Slavko Perovic

Sveštenik Srpske pravoslavne Crkve Gojko Perović napisao je tekst objavljen u „Vijestima“ od 19.-og juna, sočinenije pod naslovom „Kosovski zavjet“. Na ovaj tekst reagujem zbog više razloga, a najvažniji je taj da su narodi, koji drže do istorijske istine, odavno već raskrstili sa svojim mitovima demitologizirajući ih, svodeći ih onamo đe im i jeste mjesto: na istorijsku ravan. Umjesto mitskim maštama i izmišljanjima, ozbiljni narodi, baš kao i ozbiljni ljudi, svoju vjeru poklanjaju istini, a mitove cijene samo kao izraz jedne, same po sebi, nejasne i mutne svijesti koja se, samo površno i ovlaš, koristi poluistinom kako bi čistu istinu zamijenila izmišljanjima bogova, ljudi i događaja. Naravno, mitovi su nezaobilazan dio brojnih civilizacija i ljudske i istorije, najčešće se uzdignu do neslućenih visina do kojih može doprijeti samo umjetnost, ali činjenica da nekakav mit pominje nekakvog Marka Markovića nikako ne znači da je taj Marko Marković zaista postojao. Kada se to tiče kosovskog mita stvari stoje potpuno i tragično drugačije. Poraz Srba u Kosovskom boju na Vidov dan 1389.-e je, pod određenim uticajima, postao povod za stvaranje kosovskog mita i veličanja ubistva sultana Murata izvršenog, navodno, od strane Miloša Obilića.

Narodni srpski pjevači su boj opjevali genijalno, ali istovremeno i na taj način da se, ispod brojnih stihova, mnogi likovi potpuno izmišljenih kosovskih junaka, doživljavaju kao istorijski istiniti i stvarni, mada nikad nijesu postojali. Na primjer, Miloš Obilić istorijski nije postojao, on je izmišljen lik srpskog junaka koji, navodno, ubija sultana Murata. A istina je sasavim drugačija: sulatana Murata je ubio niko drugi nego rođeni sin Bajazit kako bi se domogao prijestola i zvanja sultana. Nije onda čudo, nego stvarnost koja odražava istinu, da sami srpski dokumenti, nastali odmah poslije bitke, ali i u narednim decenijama, uopšte ne pominju Miloša Obilića, kao što je istina da se Miloš Obilić, ni prije bitke, ni u jednom jedinom srpskom dokumentu ne pominje niti se vezuje za bilo koji kraj ondašnje Raške. Na primjer, tog srpskog viteza ne pominje ni „Pećki ljetopis“ nastao 1405.-e godine! Tek će ga, četrdeset godina nakon bitke(!) pomenuti Konstantin Filozof, ne pominjući mu ime! Ali sve do osamnaestog vijeka ni jedan jedini srpski dokument neće tretirati viteza Obilića koji je ubio Murata! Tek će se u poznatom Verković-Ostojićevom ljetopisu iz osamnaestog vijeka, Miloš Obilić pomenuti kao zet kneza Lazara, što je čita istorijska laž! Zar, da je to istina, ne bi ostalo svjedočenje o takvom Milošu Obiliću, kneževom zetu, u nekom od brojnih srpskih dokumenata iz vremena njegovog navodnog života? Bi, i te kako, ali ga nema! Zašto? Odgovor je jedan i jedini: Miloš Obilić nije postojao, ta činjenica gola je istorijska istina.

Obilić je u epske pjesme stigao zahvaljujući radu Bajazitove službe u samoj Turskoj, prije svega u Istanbulu, jer, naravno, trebalo je prikriti čin zločinačkog ubistva sopstvenog oca sultana Murata.Pazite, iz šesnaestog i sedamnaestog vijeka niđe ne postoji ni jedan jedini srpski dokument u kojem se pominju Miloš Obilić i njegov podvig! Zašto je to tako, odgovor je već dat. Nije postojao Obilić, ali nije postojao ni Jug Bogdan sa devetoricom svojih sinova, nije postojao ni Pavle Orlović, mada moje Cuce tvrde da su od njega nastali što je tek još jedan od brojnih velikosrpskih falsifikata, nije postojao ni Srđa Zlopogleđa ni mnogi drugi čija imena figuriraju u pjesmama, istorijska nauka je to nepostojanje dokazala, ali, osim u genijalnim narodnim pjesmama, oni postoje i u genijalnim skulpturama Ivana Meštrovića, onima koje su trebale biti izložene u isto tako genijalnom Meštrovićevom monumentalnom hramu posvećenom Kosovskoj bitci i njenim stvarnim junacima. Na tragediju, zbog velikosrpskih prepreka, ovaj monumentalni Meštrovićev hram nikad nije realizovan što je ogromna i, prije svega, srpska tragedija, ali…znamo kako to sa velikosrpstvom već ide!

Kod Gojka Perovića nećete naći ni riječ o istorijskoj istini da je, nakon Kosovske bitke, rođeni sin kneza Lazara Stefan postao značajni turski vazal i da je u svojstvu turskog vazala, rame uz rame za Bajazitom, uništiteljem njegove domovine, učestvovao na strani Turaka u bitkama: na Rovinama 1395., Nikopolju 1398., u Bosni 1399.-e, sve protiv HRIŠĆANA, i Angori 1402.-e godine protiv Mongola. Nećete naći ni riječ o istini da je Lazareva šćerka Olivera postala jedna od žena u Bajazitovom haremu! Nećete naći ni riječi objašnjenja kako se usudila Srpska pravoslavna crkva da jednog turskog vazala Stefana proglasi svecem, ali ni riječi o tome kako je moguće da su svi Nemanjići proglašeni svecima Srpske pravoslavne crkve, i zašto?

U Perovićevom tekstu, takođe, nema ni riječi ni o Svetom Vidu kao danu Kosovske bitke. Nema ni riječi o tome da se taj dan, dan tog sveca, ne pominje ama ni u jednom srpskom kalendaru iz osamnaestog vijeka, a o ranijem periodu da i ne govorimo. Ne pominje se ni u srpskim patriotskim alamanasima u prvoj polovini devetnaestog vijeka! Čak ga neće pomenuti ni Dostej Obradović koji nerijetko pominje kneza Lazara. Vidovdan će ući tek 1815.-e(!) u „Narodnu srpsku pjesnaricu“ Vuka Karadžića, inače velikog promicatelja asimilatorske i agresivne velikosprske politike koja se, u potonjem ratu, ne po prvi put, krvavo slomila o vrat čitavom regionu, zločinačkom ratu čiji je veliki promicatelj bila i Srpska pravoslavna crkva, najveći saveznik Slobodana Miloševića i mafijaškog crnogorskog rukovodstva!

Reći ću vam odakle Sveti Vid i Vidovdan.

Sveti Vid je bio glavni bog sjeveroistočnih Slovena, ali je bio prisutan i u narodnim običajima Srba. Vrhovni bog ovih Slovena zvao se Svetovid, što je podrazumijevalo da je on bog svjetlosti, bog znanja, ali on je bio i ratnik, imao je i konja bijelca. Naravno, hrišćanska crkva se nemilosrdno obračunavala sa paganskim bogovima i paganskim vjerovanjima. Pagani su ubijani, spaljivani, progonjeni, nasilno pokrštavani. Na primjer, jedan od najvećih genocida( o kojem se, naravno, ćuti, krije se kao onaj američki nad Indijancima) počinjen prema sopstvenom narodu učinio je Nemanja kada se na nož i na krv obračunao sa bogumilima brišući ih jezivim zločinom sa lica zemlje. A oni ne bijahu pagani, nego hrišćani, ali drugačijeg, poštenog kova, što ni katoličkoj, a ni pravoslavnim crkvama nije odgovaralo. U obračunima sa slovenskim paganima hrišćanska crkva je zamijenila paganskog boga Svetovida, odnosno Vida, sa Svetim Vitom, hrišćanskim mučenikom rođenim na Siciliji 304.-e, ali je tada hrišćane progonio Dioklecijan, pa će i Sveti Vito završiti svoj život mučeničkom smrću u ogromnom kazanu punom vrelog ulja! Njegov kult počeće da se širi trista godina kasnije, a njegovu posmrtnu ruku će dobiti češki vojvoda Vjenceslav, donijeti je u Prag i sagraditi crkvu njemu u počast, a na temeljima te crkve, nešto kasnije, biće sagrađena veličanstvena katedrala Svetog Vita na praškim Hračanima, katedrala koja se smatra jednom od najljepših u katoličkom svijetu! Inače, većina kultnih slovenskih vidovdanskih običaja potiče od pamtivijeka, pa je to tako i kod Srba, ali Gojko Perović ne daje odgovor na logično pitanje: kako je moguće da Srpska pravoslavna crkva svecem proglašava jednog paganskog boga? I činjenica je da je Sveti Vid, inače odavno zaboravljen, ponovo uskrsao tek u deseteračkim srpskim pjesmama osamnaestog vijeka!

Pored ostalog Gojko Perović govori tešku neistinu kada kaže da se Kosovska bitka, na dan Svetog Vida, u Crnoj Gori slavila vjekovima, što je čista laž. Kosovski će mit u Crnoj Gori početi da se respektuje, ali ne nikako da se slavi, tek nakon pojave „Gorskog vijenca“ čija se osnovna nit nalazi ne samo u istrazi poturica o kojoj pjeva Njegoš, a koja je kod Njegoša tek pjesnička metafora, jer nikakve istrage poturica u Crnoj Gori nije bilo, nema o njoj ni jednog jedinog dokumenta niti je bilo kada nađen, ali je tamo još jedna ogromna, i po Crnogorce tragična metafora da su Crnogorci, ada kako nego kao Srbi, došli u Crnu Goru nakon kosovskog poraza! Ova laž plasirana je kao kamen temeljac velikopsrpske propagande u Crnoj Gori, propagande koja je buknula tek nakon pojave tajnog programa srpske politike poznatog pod imenom „Načertanije“(godina 1847.) Ilije Garašanina, programa sa kojim će sama srpska javnost biti upoznata tek 1905.-e! Uz ovaj falsifikat valja pridodati i onaj sramni falsifikat kako je poznata crnogorska kapa nastala tek nakon kosovskog poraza, kako je crni obod crnogorske kape simbol tuge za izgubljenom Kosovskom bitkom, dok je crveni dio crnogorske kape poraženo Srpstvo, a onaj njen dio, zaštićen zlatnim polukrugovima, slobodno je Srpstvo u Crnoj Gori! Užasna laž! Crnogosrka kapa je, u osnovi, tipična mediteranska kapa sa svojim malim specifičnostima, ali ona ima veze sa Kosovom koliko mi sa Marsom, ali, velikosrpska propaganda je užasna stvar i slomila je mnoge u Crnoj Gori. Međutim, narod koji bježi od istine, proklet je. Dokazuju to današnje sudbine i Srba i Crnogoraca kao naroda, u to nema sumnje!Inače, preci Crnogoraca nijesu došli sa Kosova, nego su došli iz Polablja koje je naša pradomovina, došli su u prvom talasu slovenskog naseljavanja teritorije današnje Crne Gore!

Genijalni Njegošev spjev namjerno je iskrivljavan velikosrpski propagandno u još jednom smislu. Njegoš je do neba uzdigao nepostojećeg Miloša Obilića, to je jedna od najvećih oda napisanih Srpstvu. Ali, Srpstvo u Crnoj Gori nikad nije bilo nacionalni osjećaj, ono je bilo jednačica za pravoslavlje, jer, podsjećam, majka Crnogorske pravoslavne crkve, autokefalne naravno, Srpska je pravoslavna crkva koja je došla na dukljanske prostore zajedno sa Nemanjinom okupacijom i razaranjem Duklje, prve crnogorske i to sjajne države, ali je, odmah početkom sedamnaestog vijeka, Crnogorska pravoslavna crkva postala autokefalna, dok je srpska patrijaršija, odmah poslije kosovskog sloma, postala dio turskog feudalnog imperijalnog carstva, porobljena crkva čije je patrijarhe postavljao niko drugi do turski sultan svojim beratom, a osnovni zadatak tih patrijarha bio je da srpsku raju drže u pokornosti i da pomažu uzimanje harača od nje, to je suva istina, sve dugo su laži! Majka Srpske pravoslavne crkve je Vaseljenska patrijaršija, ali niko, osim ludaka ili gada neće, zbog te neosporne činjence tvrditi kako su današnji Srbi zapravo Grci! Ali, zbog Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, velikosrbi proglašavaju Crnogorce Srbima!

Nije istinita tvrdnja Gojka Perovića da se Crna Gora oslobađala od Turske pod uticajem kosovskog mita. Istina je suprotna. Crna Gora se oslabađala neviđenim junaštvom svojih sinova i kćeri predvođenih genijalnim crnogorskim mitropolitima, a u završnici, svjetovnim vladarima kakvi su bili knjaz Danilo i knjaz, odnosno kralj Nikola. Nije lik Obilića od Crnogoraca pravio heroje,oni su imali svog Obilića Nikca od Rovina, nego su crnogorski heroji pronosili mitsku slavu nepostojećeg Obilića. Da su, siromasi, mogli ikako naslutiti da će se taj mit upotrebljavati za uništenje, asimilaciju, brisanje, kulturocid, državni nestanak, ubijanje crnogorske države, njene Crkve i njene veličanstvene dinastije Petrović-Njegoš, ubijanje crnogorske nacije, nikada to ne bi radili. Velikosprstvo je propagiralo kako su Crnogorci i Srbi jedan narod, što je fundamentalna laž koja nije mogla biti prozreta kod Crnogoraca, jer je drskost, ali i dubina takve laži skoro neuporediva sa hiljadama drugih laži poznatih i raskrinkanih u evropskoj istoriji. Da su mogli i pretpostaviti da će njihov veliki kralj Nikola biti proglašen izdajnikom Srpstva i separatistom, da su mogli pretpostaviti da srpski pukovnik Petar Pešić, načelnik đeneralštaba slavne crnogorske vojske u Prvom svjetskom ratu, a sve po planu i komandi kralja Aleksandra i Nikole Pašića, nakon što je crnogorska vojska nevjerovatnom hrabrošću pružila odstupnicu povlačenju, tačnije rečeno bježaniji srpske vojske krajem 1915,-e, da su mogli shvatiti da ih Pešić izdaje, Crnu Goru i njenu vojsku kojom komanduje kao njen najviši zapovjednik, i izlaže austrougarskom okupatoru definitivnom uništenju i sam crnogorski narod, nikad oni ne bi tako časno i hrabro ginuli, a k tome treba podvući da se izdaja crnogorske vojske desila u onim vremenima kada je bilo prihvaćeno, rasprostranjeno, i tada realno mišljenje, da Njemci i Austrougari pobjeđuju rat, što zločinu veukosrpske izdaje Crne Gore daje najdublje monstruozne karakteristike! Znači, poruka Beograda je bila – rat se gubi, ali neka Crna Gora bude zbrisana! Kažem, da su sve ovo znali i tome još mogli dodati činjenicu da je čuvena Mojkovačka bitka, sa vojničkog i političkog aspekta bila potpuno nepotrebna, suludna, jer se srpska vojska već bila povukla, ali je bitka na Mojkovcu bila završni dio izdajničkog Pešićevog plana sprovedenog zajedno sa izdajnikom crnogorskim serdarom Jankom Vukotićem, kao bitka koja treba da rasturi crnogorsku vojsku i spriječi njeno povlačenje sa svojim kraljem, nema, dakle, toga Crnogorca ili Srbina crnogorskog koji bi dao svoj život štiteći srpsku vosku, kralaj, regenta i premijera i to u nekoliko sjajnih bitaka pod sjajnim krstašem crnogorskim, bitaka koje spasiše one koji Crnu Goru ubiše 1918.-e!

Gojko Perović kaže kako crkva slavi kneza Lazara i Kosovsku bitku, i neka slavi, ali zašto bi Crna Gora slavila tuđi tragični poraz? Kako i ko normalan može i treba slaviti poraz? Zašto Srpska pravoslavna crkva ne slavi ondašnji crnogorski spas srpske vojske, spašavanje srpskog kralja Petra, i sina mu Aleksandra, i srpskog premijera Pašića, spas darovan im krvlju junaka veličanstvene crnogorske vojske? Đe su u Srbiji, u Beogradu, spomenici zahvalnosti Crnoj Gori i njenoj vojsci? Nema ih! Zašto? Odgovor je samo jedan: i prvi pogled na događaje tih godina, a spomenici bi doprinijeli takvom pogledu, otkriva monstruoznu velikosrpsku izdaju države saveznice Crne Gore i njeno ubijanje izvršeno nelegalnom, nelegitimnom, protivustavnom i protivpravnom Velikom narodnom skupštinom u Podgorici održanoj u uslovima totalne srpske okupacije! Đe je rezolucija današnjeg srpskog parlamenta u kojoj bi stajalo da je tadašnja srpska vlast sramotno izdala i osamnaeste uništila Crnu Goru? Zašto se i dandanas kriju ti sramotni događaji? Zbog sramote? Ama kakvi! Kriju se zbog golih velikosrpskih interesa! Što zna o ovome Gojko Perović? Ne znam, li znam da mu je tekst sramotan. I znam da Gojko Perović u Boga ne vjeruje, to njegov tekst dokazuje, nego vjeruje u velikosrpske falsifikate i smišljane i fabrikovane laži i vjeruje u one koji su ih pravili, fabrikovali, odnosno i dandanas ih prave i fabrikuju! A laž Gojka Perovića je njegovo falsifikovanje kako se pisani trag Njegoša i Svetog Petra Cetinsjkog (o zamislite ovo da neko napiše), ne bi mogao ni zamisliti bez Kosovskog boja, Lazara i Miloša Obilića! Ovo je drskost laži neviđenih razmjera, ravna onoj zločinačkoj izdaji Petrovoj, Aleksandrovoj i Pašićevoj godine osamnaeste! A ja tvrdim istinu: da Kosovski boj, bez Njegoša, nikad ne bi dobio veličanstveni oreol koji je dobio! A Njegoš to nije pisao kao Srbin, jer ni on ni Petar Srbi bili nijesu, nego kao Crnogorac i mitropolit Crnogorske autokefalne crkve! Kao genije koji je sanjao o oslobođenju svih pokorenih bratskih naroda ma koje vjere bili, pravoslavne ili katoličke, a među njima su bili i porobljeni Srbi. Svojim pisanjem on je Srbima dograđivao nacionalnu svijest i budio želju za Slobodom koja se mogla ostvariti samo bojevima, a ne nikako petstogodišnjim robovanjem Turcima! Ovo su nepobitne istine, nepobitne činjenice, sve ostalo je teška magla velikosrpska! Nije Obilića medalja nastala zbog toga što je Njegoš bio Srbin, a ni cetinjska Obilića poljana, niti divne priče o Srbima kao bratskom narodu, nego kao logičan politički čin kojim se hrabrila pokorena Srbija da krene u pobjedonosni i oslobodilački boj i bojeve junačke. Svo to pomaganje Srbije i pružanje joj srca i bratske ruke crnogorske završilo se uništenjem Crne Gore od strane srpskih vlasti osamnaeste i njenih tadašnjih špijuna i izdajnika u Crnoj Gori!

Siniša Glavašević - Priča o gradu

   Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?
 
   Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac - netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj' ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi.

 Harfman

On je samo etapa u najmracnijim i najzlocnackijim stranicama sramne pozadine nezajazljivih apetita, koja seze sve do pojave „Nacertanija“ Ilije Garasnina iz 1844-te godine, tajnog programa djelovanja srpske poltike na konstituisanju Velike Srbije, i to po svaku cijenu, i na bilo koji nacin! Kljucni dokaz ove tvrdnje je i idiotski akt,, tek sedamnaestogodisnjeg Gavrila Principa. Poruka sarajevskog atentata je sljedeca
,,pored ostalih koje nosi: "Ma neka ide svet u pakao, kad Srbi nemaju Veliku Srbiju"! Gavrilovi pucnji koji su pucani u prestolonasljednika Austrougarske, pucani su po naredjenju kralja Petra, sina mu Aleksandra i Nikole Pasica! Veliki srpski patriota koji nije bjezao ni od ubistva kraljevskog para Obrenovic, u maju 1903-ce, i dovodjenja Petra Karadjordjevica za kralja, Dragutin Dimitrijevic Apis, inace sef obavjesajne sluzbe srpske armije, bio je izvrsilac naredjenja, a Gavrilo zloupotrijebljeni pion!
Dvadeset miliona ljudi zivotom je platilo Gavrilove pucnje, jedna cetvrtina Srba je izginula, a Evropa postala razoreni kontinent. S druge strane Atlantika, Sjedinjene drzave izronile su kao svjetska sila broj jedan! Da li je stvorena Velika Srbija? Da, pod laznim imenom: Kraljevina SHS, a onda nastavila da zivi pod imenom: Kraljevina Jugoslavija! Koliko je trajala ta ratnoprofiterska, krvava, zlocinacka i pljackaska versajska tvorevina? Tek dvadeset i pet godina, a Aleksandar je pljackao sve do svoje smrti. Kad je postao kralj, nije imao ni centa, a kad je 1934-te ubijen u Marselju, sahranjen je kao jedan od najbogatijih vladara Evrope!

O PROGONU NJEMAČKE MANJINE U TITOVOJ JUGOSLAVIJI Internacija njemačkog stanovništva u Hrvatskoj, 1945. - 1947.

O PROGONU NJEMAČKE MANJINE U TITOVOJ JUGOSLAVIJI Internacija njemačkog stanovništva u Hrvatskoj, 1945. - 1947. Piše: Dr. sc. Vladimir Geiger          Hrvatski institut za povijest, Zagreb Tijekom Drugoga svjetskog rata Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) i partizanski pokret izričito su tvrdili da im je strano svako nasilje i nezakonitost. U poslijeratnoj Jugoslaviji komunističke vlasti iskazuju ista stajališta. Na Drugom zasjedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) 29. studenoga 1943., donesena je “Odluka o izgradnji Jugoslavije na federativnom principu” koja uz isticanje pune ravnopravnosti svih naroda Jugoslavije, naglašava: “Nacionalnim manjinama u Jugoslaviji obezbediće se sva nacionalna prava.” Ravnopravnost i sva manjinska prava u Jugoslaviji, na temelju odluka Drugoga zasjedanja AVNOJ-a, zajamčena su i folksdojčerima. Partizanski pokret o tome je u proljeće 1944. njemačkoj manjini u Slavoniji uputio i proglas na njemačkome jeziku (“Die Beschlüsse der II. Tagung des AVNOJ und die deutsche Minderheit in Kroatien”). Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) na Trećem zasjedanju, 9. svibnja 1944., donijelo je “Deklaraciju o osnovnim pravima naroda i građana demokratske Hrvatske”, u kojoj je istaknuto: “Nacionalnim manjinama u Hrvatskoj osigurat će se sva prava na nacionalni život”, te: “Svi građani federalne države Hrvatske jednaki su i ravnopravni pred zakonom bez obzira na narodnost, rasu i vjeroispovijest” i “Svakom građaninu zajamčena je sigurnost ličnosti i imovine […]”.   Unatoč svemu, potkraj 1944. i početkom 1945. počinje od strane partizanskog pokreta i novouspostavljenih “narodnih” vlasti protjerivanje preostalih folksdojčera u Jugoslaviji, i u Hrvatskoj. Do potkraj Drugoga svjetskog rata jugoslavenski, i hrvatski, Nijemci muškarci uglavnom su bili, dragovoljno ili prisilno, mobilizirani u njemačke, hrvatske i mađarske vojne i poluvojne postrojbe te su u kućama ostali pretežito starci, žene i djeca. Njemačko stanovništvo koje nije evakuirano i izbjeglo, bilo je tijekom i neposredno nakon ratnih djelovanja prepušteno samovolji pobjednika. Bezakonje, pljačka, maltretiranja, ubojstva, silovanja žena postali su potkraj rata i neposredno nakon njega svakidašnjica jugoslavenskih Nijemaca. Predsjedništvo AVNOJ-a donijelo je 21. studenoga 1944. “Odluku o prijelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine, o državnoj upravi nad imovinom neprisutnih osoba i o sekvestru nad imovinom koju su okupatorske vlasti prisilno otuđile”, kojom se određuje i položaj folksdojčera (Članak 1.: “Danom stupanja na snagu ove Odluke prelazi u državno vlasništvo: […] 2. sva imovina osoba njemačke narodnosti, osim Nijemaca koji su se borili u redovima Narodno-oslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije ili su podanici neutralnih država a nisu se držali neprijateljski za vrijeme okupacije […]”). Odluka Predsjedništva AVNOJ-a od 21. studenoga 1944. nije obvezivala dokazivanje potpomaganja okupatora, nego je pod udar došla svaka osoba njemačke narodnosti koja se nije izravno suprotstavila nacizmu. Žrtve kolektivne odmazde nisu bili samo oni jugoslavenski Nijemci koji su mogli dokazati svoje sudjelovanje u partizanskom pokretu ili njegovo pomaganje. Ostalima je slijedila konfiskacija imovine, upućivanje u logore i protjerivanje.  Na temelju Odluke Predsjedništva AVNOJ-a od 21. studenoga 1944. donesen je niz odluka, uredbi, tumačenja i zakona, kojima je omogućen i na kraju ostvaren zakonit progon folksdojčera. Pitanje folksdojčera u Jugoslaviji riješeno je jednostrano i bez kompromisa. Takvošovinističko i genocidno stajalište protiv njemačke manjine donio je AVNOJ koji je, pak, trebao biti jamac jednakopravnosti jugoslavenskih naroda i narodnosti, pravdajući takav odnos kolektivnom krivnjom folksdojčera. Odnos Narodnooslobodilačke vojske i Partizanskih odreda Jugoslavije/Jugoslavenske armije i “narodnih” vlasti prema jugoslavenskim, i hrvatskim, Nijemcima, kojima je pripisana i ozakonjena kolektivna krivnja, ogledni je primjer etničkoga čišćenja u Jugoslaviji, i Hrvatskoj, potkraj Drugoga svjetskog rata i u neposrednom poraću. Ratni zločini koje je dio jugoslavenskih, i hrvatskih, folksdojčera počinio, te njihovo nelojalno držanje tijekom rata, poslužili su i kao razlog i kao opravdanje za neljudsko postupanje sa njemačkom manjinom potkraj i nakon Drugoga svjetskog rata. Na svim područjima Jugoslavije poslije uspostave komunističke vlasti uslijedio je val uhićenja i likvidacija. Na udaru su bili stvarni i pretpostavljeni politički protivnici iz svih nacionalnih/etničkih skupina. Nakon preuzimanja vlasti u pojedinim naseljima, prema uputama Odjeljenja za zaštitu naroda (OZNA) za Hrvatsku, postrojbe Korpusa narodne obrane (KNOJ) uhićivale su folksdojčere i predavale ih u logor Komande područja. Naredbom predsjednika Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije (NKOJ) i vrhovnog zapovjednika NOV i PO Jugoslavije Josipa Broza Tita, od 17. listopada 1944., uvedeno je izvanredno stanje na području Banata, Bačke i Baranje, odnosno uvedena je Vojna uprava, koja će potrajati do 27. siječnja 1945., kada je naredbom J. Broza Tita i ukinuta. U nadležnost NOV i PO Jugoslavije, prešla je tom odlukom na navedenim područjima sva izvršna i sudska vlast. Na sjednici NKOJ-a održanoj 30. listopada 1944., predsjednik NKOJ-a J. Broz Tito je pojasnio: “Uspostavu vojne vlasti u Vojvodini diktirali su specijalni problemi u Vojvodini, - isterivanje Nemaca.” Odjeljenje za zaštitu naroda II. za Hrvatsku izvijestilo je OZN-u II. za Slavoniju 22. siječnja 1945.: “Po oslobodjenju ovih krajeva nijedan Švaba ne smije ostati, već svaki ili u Njemačku, ili u logore, a zločince hapsiti i kazniti. [...]” S obzirom na to da su jugoslavenski Nijemci bili proglašeni kolektivnim krivcima, nova je vlast, kao i za druge neprijatelje naroda i ratne zločince, nastojala prikupiti podatke i potkrijepiti takvo svoje stajalište i odnos prema njima. Bilo je to vrijeme kada je svaki Nijemac građanin Jugoslavije bio sumnjiv i ratni zločinac, ako se drukčije ne dokaže. No, novoj vlasti i tijelima koji su imali zadaću ratne zločine registrirati, tragati za počiniteljima i prikupljati dokazni materijal, i nije bilo potpuno jasno što je ratni zločin. Političko ozračje kojemu su pridonijela takva stajališta i postupci, bilo je sve prije nego li normalno stanje. Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača FD Hrvatske u Zagrebu dostavila je 30. srpnja 1945. komisijama za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača okružnicu s upitima o folksdojčerima, s nalogom da sastave i podnesu izvješće. Do potkraj Drugoga svjetskog rata većina hrvatskih folksdojčera, zbog ratnih događaja, izbjegla je ili je prognana iz svojih domova, pretežno u Austriju i Njemačku, ali i na područje Čehoslovačke, Poljske, Mađarske i Italije, gdje su i dočekali završetak rata. Unatoč svim nastojanjima jugoslavenskih vlasti da spriječe povratak folksdojčera u Jugoslaviju, neposredno nakon završetka rata, i mnogi hrvatski folksdojčeri uspjeli su se vratiti iz izbjeglištva/ progonstva, pretežno u Austriji i Njemačkoj, u zavičaj svojim kućama. Ubrzo su, nakon povratka, uhićeni i internirani u logore, te su, s drugim folksdojčerima koji su ostali u zavičaju, trebali biti prognani u Njemačku, odnosno Austriju. Jedan dio hrvatskih folksdojčera odmah je protjeran u Austriju. Plansko protjerivanje folksdojčera potvrđuju i tipska rješenja o protjerivanju. Protjerivanje folksdojčera je najjednostavnije otvaralo mogućnost radikalne promjene vlasničkih odnosa i demografske/etničke te vjerske slike Jugoslavije. Jugoslavenske vlasti su zauzele stajalište o zabrani povratka izbjeglih i prognanih folksdojčera iz Jugoslavije. Odluka da se onemogući povratak jugoslavenskih folksdojčera donesena je na sjednici Državne komisije za repatrijaciju, Beograd 22. svibnja 1945., s čime su se, zatim, suglasili Vlada DF Jugoslavije i Generalštab Jugoslavenske armije. I mnogobrojnim hrvatskim folksdojčerima, izbjeglim ili protjeranim potkraj rata iz zavičaja, spriječen je nakon rata povratak u Jugoslaviju. Zaustavljani su na austrijsko-jugoslavenskoj i mađarsko-jugoslavenskoj granici i povratak im je bio onemogućen. Štoviše, i preostale folksdojčere u Jugoslaviji namjeravale su protjerati iz zemlje. Predsjedništvo Ministarskog savjeta DF Jugoslavije, Beograd, izvijestilo je 11. lipnja 1945.: “Vlada Jugoslavije stoji na stanovištu da sve Njemce koji se nalaze u okviru granica Jugoslavije raseli i uputi u Njemačku, čim se zato stvore povoljni tehnički uslovi.” O tome je, iznoseći podrobne upute, Zemaljska komisija za repatriaciju Nijemaca pri Ministarstvu unutarnjih poslova FD Hrvatske, Zagreb, izvijestila 7. srpnja 1945. oblasne i okružne Narodne odbore: “[…] u obzir za iseljavanje dolaze svi Njemci i Njemice po slijedećem kriteriju: 1) Kome je materinski jezik njemački (potječe iz braka Njemca ili Njemice).- 2) Tko potiče iz braka u kome je otac Njemac.- Od ovoga se izuzimaju: 1) Tko je aktivno pomagao narodno-oslobodilačku borbu (ostaje zajedno sa svojom užom porodicom – djeca, otac i majka).- […] 2. Njemice udane za Jugoslavene sa djecom.- 3. Djeca do uključivo 16 godina iz braka Jugoslavenke sa Njemcem, ukoliko se takova Jugoslavenka odluči da ostane u zemlji i napusti muža Njemca. Ženi Jugoslavenki udatoj za Njemca ostaje slobodno da bira dali će poći sa mužem ili će ostati u zemlji sa djecom do 16 godina. U koliko se radi o ženskom bračnom partneru nejugoslavenske narodnosti takva je žena dužna da slijedi muža Njemca.- […].” Zemaljska komisija za repatrijaciju Nijemaca pri Ministarstvu unutarnjih poslova FD Hrvatske, zahtijeva da za svakoga pojedinog Nijemca koji ne će biti protjeran, treba detaljno obrazložiti na temelju čega je izuzet od repatriranja. Osobe, pak, određene za repatriranje, mogu u sabirne logore ponijeti samo najnužnije osobne stvari. Prema uputama, u provođenju iseljavanja/protjerivanja folksdojčera “[…] ne služiti se metodama koje bi mogle narušiti ugled i autoritet naših Narodnih vlasti i organa, već u provođenju ovih mjera rukovoditi se principima čovječnosti i biti dovoljno elastičan, no unatoč toga biti neumoljiv i energičan i rukovoditi se principima iseljavanja. U dvojbenim slučajevima t.j. da li netko ostaje ili ide radje neka ide-nego li ostane.- […] Sve ove poslove savjesno i odmah izvršiti, jer će odmah iza toga uslijediti transportovanje iseljenika sa cijele teritorije Hrvatske u Njemačku.” Transport folksdojčera protjeranih iz Jugoslavije u Austriju, 1945. Na Potsdamskoj konferenciji (srpanj/ kolovoz 1945.) savezničkih velesila pobjednica u ratu, zaključeno je (XIII. “Uredno iseljavanje njemačkog stanovništva”) da se preostalo njemačko stanovništvo iz Poljske, Čehoslovačke i Mađarske mora preseliti na područje Njemačke. Preseljenje (etničko čišćenje) legalizirano je kao najtrajnije i zadovoljavajuće rješenje, i trebalo se obaviti “organizirano i na human način”. Oni koji se nisu našli u zaključcima Potsdamske konferencije, riješili su problem folksdojčera na još drastičniji način, ponajprije Jugoslavija. Pitanje raseljenih osoba (Displaced Persons), posebice folksdojčera kojih je krajem Drugoga svjetskog rata i u poraću bilo najviše, bilo je za Austriju veliki gospodarski, socijalni i politički problem. Od sredine 1945. problem raseljenih osoba u Austriji počeo se izrazito zaoštravati. Čehoslovačka, Mađarska i Jugoslavija otpočele su tada masovno protjerivati folksdojčere. Austrijska vlada je protestirala saveznicima i inzistirala da se neodgodivo zatvore austrijske granice. S austrijske granice odnosno puta prema Austriji vraćeno je oko 5.000 do 6.000 jugoslavenskih Nijemaca, pretežno staraca, žena i djece. Kako je protjerivanje folksdojčera iz Jugoslavije zbog zatvaranja granice prema Austriji, Italiji i Mađarskoj savezničkih okupacijskih vlasti sredinom srpnja 1945. to onemogućio, za većinu folksdojčera slijede logori i prisilni rad. Stoga i tipska rješenja o protjerivanju folksdojčera u Austriju i Njemačku sadržavaju napomenu: “[…] dok ne budu postojale mogućnosti za njihov transport isti će se nalaziti u logoru na prisilnom radu”. Odsjek narodne sigurnosti Upravnog odjela Okružnoga narodnog odbora Slavonski Brod dostavio je 17. rujna 1945. tumačenje odluke o internaciji pripadnika njemačke manjine. Pozivajući se na dopis Ministarstva unutarnjih poslova Federalne Hrvatske, Zagreb od 5. rujna 1945., objašnjavaju koga treba internirati u logore (“[…] imaju se internirati u radne logore zajedno sa svojom užom porodicom svi […] državljani Jugoslavije njemačke narodnosti, koji su se za vrijeme okupacije deklarisali ili važili kao Njemci, bez obzira, da li su prije rata kao takovi istupali ili važili kao asimilirani Hrvati, Slovenci ili Srbi. Pod užom porodicom imaju se smatrati oni članovi porodice, koji sa licem koga treba internirati žive u zajedničkom kućanstvu, ako je prema pravnom shvaćanju odnosne sredine to lice dužno da njih izdržava i ako oni sami nijesu u stanju da se izdržavaju. Dakle pri odredjivanju tko je Njemac i koga treba internirati mjerodavan je kriterij okupacije. […].”). Tipski obrazac o protjerivanju odnosno internaciji folksdojčera i podržavljenju njihove imovine Prema uputama Ministarstva unutarnjih poslova Federalne Hrvatske, od gubitka građanskih prava, konfiskacije imovine i internacije u logore izuzeti su “[…] oni državljani Jugoslavije njemačke narodnosti ili njemačkog porijekla ili prezimena: a) koji su učestvovali kao partizani i vojnici u narodno oslobodilačkoj borbi ili su radili aktivno u narodno oslobodilačkom pokretu. b) koji su prije rata bili asimilirani kao Hrvati, Slovenci ili Srbi a za vrijeme rata nisu pristupali Kulturbundu niti istupali kao članovi njemačke narodnosne skupine. c) koji su pod okupacijom odbili da se na zahtjev okupatorskih ili kvislinških vlasti deklariraju kao pripadnici njemačke narodnosne grupe. d) koji su pa (bilo muška ili ženska lica) i ma da su njemačke narodnosti stupali u mješovite brakove sa licima jedne od južnoslavenskih narodnosti ili sa licima jevrejske, slovačke, rusinske, madjarske, rumunjske ili koje druge priznate narodnosti. Ali zaštitu iz prednjih točaka neće uživati ona lica koja su se svojim držanjem pod okupacijom ogriješila prema narodno oslobodilačkoj borbi naroda Jugoslavije i bili pomagači okupatora i dosljedno tome imaju se i takva lica internirati. Ove se mjere odnose i na bračnog druga i djecu dotičnog lica, u koliko ne dokažu da su bili bez veze s njegovim nelojalnim držanjem i da je njihovo lično vladanje u tom pravcu bilo besprikorno. Nemaju se nadalje internirati ona lica, koja nedvojbeno dokažu da su austrijski državljani ili su austrijske narodnosti. Pri tome treba budno paziti, da se kao takvi ne iskažu lica njemačkog državljanstva ili narodnosti. Ova se blagodat ne odnosi na one austrijance, koji su se za vrijeme okupacije ogriješili prema našoj narodno oslobodilačkoj borbi, koji su bili članovi kulturbunda ili njemačke narodnosne skupine.” Odsjek narodne sigurnosti Upravnog odjela Okružnog NO-a Slavonski Brod napominje da poslovima internacije Nijemaca rukovode upravni odjeli okružnog NO-a na svom području, a i da dužnosti organizacije logora padaju na upravne odjele nadležnih okružnih NO-a i njima se prepušta upotreba radne snage interniranih osoba, do daljnje odredbe Ministarstva unutarnjih poslova Federalne Hrvatske. Odsjek narodne sigurnosti Upravnog odjela Okružnog NO-a napominje zatim da prestaju vrijediti upute izdane okružnicom Zemaljske komisije za repatriaciju Nijemaca pri MUP-u Federalne Hrvatske od 7. srpnja 1945., br. 1/45 i sve ostale upute koje se odnose na taj predmet te se ukida Zemaljska komisija za repatriaciju Nijemaca pri MUP-u Federalne Hrvatske, kao i komisije osnovane pri oblasnom, okružnom, kotarskom i gradskom narodnom odboru. Najmanje 10.000, a moguće je i većina od oko 20.000 u zavičaju preostalih hrvatskih folksdojčera, nakon zatvaranja austrijske granice i prestanka primanja prognanika iz Jugoslavije u ljeto 1945. internirano je u logore u kojima je nekoliko tisuća izgubilo život. Procjenjuje se da je od oko 500.000 Nijemaca, koliko ih je živjelo na području Jugoslavije do potkraj Drugoga svjetskog rata, oko 240.000 evakuirano pred naletom Crvene armije i NOV i PO Jugoslavije i nikad se nije vratilo u zavičaj. Najvjerojatnije oko 200.000 Nijemaca civila potpalo je pod komunističku vlast u Jugoslaviji. Od toga je jedna četvrtina život izgubila u jugoslavenskim logorima, od potkraj 1944. do početka 1948., dok je ostatak nestao u etničkom čišćenju ili je morao izbjeći. Među folksdojčerima koji su život izgubili u poslijeratnim jugoslavenskim logorima znatan je broj žena i djece. Prema najnižim brojkama, u jugoslavenskim logorima život je izgubilo oko 26.000 Njemica. U jugoslavenske logore internirano je oko 45.000 folksdojčerske djece mlađe od 14 godina, a najmanje 5.600 do 6.000 u logorima je izgubilo život. Umiralo se uglavnom od bolesti, posebice tifusa pjegavca i izgladnjelosti. Najnovija istraživanja ove brojke utemeljeno povećavaju. Prema izvješću MUP-a Narodne vlade Hrvatske, Zagreb, od 12. studenoga 1945. Centralnom komitetu Komunističke partije Hrvatske, Zagreb, upućenom prethodno i Saveznom MUP-u DF Jugoslavije, Beograd, u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu, prema stanju 30. listopada 1945. po raznim logorima smješteno je oko 11.000 Nijemaca, “njemačkih državljana i onih njemačkih narodnosti” (od toga: Valpovo 3.806 logoraša, Krndija kod Đakova 3.500 logoraša, Beli Manastir 1.681 logoraš, Šipovac kod Našica 658 logoraša, Zmajevac-Popovac u Baranji 550 logoraša, Ovčara kod Vukovara 400 logoraša), koji se koriste za različite radove (“Koliko prilike dozvoljavaju isti se upotrebljavaju za razne radove i za ove vrijedi princip da se svojim vlastitim radom izdržavaju.”). Izvješće napominje da među logorašima ima oko 30% staraca i djece, koje se smješta većinom u logor Krndiju. Ministar unutarnjih poslova Narodne vlade Hrvatske Vicko Krstulović, u izvješću napominje: “Poseban problem je smještaj i ishrana […]. Za sada ih smještavamo na posebnim imanjima kako nam to prilike dozvoljavaju.” Prema podatcima MUP-a FNR Jugoslavije, Beograd, od 18. siječnja 1946., na području Jugoslavije u logorima se nalazi 117.485 folksdojčera, od toga 34.214 muškaraca, 58.821 žena i 24.422 djece, a da se na slobodi nalazi 12.897 folksdojčera. Na području Hrvatske u logorima se nalazi 10.600 folksdojčera, od toga 3.000 muškaraca, 4.500 žena i 3.100 djece, a na slobodi se nalazi 2.000 folksdojčera, od toga 700 muškaraca, 1.000 žena i 300 djece. U početku su logoraši korišteni kao radna snaga izvan logora, primjerice za popravak puteva te za pojedine sezonske radove u poljoprivredi. Uskoro se pristupilo sustavnije njihovu zapošljavanju na poljoprivrednim dobrima i u različitim poduzećima. Po logoraše dolaze i seljaci iz okolnih sela i koriste ih kao radnu snagu za razne poljoprivredne poslove, odnosno iznajmljuju ih za rad i to plaćaju logorskoj upravi. U većini slučajeva, rad i boravak izvan logora za internirce je značio poboljšanje života. Mnogi seljaci, Hrvati, Srbi i drugi, prema iskazima/sjećanjima logoraša, iskazali su razumijevanje i pomogli im u hrani i odjeći. Uvjeti boravka u logorima, posebice higijenski uvjeti i prehrana, bili su oskudni i nedostatni. Mnogi pobolijevaju i umiru. Posebice od jeseni/zime 1945. u logorima haraju epidemije tifusa pjegavca i poprimaju zastrašujuće razmjere. Tek potkraj ožujka ili početkom travnja 1946., nakon poduzetih potrebnih mjera vlasti i logorskih uprava, tifus pjegavac je u većini logora suzbijen. Kada su se prilike u logorima koliko–toliko normalizirale, život je bio jedva podnošljiv. Prema svim pokazateljima, umiralo se uglavnom od bolesti, premorenosti, zime i gladi. Likvidacije nisu bile masovne i učestale, ali je bilo i zlostavljanja i ubijanja. (nastavit će se)

Abdulah Sidran

- Znam da postoje drustvene konvencije kojih se civilizirani ljudi moraju pridrzavati, ali sam zbilja potpuno ravnodusan kada govorimo o prazniku i praznicima. Tesko mi je dokuciti smisao bilo kakvog praznovanja i slavljenja bilo cega u zemlji kakva je danas nasa Bosna. Ako o tome bas moram govoriti, onda bih svakako iskazao svoje uvjerenje da je BiH, kao jedna od sest jugoslavenskih republika, bila i nezavisnija i suverenija i samostalnija i slobodnija nego sto je danas, kao "samostalna", "nezavisna", itd.

Sjecam se da je "ozloglaseni" tandem Mikulic-Pozderac po istocnoj Bosni hapsio beogradske spijune-provokatore, ubacene da iskonstruisu nacionalne sukobe na bazi "ugrozenosti Srba". Danas, ne smijes u svijet nosa promoliti, da te negdje ne uhapse po nalogu beogradskih policijskih sluzbi.
============
- Da, nista nam se gore nije moglo dogoditi od toga da covjek danas moze kazati: rat je bio bolji - i biti u pravu. Strasno. To razum ne moze prihvatiti. Jednom sam na nekom politickom skupu kazao kako se mnogi od bosanskih patriota osjecaju prevarenim na vrlo neobican nacin: kao da su pozrtvovano, svom snagom, igrali u utakmici za koju nisu znali da je bila namjestena! Uvecer mi zazvonio telefon, javio se jedan penzionisani general bosanske vojske, da mi zahvali sto sam nasao rijeci za kojima je on tragao 15 poslijeratnih godina...
==============
- Ako cemo pravo, oni imaju sta obiljezavati i "slaviti". Istorijski gledano, stvari stoje ovako: nijedan prethodni srpski ustanak u Bosni, pa ni onaj najvazniji, iz 1875/78. godine, nije rezultirao nikakvim pravnim posljedicama! Da podsjetimo: tadasnji srpski ustanici (rukovodjeni iz Srbije, u svakom pogledu, kao i 1992.) stigli su proglasiti "pripojenje Bosne Srbiji, a Hercegovine Crnoj Gori", ali se tadasnja medjunarodna zajednica na to nije obazirala. Na Berlinskom kongresu 1878. dala je ovlasti Austro-Ugarskoj da udje u Bosnu i Hercegovinu i u njoj uvede red. Receno-ucinjeno.

Ali su ti ustanici, ocigledno, strpljiv svijet. Sacekali stotinuikusur godina, ponovo pobili, poklali i prognali svoje komsije - proizveli potom pravnu posljedicu! - i imaju sta da obiljezavaju i slave. A sto time, htjeli to ili ne, priznavali to ili ne, slave Zlocin i Genocid na kojemu njihova slavljenica pociva, to ih nije briga. Ako ih o tome stogod upitas, u povjerenju ce ti sapnuti na uho: "To se zaboravlja, Republika Srpska ostaje!"
=====================
- Pokazalo se da ona formulacija ZAVNOBIH-a koju smo pedeset godina s ponosom navodili kao vrhunaravnu mudrost - da "Bosna nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego je i srpska i hrvatska i muslimanska - nije nikakva mudrost nego jezicko-logicka vratolomija nemocna da izdrzi nadolazece povijesne kusnje. Srbija i Hrvatska su iz njene prividne logike, a pod plastom brige za svoje sunarodnike u BiH, potezale svoja imovinska prava, to jest teritorijalne pretenzije na BiH, dovodeci je prakticno do samog unistenja i nestanka. Bosanske patriotske snagu moraju se okupljati pod novim geslom: Bosna nije ni srpska ni hrvatska ni bosnjacka - Bosna je bosanska!
======================

- Znalo se ponekad dogoditi da kazem nesto tako uvrnuto, pa ljudi upamte, a ja zaboravim. Tu sam zapravo izvrnuo recenicu koju je kazao Mosa Pijade, u onome ratu, hvaleci pogodnosti Bosne za gerilsko ratovanje: "Jebes zemlju koja Bosne nema!" Dobro, Moso, ali kakve su nase danasnje prilike, tacnije je da se kaze: "Jebes Bosnu koja zemlje nema!" A skoro smo stigli do te tacke. U kojoj vise Bosne ima u ljudskim dusama nego sto je ima na terenu, na zemlji, tamo gdje je hiljadu godina bila i postojala.
=========================== "otac nacije"Dobrica Cosic objavio je ovih dana knjigu "Bosanski rat".

- samo budale i teski naivci mogu povjerovati da je Beograd i u cemu odstupio od velikosrpskog programa. Pisac koga spominjete jedan je od glavnih organizatora ratova u Jugoslaviji, najvazniji je kreator politike etnickog ciscenja i tvorac sintagme o "humanom preseljenju". Umjesto da sjedi na haskoj optuzenickoj klupi, on i danas kreira nacionalnu i drzavnu politiku Srbije. Agresiju na Bosnu naziva "bosanskim ratom", sto treba da zamaskira ulogu Srbije u njemu, definise ga kao "internacionalni verski rat", sto treba, naravno, da naglasi ulogu islamskog faktora.

Priznaje da je srpski narod "u celini" imao velike gubitke, ali i jedan veliki dobitak: "prvi put u istoriji dobili smo srpsku drzavu zapadno od Drine". Ultimativno od srpskih politicara zahtijeva da ne dopuste "srebrenizaciju bosanskog rata", kao ni "markalenizaciju rata za Sarajevo". A sta je to drugo nego negiranje genocida i ponavljanje tvrdnji da su "muslimani sami sebe granatirali"? Sve je to, manje ili vise skriveno ili neskriveno, zvanicna srpska politika...
================================
Bosnjacka politika ne postoji. Pod tim imenom na javnoj sceni figurira jedan ideolosko-propagandni konstrukt o kojemu horski galame slozna braca hrvatsko-srpskih rasturaca Bosne. A ono sto bi uistinu trebalo biti bosnjacka politika - u stvarnosti ne postoji. Ko da je kreira, ko da je osmisli i formulise ?

S jedne strane sirotinja o kojoj govorite, sa druge profesionalni politicari, stranacki i drzavni funkcioneri, koji od svakodnevne, teske i komplikovane borbe za vlast nemaju ni vremena ni snage ni za kakvu drugu borbu - kakva se tu bosnjacka politika moze ocekivati? Ona bi, barem u svojim strateskim crtama, morala biti rezultat izvanstranackog i nadstranackog promisljanja - a ja nigdje ne vidim - ni institucionalno ni vaninstitucionalno - subjekte koji bi pokrenuli i do kraja izveli takav proces.
===============================

GALERIJE DVORACA

Bežanec	Križovljangrad	Opeka
Božjakovina	Kutjevo	Oroslavje Donje
Donja Zelina	Laduč	Poznanovec
Đurđevac	Loborgrad	Rasinja
Gorica	Ludbreg	Stubički Golubovec
Gornja Bistra	Lukavec	Sveti Križ Začretje
Gornja Rijeka	Lužnica	Trakošćan
Gornja Stubica	Marija Bistrica	Trenkovo
Jakovlje	Martijanec	Varaždin Stari grad
Januševec	Maruševec	Veliki Bukovec
Jastrebarsko	Miljana	Veliki Tabor
Kaptol	Novi Dvori Zaprešički	Zajezda

― Richard Bach, Jonathan Livingston Seagull

An invisible, ancient source of energy surrounds us—energy that powered the first explorations of the world, and that may be a key to the future. 

“Instead of our drab slogging forth and back to the fishing boats, there's reason to live!
We can lift ourselves out of ignorance, we can find ourselves as creatures of excellence and intelligence and skill. We can learn to be free! we can learn to fly!”

“Why, Jon, why?" his mother asked. "Why is it so hard to be like the rest of the flock, Jon? Why can't you leave low flying to the pelicans, the alhatross? Why don't you eat? Son, you're bone and feathers!" "I don't mind being bone and feathers mom. I just want to know what I can do in the air and what I can't, that's all. I just want to know.” 

“Don’t believe what your eyes are telling you. All they show is limitation. Look with your understanding. Find out what you already know and you will see the way to fly.” 

“If our friendship depends on things like space and time, then when we finally overcome space and time, we've destroyed our own brotherhood! But overcome space, and all we have left is Here. Overcome time, and all we have left is Now. And in the middle of Here and Now, don't you think that we might see each other once or twice?” 

“You will begin to touch heaven, Jonathan, in the moment that you touch perfect speed. And that isn’t flying a thousand miles an hour, or a million, or flying at the speed of light. Because any number is a limit, and perfection doesn’t have limits. Perfect speed, my son, is being there.”

“We can lift ourselves out of ignorance, we can find ourselves as creatures of excellence and intelligence and skill.”
― Richard Bach, Jonathan Livingston Seagull“You have the freedom to be yourself, your true self, here and now, and nothing can stand in your way".” 

“He was not bone and feather but a perfect idea of freedom and flight, limited by nothing at all” 

“Jonathan sighed. The price of being misunderstood, he thought. They call you devil or they call you god.” 

“Your whole body, from wingtip to wingtip," Jonathan would say, other times, "is nothing more than your thought itself, in a form you can see. Break the chains of your thought, and you break the chains of your body, too.” 

“The gull sees farthest who flies highest” 

“Heaven is not a place, and it is not a time. Heaven is being perfect. -And that isn't flying a thousand miles an hour, or a million, or flying at the speed of light. Because any number is a limit, and perfection doesn't have limits. Perfect speed, my son, is being there.” 

“Heaven is not a place, and it's not a time. Heaven is being perfect.” 

“He spoke of very simple things- that it is right for a gull to fly, that freedom is the very nature of his being, that whatever stands against that freedom must be set aside, be it ritual or superstition or limitation in any form.

"Set aside," came a voice from the multitude, "even if it be the Law of the Flock?"

"The only true law is that which leads to freedom," Jonathan said. "There is no other.”

“A moment later Jonathan’s body wavered in the air, shimmering, and began to go transparent. “Don’t let them spread silly rumors about me, or make me a god. O.K., Fletch? I’m a seagull. I like to fly, maybe…”

“For most gulls it was not flying that matters, but eating. For this gull, though, it was not eating that mattered, but flight.”