heideggerovsku analizu dolazimo do upute da bi puno preciznije bilo reci da je Bosna i Hercegovina drzava, zapravo, ovih triju naroda: Bosanskih Muslimana (otud Bosnjaka, a Bosnjaci su vec nacionalnost), Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata, dakle, jednostavno vezati uz nacionalnost i prefiks "bosanski" kao sto se i uz Hrvate koji zive u okolici Gradisca, danas u Austriji, vezao prefiks
"
gradiscanski" pa ih nazivamo Gradiscanskim Hrvatima. Medjutim, ni to nije sve. Dvojnost naziva drzave (Bosna i Hercegovina) tjera nas da do kraja budemo posteni i priznamo odatle izvedene dvojnosti svake nacionalnosti koja zivi u njoj. Odatle cemo jos imati i Hercegovacke Muslimane, Hercegovacke Srbe i Hercegovacke Hrvate. Upravo dvojnost naziva drzave napose otkriva i dva vladajuca mentaliteta u naroda koji u njoj zive: bosanskog i hercegovackog, a koji spomenuti narodi medjusobno dijele. BiH je otuda slozena i kompleksna drzava s kojom treba pazljivo "rukovati", gotovo bi rekli "u rukavicama", pogotovo ako se potegne jedna ovakva prica o nacionalnostima. Moje, pak, opcenito stajaliste o nacionalnostima je vise ideoloskog, a odatle metaforickog tipa; govori da i tu postoji neka podjela. Pa tako, postoji svijetla strana nacionalnosti odnosno "svijetlo" osjecanja pripadnosti svojoj naciji i ono drugo – tamno. Nema tu mnogo filozofije: svijetla strana spremna je na suzivot i ucenje od drugih naroda dok tamna u drugim narodima vidi potencijalnog neprijatelja i nikad nikome nije spremna do kraja vjerovati. Nije tesko pogoditi koja je strana nacionalnosti odgovorna za rat koji se dogodio na ovim prostorima trepsic.

Necemo razdvajanje po vjeri i naciji,,

by Seida Gavranovic Harfman on Friday, May 13, 2011 at 8:41pm

Moje je ime Sreca. Dosla sam k vama da se upoznamo.
A znate li da sam u braku?
Davno sam se vjencala za Vrijeme i ono vam je odgovorno za rjesenje mnogih problema koji vam na pocetku izgledaju veliki i bezizlazni. Ono izgradjuje srca i licnost, lijeci rane i pobjedjuje tugu. Vrijeme i ja zajedno imamo troje djece. Nasa djeca su : Prijateljstvo, Mudrost i Ljubav.
Prijateljstvo, nase najstarije dijete je lijepo, iskreno, veselo i nasmijano. Zblizava ljude, a da pri tome nikoga ne ranjava vec utjesi svakoga kome se priblizi drzeci ga za ruku.
Mudrost je nase drugo dijete. Ona je pametna, sa cvrstim principima, neprekidno uci i sve je zanima. Najslicnija je svom ocu Vremenu. Mozete zamisliti kako je to kad njih dvoje koracaju zajedno – Mudrost i Vrijeme.
Najmladja je Ljubav. Koliko posla s njom!!! Tvrdoglava je, uporna i prevrtljiva tako ponekad zeli zivjeti na samo jednom mestu a onda se nakon nekog vremena sjeti i kaze da je stvorena da bi zivjela u dva srca, ne samo u jednom. Ah, moja je Ljubav vrlo slozena i zapletena osoba, tako da zna i pokoju nesmotrenost uciniti i to samo kakvu! Kada do toga dodje na scenu moram pozvati njenoga oca. Vrijeme dodje i pokusa pokrpiti rane koje je njegova kci Ljubav izazvala, a cesto u pomoc priskoci i Mudrost, mada nije u svim slucajevima od velike koristi sa svom svojom pamecu.
Na kraju sve ipak dodje na svoje, na ovaj il,onaj nacin. Ako se stvari jos nisu sredile i slozile znaci da jos niste na vasem pravom putu.
Zato, kazem vam, vjerujte mojoj porodici !!! Mom suprugu Vremenu i mojoj djeci Prijateljstvu, Mudrosti i Ljubavi. Budete li imali povjerenja u njih, znajte, da cu i ja, Sreca jednog dana svakako pokucati na vasa vrata.