Prošle nedjelje, u centru Beograda pretučen je Jovo Kapičić, narodni heroj, nosilac Partizanske spomenice, general JNA, ambasador Titove Jugoslavije u Mađarskoj i Švedskoj. U razgovoru za Dane Kapičić objašnjava kako je i zbog čega napadnut, šta mu je, nakon hapšenja, rekao Draža Mihailović i zašto danas komunisti, u poređenju sa onima koji su došli poslije njih, djeluju kao – engleski džentlmeni
Jovo Kapičić; FOTO: Arhiv Veličina slova:AAA
“Udario me je iznenada, s leđa” – kaže Jovo Kapičić.
Kapičićevo lice je još uvijek modro. Šareno, kaže, kao uskršnje jaje. Preko nosa – ogromni flaster; mladi patrijota ga je, dok je general još bio na zemlji, u nesvijesti, polomio nogom. Na Burberry kaputu pokoji izblijedjeli trag krvi.
“Udarac je bio silovit, kao grom”, priča Jovo Kapičić. “Sjećam se da sam pao, a onda sam, kažu, krvav, nekoliko sekundi ležao tu, na trotoaru, bez svijesti... Dva nepoznata čovjeka su mi pomogla da ustanem, otpratila me do kuće. Sin i snaha su me odveli u Urgentni centar... Očigledno, nesretnici koji su poslali tog mladića htjeli su da me kazne, da me ponize, da poruče kako nisam poželjan... Ne mogu ni biti. Kako bi neko ko je partizan i antifašista danas u Srbiji bilo poželjan?! Nažalost, ova zemlja ponovo brzim koracima grabi u nasilje i nacionalizam. Izvinite, svašta sam prošao, vidio mnogo, ali, nikada se nije dogodilo da mladić tuče starca od devedeset i dvije godine. I u haosu se znao neki red...”
DANI: Zašto su Vas napali, šta mislite?
KAPIČIĆ: Napadnut sam kao Crnogorac, kao čovjek čije se ime posljednjih godina vezuje za Goli otok i kao neko ko je koordinirao hapšenje Draže Mihailovića.
Zato!
DANI: Zašto – kao Crnogorac?
KAPIČIĆ: Već dvadeset godina živimo u zemlji u kojoj su vladajuće strukture – sa izuzetkom Zorana Đinđića – sluđivale ovaj nesretni narod pričama o tome kako su okruženi neprijateljima; početkom devedesetih, Srbe su navodno mrzili Slovenci, onda Hrvati, pa Bošnjaci, Albanci i na kraju Crnogorci... Moji javni istupi protiv politike Slobodana Miloševića i zalaganje za crnogorsku nezavisnost jedan su od uzroka prošlonedjeljnog napada. To mi srpska vlast nikada nije oprostila.
DANI: Za napad optužujete vlast?
KAPIČIĆ: Nego koga?! Govore: skinuli smo Miloševića, dobili smo demokratiju! Kakvu demokratiju?! Pa, ovdje nema demokratije još od Svetog Save. U Srbiji se nikada nije vladalo pravom, logikom, položajem najbrojnije nacije i jedne od najljepših zemalja Evrope; vladalo se silom. Srbija je uvijek željela da pomoću sile gospodari Balkanom. Vijekovima prijete kasapnicom. Milošević je četiri godine bombardovao Sarajevo, sravnio sa zemljom Vukovar, poklao one silne ljude u Srebrenici, kamionima dovozio leševe albanskih civila u Batajnicu, prijetio Crnoj Gori, okretao topovske cijevi ka Cetinju... Znate, svašta sam prošao, ali, ovo je prvi puta da, poslije sedamdeset i četiri godine, razmišljam da se iselim iz zemlje koju sam oslobađao...
DANI: Zašto?
KAPIČIĆ: Kako – zašto?! U ovom gradu živi moja porodica; ovdje su mi rođeni sinovi, unučad (sin, Dragan Kapičić, legendarni košarkaški reprezentativac SFRJ; unuk, Stefan Kapičić, jedan od najpoznatijih glumaca mlađe generacije sa prostora bivše Jugoslavije, op. T. N.), sva porodica... Ali, kada doživite da vas – starca sa obje noge u grobu – neko u po’ bijela dana napadne u centru Beograda, da vas kao posljednja kukavica udari mučki, s leđa, da vas obori na zemlju i tako, u nesvijesti, šutira nogama u lice, onda u takvoj zemlji nemate više šta da tražite.
DANI: Potencirate to – s leđa?
KAPIČIĆ: Potenciram, zato što se zna ko udara na taj način. Kada časno izađete na dvoboj, licem u lice, i da poginete od junaka, pa, Bože moj; ovako, mučki napasti čovjeka, to može samo nitkov! Jedan sam od heroja Drugog svjetskog rata; sa Nijemcima i njihovim saradnicima sam se borio u dvije najslavnije i najteže bitke – na Neretvi i na Sutjesci – i nikada sebi nisam dozvolio da izgubim obraz i udarim s leđa. To je sramno, nečasno; to se ne radi. Zato vam kažem: htjeli su da me ponize...
DANI: Jesu li uspjeli?
KAPIČIĆ: Nisu. Kako može da vas ponizi neko koga duboko prezirete?! I, što bi se dogodilo da sam imao pištolj?
DANI: Šta bi se dogodilo?
KAPIČIĆ: Ubio bih ga kao zeca, u to možete biti sigurni. Srećom, eto, tog dana nisam imao pištolj... Đe po stare dane da prljam ruke i idem u zatvor?! Znate, star sam čovjek; bio sam prijek, težak; na mene ni otac nikada u životu nije digao ruku, pa neće, vjerujte, ni ta fašistička gamad... Nažalost, ovo je zemlja u kojoj se više ništa ne poštuje; siledžijsko društvo koje ponovo pokušava da ovim dijelom Evrope zagospodari pomoću biča. To je zemlja koja je poništila svoj antifašizam, koja ga se stidi.
Tito mi je jednom rekao: “Znaš, Jova, srpskom narodu moramo biti veoma zahvalni; dali su nemjerljiv doprinos pobjedi naše Revolucije.”
Tačno je, ali – koji su to Srbi? Pa, Srbi iz Hrvatske, Bosne, Vojvodine... U Drugom svjetskom ratu, Sremci su bili veliki heroji! Možda niko nije bio hrabriji! Srbi iz uže Srbije su – i to jednom moramo reći – imali mali učinak.
DANI: Zašto?
KAPIČIĆ: Zato što je Beograd, za razliku od Hrvatske i Bosne, bombardovan 6. aprila 1941; drugo, Srbija je dala ogromne žrtve tokom Prvog svjetskog rata, pa su rane bile još uvijek svježe; treće, s obzirom na to da je Šumadija postavila neke od stubova srpske države – od dinastije, crkve i vojnih struktura – taj kraj nije bio baš najpogodnije tlo za propagiranje komunističkih ideja. Usprkos svemu, kao najbrojnijem narodu koji je imao i najveći broj žrtava u Drugom svjetskom ratu, Tito je Srbima dao 7. jul; htio je da im učini čast, da budu prvi, ispred svih. E, ovi su i to poništili! U Beogradu ne postoji više ulica 29. novembra, Lole Ribara, Đure Strugara; ne spominje se 27. mart, datum kojim bi se svaki narod ponosio. Bio sam tog 27. marta 1941. ovdje i vidio kako cio Beograd viče: “Bolje grob, nego rob!” Hajde, recite mi – koji je narod u Evropi tako nešto poručio svijetu. Nijedan! Znate li šta je bila Kadinjača?! Pa, to su srpski Termopili! Kao da je lako stajati i čekati metak. Ako jeste, da vidimo, neka probaju ovi junaci. Cio Radnički bataljon je poginuo i danas, kada se obilježava sedamdeset godina od herojskog stradanja srpskih rodoljuba, umjesto da ode na Kadinjaču i položi vijenac, predsjednik Tadić tamo šalje svog petog savjetnika... Na sve su pljunuli!
DANI: Početkom devedesetih, podržavši Slobodana Miloševića, toga su se prvi odrekli vaši nekadašnji saborci, partizani.
KAPIČIĆ: Jesu i sram ih bilo zbog toga! Sa tim ljudima sam se nekada borio za slobodu ove zemlje, za bratstvo i jedinstvo i prosperitet velike Jugoslavije koja je, za razliku od ovih čuda u kojima danas žive gotovo svi jugoslavenski narodi, u svijetu bila uvažavana i poštovana. Kada je, početkom devedesetih, od strane Slobodana Miloševića i JNA krenula agresija na Hrvatsku i BiH, javno sam apelovao i upozoravao da će takva politika neminovno dovesti do stravičnih zločina i da će zemlja biti stavljena na stub srama.
Sjećam se da sam 1990, sa Markom Orlandićem prisustvovao skupu u beogradskom Sava Centru, na kome je blizu sedam stotina mojih nekadašnjih drugova i saboraca, partizanskih generala, oficira, narodnih heroja, dalo podršku ratnoj politici Slobodana Miloševića. Bio sam zaprepašćen. E, nećete ga majci! – pomislio sam i uputio se ka bini. S obzirom na to da nisam bio pozvan i najavljen, odbili su da mi daju riječ; mikrofon sam im bukvalno oteo.
“Drugovi” – rekao sam – “ovim što govorite bacate ljagu na našu slavnu revoluciju, našu istoriju! Prosuli ste danas mutnu vodu na sve naše žrtve, na naše poginule drugove s kojima smo se nekada borili, dijelili muku, bol, glad, ideale... Ta mutna voda, zapamtite, nosi i vas, a sa vama, nažalost, i mene. Zato, stidite se i neka ste prokleti za sva vremena! I na dalje: ni ja vama na grob, ni vi meni na grob!”
Vikali su, zviždali, psovali me, protestovali... Vidjevši kako ljudi lako prodaju svoje ideale, iz te sam sale izašao očajan.
DANI: Zašto su prodali ideale? Kako su partizani postali nacionalisti?
KAPIČIĆ: Teško me pitate... Kako?! Ne želim nikoga da pravdam. Napravljena je atmosfera u kojoj su Hrvati bili predstavljeni kao rušitelji Jugoslavije, a Srbi kao njeni branioci... Kako?! Moje drugove je zavarao Slobodan Milošević, koga su, zajedno sa njegovim crnogorskim slugama, proglasili novim voždom; ne shvatajući da time daju podršku krvavoj konstrukciji Velike Srbije, nekadašnji partizani i antifašisti to su ludilo bezuslovno podržali. Nasjeli su na propagandu i srušili sve za šta su se borili... Eto, to vam je objašnjenje!
DANI: Ne mislite da je u Vašem jednopartijskom sistemu, u Titovom načinu vladanja, bilo nečega što je prouzrokovalo da se, poslije njegove smrti, razbuktaju nacionalizmi?
KAPIČIĆ: Tito je vladao na jedini mogući način u zemlji kakva je bila Jugoslavija. Višenacionalna zajednica se nije mogla drugačije održati. Ne možemo Tita za sve okriviti. Da nije bilo republičkih nacionalsocijalističkih i šovinističkih vođa, Jugoslavija se ne bi u krvi raspala. Milošević je, ne zaboravite, na vlast došao kao branitelj Jugoslavije i Tita, da bi završio u najstravičnijem zločinu poslije Drugog svjetskog rata. A to ova vlast još uvijek neće da prizna. Umjesto toga, napadaju s leđa starca, narodnog heroja, koji ih je oslobodio…
DANI: Rekli ste – i uhapsio Dražu Mihailovića…
KAPIČIĆ: Naravno da sam ga uhapsio! I to mi ne opraštaju. Zanimljivo, ne spominju ko nam je pomogao da ga uhapsimo. Ne govore kako je Nikola Kalabić sarađivao sa nama, sa UDB-om i šta je Draža, onako jadan i prljav, u kancelariji Krcuna Penezića, u Đušinoj ulici, rekao kada sam ga predao Krcunu i Leki Rankoviću.
DANI: Šta je rekao?
KAPIČIĆ: “Osim srpskog, ima li još negde u svetu naroda u kome zamenik pristane da izda svog vrhovnog komandanta?!” To je rekao!
I, kada me optužuju da sam im uhapsio Dražu, zašto ne kažu da to nisam mogao učiniti sam, bez saglasnosti šefa? Ko je bio moj šef? Pa, Aleksandar Ranković, Srbin, antifašista i jedan od najhrabrijih ljudi koje sam vidio u životu. Kada je umro, ispratilo ga je preko stotinu hiljada Beograđana. Ko će njih ispratiti, što se ne zapitaju?! I, eto im, neka slave Dražu i četničke zločine, koljače u Foči i Višegradu, neka slave Miloševića, Karadžića i Mladića, pa će daleko dogurati. Osim kao zločinci, ti ljudi za istoriju ne znače ništa. I Srbi to znaju. Ali, potreban im je amblem, spomenik kojim bi se dičili. Izuzev svojih antifašista – ma koliko se trudili da ih nađu na nekom drugom mjestu – znaju da nemaju nikoga. Da to nije možda Boris Tadić? Naravno da nije. Kao istorijska ličnost, on ne znači ništa. Niti će ikada značiti.
DANI: Osim za hapšenje Draže Mihailovića, mediji u Srbiji Vas optužuju da ste bili “upravnik logora Goli otok”...
KAPIČIĆ: Prvo, nisam bio upravnik Golog otoka; znaju se imena ljudi koji su bili upravnici. U svojstvu pomoćnika Aleksandra Rankovića, Goli otok sam posjetio tri puta i tamo, sve ukupno, boravio pet dana. Postoje dokumenti, knjige... Nemoj zaboraviti da je “otac nacije”, Dobrica Ćosić, kao pisac, tražeći inspiraciju za novi roman, sa specijalnom dozvolom Leke Rankovića, na Golom otoku proveo neusporedivo više vremena.
DANI: Da, taj roman, zanimljivo, nikada nije napisan. Beogradski advokat, Dragoljub Todorović, pozivajući se na svjedočenje jedne od zatočenica, Miluše Jovanović, sestre Arsa Jovanovića, u svojojKnjizi o Ćosiću kaže kako je “otac nacije”, šetajući se u bijelim kratkim pantalonama i sa slamnatim šeširom na glavi, zatvorenice pitao: Šta je to tako strašno reći – revidiram.
KAPIČIĆ: Jeste, ali niko od srpskih “humanista” o tome danas neće da progovori ni riječ. Neka pitaju Dobricu Ćosića kako je bilo na Golom otoku; neka ga pitaju kakvi su bili uslovi, ko je stradao i zašto... Zamislite da je Václav Havel, “tražeći inspiraciju”, išao u Staljinove logore i da o tome nikada kasnije nije napisao ni slova! Znate, dosta je bilo priče o našim čuvenim disidentima! Kao šef beogradske UDB-e i Rankovićev pomoćnik, vrlo dobro znam šta su ti veliki Titovi protivnici radili...
DANI: Šta su radili?
KAPIČIĆ: Bolje me ne vucite za jezik! Drugo, zar nije licemjerno da javnost koja negira četverogodišnju sramnu opsadu Sarajeva, genocid u Srebrenici, logore po Srbiji u kojima su, devedesetih, mučeni i zlostavljani hrvatski civili, zločin biblijskih razmjera počinjen nad kosovskim Albancima, hladnjače, asanacije terena i ostala zvjerstva, danas, gotovo vijek poslije, gusla o Golom otoku?! Izvinite, u odnosu na zločine koje je počinio Miloševićev režim, a koji se ovdje i dalje brane, Goli otok je bio hotel sa pet zvjezdica. Ko od tih boraca za ljudska prava danas spominje činjenicu da su u Beogradu kao psi ubijeni nekadašnji predsjednik Srbije, Ivan Stambolić i premijer, Zoran Đinđić?! Niko! Pa, onda, neka ćute! Na Golom otoku nije ubijen, niko...
DANI: Opet Vi!
KAPIČIĆ: Ne, nego – opet vi! Goli otok jeste mrlja na licu velike države kakva je bila Jugoslavija, ali – šta smo mogli?! Bili smo tek izašli iz rata i spremali se za novi. Desetine sovjetskih divizija je stajalo na granicama Mađarske, Rumunije i Bugarske i čekalo da napadne Jugoslaviju. Industriju smo bili iselili iz Srbije i prebacili je u Bosnu. Očekujući sovjetske tenkove, po Vojvodini smo iskopali rovove u kojima su Staljinovu vojsku čekali jugoslovenski vojnici. Hiljadu i dvije stotine naših ljudi je poginulo na granicama. Da ne govorim o kolebanjima i izdaji u vrhu naše vojske, u svim strukturama… Jeste li se ikada zapitali zašto niko od zapadnih zemalja, njihovih medija ni riječ nije progovorio o Golom otoku? Zašto nijedan od svjetskih lidera pred Titom nikada nije spomenuo Goli otok? Jeste, ne kažem, na Golom otoku je bilo nevinih ljudi, ali, u odnosu na ove koji su došli poslije nas i koji su u paramparčad razbili sve za što smo se borili, mi komunisti djelujemo kao ozbiljna gospoda! Engleski džentlmeni.
DANI: Baš – engleski džentlmeni?!
KAPIČIĆ: Baš engleski džentmeni! Ljudi koji pljačkaju državu, koji su na vlast došli goli kao pištolji, a sa funkcija odlaze kao bogataši, kome oni mogu da drže moralne pridike?! Pogledajte šta je bilo ko od nas, ratnih i poratnih komunista, ostavio svojoj djeci! Možda neku ruiniranu vilu na Dedinju, koja, kada je usporedite sa kućama u kojima žive tajkuni, finansijeri balkanskih ratova i nesreće, šverceri, sjecikese i saradnici raznih službi, liče na kolibu...
U doba Slobodana Miloševića, 1993, sa Golootočanima sam gostovao u emisiji na beogradskoj televiziji Studio B; govorio sam o Titu, partizanima, Golom otoku, Draži... Svašta sam rekao, pa mi nije falila ni dlaka sa glave; danas, u vrijeme velikih demokrata, ne mogu ulicom da prođem od dobacivanja, psovki... Doduše, ne ostajem im dužan. Nikada se nikome nisam sklanjao, pa neću ni ovima. Napravili su situaciju u kojoj cijela država ratuje sa mnom, sa starcem od devedeset dvije godine. Ko sam ja?! Zašto oni sa mnom polemišu? Nisam ja pisao istoriju; stvarao sam je! A oni, ko su oni? Niko!
DANI: Mislite li da će napadač na Vas biti pronađen?
KAPIČIĆ: Ne budite smiješni! Ko da ga pronađe? Oni što vode hajku?! Pa, predsjednik političkog savjeta Demokratske stranke, Dragoljub Mićunović, mjesecima upozorava javnost da “Jovo Kapičić još uvek slobodno šeta Beogradom”. Ilić Olja Bećković, ćerka akademika Matije Bećkovića, koja u svakoj drugoj emisiji traži moje hapšenje. Štampa tvrdi da sam prvi počeo, da izazivam... Naravno, njima je uvijek kriva žrtva; dželat je – bio izazvan. Osim Čedomira Jovanovića i ljudi iz LDP-a, niko me nije pozvao. Zamislite gradonačelnika koga ne interesuje je li živ čovjek koji u tom gradu živi sedamdeset i četiri godine; da se predsjednik Republike, kome bih mogao otac da budem, ne zapita u kakvom je stanju pretučeni građanin zemlje čiji je on predsjednik! Možete li i da zamislite šta bi se desilo da je u Americi ili u Francuskoj napadnut heroj iz Drugog svjetskog rata? Uzbunila bi se cijela zemlja. Ovdje – ništa. Naravno, prilaze ljudi; taksisti i prodavci pitaju kako sam... Znate, volim, obožavam srpski narod, ali mi se gade ova vlast, crkva, Akademija, sudski, policijski sistem... Oni su za sve krivi. I, nikada ovako nije bilo! Nikada! Sve su uništili.
Sunday, December 25, 2011
Thursday, December 15, 2011
Ustav nas svagdanji! ..lupiga
=
‘Zna Mujo, rekla mu jednom Fata da je procitala u Oslobodjenju, kako svaki drugi gradjanin Bosne i Hercegovine umire od bolesti srca i krvozilnog sustava. Tri je dana Mujo dobrom Allahu dz. s. zahvaljivao sto je Bosnjak a ne gradjanin,,,i jos jednom paradoksalnom situacijom u BiH. Naime, u (ne)gradjanska BiH ne uspijeva provesti presudu koju su Dervo Sejdici Jakob Finci, Rom i Zidov, u nemogucnosti da budu birani, dobili protiv BiH, ciji nakaradni Ustav osim Bosnjaka, Srba i Hrvata nikome ne dopusta da bude biran
'O Ostalima, najzad, nema pouzdanih istorijskih izvora ni pisanih tragova: niko ne zna otkud su i kada tacno dosli na podrucje Bosne i Hercegovine'
Prije ce se docekati Sudnji dan nego da se Bosna i Hercegovina dosjeti kako da provede presudu Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu po tuzbi bosanskog Roma Derve Sejdica i bosanskog Zidova Jakoba Fincija, i osigura "ostalima" osnovno demokratsko i gradjansko pravo da kao "ostali" - a poput ostalih - jednako biraju i budu birani. Da Bosna i Hercegovina, ukratko, postane gradjanska drzava. Sam bog zna na sta bi licila gradjanska Bosna i Hercegovina, opsti i je javasluk u tim graddjanskim zemljama, u kojima se ne zna ni ko za koga glasa, ni ko koga predstavlja. Zna Mujo, rekla mu jednom Fata da je procitala u Oslobodjenju, kako svaki drugi gradjanin Bosne i Hercegovine umire od bolesti srca i krvozilnog sustava. Tri je dana Mujo dobrom Allahu dz. s. zahvaljivao sto je Bosnjak, a ne gradjanin.
Pa se sve otada krije od utjerivaca dugova, ne izlazi iz kuce i ceka da pomru od infarkta.
To sto u Bosni i Hercegovini svaki drugi gradjanin umire od bolesti srca i krvziilnog sustava, trenutacno je, eto, problem samo Derve Sejdica i Jakoba Fincija. Za razliku od njih, Bosnjak, Hrvat i Srbin, naime, biraju, bivaju izabrani i ne umiru od bolesti srca. Od srca, lijepo kaze statistika, umire svako drugi. Znao je Mujo da ima neki razlog sto Bosna i Hercegovina nije gradjanska drzava.
Ima vic i o tim, kako se zovu, gradjanima BiH. Kad je ono sin Zidovke i Roma pitao roditelje sta je sad on, Zidov ili Cigo.
- Zasto pitas? - iznenadili se mama i tata. - Odakle ti sad to?
- Ma prijatelj mi hoce prodat biciklo - odgovorio malisan. - Pa ne znam dal da se cjenkam il da ga prosto ukradem.
Rekli bi neki da je to politicki krajnje nekorektan vic, ali to je zato sto ne znaju nista o gradjanima BiH.
Svaki gradjanin u Bosni i Hercegovini, recimo - citala Fata u Oslobodjenju - trosi stotinu cetrdeset maraka mjesecno na antidepresive. Nije ni cudo, jer prema istrazivanjima, citala dalje Fata, svaki drugi gradjanin u BiH pati od psihickih poremecaja zbog stresa. Ni to, naravno, ne cudi, jer po statistikama svaki gradjanin u Bosni i Hercegovini duguje komercijalnim bankama gotovo devet stotina eura, svaki peti zivi u siromastvu, od tri marke dnevno, a svaki deseti ne moze vracati kredit. Pa im djeca kradu bicikle.
Zato bi valjda, kazu ankete, svaki peti gradjanin pobjegao iz Bosne i Hercegovine glavom bez obzira, samo kad bi imao bicikl. Zato se svaki cetvrti suocio s korupcijom i davao mito. Zbog toga, najzad, svaki gradjanin u BiH statisticki popusi dvije hiljade cigareta godisnje, zbog toga je svaki peti patoloski ovisan o kladionicama i igrama na srecu, a svaki sesti alkoholicar. Pa nije nikakvo cudo ni to da svaki drugi, kako smo vidjeli, umire od bolesti srca.
Pa ti sad trazi gradjansku BiH. Gradjani su siromasni, gladni, zaduzeni, korumpirani, bolesni, psihicki poremeceni i depresivni patoloski kockari koji puse, piju, vise u kladionicama i kradu bicikle. Sacuvaj nas boze gradjanske Bosne i Hercegovine. Da je po gradjanima, Bosna i Hercegovina bi bila potpuno disfunkcionalna drzava.
Bosnjaci, Srbi i Hrvati, s druge strane, nisu gradjani, već Bsnjaci, Srbi i Hrvati. Oni biraju kao Bosnjaci, Srbi i Hrvati, i kao Bosnjaci, Srbi i Hrvati imaju pravo biti birani. Oni su dobrostojeci, imucni, psteni i psihicki stabilni, ne zive pod stresom, ne kockaju se, ne puse i ne piju. I nikad ne bi otsli iz Bosne i Hercegovine.
Ko bi, najzad, iz takve Bosne i Hercegovine - bogate, nekorumpirane i zdrave - uopst ikad otisao? I gdje? U neku od onih gradjanskih drzava u kojima ne zive narodi, nego ljudi?
U BiH, RECIMO PO POPISU OD 1991, ZIVE TRI NARODA,NI MINUTU NIJE TRAJAO POPIS. PROBLEM JE NASTAO KAD SE OTKRILO DA PORED NJIH ZIVE I GRADJANI BIH,TAKOZVANI OSTALI! neobican narod prilicno nejasnog porijekla i povijesti. Prema popisu, Ostalih u BiH ima cak osam posto, dakle vise od tristo pedeset hiljada. Govore ostalskim, nekom cudnom mjesavinom juznoslavenskih jezika i konfesionalno su prilicno neodredjeni: neki vjeruju u boga bas kao Bosnjaci, Hrvati i Srbi, neki u sasvim neke cetvrte bogove, a neki uopste ne vjeruju. Ostali nemaju svoje spomenike, nema ostalskih stranaka, akademija, kulturno-umjetnickih drustava i nogometnih klubova. I nemaju predstavnika u izvrsnoj vlasti.
O Ostalima, najzad, nema pouzdanih istorijskih izvora ni pisanih tragova: niko ne zna otkud su i kada tacno dosli na podrucje Bosne i Hercegovine.
Postoji tek zgodna legenda koja kaze da su neko davno, davno, kad je razdvojio svjetlost od tame, pa stvorio svijet, onog sijedog gospodina gore pitali sta ce s tolikim zemljama.
- Pa - pogladio je on bradu - najprije cu napraviti jednu republiku i jednu federaciju.
- A sta cete s ostalim? - pitali ga onda.
Ostali nek cekaju,,,odgovorio je ,kako kaze legenda Ricard Holbruk
‘Zna Mujo, rekla mu jednom Fata da je procitala u Oslobodjenju, kako svaki drugi gradjanin Bosne i Hercegovine umire od bolesti srca i krvozilnog sustava. Tri je dana Mujo dobrom Allahu dz. s. zahvaljivao sto je Bosnjak a ne gradjanin,,,i jos jednom paradoksalnom situacijom u BiH. Naime, u (ne)gradjanska BiH ne uspijeva provesti presudu koju su Dervo Sejdici Jakob Finci, Rom i Zidov, u nemogucnosti da budu birani, dobili protiv BiH, ciji nakaradni Ustav osim Bosnjaka, Srba i Hrvata nikome ne dopusta da bude biran
'O Ostalima, najzad, nema pouzdanih istorijskih izvora ni pisanih tragova: niko ne zna otkud su i kada tacno dosli na podrucje Bosne i Hercegovine'
Prije ce se docekati Sudnji dan nego da se Bosna i Hercegovina dosjeti kako da provede presudu Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu po tuzbi bosanskog Roma Derve Sejdica i bosanskog Zidova Jakoba Fincija, i osigura "ostalima" osnovno demokratsko i gradjansko pravo da kao "ostali" - a poput ostalih - jednako biraju i budu birani. Da Bosna i Hercegovina, ukratko, postane gradjanska drzava. Sam bog zna na sta bi licila gradjanska Bosna i Hercegovina, opsti i je javasluk u tim graddjanskim zemljama, u kojima se ne zna ni ko za koga glasa, ni ko koga predstavlja. Zna Mujo, rekla mu jednom Fata da je procitala u Oslobodjenju, kako svaki drugi gradjanin Bosne i Hercegovine umire od bolesti srca i krvozilnog sustava. Tri je dana Mujo dobrom Allahu dz. s. zahvaljivao sto je Bosnjak, a ne gradjanin.
Pa se sve otada krije od utjerivaca dugova, ne izlazi iz kuce i ceka da pomru od infarkta.
To sto u Bosni i Hercegovini svaki drugi gradjanin umire od bolesti srca i krvziilnog sustava, trenutacno je, eto, problem samo Derve Sejdica i Jakoba Fincija. Za razliku od njih, Bosnjak, Hrvat i Srbin, naime, biraju, bivaju izabrani i ne umiru od bolesti srca. Od srca, lijepo kaze statistika, umire svako drugi. Znao je Mujo da ima neki razlog sto Bosna i Hercegovina nije gradjanska drzava.
Ima vic i o tim, kako se zovu, gradjanima BiH. Kad je ono sin Zidovke i Roma pitao roditelje sta je sad on, Zidov ili Cigo.
- Zasto pitas? - iznenadili se mama i tata. - Odakle ti sad to?
- Ma prijatelj mi hoce prodat biciklo - odgovorio malisan. - Pa ne znam dal da se cjenkam il da ga prosto ukradem.
Rekli bi neki da je to politicki krajnje nekorektan vic, ali to je zato sto ne znaju nista o gradjanima BiH.
Svaki gradjanin u Bosni i Hercegovini, recimo - citala Fata u Oslobodjenju - trosi stotinu cetrdeset maraka mjesecno na antidepresive. Nije ni cudo, jer prema istrazivanjima, citala dalje Fata, svaki drugi gradjanin u BiH pati od psihickih poremecaja zbog stresa. Ni to, naravno, ne cudi, jer po statistikama svaki gradjanin u Bosni i Hercegovini duguje komercijalnim bankama gotovo devet stotina eura, svaki peti zivi u siromastvu, od tri marke dnevno, a svaki deseti ne moze vracati kredit. Pa im djeca kradu bicikle.
Zato bi valjda, kazu ankete, svaki peti gradjanin pobjegao iz Bosne i Hercegovine glavom bez obzira, samo kad bi imao bicikl. Zato se svaki cetvrti suocio s korupcijom i davao mito. Zbog toga, najzad, svaki gradjanin u BiH statisticki popusi dvije hiljade cigareta godisnje, zbog toga je svaki peti patoloski ovisan o kladionicama i igrama na srecu, a svaki sesti alkoholicar. Pa nije nikakvo cudo ni to da svaki drugi, kako smo vidjeli, umire od bolesti srca.
Pa ti sad trazi gradjansku BiH. Gradjani su siromasni, gladni, zaduzeni, korumpirani, bolesni, psihicki poremeceni i depresivni patoloski kockari koji puse, piju, vise u kladionicama i kradu bicikle. Sacuvaj nas boze gradjanske Bosne i Hercegovine. Da je po gradjanima, Bosna i Hercegovina bi bila potpuno disfunkcionalna drzava.
Bosnjaci, Srbi i Hrvati, s druge strane, nisu gradjani, već Bsnjaci, Srbi i Hrvati. Oni biraju kao Bosnjaci, Srbi i Hrvati, i kao Bosnjaci, Srbi i Hrvati imaju pravo biti birani. Oni su dobrostojeci, imucni, psteni i psihicki stabilni, ne zive pod stresom, ne kockaju se, ne puse i ne piju. I nikad ne bi otsli iz Bosne i Hercegovine.
Ko bi, najzad, iz takve Bosne i Hercegovine - bogate, nekorumpirane i zdrave - uopst ikad otisao? I gdje? U neku od onih gradjanskih drzava u kojima ne zive narodi, nego ljudi?
U BiH, RECIMO PO POPISU OD 1991, ZIVE TRI NARODA,NI MINUTU NIJE TRAJAO POPIS. PROBLEM JE NASTAO KAD SE OTKRILO DA PORED NJIH ZIVE I GRADJANI BIH,TAKOZVANI OSTALI! neobican narod prilicno nejasnog porijekla i povijesti. Prema popisu, Ostalih u BiH ima cak osam posto, dakle vise od tristo pedeset hiljada. Govore ostalskim, nekom cudnom mjesavinom juznoslavenskih jezika i konfesionalno su prilicno neodredjeni: neki vjeruju u boga bas kao Bosnjaci, Hrvati i Srbi, neki u sasvim neke cetvrte bogove, a neki uopste ne vjeruju. Ostali nemaju svoje spomenike, nema ostalskih stranaka, akademija, kulturno-umjetnickih drustava i nogometnih klubova. I nemaju predstavnika u izvrsnoj vlasti.
O Ostalima, najzad, nema pouzdanih istorijskih izvora ni pisanih tragova: niko ne zna otkud su i kada tacno dosli na podrucje Bosne i Hercegovine.
Postoji tek zgodna legenda koja kaze da su neko davno, davno, kad je razdvojio svjetlost od tame, pa stvorio svijet, onog sijedog gospodina gore pitali sta ce s tolikim zemljama.
- Pa - pogladio je on bradu - najprije cu napraviti jednu republiku i jednu federaciju.
- A sta cete s ostalim? - pitali ga onda.
Ostali nek cekaju,,,odgovorio je ,kako kaze legenda Ricard Holbruk
Saturday, December 10, 2011
,,,sedam cuda socijalizma!
SEDAM CUDA SOCIALIZMA: 1. Svako je bio zaposlen
2. Iako je svako bio zaposlen, niko nista nije radio.
3. Iako niko nista nije radio, sve planove smo ispunili 100%.
4. Iako su planovi bili ispunjeni 100%, trgovine su bile prazne.
5. Iako su trgovine bile prazne, svi su imali sve.
6. Iako su svi imali sve, svi su krali.
7. Iako su svi krali, nikad nista nije falilo
=============================================
2. Iako je svako bio zaposlen, niko nista nije radio.
3. Iako niko nista nije radio, sve planove smo ispunili 100%.
4. Iako su planovi bili ispunjeni 100%, trgovine su bile prazne.
5. Iako su trgovine bile prazne, svi su imali sve.
6. Iako su svi imali sve, svi su krali.
7. Iako su svi krali, nikad nista nije falilo
=============================================
Thursday, December 8, 2011
ivo andric ,Zlocinacka organizacija
On je vjecito "trenutna" filozofija srpske akademije nauka i umjetnosti ... ivo andric je veliko-srpski ideolog,veci i od njegosa. Derane!! .. nije on nas .. on nas mrzi , iz dna one njegove prljave .. pokvarene .. zlobne .... duse. Ono sto sam ja procitala od ive andica, me zapanjilo .. sa kolicinom mrznje , nepostovanja , zlobe .... Bosnjake je cijelo vrijeme oslovljavao sa imenom koji nema veze sa Bosnjacima kao narodom . Zar neko vjeruje da je emir kusturica za svog ideologa slucajno izabrao upravo ivu andrica ?
=================================================procitajte zakonsku definiciju:
"Zlocinacka organizacija je strukturirano udruzenje najmanje triju osoba koje postoji tijekom odredjenog razdoblja. Djeluje sa zajednickim ciljem pocinjenja jednog ili vise kaznenih djela, radi izravnog ili neizravnog stjecanja financijske ili druge materijalne koristi – ili s ciljem ostvarivanja i zadrzavanja nadzora nad gospodarskim ili drugim djelatnostima. Zlocinacka organizacija je temelj pojma organiziranoga kriminala."
=================================================procitajte zakonsku definiciju:
"Zlocinacka organizacija je strukturirano udruzenje najmanje triju osoba koje postoji tijekom odredjenog razdoblja. Djeluje sa zajednickim ciljem pocinjenja jednog ili vise kaznenih djela, radi izravnog ili neizravnog stjecanja financijske ili druge materijalne koristi – ili s ciljem ostvarivanja i zadrzavanja nadzora nad gospodarskim ili drugim djelatnostima. Zlocinacka organizacija je temelj pojma organiziranoga kriminala."
Sunday, November 20, 2011
Mladi antifasisti Splita
Formiranje Sekcije mladih proisteklo je iz potrebe da se organizirano pristupi zastupanju, javnoj promociji i zaštiti antifašističkih ideja i nazora. Svojim djelovanjem oslanjamo se na antifašističko naslijeđe stvoreno prije svega u Narodnooslobodilačkoj borbi kojom je tijekom Drugog svjetskog rata revolucionarnom borbom poražen fašistički režim na ovim prostorima. Sekcija mladih antifašista grada Splita je nestranačka organizacija čija je svrha postojanja suočavanje s fašističkim idejama, aktivnostima i organizacijama gdje god se pojave i kojem god obliku. Smatramo da antifašizam danas mora biti internacionalan i u interesu većine naroda te da je antifašističko djelovanje neophodno u trenutcima ekonomskih i političkih kriza koje su plodno tlo za fašizaciju društva. Strateški zadatak Sekcije mladih je djelovanje na daljnjoj demokraciji društva, za razvoj pune i prave demokracije, ne samo političke, već socijalne i ekonomske te borba protiv svakog oblika nacionalizma, rasizma, homofobije, seksizma, šovinizma, ksenofobije jer to je jedini civilizacijski odgovor na narastajuću opasnost od totalitarnog i antidemokratskog, antiliberalnog i zločinačkog nastupajućeg nacifašizma.
Kontakt
antifa.st@gmail.com
Facebook (Antifa/St)
Ostali linkovi
SABH
ANTIFA-FEST
ANTIFA-UK
ANTIFA-DE
ANTIFA-CZ
ANTIFA ZG
Ratna kronika Splita 1941-1945
Antifašistička akcija BiH
Brojač posjeta
5183
Blog
srijeda, studeni 16, 2011
Budaj: "U Hrvatskoj se ustaški zločini umanjuju a bivši partizani se progone"
24SI - Direktor Margelovog instituta iz Zagreba Alen Budaj upozorio je da u Hrvatskoj postoji jaka tendencija da se ustaški zločini relativizuju i umanjuju tako što se krivica baca na Nijemce i Italijane, iako je svirepost ustaša daleko nadmašila njemačke i italijanske okupatorske snage.
"Neprestano se u štampanim medijima govori o strahovitim zločinima hrvatskih antifašista i partizana, a kasnije poratnog Titovog jugoslovenskog režima protiv Hrvata, što je dovelo do toga da je u Hrvatskoj osmišljena krajnje loša i štetna muzejska postavka u Јasenovcu, a na sceni je i progon partizanskih boraca od hrvatskog pravosuđa "posttuđmanovog" HDZ-a", rekao je Budaj za Srnu.
Komentarišući inicijativu, pokrenutu u Hrvatskoj, da nekadašnji italijanski radni logor Kampor na ostrvu Rabu bude mjesto za gradnju glavnog hrvatskog centra za očuvanje sjećanja na žrtve u kojem će se čuvati dokumentacija o koncentracionim logorima, s tim da se prešućuje postojanje ustaških logora, Budaj je rekao da se Margelov institut zauzima za očuvanje sjećanja na žrtve fašističkog i nacističkog režima, ali da se jasno i glasno kaže istina o događajima iz Drugog svjetskog rata.
"Mi smo za to da se kaže istina o dešavanjima iz Drugog svjetskog rata, ali bez ikakvih revizionističkih namjera, pa čak i onda kada se žrtvama italijanskih fašista daje vidljiva `prednost` nad žrtavama hrvatskog ustaškog fašističkog terora", rekao je Budaj.
Govoreći o nedavnom hapšenju bivšeg hrvatskog ministra unutrašnjih poslova Јosipa Boljkovca, optuženog da je kao partizanski funkcioner naredio egzekucije ustaša i domobrana poslije Drugog svjetskog rata, koje su se navodno provodile 1945. i 1946. godine u logoru Dubovac, Budaj je rekao da se "čak i Franjo Tuđman uzdržavao od progona svojih partizanskih saboraca, ali to agilno čine njegovi stranački nasljednici".
"Tuđmanovi stranački nasljednici progone antifašiste, a dopustili su da ustaški zločinci Ivo Rojnica, Milivoj Ašner, Ivo Korski, Nada Šakić i drugi umru mirnom smrću", rekao je Budaj.
Prema njegovim riječima, hrvatska država proganja one koji su u Ustav Hrvatske upisali antifašističke momente, dok sa druge strane čini sve da umanji istorijsku odgovornost ustaškog pokreta za počinjene zločine tako što nisu obnovljeni uništeni spomenici NOB-a i NOR-a, a pogotovo je izražen namjerni nemar i nebriga za mjesta bivših ustaških koncentracionih logora.
"Navodni antifašizam hrvatskih državnih funkcionera je dnevnopolitičkog i amaterskog karaktera, dok se stvarni hrvatski antifašizam satanizuje svakom prilikom i u svakom obliku", naglasio je Budaj.
On je podsjetio da je Margelov institut tome posvetio posebnu pažnju i štampao dvije monumentalne studije u kojima razokriva opasnost revizionizma u hrvatskom društvu, koji djeluje pogubno na očuvanje sjećanja na žrtve holokausta i genocida nad srpskim, jevrejskim i romskim narodom.
"U Hrvatskoj se progone i ostarjeli pripadnici vlastitog naroda, samo da se zadovolji gubitnička strana - ona ustaška koja traži osvetu nad pobjednicima u Drugom svjetskom ratu na našim prostorima", zaključio je Budaj.
Margelov institut je nevladina organizacija jevrejske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Usko sarađuje sa Centrom Simon Vizental iz Јerusalima i Institutom za istraživanje Јasenovca iz New Yorka.
Izvor: 24sata
Kontakt
antifa.st@gmail.com
Facebook (Antifa/St)
Ostali linkovi
SABH
ANTIFA-FEST
ANTIFA-UK
ANTIFA-DE
ANTIFA-CZ
ANTIFA ZG
Ratna kronika Splita 1941-1945
Antifašistička akcija BiH
Brojač posjeta
5183
Blog
srijeda, studeni 16, 2011
Budaj: "U Hrvatskoj se ustaški zločini umanjuju a bivši partizani se progone"
24SI - Direktor Margelovog instituta iz Zagreba Alen Budaj upozorio je da u Hrvatskoj postoji jaka tendencija da se ustaški zločini relativizuju i umanjuju tako što se krivica baca na Nijemce i Italijane, iako je svirepost ustaša daleko nadmašila njemačke i italijanske okupatorske snage.
"Neprestano se u štampanim medijima govori o strahovitim zločinima hrvatskih antifašista i partizana, a kasnije poratnog Titovog jugoslovenskog režima protiv Hrvata, što je dovelo do toga da je u Hrvatskoj osmišljena krajnje loša i štetna muzejska postavka u Јasenovcu, a na sceni je i progon partizanskih boraca od hrvatskog pravosuđa "posttuđmanovog" HDZ-a", rekao je Budaj za Srnu.
Komentarišući inicijativu, pokrenutu u Hrvatskoj, da nekadašnji italijanski radni logor Kampor na ostrvu Rabu bude mjesto za gradnju glavnog hrvatskog centra za očuvanje sjećanja na žrtve u kojem će se čuvati dokumentacija o koncentracionim logorima, s tim da se prešućuje postojanje ustaških logora, Budaj je rekao da se Margelov institut zauzima za očuvanje sjećanja na žrtve fašističkog i nacističkog režima, ali da se jasno i glasno kaže istina o događajima iz Drugog svjetskog rata.
"Mi smo za to da se kaže istina o dešavanjima iz Drugog svjetskog rata, ali bez ikakvih revizionističkih namjera, pa čak i onda kada se žrtvama italijanskih fašista daje vidljiva `prednost` nad žrtavama hrvatskog ustaškog fašističkog terora", rekao je Budaj.
Govoreći o nedavnom hapšenju bivšeg hrvatskog ministra unutrašnjih poslova Јosipa Boljkovca, optuženog da je kao partizanski funkcioner naredio egzekucije ustaša i domobrana poslije Drugog svjetskog rata, koje su se navodno provodile 1945. i 1946. godine u logoru Dubovac, Budaj je rekao da se "čak i Franjo Tuđman uzdržavao od progona svojih partizanskih saboraca, ali to agilno čine njegovi stranački nasljednici".
"Tuđmanovi stranački nasljednici progone antifašiste, a dopustili su da ustaški zločinci Ivo Rojnica, Milivoj Ašner, Ivo Korski, Nada Šakić i drugi umru mirnom smrću", rekao je Budaj.
Prema njegovim riječima, hrvatska država proganja one koji su u Ustav Hrvatske upisali antifašističke momente, dok sa druge strane čini sve da umanji istorijsku odgovornost ustaškog pokreta za počinjene zločine tako što nisu obnovljeni uništeni spomenici NOB-a i NOR-a, a pogotovo je izražen namjerni nemar i nebriga za mjesta bivših ustaških koncentracionih logora.
"Navodni antifašizam hrvatskih državnih funkcionera je dnevnopolitičkog i amaterskog karaktera, dok se stvarni hrvatski antifašizam satanizuje svakom prilikom i u svakom obliku", naglasio je Budaj.
On je podsjetio da je Margelov institut tome posvetio posebnu pažnju i štampao dvije monumentalne studije u kojima razokriva opasnost revizionizma u hrvatskom društvu, koji djeluje pogubno na očuvanje sjećanja na žrtve holokausta i genocida nad srpskim, jevrejskim i romskim narodom.
"U Hrvatskoj se progone i ostarjeli pripadnici vlastitog naroda, samo da se zadovolji gubitnička strana - ona ustaška koja traži osvetu nad pobjednicima u Drugom svjetskom ratu na našim prostorima", zaključio je Budaj.
Margelov institut je nevladina organizacija jevrejske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Usko sarađuje sa Centrom Simon Vizental iz Јerusalima i Institutom za istraživanje Јasenovca iz New Yorka.
Izvor: 24sata
Thursday, November 17, 2011
"bosnjacko-hrvatski sukob" SUKOB MUSLIMANA I KATOLIKA BOSANACA
KAKO JE "HRVATSKA ZAJEDNICA HERCEG BOSNA,,SPASILA HRVATE BOSNE OD ISLAMIZACIJE"
SUKOBI BOSANACA SREDNJE BOSNE,,,NOVI TRAVNIK,VITEZ,BUSOVACA,GORNJI VAKUF
==================================================================================
Bosnjacko-hrvatski sukob ili Hrvatsko-bosnjacki sukob, cesto nazvan i rat u ratu, je bio konflikt izmedju Republike Bosne i Hercegovine i samoproglasene Hrvatske zajednice "Herceg-Bosna" podrzane od strane Republike Hrvatske, koji je trajao od 19. juna 1992. do 23. februara 1994. godine.
MKSJ je efektivno odredio da je ovaj rat imao medjunarodni karakter izmedju Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine u brojnim presudama protiv hrvatskih politickih i vojnih lidera.
Ne postoji precizna statistika o zrtvama tog rata po etnickim kriterijima. Medjutim, podaci koje je 2007. godine predstavio Istrazivacko dokumentacioni centar iz Sarajeva o ljudskim gubicima u podrucjima zahvacenim "Bosnjacko-hrvatskim" sukobom mogu posluziti kao okvirna aproksimacija. Prema tim podacima u Centralnoj Bosni od 10448 dokumentovanih zrtava (civilnih i vojnih) 62% otpada na Bosnjake, 24% na Hrvate, a 13% na Srbe. Potrebno je naglasiti da opstine Gornji Vakuf i Bugojno sa 1337 dokumentovanih zrtava iako geografski pripadaju Centralnoj Bosni (gornje Povrbasje), nisu ukljucene u tu statistiku, nego u statistiku regije Vrbas. Od tog broja 70-80% se odnosi Bosnjake. U regiji Neretva od 6717 zrtava 54% su Bosnjaci, 24% su Srbi, a 21% su Hrvati. Zrtve iz ove statistike su vecinom, ali ne i uvijek posljedica Bosnjacko-hrvatskog rata. U manjoj mjeri sukob sa Srbima je rezultirao odredjenim postotkom zrtava. Naprimjer, odredjeni broj Srba je masakriran juna 1992. godine u selu Cipuljic u Bugojanskoj opstini od strane hrvatskih snaga.
Medju bosanskim Hrvatima su postojale dvije frakcije. Jaca frakcija je zastupala ideju Franje Tudjmana o etnickoj podjeli Bosne i Hercegovine, dok je slabija frakcija bila za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu. Prva frakcija je imala svoje uporiste u Hercegovini, osim grupe ljudi oko Blaza Kraljevica u Ljubuskom, koji se zalagao za jedinstvenu i multietnicku Bosnu i Hercegovinu, te saveznistvo Bosnjaka i Hrvata. Hercegovina je za vrijeme socijalisticke Jugoslavije slovila za nacionalisticko-desnicarski kraj. Druga frakcija je imala svoje uporiste u Bosanskoj Posavini i Srednjoj Bosni. Hrvati iz Srednje Bosne su tradicionalno bili mnogo manje nacionalisticki agresivni i mnogo skloniji zivotu u multinacionalnoj Bosni i Hercegovini, nego da traze njenu podjelu na etnicki ciste dijelove. Od dva hrvatska predstavnika u Predsjednistvu Republike Bosne i Hercegovine, Franjo Boras je pripadao hercegovackoj frakciji, a Stjepan Kljujic probosanskoj. Franjo Tudjman je od samog pocetka, protezirao ovog prvog.
Hrvati su bili veoma podozrivi u vezi sa ulogom Bosnjaka u hrvatskom ratu, optuzivsi mnoge da su ostali u JNA tokom cijele 1991. i veceg dijela 1992. godine. Hrvatska propaganda optuzila je komandanta bosanske TO, Sefera Halilovica, da je aktivno ucestvovao u razaranju Vukovara, sto se kasnije pokazalo neistinitim.
U svakom slucaju, Tudjman nikada nije prihvatio cinjenicu da je Republika Bosna i Hercegovina dugorocno odrziva kao drzava. Smatrao je da je Bosna, vjestacka tvorevina, bez historije, nastala u socijalistickoj Jugoslaviji. Hrvatski predsjednik ce jos na Silvestrovo 1991. ovako govoriti o mogucnostima smirivanja sukoba izmedju Hrvata i Srba:
"To se moze ostvariti tako da se nacionalni ciljevi Srbije ostvare i da ona nema vise razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj prikljucilo njezine krajeve, jer je sadasnji hrvatski perec neprirodan. U hrvatskom je interesu da se taj problem rijesi na naravan nacin, na nacin kako je bila rijesena Banovina. Pri tome bi mogao ostati dio zemljice Bosne gdje bi muslimani imali vecinu i ta bi drzava Bosna mogla biti tampon izmedju Hrvatske i Srbije. Time bi ujedno nestala i kolonijalna tvorevina Bosna i Hercegovina".
Tudjman se od pocetka zalagao za tezu o "izgradnji nacije" medju bosanskim Hrvatima koji su cinili 17% stanovnistva Bosne i Hercegovine. Upravo onog 6. aprila 1992. kada je Bosna usla u otvoreni rat, Tudjman se obratio novinarima u Zagrebu obrazlazuci svoju tezu. Tudjman je u svakom slucaju bio nedosljedan. Dok je zahtijevao medjunarodno priznanje Hrvatske u okviru njenih postojecih granica, nastojao je da podrije teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Dok je Ustavom sopstvene Republike uskratio pravo srpskoj manjini status "konstitutivnog naroda", on je ipak zahtijevao taj status za Hrvate u Bosni.
Na dane 13. i 20. juna 1991. godine Franjo Tudjman, je odrzao sastanak sa predstavnicima HDZ-a iz Bosne i Hercegovine, tacnije sa predstavnicima hercegovacke i travnicke hrvatske regionalne zajednice. Novembra 1991. hercegovacka i travnicka regionalna zajednica su u Grudama postigli dogovor o ciljevima hrvatskog naroda, sto je rezultiralo dokumentom kojeg su potpisali clanovi HDZ-a BiH Mate Boban, Dario Kordic, Ivan Bender, Bozo Raic, Jozo Maric i dr. U dokumentu je navedeno da je trajno opredjeljenje Hrvata u BiH, zajednicka hrvatska drzava. Mate Boban, pod Tudjmanovim pokroviteljstvom je postao de facto vodja bh. Hrvata, ubrzo bacivsi u sjenu legalno izabrane predstavnike bh. Hrvata, Kljujica i Borasa. Boban je proglasio hrvatsku drzavu u zapadnoj Hercegovini 18. novembra 1991. godine pod imenom "Hrvatska zajednica Herceg-Bosna" sa vlastitim oruzanim snagama, koja je kasnije, 28. augusta 1993. preimenovana u "Hrvatsku republiku".
Dana 17. juna 1992. hrvatske snage su porazile srpsku vojsku u potpunosti u Mostaru i zauzeli pojas hercegovacke teritorije duz istocne obale rijeke.
Mate Boban je zaveo hrvatski sistem lokalne uprave, hrvatski skolski sistem, i "hrvatski" je postao "zvanicni jezik". Hrvatski dinar je vec 1991. godine, zamijenio jugoslovensku valutu. HDZ je pretvorio "Herceg-Bosnu" u jednopartijsku, etnicku drzavu hrvatskog naroda, sto je definisao i u samom imenu. Hrvatska policija je cesto sikanirala mostarski studio Radija BiH, a s vremena na vrijeme ga je i zatvarala. Policija je postavila barikade po cijelom gradu. Bosnjacima nije bilo dozvoljeno da se slobodno krecu.
Boban nije nikad eksplicitno definisao sta smatra granicama svoje drzave. Njegov zamjenik u Srednjoj Bosni, danas osudjeni ratni zlocinac Dario Kordic bio je eksplicitniji u svom uvjerenju da Bosna pripada Hrvatskoj. On je oformio stab u Novom Travniku. Izjavio je da su gradovi Srednje Bosne, Travnik i Vitez, te gradovi na sjeveru Hercegovine Jablanica i Konjic, dio "Herceg-Bosne". U tri navedena grada Bosnjaci su bili vecina. Kordic je tvrdio da "Muslimani ne predstavljaju poseban narod. Oni su Hrvati islamske vere".
Odbrambene snage RBiH uspjele su odbraniti kljucne dijelove teritorija Republike, industrijske i urbane centre, ali nisu uspjele rijesiti probleme logistike i osiguravanja komunikacija, te pitanje zajednickog komandovanja i uskladjivanja ratnih ciljeva Armije RBiH i HVO-a. HVO je dobijao naoruzanje i druge potrepstine iz Zagreba, preko HDZ-a Hercegovine.
Armija RBiH je do augusta 1992. godine izvrsila punu mobilizaciju i imala 168.500 vojnika, bez snaga HVO-a i MUP-a BiH. Najveci problemi bili su odnosi s HVO-om. Dok je HVO, kao sto je receno u izjavi prilikom osnivanja, zabranjivao postojanje bilo kakvih jedinica na podrucju koje je smatrao da pripada "Herceg-Bosni", na teritoriji pod kontrolom Armije RBiH jedinice HVO-a su prihvacene kao dio oruzanih snaga BiH. Prema navodima oficira Armije RBiH, HVO je od pocetka rata zaustavljao konvoje s oruzjem i logistikom. Glavni problem bilo je uspostavljanje jedinstvenog zapovjednistva koje bi objedinjavalo i koordiniralo vojna djelovanja. Taj problem bice izrazen do kraja rata, iako su sva iskustva rata govorila da su vojni uspjesi moguci tamo gdje postoji koordinirano djelovanje.
Faksimil Proglasa Blaza Kraljevica protiv podjele RBiH, kojeg su vojnici HOS-a dijelili stanovnistvu
Zapovjednik tada multietnickog HOS-a Hercegovine, pukovnik Blaz Kraljevic koji se stavio pod komandu Predsjednistva Republike Bosne i Hercegovine, 9. maja 1992. izdaje proglas protiv podjele Bosne i Hercegovine. Dana 20. juna 1992. godine HVO napada Gornji Vakuf i Novi Travnik. Nakon sto je 6. augusta HOS zauzeo dijelove opstine Trebinje, Mate Boban je pozvao Blaza Kraljevica na sastanak u Mostaru, dana 9. augusta 1992. Danas osudjeni ratni zlocinac Vinko Martinovic Stela odveo je generala Kraljevica na mjesto sastanka. Sastanku je navodno prisustvovao i "ministar obrane Hrvatske Republike Herceg-Bosne". Pri povratku sa sastanka Blaz Kraljevic je sa osam zamjenika Hrvatskih odbrambenih snaga (Gordan Culjak, Sahdo Deliv, Ivan Graniv, Rasim Krasniqi, Osman Maksic, Mario Medic, Vinko Primorac i Marko Stjepanovic) upao u unaprijed postavljenu klopku Hrvatskog vijeca odbrane. Kraljeviceva pratnja je zasuta vatrom iz automatskih pusaka. Vodstvo Hrvatskih odbrambenih snaga bilo je likvidirano, a samim tim i dio hrvatske frakcije koja se zalagala za multietnicku RBiH.
Do novog sukoba izmedju Armije RBiH i HVO-a dolazi 23. oktobra 1992, kada snage HVO-a ulaze u Prozor, do tada pod nadzorom Armije RBiH, i zauzimaju ga, a pri tome etnicki ciste Bosnjake s podrucja opstine (sela Here, Scipe, Kute, Varvara, te grad Prozor). Izbjeglice iz Prozora dolaze u Gornji Vakuf, nakon cega HVO ponovo pokusava da osvoji Gornji Vakuf radi vojno-strateskog znacaja, kojim se povezuje Hercegovina sa Srednjom Bosnom.
Nekoliko dana kasnije, 29. oktobra 1992, srpske snage zauzimaju Jajce, sto je njihov posljednji veci teritorijalni dobitak do 1995. godine. Jajce je palo ne zahvaljujuci nekoj ofanzivi srpske vojske, vec zbog haosa u bosanskoj i hrvatskoj odbrani. Srbi su usetali u Jajce dok je 40.000 bosnjackih i hrvatskih gradjana Jajca bjezalo u pravcu Travnika.
U Kiseljaku, gradu sa hrvatskom vecinom na zapadnom obodu Sarajeva, tvrdokorni nacionalisti na celu sa ratnim zlocincem Ivicom Rajicem, lojalni hercegovackim Hrvatima, preuzeli su kontrolu nad lokalnom vladom i HVO. Oni su uveliko saradjivali sa Srbima, koji su drzali Sarajevo pod opsadom. Takva situacija je odgovarala hrvatskoj vlasti u Kiseljaku, jer su razvili sistem kartela odrzavajuci vjestacki visoke cijene robe na crnom trzistu u Sarajevu, na nacin da su robu kupovali od Srba i preprodavali je po znatno visim cijenama svercerima u opkoljenom Sarajevu, sto je za obicne gradjane grada bilo pogubno.
U mjesecu decembru 1992. godine dolazi do velikog priliva pripadnika HVO-a i HV u Gornji Vakuf, pretezno iz zapadne Hercegovine, pod izgovorom da se spremaju za ratista na Kupresu i Bugojnu. U Gornji Vakuf su pristigle hrvatske jedinice iz sljedecih mjesta: Posusje, Siroki Brijeg, Grude, Imotski, Mostar, Livno, Tomislavgrad, te Prozor. MKSJ je u predmetu Kordic i Cerkez zakljucio da je 10. januara 1993, komandant HVO-a u Gornjem Vakufu, Luka Sekerija, poslao zahtjev sa oznakom Vojna tajna - Strogo povjerljivo pukovniku Tihomiru Blaskicu i Dariju Kordicu za dostavom posiljke granata koje su bile uskladistene u tvornici municije u Vitezu. Borbe su se rasplamsale nakon sto su Hrvati bacili bombu u hotel u kojem su Bosnjaci imali vojni stab. U predvecerje istog dana uslijedio je artiljerijski napad hrvatskih snaga na gradsko jezgro.Dana 13. januara 1993. pukovnik HVO-a, Zeljko Siljeg postavlja ultimatum Armiji RBiH u Gornjem Vakufu, da se razoruza i stavi pod kontrolu HVO-a, pozivajuci se na "Odluku HVO-a o ustrojstvu provincija". Armija RBiH nije prihvatila ultimatum. Polovinom januara 1993. godine hrvatske jedinice zapocele su sa etnickimi ciscenjem gradskih dijelova u kojima su Hrvati bili vecina, te u selima Bistrica, Uzricje, Dusa, Zdrimci i Hrasnica. Nakon ovih dogadjanja Gornji Vakuf se nasao u opsadnom stanju sve do marta 1993. godine, te je izlozen konstantnoj artiljerijskoj i snajperskoj vatri po stambenim objektima. U martu je potpisano primirje.
Eskalacija sukoba
Krajem aprila 1993, sukob izmedju Bosnjaka i Hrvata eskaliralo je u totalni rat medjunarodnog karaktera. Vijesti o porazu u Srebrenici izazvale su za Hrvate uznemirujuce glasine, koje su se prosirile Srednjom Bosnom da ce na desetine hiljada bosnjackih izbjeglica stici za nekoliko dana. U Kiseljaku i Vitezu, dva dzepa naseljena Hrvatima sjeverno i zapadno od Sarajeva, hrvatske milicije u saradnji sa HVO krenule su u preventivnu akciju. Usle su u selo Ahmici, koje je bilo okruzeno selima sa hrvatskim stanovnistvom, a potom na razlicite nacine pogubile oko 120 civila za par sati, ukljucujuci zene, djecu i stare, sto je bio i najveci zlocin Bosnjacko-hrvatskog rata. Uslijedio je talas prinudnih iseljenja, ubistava i silovanja. Bosnjaci su bjezali iz Viteza uputivsi se ka Travniku ili Zenici, tvrdeci da su im hrvatski vojnici dali tri sata da napuste grad ili da budu ubijeni. Pored puta su nadjena tijela dvojice bosnjackih ljekara, koji su putovali iz Zenice u Vitez, prostrijeljenih glava.
U to vrijeme u Travniku je HVO zahtjevao da se bosanska armija razoruza i raspusti, pozivajuci se na Vens-Ovenovom plan, prema kome je Travnik stavljen u "hrvatsku pokrajinu". HVO je zahtjevao povlacenje svih nehrvatskih snaga iz te pokrajine.
U roku od nekoliko sedmica u aprilu i maju 1993. godine, doslo je do pada Srebrenice, srpskog odbijanja Vens-Ovenovog plana, nemoci medjunarodne zajednice da sprovede mirovni plan i konacno izbijanja totalnog hrvatskog-bosnjackog rata. Sve ovo je primoralo bosansku vladu i Armiju da se suoce sa novim stanjem stvari. Uslijedio je krupan politicki i vojni preokret: Bosnjacima predvodjena Armija RBiH pocela je da uzvraca udarac. Vojna strategija Treceg korpusa bila je da isijece jedan trougao teritorije u srednjoj Bosni koji bi se prostirao od Tuzle na sjeveroistoku do Sarajeva na jugoistoku i Mostara na jugozapadu. Problem je bio sto bosanska vlada nije kontrolisala to podrucje. U stvari, teritorija pod kontrolom vlade Republike Bosne i Hercegovine bila je svedena na grupu izolovanih enklava oko Travnika, Zenice, Tuzle, Bihaca, Sarajeva i enklava u Istocnoj Bosni. Nijedna od ovih enklava nije mogla da se odrzi bez stalne medjunarodne pomoci, prije svega u doturanju humanitarne pomoci, posto su pristup u i iz svake od njih presjecale srpske ili hrvatske snage koje su ih opsjedale.
Glavni prioritet Treceg korpusa je bio obezbjedjivanje linija komunikacije izmedju rastrkanih teritorija. Gusto naseljen dzep Viteza, gde je zivjelo oko 60.000 Hrvata, bio je prevelik zalogaj. Zato je bosanska armija krenula u napad na hrvatska sela u brdima iznad doline u kojoj se nalazi Vitez. Do pocetka ljeta, Armija RBiH je obezbijedila neku vrstu puta, koji je zaobilazio dzep Viteza straga i povezivao Travnik sa Zenicom i dalje sa Tuzlom. S druge strane ni "Herceg-Bosna" nije mirovala. U Gornjem Vakufu je dosao kraj tromjesecnog primirja, nakon do tada najvece ofanzive hrvatskih snaga na gradsko jezgro i okolna sela. Napadi su zapoceli jula 1993, pa do februara 1994. Na obje strane su pocinjeni ratni zlocini, pljacke i paljenje imovine.
Nakon stravicnih izvjestaja o Karadzicevim logorima za Bosnjake, u toku ljeta poceli su da pristizu jezivi izvjestaji o maltretiranju i mucenju Bosnjaka u hrvatskim logorima. Stipe Mesic se prisjetio u Zagrebu da je o logorima prvi put cuo od Joze Primorca, aktiviste HDZ-a, nakon cega je svoja saznanja prenio Franji Tudjmanu, koji se zbog toga nije mnogo zabrinuo, rekavsi da sve strane imaju logore.
Medjunarodni komitet Crvenog krsta je polovinom augusta uspio doci do 6.474 zatvorenika u 51 logoru - od kojih su 4.400 zatvorenika drzali Hrvati (broj za koji je bosanska vlada tvrdila da je daleko ispod stvarnog), 1.400 Bosnjaci i 674 Srbi.
Dana 15. septembra 1993, Vijece sigurnosti UN-a je izdalo saopstenje u kojem od Hrvata zahtjeva raspustanje logora, podsjecajuci na osjecaj "odvratnosti i osude" koju je izrazila medjunarodna zajednica godinu dana ranije prilikom otkrivanja srpskih logora.
Na samoj granici sukobom zahvacene teritorije nalazio se Vares, prije rata podjednako naseljen Bosnjacima i Hrvatima uz poprilicnu srpsku manjinu, koja je vec pocetkom rata pobjegla ili bila otjerana. Bosnjaci i Hrvati su uspijevali da se odupru sukobu cijelo ljeto 1993. godine, kada na scenu stupa podijeljenost unutar hrvatskog naroda. Lokalno rukovodstvo je bilo za dalju saradnju sa Bosnjacima zastupajuci interes probosanske struje, ali situacija se pogorsala dolaskom jedinice HVO-a iz Kiseljaka oktobra 1993. Lokalni hrvatski nacelnik i sef policije su krace vrijeme zatvoreni, a potom smijenjeni sa funkcija. Doveden je covjek sa strane i postavljen za nacelnika. Bosnjacki muskarci su odvedeni u zarobljenistvo, izvrsen je upad u kuce Bosnjaka i one su poharane. Za nekoliko dana skoro svo civilno bosnjacko stanovnistvo je pobjeglo na jug u selo Dabravinu. Medjutim Hrvati nisu mogli niti htjeli da brane Vares, prije svega jer im se nije uklapao u teritorijalne planove. Istog casa kada su stekli kontrolu nad gradom pocele su pripreme za evakuaciju stanovnistva u Hercegovinu. Postojala su dva puta za bijeg, oba preko srpske teritorije. Evakuacija preko srpske teritorije nije predstavljala problem s obzirom na saradnju kiseljackog HVO-a sa Srbima, ali bosnjacko selo Stupni Do, dva kilometra udaljeno od Varesa, je predstavljao problem. U to vrijeme Franjo Tudjman 22. oktobra 1993. saziva sastanak u Predsjednickim dvorima uz prisustvo Janka Bobetka, Imre Agotica, Josipa Lucica i Gojka Suska u kojem iznosi teritorijalnu viziju "Herceg-Bosne" na liniji Novi Travnik-Vitez-Busovaca uz rjesavanje pitanja Mostara i Gornjeg Vakufa.
U noci 23. oktobra 1993, nakon neprestanog cjelodnevnog bombardovanja sela Stupni Do, pripadnici hrvatskih jedinica upadaju u selo nakon cega cine masakr nad stanovnistvom. Zlocin nad civilima i imovinom je trajalo danima, sve do sitnih sati 3. novembra 1993. kada hrvatski nacelnik naredjuje hrvatskom stanovnistvu da se do zore spreme za evakuaciju i okupe na gradskim ulicama, pozivajuci ih preko megafona. Rekao im je da se "muslimanska armija priblizava gradu sa sjevera, zapada i juga." Preko 10.000 ljudi pobeglo je u jednoj jedinoj noci.
Sporazum
Kako je rat bjesnio vlada Sjedinjenih Americkih Drzava pocela je da vrsi pritisak na Zagreb. Klinton je imenovao svog izaslanika Carls Redmana koji je imao zadatak da uvjeri Tudjmana da zaboravi na pretenzije prema Bosni. Amerikanci su iznijeli stav da ukoliko se to ne desi, Hrvatska ce izgubiti podrsku za oslobadjanje trecine svoje teritorije pod srpskom kontrolom. Inicijativu o prestanku sukoba je podrzala i Njemacka ranije naklonjena Hrvatskoj. Vijece sigurnosti je 3. februara 1994. postavilo Hrvatskoj rok od dvije sedmice da izvuce trupe svoje regularne vojske iz Bosne ili da se suoci sa posljedicama. Hrvatskoj je zaprijeceno da ce proci kao i Srbija pod sankcijama ukoliko ne ispostuje ultimatum. Pritisak je urodio plodom. U narednih nekoliko dana bosanska i hrvatska delegacija su dovucene u Vasington. Sporazum o bosnjacko-hrvatskoj federaciji je bio potpisan, a Hrvatskoj je zauzvrat obecana vojna i ekonomska pomoc.
Biljeske:
1 Mi smo bili dosljedni u ovom pogledu. Rekli smo da smo za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, ukoliko ona obezbijedi tamosnjim Hrvatima status konstitutivnog naroda. U Bosni i Hercegovini (Izetbegovic, op.a.) polazi od teze da se srpski narod moze umiriti...a s druge strane on predlaze da ostatak Bosne i Hercegovine, odnosno muslimanska Bosna, ostane unitarna drzava. Predstavnici hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini se sa ovim ne mogu sloziti posto znaju da bi kao manjina bili podvrgnuti majorizaciji...predstavnici hrvatskog stanovnistva u Bosni i Hercegovini trazili su da se tamosnjem hrvatskom zivlju garantuje status konstitutivnog naroda u Bosni i Hercegovini (obracanje Franje Tudjmana novinarima u Zagrebu, 6. aprila 1992.)
2 "HRZ i TRZ ostaju kod svojih zakljucaka donijetih na ranijim odvojenim sjednicama, da hrvatski narod ovih regija ostaje i dalje uz jednoglasno prihvacena opredjeljenja i zakljucke usvojene na dogovorima s Predsjednikom, dr. Franjom Tudjmanom, 13. i 20. lipnja 1991. godine u Zagrebu. Ove dvije regionalne zajednice, (...) odlucuju da hrvatski narod u Bosni i Hercegovini mora konacno povesti odlucnu, aktivnu politiku, koja treba dovesti do realizacije naseg vjekovnog sna - zajednicke hrvatske drzave." (zakljucci iz dokumenta potpisanog novembra 1991. u Grudama o ciljevima hrvatskog naroda)
3On je rekao: "Cuj Stipe, iznenadjen sam, upravo sam bio u Hercegovini (op.a. tamo mu je zivio brat). Tamo imaju logore. Izgledaju kao u nacisticka vremena, jos gore, ne daju im ni hrane ni vode i maltretiraju ih." Pitao sam ko su ti ljudi u logorima, a on je rekao da su to bivse komsije, iz istih sela i gradova, a njihova jedina krivica bila je to sto su muslimani. Drugu veliku grupu tamo cinili su vojnici HVO-a koji su preko noci razoruzani i poslati tamo. Bio je jako iznenadjen, posebno tretmanom u logorima. Iskoristio sam ovu informaciju i prenio je Tudjmanu. On je odgovorio da i drugi imaju logore. (Stipe Mesic)
4"Ja sam pred par mjeseci izlozio situaciju, dao zadacu ministru obrane Susku i generalu Bobetku, nasa pomoc i nase angaziranje u Herceg-Bosni, jer se tamo rjesava, pitanje buducih granica hrvatske drzave. I, kod toga sam ukazao da je veoma vazno da se obrane, tada, oni polozaji koje je HVO tamo drzao. To je bila ona crta, dakle, Novi Travnik, Vitez, Busovaca, Mostar, i da bi trebalo, po mogucnosti, rijesiti, sto prije, problem Gornjeg Vakufa. Od tada pa nadalje, vodjene su te operacije i imali smo stanoviti uspjeh. Ali, ta zadaca sasvim nije do kraja izvrsena, i koliko sam ja cuo, koliko smo mi pruzali pomoc, ali ima i stanovitih prituzbi, sa tog ratista, da po nekakvim, u pogledu materijala i u pogledu ljudstva, da nije bilo dovoljno pomoci s nase strane. Pa bih zelio da cujem s vase strane, sta je do sada ucinjeno i da se dogovorimo dalje (...)" (Razgovor Franje Tudjmana u Predsjednickim dvorima 22. oktobra 1993.)
Izvori:
1 Istrazivacko-dokumentacioni centar Sarajevo, Magazin "Dani", 23.decembar 2005, (Preliminarni i nekompletirani podaci).
2 Holbrooke, Richard (1998): "To End a War" (Zaustaviti rat) s.21-34
3 Mitchell, Paul (1996): "Smrt Jugoslavije", dokumentarni film
4 Biblioteka Dani i Feral Tribune (2005): "Stenogrami o podjeli Bosne"
5 Igor Lasic, Boris Raseta: "Kratka povijest hrvatske agresije na BiH"
6 Erich Rathfelder, München (1998): "Sarajevo, i poslije"
SUKOBI BOSANACA SREDNJE BOSNE,,,NOVI TRAVNIK,VITEZ,BUSOVACA,GORNJI VAKUF
==================================================================================
Bosnjacko-hrvatski sukob ili Hrvatsko-bosnjacki sukob, cesto nazvan i rat u ratu, je bio konflikt izmedju Republike Bosne i Hercegovine i samoproglasene Hrvatske zajednice "Herceg-Bosna" podrzane od strane Republike Hrvatske, koji je trajao od 19. juna 1992. do 23. februara 1994. godine.
MKSJ je efektivno odredio da je ovaj rat imao medjunarodni karakter izmedju Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine u brojnim presudama protiv hrvatskih politickih i vojnih lidera.
Ne postoji precizna statistika o zrtvama tog rata po etnickim kriterijima. Medjutim, podaci koje je 2007. godine predstavio Istrazivacko dokumentacioni centar iz Sarajeva o ljudskim gubicima u podrucjima zahvacenim "Bosnjacko-hrvatskim" sukobom mogu posluziti kao okvirna aproksimacija. Prema tim podacima u Centralnoj Bosni od 10448 dokumentovanih zrtava (civilnih i vojnih) 62% otpada na Bosnjake, 24% na Hrvate, a 13% na Srbe. Potrebno je naglasiti da opstine Gornji Vakuf i Bugojno sa 1337 dokumentovanih zrtava iako geografski pripadaju Centralnoj Bosni (gornje Povrbasje), nisu ukljucene u tu statistiku, nego u statistiku regije Vrbas. Od tog broja 70-80% se odnosi Bosnjake. U regiji Neretva od 6717 zrtava 54% su Bosnjaci, 24% su Srbi, a 21% su Hrvati. Zrtve iz ove statistike su vecinom, ali ne i uvijek posljedica Bosnjacko-hrvatskog rata. U manjoj mjeri sukob sa Srbima je rezultirao odredjenim postotkom zrtava. Naprimjer, odredjeni broj Srba je masakriran juna 1992. godine u selu Cipuljic u Bugojanskoj opstini od strane hrvatskih snaga.
Medju bosanskim Hrvatima su postojale dvije frakcije. Jaca frakcija je zastupala ideju Franje Tudjmana o etnickoj podjeli Bosne i Hercegovine, dok je slabija frakcija bila za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu. Prva frakcija je imala svoje uporiste u Hercegovini, osim grupe ljudi oko Blaza Kraljevica u Ljubuskom, koji se zalagao za jedinstvenu i multietnicku Bosnu i Hercegovinu, te saveznistvo Bosnjaka i Hrvata. Hercegovina je za vrijeme socijalisticke Jugoslavije slovila za nacionalisticko-desnicarski kraj. Druga frakcija je imala svoje uporiste u Bosanskoj Posavini i Srednjoj Bosni. Hrvati iz Srednje Bosne su tradicionalno bili mnogo manje nacionalisticki agresivni i mnogo skloniji zivotu u multinacionalnoj Bosni i Hercegovini, nego da traze njenu podjelu na etnicki ciste dijelove. Od dva hrvatska predstavnika u Predsjednistvu Republike Bosne i Hercegovine, Franjo Boras je pripadao hercegovackoj frakciji, a Stjepan Kljujic probosanskoj. Franjo Tudjman je od samog pocetka, protezirao ovog prvog.
Hrvati su bili veoma podozrivi u vezi sa ulogom Bosnjaka u hrvatskom ratu, optuzivsi mnoge da su ostali u JNA tokom cijele 1991. i veceg dijela 1992. godine. Hrvatska propaganda optuzila je komandanta bosanske TO, Sefera Halilovica, da je aktivno ucestvovao u razaranju Vukovara, sto se kasnije pokazalo neistinitim.
U svakom slucaju, Tudjman nikada nije prihvatio cinjenicu da je Republika Bosna i Hercegovina dugorocno odrziva kao drzava. Smatrao je da je Bosna, vjestacka tvorevina, bez historije, nastala u socijalistickoj Jugoslaviji. Hrvatski predsjednik ce jos na Silvestrovo 1991. ovako govoriti o mogucnostima smirivanja sukoba izmedju Hrvata i Srba:
"To se moze ostvariti tako da se nacionalni ciljevi Srbije ostvare i da ona nema vise razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj prikljucilo njezine krajeve, jer je sadasnji hrvatski perec neprirodan. U hrvatskom je interesu da se taj problem rijesi na naravan nacin, na nacin kako je bila rijesena Banovina. Pri tome bi mogao ostati dio zemljice Bosne gdje bi muslimani imali vecinu i ta bi drzava Bosna mogla biti tampon izmedju Hrvatske i Srbije. Time bi ujedno nestala i kolonijalna tvorevina Bosna i Hercegovina".
Tudjman se od pocetka zalagao za tezu o "izgradnji nacije" medju bosanskim Hrvatima koji su cinili 17% stanovnistva Bosne i Hercegovine. Upravo onog 6. aprila 1992. kada je Bosna usla u otvoreni rat, Tudjman se obratio novinarima u Zagrebu obrazlazuci svoju tezu. Tudjman je u svakom slucaju bio nedosljedan. Dok je zahtijevao medjunarodno priznanje Hrvatske u okviru njenih postojecih granica, nastojao je da podrije teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Dok je Ustavom sopstvene Republike uskratio pravo srpskoj manjini status "konstitutivnog naroda", on je ipak zahtijevao taj status za Hrvate u Bosni.
Na dane 13. i 20. juna 1991. godine Franjo Tudjman, je odrzao sastanak sa predstavnicima HDZ-a iz Bosne i Hercegovine, tacnije sa predstavnicima hercegovacke i travnicke hrvatske regionalne zajednice. Novembra 1991. hercegovacka i travnicka regionalna zajednica su u Grudama postigli dogovor o ciljevima hrvatskog naroda, sto je rezultiralo dokumentom kojeg su potpisali clanovi HDZ-a BiH Mate Boban, Dario Kordic, Ivan Bender, Bozo Raic, Jozo Maric i dr. U dokumentu je navedeno da je trajno opredjeljenje Hrvata u BiH, zajednicka hrvatska drzava. Mate Boban, pod Tudjmanovim pokroviteljstvom je postao de facto vodja bh. Hrvata, ubrzo bacivsi u sjenu legalno izabrane predstavnike bh. Hrvata, Kljujica i Borasa. Boban je proglasio hrvatsku drzavu u zapadnoj Hercegovini 18. novembra 1991. godine pod imenom "Hrvatska zajednica Herceg-Bosna" sa vlastitim oruzanim snagama, koja je kasnije, 28. augusta 1993. preimenovana u "Hrvatsku republiku".
Dana 17. juna 1992. hrvatske snage su porazile srpsku vojsku u potpunosti u Mostaru i zauzeli pojas hercegovacke teritorije duz istocne obale rijeke.
Mate Boban je zaveo hrvatski sistem lokalne uprave, hrvatski skolski sistem, i "hrvatski" je postao "zvanicni jezik". Hrvatski dinar je vec 1991. godine, zamijenio jugoslovensku valutu. HDZ je pretvorio "Herceg-Bosnu" u jednopartijsku, etnicku drzavu hrvatskog naroda, sto je definisao i u samom imenu. Hrvatska policija je cesto sikanirala mostarski studio Radija BiH, a s vremena na vrijeme ga je i zatvarala. Policija je postavila barikade po cijelom gradu. Bosnjacima nije bilo dozvoljeno da se slobodno krecu.
Boban nije nikad eksplicitno definisao sta smatra granicama svoje drzave. Njegov zamjenik u Srednjoj Bosni, danas osudjeni ratni zlocinac Dario Kordic bio je eksplicitniji u svom uvjerenju da Bosna pripada Hrvatskoj. On je oformio stab u Novom Travniku. Izjavio je da su gradovi Srednje Bosne, Travnik i Vitez, te gradovi na sjeveru Hercegovine Jablanica i Konjic, dio "Herceg-Bosne". U tri navedena grada Bosnjaci su bili vecina. Kordic je tvrdio da "Muslimani ne predstavljaju poseban narod. Oni su Hrvati islamske vere".
Odbrambene snage RBiH uspjele su odbraniti kljucne dijelove teritorija Republike, industrijske i urbane centre, ali nisu uspjele rijesiti probleme logistike i osiguravanja komunikacija, te pitanje zajednickog komandovanja i uskladjivanja ratnih ciljeva Armije RBiH i HVO-a. HVO je dobijao naoruzanje i druge potrepstine iz Zagreba, preko HDZ-a Hercegovine.
Armija RBiH je do augusta 1992. godine izvrsila punu mobilizaciju i imala 168.500 vojnika, bez snaga HVO-a i MUP-a BiH. Najveci problemi bili su odnosi s HVO-om. Dok je HVO, kao sto je receno u izjavi prilikom osnivanja, zabranjivao postojanje bilo kakvih jedinica na podrucju koje je smatrao da pripada "Herceg-Bosni", na teritoriji pod kontrolom Armije RBiH jedinice HVO-a su prihvacene kao dio oruzanih snaga BiH. Prema navodima oficira Armije RBiH, HVO je od pocetka rata zaustavljao konvoje s oruzjem i logistikom. Glavni problem bilo je uspostavljanje jedinstvenog zapovjednistva koje bi objedinjavalo i koordiniralo vojna djelovanja. Taj problem bice izrazen do kraja rata, iako su sva iskustva rata govorila da su vojni uspjesi moguci tamo gdje postoji koordinirano djelovanje.
Faksimil Proglasa Blaza Kraljevica protiv podjele RBiH, kojeg su vojnici HOS-a dijelili stanovnistvu
Zapovjednik tada multietnickog HOS-a Hercegovine, pukovnik Blaz Kraljevic koji se stavio pod komandu Predsjednistva Republike Bosne i Hercegovine, 9. maja 1992. izdaje proglas protiv podjele Bosne i Hercegovine. Dana 20. juna 1992. godine HVO napada Gornji Vakuf i Novi Travnik. Nakon sto je 6. augusta HOS zauzeo dijelove opstine Trebinje, Mate Boban je pozvao Blaza Kraljevica na sastanak u Mostaru, dana 9. augusta 1992. Danas osudjeni ratni zlocinac Vinko Martinovic Stela odveo je generala Kraljevica na mjesto sastanka. Sastanku je navodno prisustvovao i "ministar obrane Hrvatske Republike Herceg-Bosne". Pri povratku sa sastanka Blaz Kraljevic je sa osam zamjenika Hrvatskih odbrambenih snaga (Gordan Culjak, Sahdo Deliv, Ivan Graniv, Rasim Krasniqi, Osman Maksic, Mario Medic, Vinko Primorac i Marko Stjepanovic) upao u unaprijed postavljenu klopku Hrvatskog vijeca odbrane. Kraljeviceva pratnja je zasuta vatrom iz automatskih pusaka. Vodstvo Hrvatskih odbrambenih snaga bilo je likvidirano, a samim tim i dio hrvatske frakcije koja se zalagala za multietnicku RBiH.
Do novog sukoba izmedju Armije RBiH i HVO-a dolazi 23. oktobra 1992, kada snage HVO-a ulaze u Prozor, do tada pod nadzorom Armije RBiH, i zauzimaju ga, a pri tome etnicki ciste Bosnjake s podrucja opstine (sela Here, Scipe, Kute, Varvara, te grad Prozor). Izbjeglice iz Prozora dolaze u Gornji Vakuf, nakon cega HVO ponovo pokusava da osvoji Gornji Vakuf radi vojno-strateskog znacaja, kojim se povezuje Hercegovina sa Srednjom Bosnom.
Nekoliko dana kasnije, 29. oktobra 1992, srpske snage zauzimaju Jajce, sto je njihov posljednji veci teritorijalni dobitak do 1995. godine. Jajce je palo ne zahvaljujuci nekoj ofanzivi srpske vojske, vec zbog haosa u bosanskoj i hrvatskoj odbrani. Srbi su usetali u Jajce dok je 40.000 bosnjackih i hrvatskih gradjana Jajca bjezalo u pravcu Travnika.
U Kiseljaku, gradu sa hrvatskom vecinom na zapadnom obodu Sarajeva, tvrdokorni nacionalisti na celu sa ratnim zlocincem Ivicom Rajicem, lojalni hercegovackim Hrvatima, preuzeli su kontrolu nad lokalnom vladom i HVO. Oni su uveliko saradjivali sa Srbima, koji su drzali Sarajevo pod opsadom. Takva situacija je odgovarala hrvatskoj vlasti u Kiseljaku, jer su razvili sistem kartela odrzavajuci vjestacki visoke cijene robe na crnom trzistu u Sarajevu, na nacin da su robu kupovali od Srba i preprodavali je po znatno visim cijenama svercerima u opkoljenom Sarajevu, sto je za obicne gradjane grada bilo pogubno.
U mjesecu decembru 1992. godine dolazi do velikog priliva pripadnika HVO-a i HV u Gornji Vakuf, pretezno iz zapadne Hercegovine, pod izgovorom da se spremaju za ratista na Kupresu i Bugojnu. U Gornji Vakuf su pristigle hrvatske jedinice iz sljedecih mjesta: Posusje, Siroki Brijeg, Grude, Imotski, Mostar, Livno, Tomislavgrad, te Prozor. MKSJ je u predmetu Kordic i Cerkez zakljucio da je 10. januara 1993, komandant HVO-a u Gornjem Vakufu, Luka Sekerija, poslao zahtjev sa oznakom Vojna tajna - Strogo povjerljivo pukovniku Tihomiru Blaskicu i Dariju Kordicu za dostavom posiljke granata koje su bile uskladistene u tvornici municije u Vitezu. Borbe su se rasplamsale nakon sto su Hrvati bacili bombu u hotel u kojem su Bosnjaci imali vojni stab. U predvecerje istog dana uslijedio je artiljerijski napad hrvatskih snaga na gradsko jezgro.Dana 13. januara 1993. pukovnik HVO-a, Zeljko Siljeg postavlja ultimatum Armiji RBiH u Gornjem Vakufu, da se razoruza i stavi pod kontrolu HVO-a, pozivajuci se na "Odluku HVO-a o ustrojstvu provincija". Armija RBiH nije prihvatila ultimatum. Polovinom januara 1993. godine hrvatske jedinice zapocele su sa etnickimi ciscenjem gradskih dijelova u kojima su Hrvati bili vecina, te u selima Bistrica, Uzricje, Dusa, Zdrimci i Hrasnica. Nakon ovih dogadjanja Gornji Vakuf se nasao u opsadnom stanju sve do marta 1993. godine, te je izlozen konstantnoj artiljerijskoj i snajperskoj vatri po stambenim objektima. U martu je potpisano primirje.
Eskalacija sukoba
Krajem aprila 1993, sukob izmedju Bosnjaka i Hrvata eskaliralo je u totalni rat medjunarodnog karaktera. Vijesti o porazu u Srebrenici izazvale su za Hrvate uznemirujuce glasine, koje su se prosirile Srednjom Bosnom da ce na desetine hiljada bosnjackih izbjeglica stici za nekoliko dana. U Kiseljaku i Vitezu, dva dzepa naseljena Hrvatima sjeverno i zapadno od Sarajeva, hrvatske milicije u saradnji sa HVO krenule su u preventivnu akciju. Usle su u selo Ahmici, koje je bilo okruzeno selima sa hrvatskim stanovnistvom, a potom na razlicite nacine pogubile oko 120 civila za par sati, ukljucujuci zene, djecu i stare, sto je bio i najveci zlocin Bosnjacko-hrvatskog rata. Uslijedio je talas prinudnih iseljenja, ubistava i silovanja. Bosnjaci su bjezali iz Viteza uputivsi se ka Travniku ili Zenici, tvrdeci da su im hrvatski vojnici dali tri sata da napuste grad ili da budu ubijeni. Pored puta su nadjena tijela dvojice bosnjackih ljekara, koji su putovali iz Zenice u Vitez, prostrijeljenih glava.
U to vrijeme u Travniku je HVO zahtjevao da se bosanska armija razoruza i raspusti, pozivajuci se na Vens-Ovenovom plan, prema kome je Travnik stavljen u "hrvatsku pokrajinu". HVO je zahtjevao povlacenje svih nehrvatskih snaga iz te pokrajine.
U roku od nekoliko sedmica u aprilu i maju 1993. godine, doslo je do pada Srebrenice, srpskog odbijanja Vens-Ovenovog plana, nemoci medjunarodne zajednice da sprovede mirovni plan i konacno izbijanja totalnog hrvatskog-bosnjackog rata. Sve ovo je primoralo bosansku vladu i Armiju da se suoce sa novim stanjem stvari. Uslijedio je krupan politicki i vojni preokret: Bosnjacima predvodjena Armija RBiH pocela je da uzvraca udarac. Vojna strategija Treceg korpusa bila je da isijece jedan trougao teritorije u srednjoj Bosni koji bi se prostirao od Tuzle na sjeveroistoku do Sarajeva na jugoistoku i Mostara na jugozapadu. Problem je bio sto bosanska vlada nije kontrolisala to podrucje. U stvari, teritorija pod kontrolom vlade Republike Bosne i Hercegovine bila je svedena na grupu izolovanih enklava oko Travnika, Zenice, Tuzle, Bihaca, Sarajeva i enklava u Istocnoj Bosni. Nijedna od ovih enklava nije mogla da se odrzi bez stalne medjunarodne pomoci, prije svega u doturanju humanitarne pomoci, posto su pristup u i iz svake od njih presjecale srpske ili hrvatske snage koje su ih opsjedale.
Glavni prioritet Treceg korpusa je bio obezbjedjivanje linija komunikacije izmedju rastrkanih teritorija. Gusto naseljen dzep Viteza, gde je zivjelo oko 60.000 Hrvata, bio je prevelik zalogaj. Zato je bosanska armija krenula u napad na hrvatska sela u brdima iznad doline u kojoj se nalazi Vitez. Do pocetka ljeta, Armija RBiH je obezbijedila neku vrstu puta, koji je zaobilazio dzep Viteza straga i povezivao Travnik sa Zenicom i dalje sa Tuzlom. S druge strane ni "Herceg-Bosna" nije mirovala. U Gornjem Vakufu je dosao kraj tromjesecnog primirja, nakon do tada najvece ofanzive hrvatskih snaga na gradsko jezgro i okolna sela. Napadi su zapoceli jula 1993, pa do februara 1994. Na obje strane su pocinjeni ratni zlocini, pljacke i paljenje imovine.
Nakon stravicnih izvjestaja o Karadzicevim logorima za Bosnjake, u toku ljeta poceli su da pristizu jezivi izvjestaji o maltretiranju i mucenju Bosnjaka u hrvatskim logorima. Stipe Mesic se prisjetio u Zagrebu da je o logorima prvi put cuo od Joze Primorca, aktiviste HDZ-a, nakon cega je svoja saznanja prenio Franji Tudjmanu, koji se zbog toga nije mnogo zabrinuo, rekavsi da sve strane imaju logore.
Medjunarodni komitet Crvenog krsta je polovinom augusta uspio doci do 6.474 zatvorenika u 51 logoru - od kojih su 4.400 zatvorenika drzali Hrvati (broj za koji je bosanska vlada tvrdila da je daleko ispod stvarnog), 1.400 Bosnjaci i 674 Srbi.
Dana 15. septembra 1993, Vijece sigurnosti UN-a je izdalo saopstenje u kojem od Hrvata zahtjeva raspustanje logora, podsjecajuci na osjecaj "odvratnosti i osude" koju je izrazila medjunarodna zajednica godinu dana ranije prilikom otkrivanja srpskih logora.
Na samoj granici sukobom zahvacene teritorije nalazio se Vares, prije rata podjednako naseljen Bosnjacima i Hrvatima uz poprilicnu srpsku manjinu, koja je vec pocetkom rata pobjegla ili bila otjerana. Bosnjaci i Hrvati su uspijevali da se odupru sukobu cijelo ljeto 1993. godine, kada na scenu stupa podijeljenost unutar hrvatskog naroda. Lokalno rukovodstvo je bilo za dalju saradnju sa Bosnjacima zastupajuci interes probosanske struje, ali situacija se pogorsala dolaskom jedinice HVO-a iz Kiseljaka oktobra 1993. Lokalni hrvatski nacelnik i sef policije su krace vrijeme zatvoreni, a potom smijenjeni sa funkcija. Doveden je covjek sa strane i postavljen za nacelnika. Bosnjacki muskarci su odvedeni u zarobljenistvo, izvrsen je upad u kuce Bosnjaka i one su poharane. Za nekoliko dana skoro svo civilno bosnjacko stanovnistvo je pobjeglo na jug u selo Dabravinu. Medjutim Hrvati nisu mogli niti htjeli da brane Vares, prije svega jer im se nije uklapao u teritorijalne planove. Istog casa kada su stekli kontrolu nad gradom pocele su pripreme za evakuaciju stanovnistva u Hercegovinu. Postojala su dva puta za bijeg, oba preko srpske teritorije. Evakuacija preko srpske teritorije nije predstavljala problem s obzirom na saradnju kiseljackog HVO-a sa Srbima, ali bosnjacko selo Stupni Do, dva kilometra udaljeno od Varesa, je predstavljao problem. U to vrijeme Franjo Tudjman 22. oktobra 1993. saziva sastanak u Predsjednickim dvorima uz prisustvo Janka Bobetka, Imre Agotica, Josipa Lucica i Gojka Suska u kojem iznosi teritorijalnu viziju "Herceg-Bosne" na liniji Novi Travnik-Vitez-Busovaca uz rjesavanje pitanja Mostara i Gornjeg Vakufa.
U noci 23. oktobra 1993, nakon neprestanog cjelodnevnog bombardovanja sela Stupni Do, pripadnici hrvatskih jedinica upadaju u selo nakon cega cine masakr nad stanovnistvom. Zlocin nad civilima i imovinom je trajalo danima, sve do sitnih sati 3. novembra 1993. kada hrvatski nacelnik naredjuje hrvatskom stanovnistvu da se do zore spreme za evakuaciju i okupe na gradskim ulicama, pozivajuci ih preko megafona. Rekao im je da se "muslimanska armija priblizava gradu sa sjevera, zapada i juga." Preko 10.000 ljudi pobeglo je u jednoj jedinoj noci.
Sporazum
Kako je rat bjesnio vlada Sjedinjenih Americkih Drzava pocela je da vrsi pritisak na Zagreb. Klinton je imenovao svog izaslanika Carls Redmana koji je imao zadatak da uvjeri Tudjmana da zaboravi na pretenzije prema Bosni. Amerikanci su iznijeli stav da ukoliko se to ne desi, Hrvatska ce izgubiti podrsku za oslobadjanje trecine svoje teritorije pod srpskom kontrolom. Inicijativu o prestanku sukoba je podrzala i Njemacka ranije naklonjena Hrvatskoj. Vijece sigurnosti je 3. februara 1994. postavilo Hrvatskoj rok od dvije sedmice da izvuce trupe svoje regularne vojske iz Bosne ili da se suoci sa posljedicama. Hrvatskoj je zaprijeceno da ce proci kao i Srbija pod sankcijama ukoliko ne ispostuje ultimatum. Pritisak je urodio plodom. U narednih nekoliko dana bosanska i hrvatska delegacija su dovucene u Vasington. Sporazum o bosnjacko-hrvatskoj federaciji je bio potpisan, a Hrvatskoj je zauzvrat obecana vojna i ekonomska pomoc.
Biljeske:
1 Mi smo bili dosljedni u ovom pogledu. Rekli smo da smo za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, ukoliko ona obezbijedi tamosnjim Hrvatima status konstitutivnog naroda. U Bosni i Hercegovini (Izetbegovic, op.a.) polazi od teze da se srpski narod moze umiriti...a s druge strane on predlaze da ostatak Bosne i Hercegovine, odnosno muslimanska Bosna, ostane unitarna drzava. Predstavnici hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini se sa ovim ne mogu sloziti posto znaju da bi kao manjina bili podvrgnuti majorizaciji...predstavnici hrvatskog stanovnistva u Bosni i Hercegovini trazili su da se tamosnjem hrvatskom zivlju garantuje status konstitutivnog naroda u Bosni i Hercegovini (obracanje Franje Tudjmana novinarima u Zagrebu, 6. aprila 1992.)
2 "HRZ i TRZ ostaju kod svojih zakljucaka donijetih na ranijim odvojenim sjednicama, da hrvatski narod ovih regija ostaje i dalje uz jednoglasno prihvacena opredjeljenja i zakljucke usvojene na dogovorima s Predsjednikom, dr. Franjom Tudjmanom, 13. i 20. lipnja 1991. godine u Zagrebu. Ove dvije regionalne zajednice, (...) odlucuju da hrvatski narod u Bosni i Hercegovini mora konacno povesti odlucnu, aktivnu politiku, koja treba dovesti do realizacije naseg vjekovnog sna - zajednicke hrvatske drzave." (zakljucci iz dokumenta potpisanog novembra 1991. u Grudama o ciljevima hrvatskog naroda)
3On je rekao: "Cuj Stipe, iznenadjen sam, upravo sam bio u Hercegovini (op.a. tamo mu je zivio brat). Tamo imaju logore. Izgledaju kao u nacisticka vremena, jos gore, ne daju im ni hrane ni vode i maltretiraju ih." Pitao sam ko su ti ljudi u logorima, a on je rekao da su to bivse komsije, iz istih sela i gradova, a njihova jedina krivica bila je to sto su muslimani. Drugu veliku grupu tamo cinili su vojnici HVO-a koji su preko noci razoruzani i poslati tamo. Bio je jako iznenadjen, posebno tretmanom u logorima. Iskoristio sam ovu informaciju i prenio je Tudjmanu. On je odgovorio da i drugi imaju logore. (Stipe Mesic)
4"Ja sam pred par mjeseci izlozio situaciju, dao zadacu ministru obrane Susku i generalu Bobetku, nasa pomoc i nase angaziranje u Herceg-Bosni, jer se tamo rjesava, pitanje buducih granica hrvatske drzave. I, kod toga sam ukazao da je veoma vazno da se obrane, tada, oni polozaji koje je HVO tamo drzao. To je bila ona crta, dakle, Novi Travnik, Vitez, Busovaca, Mostar, i da bi trebalo, po mogucnosti, rijesiti, sto prije, problem Gornjeg Vakufa. Od tada pa nadalje, vodjene su te operacije i imali smo stanoviti uspjeh. Ali, ta zadaca sasvim nije do kraja izvrsena, i koliko sam ja cuo, koliko smo mi pruzali pomoc, ali ima i stanovitih prituzbi, sa tog ratista, da po nekakvim, u pogledu materijala i u pogledu ljudstva, da nije bilo dovoljno pomoci s nase strane. Pa bih zelio da cujem s vase strane, sta je do sada ucinjeno i da se dogovorimo dalje (...)" (Razgovor Franje Tudjmana u Predsjednickim dvorima 22. oktobra 1993.)
Izvori:
1 Istrazivacko-dokumentacioni centar Sarajevo, Magazin "Dani", 23.decembar 2005, (Preliminarni i nekompletirani podaci).
2 Holbrooke, Richard (1998): "To End a War" (Zaustaviti rat) s.21-34
3 Mitchell, Paul (1996): "Smrt Jugoslavije", dokumentarni film
4 Biblioteka Dani i Feral Tribune (2005): "Stenogrami o podjeli Bosne"
5 Igor Lasic, Boris Raseta: "Kratka povijest hrvatske agresije na BiH"
6 Erich Rathfelder, München (1998): "Sarajevo, i poslije"
Sunday, October 30, 2011
Naftna groznica!,,,lupiga
'Halo, seik!',
vicu za njim
'Jedan u Nevesinju prodao komsiji koncesiju za geoloska istrazivanja u svojoj avliji za dvadeset maraka, a kad su ga kasnije pitali sto tako jeftino, on objasnio da nikad jeftinije nije platio praznjenje septicke jame. "Ja nafte i govana", psuje otada komsija, sve s cisternom obilazeci Hercegovinu ne bi li nekome uvalio prvoklasnu nevesinjsku naftu, barel po marku, samo da ide kuci, a ovi ga zajebavaju. "Halo, seik!", vicu za njim', podjebava, da prostite, Boris Dezulovic u svojoj novoj kolumni, nakon sto je regijom odjeknula vijest da je BiH potpisala ugovor sa Shellom, o traganju za naftom. Sve u svemu, jedna od urnebesnijih Dezulovicevih
Naftna groznica zahvatila tako Bosnu, udarili Bosanci i Hercegovci
eto, nadodje tako da se isprica urbani mit. To je, u najkracemu, vic koji se - ociju mi - zaista dogodio, onaj u kojemu Mujo i Suljo stvarno postoje, zive negdje u Foci ili Kalesiji, samo sto se drugacije zovu i na kraju pobijede.
Hele, bio neki Nijaz iz Sahbaza kraj Kalesije, sto je radio u privatnoj firmi u Srebreniku, dok mu gazda, neki Sedinet Karic, Sido ga zvali, nije zavrsio u zatvoru. Gdje ce, sta ce, nacuo Nijaz da u Kalesiji traze policajce, pa otisao u stanicu - dobardan, dobardan, ja doso za poso, izvolte, veli sluzbenik, ispunite zahtjev.
"Jooj, ne mogu ja to!", zajoojao Nijaz. "Sto?!", pitao ga policijski sluzbenik. "Pa ja sam nepismen", objasnio on.
Propala tako Nijazu i policijska karijera, pa rijesio da ode u Ameriku. Dobio papire, zaposlio se kod nekog farmera, i nakon nekoliko godina uzeo kredit da pokrene vlastitu malu stocnu farmu. Kupio zemlju u mrkloj nekoj vukojebini Sjeverne Dakote, ili Juzne, neke Dakote u svakom slucaju, i kad je krenuo kopati bunar naisao na - naftu. Milioni barela klokotali mu pod nogama, banka mu odobrila kredit za strojeve, krenuo posao i ni za godinu dana Nijaz se sa svojim busotinama tako obogatio, da je na njegovo polje bacio oko i ExxonMobil, najveca americka naftna kompanija, poslavsi mu ponudu koja se ne odbija: pola-pola.
Dosli onda Exxonovi advokati, sastavili ugovor i dali Nijazu da potpise. "Jooj, ne mogu ja to!", zajoojao on. "sto?!", pitali advokati. "Pa ja sam nepismen", objasnio Nijaz. "Nije moguce, naftni magnat, a nepismen", ziva se zaprepastila gospoda iz Exxona, "sto biste tek bili da ste pismeni!" "Policajac u Kalesiji", odgovorio im na to Nijaz.
Tako je to bilo, jest ociju mi, eno ga Nijaz i dan-danas zivi u Americi, pije s Jackom Nicholsonom i igra golf s Michaelom Jordanom, "covjek koji moze sve osim da rijesi krizaljku", pisao o njemu Vanity Fair. Htio Nijaz kasnije da se vrati u Kalesiju - znate vec kako kod nas svako uspjesan zeli da se vrati kao beg, pokaze se i pocasti kafanu - pa da za svoju slatku osvetu kupi i kalesijsku policijsku stanicu i cijelu policiju tuzlanskog kantona, i napravi svoju privatnu, Nijaz Police Department d.o.o. Kalesija.
"Jooj, ne mozete to!", zajoojao mu sluzbenik. "sto?!", pitao ga Nijaz, "jel sto sam nepismen?" "Ma ne", odgovorio mu covjek, "nego je kupio vec Sido, za dvadeset hiljada maraka!"
Tako je to u naopakom svijetu, u kojemu nije uspjesan onaj sto je pismen i skolovan, vec onaj sto pametno ulozi pare. Tako je to i u naopakoj zemlji Bosni, onoj iz glupog vica o jedinoj drzavi na svijetu u kojoj ima i muslimana i piramida i NATO-a, a nema nafte. Ili je barem tako bilo do nekidan, kad je Bosnom i Hercegovinom poput neispravne plinske boce odjeknula vijest da je federalni ministar rudarstva Erdal Trhulj potpisao s britanskom kompanijom Shell memorandum o geoloskim istrazivanjima u BiH. Procijenili stranci, naime, da pod sjevernom Bosnom, od Bosanskog Broda do Tuzle, i Hercegovinom, sve od Glamoca do Neuma, klokoce barem pedeset, ako ne i cijelih petsto miliona barela nafte.
A Bosanci cijelo vrijeme trazili piramide!
Naftna groznica zahvatila tako Bosnu, udarili Bosanci i Hercegovci, sve onako usput, nehajno, kopati po njivama i avlijama, cuje se samo udaranje pijuka i komsijsko zajebavanje: "Imal nafte?". "Kak'a ba nafta, evo okopavam njivu, da posijem repu", odgovara covjek negdje iz dubine zemlje. "Pa sto toliko duboko?", smije se komsija. "Da je ne pozobaju svrake, jebem te radoznala!", zacuje se onda iz rupe.
Jedan u Nevesinju prodao komsiji koncesiju za geoloska istrazivanja u svojoj avliji za dvadeset maraka, a kad su ga kasnije pitali sto tako jeftino, on objasnio da nikad jeftinije nije platio praznjenje septicke jame. "Ja nafte i govana", psuje otada komsija, sve s cisternom obilazeci Hercegovinu ne bi li nekome uvalio prvoklasnu nevesinjsku naftu, barel po marku, samo da ide kuci, a ovi ga zajebavaju. "Halo, seik!", vicu za njim. A jedan u Posusju, vjerovali ili ne, otkrio nalaziste eurosupera. Jest, ociju mi. Doveo on svoje geologe, i stvarno: ne siklja iz busotine nafta, nego visokokvalitetni bezolovni eurosuper 95. Tek ga trecu noc uhvatio OMV-ov nocni cuvar.
Najvise su se, medjutim, nafti obradovali - vehabije. Sad ce doci Shell, i British Petroleum ce doci, i Exxon, navalit ce naftne kompanije sa zapada, pa ce traziti koncesije, a ovi Lagumdzijini nece im dati, nece se Shell nafte napiti pored zivih domacih svercera i korumpirane vlasti. Onda ce se Amerikanci, kako to vec ide, snazno zabrinuti za bosansku demokraciju i financirati protuvladine pobunjenike, pa naoruzati bosanske talibane da svrgnu vladu. I dok glupi Ameri shvate, vec ce bradati seici u capri pantalama uspostaviti islamsku republiku. Nema glupljih od Amera. Da im se i dvadeset puta to dogodi, oni ce sutra dvadeset prvi put nekooperativnu neku vladu rusiti tako da umjesto geoloskih ispitivanja financiraju teoloska. Pa sad bosanski vehabije sjede pored telefona i cekaju da zazvoni.
A bio i neki Nijaz iz Sahbaza kraj Kalesije, sto se ono nepismen u Americi obogatio na nafti, pa odlucio da konacno nauci pisati i citati. I sta? - prvo sto je sam u zivotu procitao bila je vijest u novinama da su u Bosni nasli naftu, a prvo sto je svojom rukom napisao bio je potpis pod memorandum sa ministarstvom rudarstva Federacije BiH. Znate vec kako kod nas svako uspjesan zeli da se vrati kao beg, pokaze se i pocasti kafanu. Potpisao tako Nijaz ugovor i, jasno, nakon mjesec dana ostao i bez novca, i bez imanja, i bez zene, i bez nafte.
Tako je bilo, jest ociju mi, eno ga danas u Kalesiji, konacno na kraju vlastorucno ispunio zahtjev, zaposlio se u policiji i po cijele dane sjedi u onoj kafani, psujuci zivot sto mu prolazi u pisanju kazni za nepropisno parkiranje. "suti ba", tjesi ga konobar Spaho, "sta bi tek bilo da si nepismen!" "Bio bih naftni magnat u Dakoti", odgovori mu onda Nijaz, pa se cijela kafana sat vremena smije budalastom policajcu iz Sahbaza.
vicu za njim
'Jedan u Nevesinju prodao komsiji koncesiju za geoloska istrazivanja u svojoj avliji za dvadeset maraka, a kad su ga kasnije pitali sto tako jeftino, on objasnio da nikad jeftinije nije platio praznjenje septicke jame. "Ja nafte i govana", psuje otada komsija, sve s cisternom obilazeci Hercegovinu ne bi li nekome uvalio prvoklasnu nevesinjsku naftu, barel po marku, samo da ide kuci, a ovi ga zajebavaju. "Halo, seik!", vicu za njim', podjebava, da prostite, Boris Dezulovic u svojoj novoj kolumni, nakon sto je regijom odjeknula vijest da je BiH potpisala ugovor sa Shellom, o traganju za naftom. Sve u svemu, jedna od urnebesnijih Dezulovicevih
Naftna groznica zahvatila tako Bosnu, udarili Bosanci i Hercegovci
eto, nadodje tako da se isprica urbani mit. To je, u najkracemu, vic koji se - ociju mi - zaista dogodio, onaj u kojemu Mujo i Suljo stvarno postoje, zive negdje u Foci ili Kalesiji, samo sto se drugacije zovu i na kraju pobijede.
Hele, bio neki Nijaz iz Sahbaza kraj Kalesije, sto je radio u privatnoj firmi u Srebreniku, dok mu gazda, neki Sedinet Karic, Sido ga zvali, nije zavrsio u zatvoru. Gdje ce, sta ce, nacuo Nijaz da u Kalesiji traze policajce, pa otisao u stanicu - dobardan, dobardan, ja doso za poso, izvolte, veli sluzbenik, ispunite zahtjev.
"Jooj, ne mogu ja to!", zajoojao Nijaz. "Sto?!", pitao ga policijski sluzbenik. "Pa ja sam nepismen", objasnio on.
Propala tako Nijazu i policijska karijera, pa rijesio da ode u Ameriku. Dobio papire, zaposlio se kod nekog farmera, i nakon nekoliko godina uzeo kredit da pokrene vlastitu malu stocnu farmu. Kupio zemlju u mrkloj nekoj vukojebini Sjeverne Dakote, ili Juzne, neke Dakote u svakom slucaju, i kad je krenuo kopati bunar naisao na - naftu. Milioni barela klokotali mu pod nogama, banka mu odobrila kredit za strojeve, krenuo posao i ni za godinu dana Nijaz se sa svojim busotinama tako obogatio, da je na njegovo polje bacio oko i ExxonMobil, najveca americka naftna kompanija, poslavsi mu ponudu koja se ne odbija: pola-pola.
Dosli onda Exxonovi advokati, sastavili ugovor i dali Nijazu da potpise. "Jooj, ne mogu ja to!", zajoojao on. "sto?!", pitali advokati. "Pa ja sam nepismen", objasnio Nijaz. "Nije moguce, naftni magnat, a nepismen", ziva se zaprepastila gospoda iz Exxona, "sto biste tek bili da ste pismeni!" "Policajac u Kalesiji", odgovorio im na to Nijaz.
Tako je to bilo, jest ociju mi, eno ga Nijaz i dan-danas zivi u Americi, pije s Jackom Nicholsonom i igra golf s Michaelom Jordanom, "covjek koji moze sve osim da rijesi krizaljku", pisao o njemu Vanity Fair. Htio Nijaz kasnije da se vrati u Kalesiju - znate vec kako kod nas svako uspjesan zeli da se vrati kao beg, pokaze se i pocasti kafanu - pa da za svoju slatku osvetu kupi i kalesijsku policijsku stanicu i cijelu policiju tuzlanskog kantona, i napravi svoju privatnu, Nijaz Police Department d.o.o. Kalesija.
"Jooj, ne mozete to!", zajoojao mu sluzbenik. "sto?!", pitao ga Nijaz, "jel sto sam nepismen?" "Ma ne", odgovorio mu covjek, "nego je kupio vec Sido, za dvadeset hiljada maraka!"
Tako je to u naopakom svijetu, u kojemu nije uspjesan onaj sto je pismen i skolovan, vec onaj sto pametno ulozi pare. Tako je to i u naopakoj zemlji Bosni, onoj iz glupog vica o jedinoj drzavi na svijetu u kojoj ima i muslimana i piramida i NATO-a, a nema nafte. Ili je barem tako bilo do nekidan, kad je Bosnom i Hercegovinom poput neispravne plinske boce odjeknula vijest da je federalni ministar rudarstva Erdal Trhulj potpisao s britanskom kompanijom Shell memorandum o geoloskim istrazivanjima u BiH. Procijenili stranci, naime, da pod sjevernom Bosnom, od Bosanskog Broda do Tuzle, i Hercegovinom, sve od Glamoca do Neuma, klokoce barem pedeset, ako ne i cijelih petsto miliona barela nafte.
A Bosanci cijelo vrijeme trazili piramide!
Naftna groznica zahvatila tako Bosnu, udarili Bosanci i Hercegovci, sve onako usput, nehajno, kopati po njivama i avlijama, cuje se samo udaranje pijuka i komsijsko zajebavanje: "Imal nafte?". "Kak'a ba nafta, evo okopavam njivu, da posijem repu", odgovara covjek negdje iz dubine zemlje. "Pa sto toliko duboko?", smije se komsija. "Da je ne pozobaju svrake, jebem te radoznala!", zacuje se onda iz rupe.
Jedan u Nevesinju prodao komsiji koncesiju za geoloska istrazivanja u svojoj avliji za dvadeset maraka, a kad su ga kasnije pitali sto tako jeftino, on objasnio da nikad jeftinije nije platio praznjenje septicke jame. "Ja nafte i govana", psuje otada komsija, sve s cisternom obilazeci Hercegovinu ne bi li nekome uvalio prvoklasnu nevesinjsku naftu, barel po marku, samo da ide kuci, a ovi ga zajebavaju. "Halo, seik!", vicu za njim. A jedan u Posusju, vjerovali ili ne, otkrio nalaziste eurosupera. Jest, ociju mi. Doveo on svoje geologe, i stvarno: ne siklja iz busotine nafta, nego visokokvalitetni bezolovni eurosuper 95. Tek ga trecu noc uhvatio OMV-ov nocni cuvar.
Najvise su se, medjutim, nafti obradovali - vehabije. Sad ce doci Shell, i British Petroleum ce doci, i Exxon, navalit ce naftne kompanije sa zapada, pa ce traziti koncesije, a ovi Lagumdzijini nece im dati, nece se Shell nafte napiti pored zivih domacih svercera i korumpirane vlasti. Onda ce se Amerikanci, kako to vec ide, snazno zabrinuti za bosansku demokraciju i financirati protuvladine pobunjenike, pa naoruzati bosanske talibane da svrgnu vladu. I dok glupi Ameri shvate, vec ce bradati seici u capri pantalama uspostaviti islamsku republiku. Nema glupljih od Amera. Da im se i dvadeset puta to dogodi, oni ce sutra dvadeset prvi put nekooperativnu neku vladu rusiti tako da umjesto geoloskih ispitivanja financiraju teoloska. Pa sad bosanski vehabije sjede pored telefona i cekaju da zazvoni.
A bio i neki Nijaz iz Sahbaza kraj Kalesije, sto se ono nepismen u Americi obogatio na nafti, pa odlucio da konacno nauci pisati i citati. I sta? - prvo sto je sam u zivotu procitao bila je vijest u novinama da su u Bosni nasli naftu, a prvo sto je svojom rukom napisao bio je potpis pod memorandum sa ministarstvom rudarstva Federacije BiH. Znate vec kako kod nas svako uspjesan zeli da se vrati kao beg, pokaze se i pocasti kafanu. Potpisao tako Nijaz ugovor i, jasno, nakon mjesec dana ostao i bez novca, i bez imanja, i bez zene, i bez nafte.
Tako je bilo, jest ociju mi, eno ga danas u Kalesiji, konacno na kraju vlastorucno ispunio zahtjev, zaposlio se u policiji i po cijele dane sjedi u onoj kafani, psujuci zivot sto mu prolazi u pisanju kazni za nepropisno parkiranje. "suti ba", tjesi ga konobar Spaho, "sta bi tek bilo da si nepismen!" "Bio bih naftni magnat u Dakoti", odgovori mu onda Nijaz, pa se cijela kafana sat vremena smije budalastom policajcu iz Sahbaza.
Subscribe to:
Posts (Atom)